REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4155/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać - Ručević članice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RA, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], adresa boravišta: [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž – 889/2024-2 od 25. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, broj Pn - 164/2022-13 od 12. listopada 2023., u sjednici održanoj 25. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž – 889/2024-2 od 25. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu, broj Pn - 164/2022-13 od 12. listopada 2023.
2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik osporava istaknute navode tužitelja, s prijedlogom da ovaj sud donese rješenje kojim se odbacuje odnosno odbija prijedlog za dopuštenje revizije.
3. Postupajući sukladno odredbama članka 385.a i članka 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), ovaj je sud ocijenio da na temelju onoga što prijedlog sadrži i što je uz njega dostavljeno, nije riječ o važnim pravnim pitanjima u smislu članka 385.a stavak 1. ZPP- a.
4. Predmet spora je zahtjev za isplatu 1.166,30 EUR/8.787,50 kn koje tužitelj potražuje na činjeničnom osnovu da mu je tijekom kaznenog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14-dalje; Ustava) i čl. 6. st. 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17-dalje: Konvencije) u aspektu prava na procesnu jednakost i kontradiktorni postupak, slijedom čega mu pripada pravo na naknadu štete, te zahtjev za isplatu 1.327,23 EUR/8.787,50 kn po osnovu troškova odvjetničkog zastupanja na Ustavnom sudu podnošenjem ustavne tužbe.
4.1. Pobijanom odlukom potvrđena je prvostupanjska odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev na činjeničnom utvrđenju: - da je u predmetu Općinskog suda u Čakovcu broj K-268/16 (ranije broj K-157/11; K-292/12;; K-198/14; K-227/15) protiv ovdje tužitelja kao okrivljenika vođen kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz čl. 129. st. 2. KZ/97, - da je 16. veljače 2018. donesena presuda pod poslovnim brojem K - 268/16-110, kojom je ovdje tužitelj proglašen krivim, - da je protiv ove presude ovdje tužitelj kao okrivljenik izjavio žalbu, - da je Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu 9. studenog 2018. podnijelo odgovor na žalbu okrivljenika, ovdje tužitelja, - da je nakon toga navedeni spis broj K-268/16 povodom žalbe otpremljen Županijskom sudu u Varaždinu, - da je presudom Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-468/2018-4 od 6. veljače 2019. žalba okrivljenog, ovdje tužitelja, odbijena kao neosnovana te potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj K-268/2016-110 od 16. veljače 2018., - da odgovor na žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu od 9. studenog 2018. suprotno odredbi čl. 473. Zakona o kaznenom postupku, nije prije slanja na viši sud dostavljen okrivljeniku, ovdje tužitelju, - da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1436/2019. od 15. travnja 2021. utvrđeno da je tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije u aspektu prava na kontradiktorni postupak i procesnu jednakost stranaka time što mu nije dostavljen odgovor državnog odvjetništva na njegovu žalbu protiv prvostupanjske presude, dok je rješenjem u ostalom dijelu ustavna tužba odbačena, - da iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da utvrđena povreda prava na pravično suđenje u aspektu prava na kontradiktorni postupak i procesnu jednakost stranaka, nije bila od utjecaja na valjanost i zakonitost donesene presude Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-468/2018-4 od 6. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj K-268/16-110 od 16. veljače 2018., - da je tužitelj propustio pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske podnijeti zahtjev za naknadu troškova koje je imao vezano za vođenje tog ustavnosudskog postupka, a o kojima je jedino Ustavni sud Republike Hrvatske shodno odredbi čl. 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 99/99, 29/02 i 49/02) bio ovlašten odlučivati, te razlozima: - da svaka povreda prava osobnosti iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima sama po sebi, ne znači bezuvjetno i pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade jer to pravo oštećenik može ostvariti samo ako sud nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja naknadu opravdavaju, dok u konkretnom slučaju utvrđene činjenice ne opravdavaju dosuđenje naknade tužitelju po odredbama čl. 19. i čl. 1100. u svezi čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima, te – kako je tužitelj propustio pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske podnijeti zahtjev za naknadu troškova koje je imao vezano za vođenje tog ustavnosudskog postupka, a o kojima je jedino Ustavni sud Republike Hrvatske i bio ovlašten odlučivati, onda se takvi troškovi ne mogu naknadno zahtijevati u redovnom sudskom postupku.
