Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-566/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Gordani Bošković Majerović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv OTP banke d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupana po punomoćnici Sanji Vukina, odvjetnici u Zagrebu, Prilaz Gjure Deželića 30, radi isplate, odlučujući o žalbi Republike Hrvatske zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Virovitici, protiv rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: P- 487/2025-6 od 10. listopada 2025., dana 25. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
Uvažava se žalba Republike Hrvatske kao osnovana, preinačava se rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovni broj: P-487/2025-6 od 10. listopada 2025. i rješava:
1. Odbija se zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu troška delegacije za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 150,00 eura kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem naloženo je Republici Hrvatskoj da iz sredstava državnog proračuna isplati punomoćniku tužitelja, odvjetniku Predragu Kraliku iz [adresa] iznos od 166,60 eura na ime troškova delegacije.
2.1. Protiv navedenog rješenja žali se Republika Hrvatska zbog zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. t. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka preinači na način da se odbiju troškovi delegacije u iznosu od 150,00 eura.
2.2. Punomoćnik tužitelja je podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba Republike Hrvatske odbije kao neosnovana te da se potvrdi pobijana presuda.
3. Žalba Republike Hrvatske je osnovana.
4. Prilikom ispitivanja rješenja prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu i postupka koji mu je prethodio utvrđeno je da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, u svezi čl. 381. ZPP.
5. Iz predmetnog spisa proizlazi sljedeće:
- da je rješenjem predsjednika Županijskog suda u Bjelovaru broj: Su-291/2025-2 od 12. rujna 2025. predmet u ovoj pravnoj stvari ustupljen Općinskom sudu u Virovitici kao drugom stvarno nadležnom sudu radi postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova na području nadležnosti Županijskog suda u Bjelovaru,
- da je prvostupanjskom presudom u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja,
- da je punomoćnik tužitelja pozivom na čl. 11. Zakon o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23., 36/24., 136/25. - dalje: ZS) zatražio naknadu troškova izbivanja iz pisarnice te trošak prijevoza za pristup na ročišta,
- da je pobijanim rješenjem priznat trošak izbivanja iz pisarnice u visini 150,00 eura te trošak prijevoza od 16,60 eura, ukupno 166,60 eura, a dosuđeni trošak odnosi se na pristup na ročište održano 10. listopada 2025.
6. Republika Hrvatska podnijela je žalbu protiv dijela odluke o trošku delegacije kojim joj je naloženo naknaditi iznos od 150,00 eura na ime izbivanja punomoćnika tužitelja iz pisarnice.
7.1. U žalbi ističe da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 11. st. 4. ZS, budući da putovanje na relaciji [adresa] – [adresa] – [adresa] objektivno ne traje duže od tri sata. Navedeno potkrepljuje podacima pribavljenim putem internetske stranice Hrvatskog autokluba (dalje: HAK) te dodaje da punomoćnik tužitelja nije dostavio dokaz o korištenju javnog prijevoza (npr. voznu kartu), već je na ročište održano 10. listopada 2025. pristupio osobnim automobilom.
7.2. Također, navodi da ni u slučaju da je punomoćnik koristio javni prijevoz, zakonski uvjet ne bi bio ispunjen, jer prema javno dostupnim podacima putovanje vlakom na navedenoj relaciji traje približno 1 sat i 17 minuta, dok autobusni prijevoz traje oko 1 sat i 20 minuta, što u oba smjera i dalje ne doseže prag od tri sata.
7.3. U prilog svom stajalištu poziva se i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju poslovni broj Rev-442/2025-2 od 6. svibnja 2025., prema kojem se u vrijeme izbivanja odvjetnika iz pisarnice uračunava isključivo vrijeme nužno za putovanje od mjesta sjedišta odvjetničkog ureda do mjesta sjedišta suda i natrag, dok se ostalo vrijeme ne računa.
