Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Međimurska 26D
Poslovni broj: Gž-306/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
i R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], OM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i DM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6228/2024-22 od 22. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I. i II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6228/2024-22 od 22. listopada 2025. kao i točka III. izreke te presude u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljima 724,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 413,78 EUR teku od 17. prosinca 2005. do isplate, a na iznos od 311,10 EUR od 11. veljače 2011. do isplate.
r i j e š i o j e
I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava pa se točka III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 6228/2024-22 od 22. listopada 2025.:
- potvrđuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 1.006,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22. listopada 2025. do isplate i
- preinačuje u dijelu kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 300,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22. listopada 2025. do isplate na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u tom iznosu.
II. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se točka IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6228/2024-22 od 22. listopada 2025.
III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, utvrđena ništetnom ugovorna odredba članka 5. ugovora o kreditu broj: 016-2655/2005, sklopljenog 15. prosinca 2005. između tuženika kao banke i pravnog prednika tužitelja, sada pokojnog LM, kao korisnika kredita, u dijelu kojim je ugovoreno da se prije isplate kredita od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u visini od 1,50% iznosa kredita. Točkom II. izreke utvrđena je ništetnom ugovorna odredba članka 8. tog ugovora u dijelu kojim je ugovoreno ovlaštenje tuženika da u situaciji prijevremene (konačne ili djelomične) otplate kredita zaračuna naknadu. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljima 724,88 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od 413,78 EUR teku od 17. prosinca 2005. do isplate, a na iznos od 311,10 EUR od 11. veljače 2011. do isplate te im naknaditi troškove postupka od 1.306,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 22. listopada 2025. do isplate. Točkom IV. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.
2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. , 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanim dijelovima preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova žalbenog postupka.
3. Tužitelji nisu odgovorili na žalbu.
4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana.
4.1. Žalba protiv odluke o troškovima postupka je djelomično osnovana.
U odnosu na žalbu protiv odluke o glavnoj stvari
5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke koje se odnose na glavnu stvar u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.
6. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7. Nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi određeno poziva tuženik kada tvrdi da prvostupanjska presuda sadrži nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Pobijana presuda, naprotiv, sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se može ispitati.
8. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporne ugovorne odredbe nisu nepoštene), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne znači da je pobijana presuda proturječna.
9. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti potrošačkog ugovora o kreditu broj 016-2655/2005 od 15. prosinca 2005. i zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u članku 5. stavku 2. tog potrošačkog ugovora i o naknadi za prijevremenu otplatu ugovora o kreditu koja je sadržana u članku 8. stavku 2. tog potrošačkog ugovora .
10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne kao i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava te saslušanjem tužiteljice UM prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:
- da je 15. prosinca 2005. u Zagrebu, između tuženika (koji je do 11. srpnja 2016. poslovao pod tvrtkom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) kao banke i LM UM kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu za kupovinu novog motornog vozila, s ugovorenim iznosom kredita od 43.427,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,25% godišnje, promjenjivu i s rokom otplate sedam godina
- da je LM umro **.**.2014. i da su njegovi nasljednici tužitelji
- da su stranke ugovora o kreditu bez pojedinačnog pregovaranja u članku 5. ugovora o kreditu ugovorile obvezu prednika tužitelja da unaprijed tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 1,50% iznosa kredita na način da se ta naknada odbije od iznosa kredita
- da je među ugovornim strankama, bez pojedinačnog pregovaranja, u članku 8. tog ugovora ugovorena obveza prednika tužitelja na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita prema odgovarajućoj odluci banke
- da iz ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoje te naknade i zašto su određene baš u ugovorenoj visini pa stoga prednik tužitelja nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora bio obaviješten o troškovima koji se tim naknadama podmiruju, odnosno o uslugama koje se njima plaćaju
- da sporne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu prednika tužitelja kao potrošača
- da je prednik tužitelja 16. prosinca 2005. (prilikom isplate kredita) platio tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu od 3.117,65 kn /413,78 EUR[1] /,
- da je prednik tužitelja 10. veljače 2011. (prilikom prijevremene konačne otplate kredita) platio tuženiku naknadu u ugovorenom iznosu od 2.344,02 kn /311,10 EUR/ i
- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 21. listopada 2024.