4.2. Kod navedenih činjeničnih utvrđenja i razloga na kojima se temelji pobijana odluka na naznačena materijalnopravna pitanja koja se odnose na odbijen zahtjev po osnovu pravične novčane naknade treba reći da ista u bitnom predstavljaju pitanja o individualnim pravima stranaka prema činjeničnom utvrđenju u konkretnom sporu, pri čemu pitanja polaze od tužiteljeve vlastite ocjene činjenica utvrđenih u konkretnom postupku, a koje tužitelj interpretira na način drugačiji od onog u pobijanoj sudskoj odluci. Navedena pitanja ne mogu se cijeniti kao važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, kako je to propisano odredbom čl. 385.a ZPP-a, jer se pod pravnim pitanjima u smislu navedene odredbe ZPP-a ne podrazumijevaju pitanja o individualnim pravima stranaka u konkretnim situacijama, već pitanje mora biti postavljeno na opći način, kako bi se odgovorom na to pitanje rješavale materijalnopravne i postupovnopravne dvojbe koje se pojavljuju u bitnim slučajevima koji su bitnim elementima podudarni. Dakako, to pitanje mora biti povezano i s konkretnim predmetom u kojem se podnosi revizija (važno za odluku u sporu), kako je to navedeno u odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP- a. Naime, neimovinska šteta odražava se u povredi subjektivnih neimovinskih prava i interesa. Ovu štetu, prema prihvaćenoj objektivnoj koncepciji, čini već sama povreda prava osobnosti (povreda časti, ugleda, gubitak dijela tijela itd.). Dakle, već samom povredom prava osobnosti nastaje neimovinska šteta kao objektivna činjenica za koju štetnik /odgovorna osoba/ odgovara, dok su pretrpljeni bolovi i strah, izazvani štetnom radnjom, samo mjerilo težine povrede prava osobnosti i uzimaju se u obzir, pored drugih relevantnih okolnosti, pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade. Međutim, povreda prava osobnosti ne daje uvijek oštećeniku pravo na pravičnu novčanu naknadu. Pravo na dosudu pravične novčane naknade uvjetovano je pretpostavkama da težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete (čl. 1100. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), koje pretpostavke prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju nisu ispunjene. Isto tako, pod pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu ne mogu se smatrati pitanja koja se odnose na ocjenu dokaza provedenih u postupku kod utvrđivanja relevantnih činjenica od strane nižestupanjskih sudova. S druge strane, za pitanja koja se odnose na troškove zastupanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske tužitelj u prijedlogu nije iznio odgovarajuće razloge. Za daljnja pitanja koja se odnose na parnične troškove, a kojim pitanjima tužitelj problematizira primjenu pravnih shvaćanja iznesenih u odlukama Europskog suda za ljudska prava u presudama od 6. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152, te od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10 na ovaj predmet valja odgovoriti da obvezivanje stranke na naknadu troškova postupka prema načelu „gubitnik plaća“ ima zakonsku osnovu u čl. 154. st. 1. ZPP-a, a načelo „gubitnik plaća“ ima legitimni cilj - odvratiti potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva pred sudovima. Tek iznimno, može doći do nerazmjernog ograničenja konvencijskog prava, ako stranka iz opravdanog razloga nije mogla predvidjeti neuspjeh u sporu. Međutim, s obzirom na sadržaj tih postavljenih pitanja, kao i na sadržaj navoda tužitelja iz prijedloga za dopuštenje revizije neodlučno je pozivanje tužitelja u smislu razloga važnosti na navedene presude Europskog suda za ljudska prava. Postupovnopravna pitanja u svojoj biti predstavljaju prigovor počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a ne pravna pitanja kakva je propisala odredba čl. 385.a st. 1. ZPP-a.
5. Kako, dakle, nije riječ o pravnim pitanjima važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. ZPP, riješeno je kao u izreci pod t. I. ovog rješenja.
6. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tužitelj dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tužitelju bilo omogućeno da se izjasni o prijedlozima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim odlukama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tužitelja. Njihove odluke su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tužitelj nije imao pravično suđenje, čime nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP- a.
7. Slijedom navedenog valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP-a, odlučiti kao u izreci pod t. II. ovog rješenja.
Zagreb, 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
Đuro Sessa