8.1. Punomoćnik tužitelja u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da, ako je zakonom propisano da odvjetniku u delegiranim predmetima pripada naknada troška javnog prijevoza, tada se pri ocjeni ispunjenosti uvjeta iz čl. 11. st. 4. ZS mora uzeti u obzir i stvarno trajanje putovanja tim prijevoznim sredstvom na konkretnoj relaciji. Smatra stoga da je kao relevantan dokaz trebalo prihvatiti potvrdu o voznom redu autobusnog prijevoznika dostavljenog u spis predmeta, a ne podatke o trajanju putovanja osobnim automobilom pribavljene putem HAK-a. Ističe i da se vrijeme putovanja ne može svesti isključivo na relaciju između sjedišta ureda i sjedišta suda, jer su adresa odvjetničkog ureda i adresa suda različite od lokacija autobusnog odnosno željezničkog kolodvora. Slijedom toga da je u ukupno vrijeme putovanja nužno uračunati i vrijeme potrebno za dolazak od ureda do kolodvora, kao i od kolodvora do suda, budući da ti segmenti čine sastavni dio trajanja putovanja javnim prijevozom.
8.2. Također navodi da, čak i kada bi se kao mjerodavni uzeli podaci o trajanju putovanja osobnim automobilom, i u tom slučaju su ispunjene zakonske pretpostavke za priznanje troška izbivanja iz pisarnice. Naime, polazeći od pretpostavljenog trajanja putovanja od 1 sat i 8 minuta u jednom smjeru, smatra da se, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), svaki započeti sat računa kao puni sat. Prema takvom obračunu, putovanje u jednom smjeru trajalo bi dva sata, odnosno ukupno četiri sata za odlazak i povratak, čime bi bio ispunjen uvjet trajanja putovanja duljeg od tri sata.
8.3. Dodaje i da praksa Vrhovnog suda na koju se žaliteljica poziva nije primjenjiva na konkretni slučaj jer se u citiranoj odluci problematizira pitanje trajanja rasprave u delegiranim predmetima, što punomoćnik tužitelja ni ne potražuje.
9. Odredbom čl. 11. st. 4. ZS propisano je da u delegiranim predmetima odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata.
10. Iz navedene zakonske odredbe jasno proizlazi da trajanje putovanja dulje od tri sata predstavlja nužnu pretpostavku za priznanje predmetnog troška, pri čemu je teret dokazivanja ispunjenja te pretpostavke na strani onoga tko naknadu potražuje.
11. Suprotno zaključku prvostupanjskog suda, ovaj sud nalazi da u konkretnom slučaju navedena zakonska pretpostavka nije ispunjena.
12. Naime, prema podacima HAK-a, predvidivo trajanje putovanja između sjedišta ureda punomoćnika u [adresa] i Općinskog suda u Virovitici iznosi približno 1 sat i 8 minuta u jednom smjeru, što znači da ukupno trajanje putovanja ne prelazi zakonom propisani prag od tri sata.
13. Punomoćnik tužitelja nije dokazao suprotno, a sama činjenica da je dostavljen vozni red prijevoznika Čazmatrans ne predstavlja potvrdu stvarnog trajanja konkretnog putovanja, budući da punomoćnik tužitelja nije dostavio putnu kartu ili drugi odgovarajući dokaz kojim bi potvrdio da je putovanje doista obavljeno tim prijevoznim sredstvom i u naznačenom trajanju.
14. Dodatno, iz spisa proizlazi da je punomoćnik tužitelja na predmetno ročište došao osobnim automobilom, zbog čega se hipotetsko trajanje putovanja javnim prijevozom ne može uzeti kao mjerodavno.
15. Neosnovano je i stajalište punomoćnika tužitelja da se vrijeme izbivanja iz pisarnice računa po svakom započetom satu neovisno o ukupnom trajanju putovanja. Takvo tumačenje nije u skladu s čl. 11. st. 4. ZS, jer se vrijeme izbivanja iz pisarnice ne računa po započetom satu, već se gleda ukupno trajanje putovanja, odnosno prelazi li ono zakonski prag od tri sata.
16. Drugim riječima, način obračuna pojedinačnih sati prema Tarifi dolazi u obzir tek nakon što je prethodno ispunjena zakonska pretpostavka minimalnog trajanja putovanja. U suprotnom bi se prag od tri sata mogao "dosegnuti" zbrajanjem započetih sati što bi rezultirala zaobilaženja izričitog zakonskog uvjeta i proširenja prava na naknadu izvan okvira propisanih zakonom.
17. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju nije dokazano da je putovanje trajalo dulje od tri sata, zahtjev punomoćnika tužitelja za naknadu troška izbivanja iz pisarnice u iznosu od 150,00 eura nije osnovan.
18. Stoga je primjenom čl. 380. t. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu 25. ožujka 2026.
Sutkinja
Gordana Bošković Majerović