11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbu o jednokratnoj naknadi koja se plaća unaprijed sadržanu u članku 5. ugovora o kreditu (tzv. ulazna naknada) i spornu ugovornu odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sadržanu u članku 8. ugovora o kreditu (tzv. izlazna naknada) utvrdio ništetnima te je obvezao tuženika vratiti tužiteljima iznos od 724,88 EUR koji je plaćen na temelju tih ugovornih odredbi sa zateznim kamatama od prvog idućeg dana od kada je pojedine iznose primio do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.
12. Odlučna utvrđenja prvostupanjskog suda iznesena u točci 10. ovog obrazloženja i zaključke prenesene u točci 11. ovog obrazloženja, prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda o tome da se o sporn im odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori te da one suprotno načelu dobre vjere (savjesnosti i poštenja) uzrokuju značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu pravnog prednika tužitelja kao potrošača.
13. Teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi je na tuženiku (članak 81. stavak 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, “Narodne novine” br. 96/2003., dalje: ZZP/2003). Tužiteljica UM koja se predmetnim ugovorom obvezala tuženiku kao sudužnik i fiducijarni dužnik te je bila prisutna prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u svom iskazu negirala bilo kakve pregovore o spornim odredbama, a iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik ne proizlazi osnovanost njegovih prigovora o tome da su se o spornim ugovornim odredbama vodili pregovori. Zbog toga zakonska presumpcija iz članka 81. stavka 2. ZZP/2003 nije dovedena u pitanje, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Činjenica da je pravnom predniku tužitelja bilo poznato da ugovora naknade ne znači da je o tim naknadama prethodno pregovarao i da je su sporne odredbe rezultat pregovora među ugovornim stranama. Svakako da tuženik ne tvrdi niti ne dokazuje da je pravni prednik tužitelja mogao utjecati na postojanje obveze na plaćanje tzv. ulazne i izlazne naknade i na njihovu visinu iz unaprijed pripremljenog tipskog ugovora tuženika.
14. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi sadržana u članku 5. stavku 2. ugovora o kreditu u pogledu visine obveze pravnog prednika tužitelja jasno i razumljivo sastavljena. Suprotno ocjeni suda prvog stupnja da pravni prednik tužitelja nije bio upoznat s visinom te naknade, ta je ugovorna odredba omogućavala pravnom predniku tužitelja da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (1,50% od iznosa kredita). Zbog toga pravilno tuženik u žalbi tvrdi da je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/2003. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti (imanentan članku 85. ZZP/2003) bio ispunjen, uvjet je da je pravnom predniku tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju. S obzirom na opseg informiranosti koji je opisala tužiteljica UM u svom iskazu, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen. To još više vrijedi u okolnostima ovog predmeta jer je riječ o ugovoru o kreditu koji nije zaključen u poslovnici tuženika i od strane bankara profesionalaca, nego je zaključen u auto-kući na temelju punomoći tuženika. Neodlučni su žalbeni navodi tuženika kojima dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude zbog činjenice da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran. To zato što je ispunjenje zahtjeva materijalne transparentnosti na trgovcu (tuženiku), a ne na javnom bilježniku.
15. Imajući na umu da ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi ne definiraju glavni predmet obveze prednika tužitelja te da je riječ o odredbama bez kojih sporni ugovor o kreditu može nastaviti obvezivati stranke, riječ je o ugovorn im odredbama koje podliježu testu poštenosti u smislu članka 84. ZZP/2003.
15.1. Bespredmetno je pozivanje tuženika na praksu Suda Europske unije u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13). To zato jer je riječ o propisu koji se u ovom postupku (vremenski) ne primjenjuje (vidjeti presudu Suda Europske unije u predmetu Zagrebačka banka, C-567/2020, t. 36. do 40.). Osim toga, pozivanje na taj propis u kontekstu izuzimanja od testa poštenosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi je i pogrešno jer iz prakse tog Suda proizlazi da se „glavni predmet” i „cijena” u smislu članka 4. stavka 2. Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne može odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” te da se ulazna naknada ne može smatrati bitnom činidbom samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove (vidjeti presudu Suda Europske od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, Caixabank, t. 64.).
16. Stoga je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/2003 u okviru ocjene poštenosti spornih ugovornih odredbi ispitao moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.
17. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.
18. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s prednikom tužitelja mogao razumno očekivati da bi prednik tužitelja prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorne odredbe članka 5. stavka 2. i članka 8. stavka 2. ugovora o kreditu ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastal im troškovima na koje se naknade odnose, a posebice imajući na umu da je za iznos ulazne naknade predniku tužitelja umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, odnosno za iznos izlazne naknade je povećan iznos njegove obveze, također izvan iznosa koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi prednik tužitelja pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.
