REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-88/2026-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Đura Sesse, Mirjane Magud i mr.sc. Neri Radas članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Sanja Kamenar Milutin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kamenar Milutin i Klepac Mustać j.t.d., Rijeka, protiv tuženika PT, [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Stanka Maučić Maček, odvjetnica u Crikvenici, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o tužiteljevom prijedlogu za dopuštenje revizije izjavljenog protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-329/2025-2 od 3. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-254/2023-7 od 7. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na pravna pitanja se odbija.

II. Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava se odbacuje.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž-329/2025-2 od 3. srpnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-254/2023-7 od 7. studenoga 2024. ističući sedam pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu, jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, ukazujući na pravna shvaćanja revizijskog suda te odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, od kojih, kako tvrdi, odstupa sud donoseći pobijanu presudu. Ujedno, tužitelj reviziju podnosi i zbog povrede temeljnih ljudskih prava (u bitnom prava na jednakost pred zakonom, te prava na pravičan postupak i u njemu sadržanom pravu na pristup sudu, prava na jednakost oružja te prava na obrazloženu sudsku odluku i zabranu arbitrarnosti).

2. Tuženik je podnio odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije, predlažući da se odbije.

3. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i st. 2. i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da niti jedno postavljeno pitanje u prijedlogu nije važno u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je tijekom postupka koji je prethodio revizijskom povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje.

4.1. Presudom Općinskog suda u Crikvenici poslovni broj: P-254/2023-7 od 7. studenoga 2024. odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je ništav Ugovor o darovanju nekretnine (k. č. br. [katastarska čestica] (u naravi voćnjak) upisana i k. č. br. [katastarska čestica] (u naravi kuća i dvorište) k. o. [katastarska općina]) sklopljen između parničnih stranaka 16. srpnja 2022. Utvrđeno je tijekom postupka koji je prethodio revizijskom da je u tom Ugovoru navedeno da je nekretnina opterećena založnim pravom u korist Zagrebačke d.d. radi osiguranja tražbine u iznosu od 900.000.00 kn s ugovorenim kamatama, a tuženik je ugovorom preuzeo obvezu isplatiti taj kredit banci. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj prije toga sklopio ugovor o kupoprodaji te nekretnine s gradom [adresa] (u vrijeme kada tuženik kao stranac po zakonu nije mogao kupiti nekretninu u Republici Hrvatskoj). Tu presudu je potvrdio sud drugog stupnja svojom presudom označenoj u izreci.

4.2. Sudovi nižeg stupnja su zaključili da je cijela transakcija (ugovor o kupoprodaji, a zatim ugovor o darovanju) imala za cilj da zapravo tuženik bude kupac (vlasnik) nekretnine, a tužitelj se formalno našao u ulozi kupca od grada [adresa], iz razloga što tuženik kao strani državljanin to tada nije mogao biti. Osim toga, nižestupanjski sudovi zaključuju da kako ugovor o darovanju je ugovor bez preuzimanja obveza od strane daroprimatelja, a u ovom slučaju tuženik je preuzeo obvezu značajnu financijsku obvezu - otplatiti kredit prema banci (umjesto tužitelja) u iznosu od 900.000,00 kn. Ukratko, sudovi nižeg stupnja su zauzeli stav da je pobijani Ugovor o darovanju prividan ugovor, ali da prikriva drugi naplatni ugovor koji je valjan (čl. 285. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

5. Tužitelj je u prijedlogu za dopuštenje revizije naveo sedam pitanja koja prema ocjeni ovog suda ne ispunjavaju pretpostavke iz čl. 385.a i 387. ZPP za dopuštenje revizije.

6.1. Prvo pitanje glasi: „Može li sud u parničnom postupku pravno kvalificirati ugovor drugačije od pravne osnove na kojoj se temelji tužbeni zahtjev, kada bi takva kvalifikacija promijenila narav spora i pravnu osnovu zahtjeva, bez pristanka stranaka?“

Tužitelj je pritom naveo da se to odnosi na načelo dispozitivnosti iz čl. 2. ZPP. Načelo dispozitivnosti nalazi se u čl. 3. ZPP i odnosi se na stranke (a ne na sud) koje mogu slobodno raspolagati zahtjevima koji su stavljeni u tijeku postupka. Nadalje, tužitelj očito smatra da je sud sudio nešto što zahtjevom nije traženo, međutim, predmet spora je tužbeni zahtjev, a ne pravna osnova navedena u tužbi, pri čemu sud nije vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naveo u tužbi (čl. 186. st. 2. ZPP).

6.2. Drugo pitanje glasi: „Može li sama činjenica da je uz nekretninu preneseno i založno pravo pravno transformirati ugovor o darovanju u dvostrano obvezni ugovor bez konkretne protučinidbe ili uzajamne obveze druge strane?“

U vezi navedenog pitanja valja reći da sudovi nižeg stupnja nisu izvršili neku "transformaciju" već su sudovi primijenili pravila o prividnom i prikrivenom pravnom poslu iz čl. 285. ZOO. Međutim, za pravnu kvalifikaciju ugovora (pravnog posla općenito) relevantno je koja prava i obveze su ugovorne strane preuzele, dakle, sadržaj ugovora, a ne kako su ga nazvale. Sudovi nižeg stupnja su utvrdili da je prava volja ugovornih strana bila od samog početka da tuženik stekne pravo vlasništva nekretnine te da se tužitelj našao u ulozi kupca u govoru o kupoprodaji s Gradom Novim Vinodolskim zbog toga što tuženik kao stranac u to vrijeme to nije mogao biti. Točno je da na kupca nekretnine prelazi i založno pravo kojim je nekretnina opterećena. Međutim, to svakako utječe na kupoprodajnu cijenu (protučinidbu kako se navodi u prijedlogu).

6.3. Treće pitanje glasi: „Je li sud povrijedio načelo dispozitivnosti iz čl. 2. ZPP-a kada je bez zahtjeva ili pristanka stranaka, preinačio pravni temelj tužbenog zahtjeva i odlučio mimo postavljenih granica tužbe”?

Uz ono što je već prethodno rečeno, u vezi ovog pitanja može se samo ponoviti da je sud odlučio u granicama zahtjeva stavljenih u postupku (o tužbenom zahtjevu upravljenom na ništavost pravnog posla) da pravna osnova ne čini tužbeni zahtjev niti je sud vezan pravnom osnovom koju je tužitelj naveo u tužbi te da sud ne može raspolagati zahtjevima koje su stranke istakle u parici (pa ne može povrijediti načelo dispozitivnosti). Uloga suda se svodi na to da nadzire jesu li raspolaganja stranaka u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala, pa ako jesu, neće ih uvažiti (čl. 3. st. 3. ZPP).

6.4. Četvrto pitanje navedeno u prijedlogu glasi: „Može li se smatrati da je ništav ili prividan ugovor (ugovor o darovanju) konvalidirao u valjani ugovor o kupoprodaji, ako je namjera stranaka bila da se izbjegnu zapreke za stjecanje prava vlasništva koje ima jedna stranka ugovora”?

U vezi postavljenog pitanja valja ukazati na značenje pojma konvalidacija (a znači osnaženje nevaljanog pravnog posla) međutim u ovom slučaju i nije u pitanju naknadno osnaženje ugovora o darovanju, a odgovorom na ovako postavljeno pitanje sam tužitelj ne može ostvariti povoljniju pravnu poziciju, jer ako su ugovorne strane sklopile ugovor o darovanju s namjerom „da se izbjegnu zapreke za stjecanje prava vlasništva”, onda se upravo radi o prividnom (simuliranom) ugovoru iz čl. 285. ZOO. Takav ugovor ne proizvodi pravne učinke (nije konvalidirao ili se transformirao koje termine koristi predlagatelj). Ali, kada ugovorne strane izjave da sklapaju jedan ugovor, iako ga ne žele (simulirani ugovor), ali prikrivaju drugi ugovor (disimulirani ugovor), u tom slučaju važi taj drugi ugovor (kojeg su ugovorne strane i htjele) ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (čl. 285. st. 2. ZOO), a je li udovoljeno tim pretpostavkama činjenično je pitanje (što ne može biti predmet ispitivanja u ovom stadiju postupka) i ovisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja.

6.5. Nadalje, peto pitanje glasi: „Radi li se o dvostrano obveznom ugovoru ako je ugovor o darovanju nekretnine sklopljen s nametom, odnosno uz preuzimanje obveze nastavka otplata iznosa osiguranog založnim pravom? Da li u tom slučaju za donošenje odluke predstavlja odlučnu činjenicu koliki preostali dug je preuzet založnim pravom”?