19. Pravnom predniku tužitelja je prilikom isplate kredita naplaćena ulazna naknada od 1,50% iznosa kredita, dok iz prometa po računu za predmetni kredit proizlazi da je pravni prednik tužitelja prilikom prijevremene otplate kredita platio izlaznu naknadu u visini od 3,00% prijevremeno otplaćene glavnice. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja značajne neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača (1,50% i 3,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.
20. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., i 35/2005., dalje ZOO/1991) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita niti naknade za uslugu prijevremene otplate kredita, a takve obveze nisu previđene niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/2002.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknada nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknada moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjene odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi prilikom korištenja kredita i naknadi prilikom prijevremene otplate kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj pravnog prednika tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.
21. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.
22. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem ulazne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju drugostupanjskog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi to tim više što ne proizlazi da su postojale okolnosti koje upućuju na posebnosti ili individualizaciju predmetnog tipskog ugovora o kreditu koje bi opravdavale troškove njegove obrade.
23. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovaj način prebačeni na pravnog prednika tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 5. stavka 2. tog ugovora, pravni prednik tužitelja u članku 5. stavku 3. istog ugovora preuzeo i dodatnu obvezu snositi sve javnobilježničke troškove, troškove upisa u Upisnik sudskih i javnobilježničkih osiguranja tražbine vjerovnika, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje tog ugovora. U danim okolnostima ne može se uzeti da je pravnom predniku tužitelja najkasnije prilikom sklapanja ugovora bilo omogućeno da shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi te provjeri da ne postoji preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru.
24. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na pravnog prednika tužitelja člankom 5. stavkom 2. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,50% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj pravnog prednika tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003.
24.1. Na pravilnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda o ništetnosti tzv. ulazne naknade ne utječu žalbeni navodi tuženika o tome da je naknada za obradu kredita „propisana“ Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016., 128/2022. i 156/2023.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. i Pravilnikom o naknadama na potrošačke naknade („Narodne novine“ br. 15/2024.) koji je stupio na snagu 14. veljače 2014. jer je riječ o (vremenski) neprimjenjivim propisima.
25. S obzirom na to da iz teksta same sporne odredbe članka 8. stavka 2. ugovora o kreditu jasno proizlazi da je riječ o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita čija se visina utvrđuje odgovarajućom odlukom o naknadi za usluge banke, tvrdnje tuženika da zapravo nije riječ o naknadi za uslugu, nego o stvarno pretrpljenoj šteti koju je pretrpio trgovac ne mogu se prihvatiti i ne dovode u pitanje pravilnost činjeničnog stanja koji je utvrdio prvostupanjski sud. Zbog toga je neodlučno pozivanje žalitelja na odredbu članka 1068. stavka 3. ZOO/1991 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. To tim više što iz pregleda prometa po računu proizlazi da je pravnom predniku tužitelja naplaćena naknada za prijevremenu otplatu kredita u paušalnom iznosu 3% od preostalog iznosa kredita. U takvim je okolnostima jasno da su netočni žalbeni navodi o tome da ta paušalizirana naknada predstavlja unaprijed dogovoreni iznos stvarno pretrpljene štete.
26. Imajući na umu da je obveza ispunjenja zahtjeva za (materijalnom) transparentnosti odredbe o naknadi za uslugu prijevremene otplate kredita na tuženiku (kao trgovcu), da sadržaj usluge koju tuženik tom prilikom pruža pravnom predniku tužitelja kao i vrijednost te usluge nisu samorazumljivi i općepoznati, očito je da je tuženik na pravnog prednika tužitelja člankom 8. spornog ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara vrijednosti stvarno pružene usluge. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak to da je tuženik de facto oslobođen obveze da dokazuje da su prilikom prijevremene isplate kredita stvarno pružene usluge u vrijednosti od 3,00 % neotplaćenog iznosa kredita, utječe i prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, na pravni položaj pravnog prednika tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Zbog toga je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi iz članka 81. stavka 1. ZZP/2003.
27. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja nepoštene ugovorne odredbe o ulaznoj i izlaznoj naknadi u točkama I. i II. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnima i na temelju članaka 210. stavka 1. ZOO/1991 (u odnosu na ulaznu naknadu) i članka 1111. stavka 1. ZOO-a (u odnosu na izlaznu naknadu) u točci III. izreke naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja tih ništetnih odredbi u iznosima koji nisu sporni zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana od dana plaćanja - neosnovanog stjecanja do isplate (članak 214. ZOO/1991 i članak 1115. ZOO-a).
28. Neosnovano tuženik prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi koje je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužiteljima uz primjenu odredbi članka 214. ZOO/1991 odnosno članaka 1115. ZOO-a pripadaju zatezne kamate na iznose plaćene na ime ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekuće od dana plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio taj propis kada je tužiteljima dosudio zatezne kamate od prvog idućeg dana nakon toga.
29. Zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen prije nego što su točke I. i II. izreke prvostupanjske presude postale pravomoćne, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok iz članka 371. ZOO/1991 i članka 225. ZOO-a nije bio protekao pa je sud prvog stupnja pravilno primijenio taj propis kada je prigovor zastare tuženika ocijenio neosnovanim.
30. S obzirom na to da ne postoje razlozi zbog kojih odluke o glavnoj stvari iz točaka I., II. i III. izreke prvostupanjske presude pobijaju žalbom kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP- a odbijena je žalba tuženika i potvrđene su te točke izreke prvostupanjske presude.
U odnosu na žalbu protiv odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke
31. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu odluku o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a.
32. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju i postupku koji joj je prethodio nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
33. Imajući na umu da je tuženik u cijelosti izgubio parnicu pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 154. stavak 1. ZPP-a kada je tuženiku naložio naknaditi tužitelju troškove potrebne za vođenje postupka. S obzirom na to da tuženiku na temelju istog propisa ne pripada pravo na naknadu troškova postupka, odbijena je žalba tuženika i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude.
34. Osnovano tuženik u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada mu je u točci III. izreke prvostupanjske presude naložio troškove postupka na ime zastupanja tužitelja po punomoćniku koji je odvjetnik naknaditi u iznosu od 1.200,00 EUR.
35. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti članaka 5. stavka 2. i 8. stavka 2. potrošačkog ugovora o kreditu broj 016-2655/2005 od 15. prosinca 2005. i povrat iznosa od 724,88 EUR plaćenog na temelju ugovornih odredbi čije se utvrđenje ništetnosti traži. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u, primjerice, odlukama Rev 1811/2016-2 od 29. rujna 2020., Rev 1605/2017-3 od 2. veljače 2021., Rev 1927/2017-2 od 18. siječnja 2022. i tamo citiranoj sudskoj praksi tog Suda, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev za činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora već se tada vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu.
36. U smislu članka 40. stavka 1. ZPP-a, kada se zahtjev odnosi na novčanu svotu kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota, dok je odredbom članka 40. stavka 2. ZPP-a propisano da u drugim slučajevima, kad se zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje je primjenjivo u ovom predmetu, očito je da je tužitelj označivši vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.388,49 EUR istu vrijednost očito suviše visoko odredio. Tuženik je u odgovoru na tužbu toj vrijednost prigovarao, a sud prvog stupnja je na pripremnom ročištu propustio naznačenu vrijednost predmeta spora provjeriti. Imajući na umu da se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za isplatu koja se u skladu s člankom 40. stavkom 1. ZPP-a određuje u visini zatražene novčane svote (724,88 EUR), tužitelju uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 2. i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023. i 107/2025., dalje: OT) za troškova zastupanja u sastavljanju tužbe (Tbr. 7. stavak 1. OT -a), jednog obrazloženog podneska (Tbr. 8. stavak 1. OT-a) i na dva ročišta (Tbr. 9. stavak 1. OT- a) pripada naknada prema tarifnom razredu iz Tbr. 7. stavak 1. „od 664,01 EUR do 1.327,00 EUR“, odnosno 75 bodova za svako. Stoga je uz pravilnu primjenu tih propisa na ime zastupanja tužitelju uz primjenu Tbr. 40. stavka 1., 46. i 54. OT-a trebalo dosuditi iznos od 900,00 EUR što uvećano za dosuđene troškove plaćenih sudskih pristojbi iznosi 1.006,18 EUR. Zbog toga je uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a djelomično uvažena žalba tuženika te je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude djelomično preinačena na način da je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen za iznos od 300,00 EUR, dok je u odnosu na dosuđeni iznos troškova od 1.006,18 EUR koji su tužiteljima dosuđeni uz pravilnu primjenu članka 155. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba tuženika i u tom je dijelu potvrđena odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude.
37. Tuženik koji sa žalbom protiv glavne stvari nije uspio, dok je sa žalbom protiv odluke o troškovima postupka uspio djelomično, odbijen je sa zahtijevanom naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.
U Varaždinu 25. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Dijana Hofer