Na ovo pitanje djelomično je već prethodno odgovoreno. Pritom treba dodati da su sudovi nižeg stupnja u bitnom utvrdili činjenice koje je tuženik naveo već u odgovoru na tužbu, tj. da je on bio stvarni kupac (platio je cijenu i otplatio kredit uz zasnivanje založnog prava), a tužitelj je bio fingirani kupac i da je tako učinjeno po preporuci (nagovoru) tadašnjeg gradonačelnika [adresa]. Što se tiče tvrdnje da je za odluku odlučna činjenica koliko iznosi preostali dug po osnovi založnog prava (hipoteke), treba reći da sud ne utvrđuje činjenice po službenoj dužnosti (arg. iz čl. 7. st. 1. ZPP), a revizija ne može biti dopuštena zbog eventualno pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

6.6. Šesto pitanje glasi: „Je li za valjanost ugovora kojim se prenosi vlasništvo nekretnine bez predaje u posjed, ali uz prijenos založnog prava, nužno da isti bude sačinjen u obliku javnobilježničkog akta, s obzirom na to je ugovor u tužbi označen kao darovni, a sud ga je pravno kvalificirao kao dvostranoobvezni ugovor”?

Uz sve već prethodno rečeno, za ukazati je da ovo pitanje nije važno za ishod spora jer su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili odredbe čl. 285. st. 1. 2. ZOO i da ugovor kojeg su ugovorne strane nazvale ugovor o darovanju prividan (ne proizvodi pravne učinke ugovora o darovanju), ali da prikriva drugi ugovor za koji su ispunjene sve pretpostavke za njegovu valjanost, tj. ugovor o kupoprodaji nekretnine za koji se u pogledu oblika (forme) traži prema čl. 377. ZOO - da mora biti sklopljen u pisanom obliku (a ne u obliku javnobilježničkog akta, bez obzira na to je li nekretnina predana u posjed ili nije te je li opterećena založnim pravom ili nije).

6.7. Naposljetku, sedmo pitanje glasi: „Je li sud povrijedio načelo dispozitivnosti iz čl. 2. ZPP-a kada je, unatoč tome što je tužitelj postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti darovnog ugovora zbog neispunjenja propisane forme, samincijativno pravno kvalificirao ugovor kao dvostranoobvezni i na toj osnovi odbio tužbeni zahtjev, iako takva kvalifikacija nije bila dio tužbenog zahtjeva”?

U vezi postavljenog pitanja, uz sve prethodno navedeno, ističe se da tužitelj polazi od u postupku neutvrđene činjenice da je prava volja stranaka bila zaključiti ugovor o darovanju, te se tužitelj upućuje na jasne i nedvosmislene odredbe čl. 2. ZPP i čl. 3. ZPP, čl. 186. st. 3. ZPP te na čl. 285. st.1. i 2. ZOO na kojima je utemeljena pobijana presuda, koje su odredbe jasne i nedvosmislene i nije ih potrebno posebno tumačiti.

7. Tužitelj se pozvao na odluke ovog suda Rev-960/2018, Rev-2357/15, Rev- 3586/18, Rev-12/20, Rev-1984/2015, Rev-2340/15, Rev-1768/14 te na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4680/10 i Pž-2351/05. Međutim, navedene odluke ne sadrže pravna shvaćanja o postavljenim pitanjima izražena u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama kao u ovom konkretnom slučaju (utvrđenja da je pravovaljan disimulirani pravni posao) te stoga ne mogu biti razlozi važnosti naznačenih pitanja.

8. Razmatrajući iznesene navode u prijedlogu u vezi povrede temeljnog prava na pravično suđenje (da bi tužitelj bio onemogućen raspravljati pred sudom, da je u postupku bila narušena procesna ravnopravnost te da je donesena presuda arbitrarna) ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužitelju bilo omogućeno da iznese odlučne činjenice te predloži dokaze za istaknuti zahtjev i na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku, dok je pravo izbora i ocjene izvedenih dokaza pridržano za sud (čl. 8., čl. 220. i 229. ZPP). U svojoj je odluci kako prvostupanjski, tako i drugostupanjski sud, iznijeli su dostatne, relevantne i uvjerljive razloge činjenicama odlučnim za ishod spora te posljedično razloge o neosnovanosti zahtjeva tužitelja, i te se odluke ne može smatrati neobrazloženima ili arbitrarnima. Zbog navedenog, ništa ne upućuje na zaključak da je tužitelju u postupku povrijeđeno prava na pravično suđenje ili jednakost pred zakonom, jer sama činjenica da je njegov zahtjev odbijen ne znači istovremeno povredu tih prava.

9. Dakle, kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno temeljno pravo na pravično suđenje, prijedlog za dopuštenje revizije je u tom dijelu odbačen na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP (točka II. izreke).

Zagreb, 25. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić