Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž R-157/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Požar sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja CO iz [adresa] (Ruefroissart 89, Bruxelles, Belgija), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivici Paliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Palić i partneri iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske Radiotelevizije, Zagreb, Prisavlje 3, OIB: 68419124305, zastupanog po punomoćnici Nataši Owens, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Owens, Houška i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi nedopuštenosti otkaza te radi sudskog raskida ugovora o radu, u povodu žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5391/2018-65 od 30. rujna 2025. i protiv dopunske presude istoga suda Pr- 5391/2018-76 od 29. prosinca 2025., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika te se potvrđuju presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5391/2018-65 od 30. rujna 2025. i dopunska presuda istoga suda Pr-5391/2018-76 od 29. prosinca 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalb i i sudskih pristojbi na žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točci I izreke utvrđeno je da su nedopušteni Upozorenje tužitelju pred otkaz ugovora o radu od 15. svibnja 2018. kao i Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 19. rujna 2018., slijedom čega radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem ugovora o radu od 22. svibnja 2018. nije prestao, te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na poslove koje je obavljao temeljem otkazanog Ugovora o radu, a ako takvih poslova nema da ga vrati na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju, iskustvu i sposobnostima pod istim materijalnim uvjetima, u roku 8 dana, dok je točkom II naloženo tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.625,00 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2025. do isplate.

2. Dopunskom presudom istoga suda od 29. prosinca 2025. odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika na sudski raskid ugovora o radu s danom 2. srpnja 2019.

3. Navedenu presudu kao i dopunsku presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne Novine“ broj 70/19 uz izuzetke propisane stavkom 2. i 3. istog članka i na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj: 80/22 uz izuzetke propisane stavkom 2., 3., 4. i 5. istog članka - dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da ih drugostupanjski sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženik traži trošak sastava žalbi i sudskih pristojbi na žalbu.

4. Odgovor na žalbu protiv presude podnio je tužitelj te u istoj u bitnom smatra da je presuda prvostupanjskoga suda osnovana na zakonu i pravno utemeljena, te da ne postoje povrede na koje se žalba poziva, pa predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu a prvostupanjsku presudu potvrditi.

5. Žalbe tuženika su neosnovane.

6. Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da su nedopušteni Upozorenje tužitelju pred otkaz ugovora o radu od 15. svibnja 2018., kao i Odluka o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika od 19. rujna 2018., slijedom čega da radni odnos tužitelja kod tuženika temeljem ugovora o radu od 22. svibnja 2018. nije prestao. Predmet protutužbe, podnesene za slučaj da sud prihvati zahtjev tužitel ja, je sudski raskid ugovora o radu s danom 2. srpnja 2019.

7. Na temelju između stranaka nespornih činjenica kao i na temelju činjenica utvrđenih provedenim dokaznim postupkom, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj kod tuženika bio u radnom odnosu od 15. srpnja 2015. na mjestu rukovoditelja Radne jedinice komunikacije;

- da je temeljem Odluke o otkazu ugovora o radu (poslovno uvjetovanog otkaza) od 16. svibnja 2018. tužitelju ponuđen Ugovor o radu za obavljanje poslova rukovoditelja Odjela komunikacije, koji je tužitelj prihvatio te je 22. svibnja 2018. sklopljen ugovor o radu;

- da je 15. svibnja 2018. tuženik uputio tužitelju Upozorenje pred otkaz ugovora o radu u kojem mu stavlja na teret da je povrijedio Opća pravila o radu i ponašanju na način da se predstavljao i potpisivao kao glasnogovornik Hrvatske radiotelevizije, iako nikada nije imao zaključen ugovor o radu za navedeno radno mjesto , niti je to radno mjesto prema sistematizaciji postojalo;

- da je tužitelj prekinuo rad 29. lipnja 2018. dok mu se ne osigura zaštita protiv uznemiravanja i diskriminacije;

- da je 19. rujna 2018. tuženik donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika.

8. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećim stavovima:

- da tuženik prije donošenja Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja od 19. rujna 2018. nije tužitelja pisano upozorio na povredu obveza iz radnog odnosa i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, a niti je tuženik dokazao da su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati da to učini;

- da je tužitelj upozoren na kršenje obveza iz radnog odnosa upozorenjem od 15. svibnja 2018., ali samo u odnosu na činjenicu da se predstavlja i potpisuje kao glasnogovornik tuženika, međutim tuženik se tako potpisivao još od 2015., što tuženiku od 2015. pa nadalje nije smetalo, niti je ikada sankcionirao takvo potpisivanje i predstavljanje tužitelja, a koje je bilo vidljivo i putem brojnih mailova koje su primali i njegovi neposredno nadređeni, putem javnih komunikacija te u televizijskim emisijama samog tuženika, to je takvo upozorenje nedopušteno;

- da povrede koje se tužitelju stavljaju na teret i zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu nisu takve da bi opravdale izricanje najstrože sankcije, pogotovo stoga što prije tužitelj nije bio upozoren na povrede obveza iz radnog odnosa niti da mu je ukazano na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede tih obveza;

- su se sve povrede iz radnog odnosa zbog kojih je tužitelju otkazan ugovor o radu dogodile tijekom 2017. i siječnju 2018. godine, znači prije pisanog upozorenja od 15. svibnja 2018. (koje ionako sadrži sasvim različit, i pritom neosnovan razlog), odnosno dok je tužitelj obavljao poslove Rukovoditelja RJ Komunikacije, pri čemu tuženik nije dokazao da bi tužitelj kršio obveze iz Ugovora o radu za radno mjesto Rukovoditelj Odjela komunikacije od 22. svibnja 2018., pogotovo jer se od lipnja pa do otkazivanja ugovora o radu neprekidno nalazio na bolovanju;

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je riječ o ponašanju tužitelja koje bi predstavljalo tešku povredu obveza iz radnog odnosa koja bi opravdavala izricanje najstrože sankcije, zbog čega bi tuženik imao opravdan razlog za otkaz ugovora o radu tužitelja od 22. svibnja 2018. za obavljanje poslova Rukovoditelja odjela komunikacije, a niti je dokazao da bi tužitelj kršio obveze iz radnog odnosa postupanjem suprotno propisanim aktima tuženika.

9. Ocjenu neosnovanosti protutužbenog zahtjeva prvostupanjski sud obrazlaže navodeći da tuženik nije dokazao da postoje okolnosti koje opravdano upućuju da nastavak radnog odnosa s tužiteljem nije moguć.

10. Tužitelj u podnesenoj žalbi u bitnom ističe prvenstveno da prvostupanjski sud nije dao potrebne razloge zašto odbija dokazni prijedlog saslušanja rukovoditeljice pravne službe tuženika, a niti je u presudi ocijenio iskaze 14 saslušanih svjedoka. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da tužitelj nije kršio obveze iz radnog odnosa postupanjem suprotno pisanim aktima tuženika, pri čemu je izgubio iz vida činjenicu kako je tuženik konkretno za svaku učinjenu povredu obveze iz radnog odnosa podastro odgovarajuće materijalne dokaze, koji su u cijelosti potkrijepljeni iskazima svjedoka. U žalbi protiv dopunske presude, kojom je odbijen njegov protutužbeni zahtjev, tuženik navodi da tužitelj ne negira odlučnu činjenicu kako je u radnom odnosu kod drugog poslodavca, iz čega proizlazi da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika s obzirom da postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Smatra da prvostupanjski sud nije smio, prešutno primjenjujući odredbu čl. 221. a ZPP-a, odbiti protutužbeni zahtjev, a osobito to nije smio učiniti bez raspravljanja. U ostalom tuženik ponavlja razloge i navode žalbe koju je podnio protiv prvostupanjske presude od 30. rujna 2025.

11. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijane presude u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

12. Ispitivanjem pobijanih presuda i postupka koji im je prethodio utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna od bitnih povreda na koje ovaj sud povodom žalbe pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju ističe žalba jer niti presuda niti dopunska presuda nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati, budući su iznijeti dostatni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama.

13. Pravilno je prvostupanjski sud kod ocjene osnovanosti zahtjeva tužitelja primijenio materijalnopravnu odredbu čl. 115. st. 1. t. 3. Zakona o radu (Narodne novine 93/14, 127/17 - u daljnjem tekstu ZR), pri čemu se ističe da je u konkretnom slučaju tužitelju ugovor o radu otkazan redovitim otkazom uvjetovanim skrivljenim ponašanjem, a ne izvanrednim otkazom ugovora o radu, koji je također sankcija za povrede obveze iz radnog odnosa. Osnovna razlika između te dvije vrste otkaza jest u težini povrede radne obveze, jer kada poslodavac izvanredno otkazuje ugovor o radu to čini radi osobito teške povrede odredaba ugovora o radu od strane radnika, odnosno njegovog skrivljenog ponašanja zbog kojeg nastavak radnog odnosa nije moguć (članak 116. st. 1. ZR), dok je skrivljeno ponašanje radnika jedan od razloga i za redovito otkazivanje ugovora o radu, međutim takvo (skrivljeno) ponašanje radnika ne podrazumijeva nužno teško kršenje obveze iz radnog odnosa. Upravo s obzirom na tu bitnu razliku (u težini povrede radne obveze), postoji i razlika u postupku koji prethodi otkazivanju, pa je poslodavac dužan prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika pisano upozoriti na obveze iz radnog odnosa i mogućnost otkazivanja za slučaj nastavka kršenja tih obveza (članak 119. st.1. ZR), dok potreba pisanog upozorenja u slučajevima izvanrednog otkaza ugovora o radu ne postoji.

14. U tom smislu pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik u ovom slučaju prije redovnog otkazivanja ugovora o radu nije tužitelja pisano upozorio na obvezu iz radnog odnosa, niti mu je ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze u svezi okolnosti navedenih u odluci o otkazu, sve sukladno odredbi čl. 119. st. 1. ZR- a, a niti je tuženik tijekom postupka dokazao da su postojale okolnosti zbog kojih nije bilo opravdano očekivati da to učini. Naime, iz upozorenja od 15. svibnja 2018. proizlazi da se tužitelju stavlja na teret da se predstavljao i potpisivao kao glasnogovornik Hrvatske radiotelevizije, iako nikada nije imao zaključen ugovor o radu za navedeno radno mjesto, međutim zbog toga razloga ugovor o radu mu nije otkazan, a razlozi otkazivanja pak nisu navedeni u upozorenju.

15. U tom kontekstu pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnom slučaju povrede koje se tužitelju stavljaju na teret i zbog kojih mu je otkazan ugovor o radu nisu takve da bi opravdale odmah izricanje najstrože sankcije (otkaz ugovora o radu), pogotovo u svjetlu činjenice da prije tih povreda tužitelj nije bio upozoren niti mu je ukazano na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede tih obveze. Pritom tuženik nije dokazivao niti tvrdio da postoje okolnosti zbog kojih ne bi bilo za očekivati da bi pisano upozorenje na neprihvatljivo ponašanje, uz ukazivanje na mogućnost otkaza ugovora o radu, tužitelja odvratilo od kršenja radne discipline i radnih obveza , odnosno da nije bilo nikakve reakcije na upozorenja na neprihvatljive postupke i prekoračenje ovlasti tužitelja u ranijem razdoblju. Tu valja istaknuti i da je odredbom čl. 96. Pravilnika o radu tuženika također propisana obveza poslodavca da prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, tog radnika pisano upozori na obvezu iz radnog odnosa i ukaže mu na mogućnost otkaza, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, koje u ovom slučaju doista ne postoje.

16. Nadalje, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da povrede iz radnog odnosa zbog kojih je tužitelju otkazan ugovor o radu datiraju iz 2017. i siječnja 2018. godine, te da je nakon tih povreda, i usprkos istima, tužitelju ponuđeno sklapanje Ugovora o radu za obavljanje poslova Rukovoditelja odjela komunikacije, koji je sklopljen 22. svibnja 2018., dakle upravo onog ugovora koji je otkazan i koji je predmetom postupka, što znači da je tužitelj ostavljen na rukovodećoj poziciji. U tom kontekstu tvrdnje tuženika da je riječ o teškim kršenjima radne obveze koja opravdavaju otkaz ugovora o radu proturječne su činjenici da je nakon tih ponašanja, za koja tvrdi da su skrivljena, tuženik s tužiteljem 22. svibnja 2018. sklopio novi ugovor o radu kojim je radni odnos ugovoren na neodređeno vrijeme, što svakako da nije za očekivati u situaciji da je tužitelj već tada svojom ponašanjem davao povoda za otkaz.

17. Pritom valja istaknuti i da je u pravu prvostupanjski sud kada navodi da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da bi tužitelj kršio obveza iz Ugovora o radu za radno mjesto Rukovoditelj odjela komunikacije od 22. svibnja 2018., a uzimajući u obzir i činjenicu da se tužitelj od lipnja pa do otkazivanja toga ugovora o radu neprekidno nalazio na bolovanju.

18. Stoga i po shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iznošenje kvalifikacija u pogledu povreda Pravilnika o radu, Pravilnika o vanjskim suradnicima i Općih pravila o radu i ponašanju, u situaciji kada nije postojalo jasno upozorenje da se navedeno više ne smije događati, i bez da je tužitelj upozoren da to ne ponovi, ne predstavlja opravdani razlog za tako drastičnu sankciju redovnog otkaza zbog skrivljenog ponašanja tužitelja, koji je sankcija radnog prava za neispunjenje obveze iz ugovora o radu i dopušten je samo ako se na drugi način ne mogu razriješiti odnosi između poslodavca i radnika. Konačno, način i okolnosti postupanja tužitelja u konkretnom slučaju, koji je veći dio razdoblja od sklapanja ugovora o radu do otkaza bio na bolovanju, ne mogu se smatrati okolnostima zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da radnika pisano upozori na neprihvatljivo ponašanje koje predstavlja kršenje obveza iz radnog odnosa, a koje pisano upozorenje je izostalo.

19. Međutim, neovisno o navedenom, pravilno je prvostupanjski sud analizirao i odredbe svih akata tuženika u svezi povreda kojih se u otkazu ugovora tužitelju stavljaju na teret (Pravilnika o radu, Pravilnika o vanjskim suradnicima i Općih pravila o radu i ponašanju) i zaključio da je tužitelj kao tadašnji rukovoditelj RJ Komunikacija morao imati planirana financijska sredstva za suradnju, te je mogao sam procijeniti da uz postojeće resurse tuženika postoji potreba za angažiranjem suradnika uz uvjet da je suradnja određena godišnjim planom suradnje i da je ovlaštena osoba izradila prijedlog koji odobrava tužitelj kao rukovoditelj RJ ili voditelj projekta na temelju kojeg odobrenja se u konačnici pristupa izradi i potpisu ugovora. Dakle, ugovaranje suradnje s vanjskim suradnicima ovisilo je o procjeni rukovoditelja PJ/RJ/odjel, što znači da je tužitelj bio samostalan u procjeni da unatoč postojećim resursima tuženika postoj i potreba ugovora s vanjskim suradnicima uz uvjet da za takvu potrebu ima planirana financijska sredstva, pri čemu tuženik nije dokazao, pa čak niti tvrdio, da tužitelj nije imao planirana financijska sredstva i da bi njegova procjena za angažiranjem vanjskih suradnika bila nepotrebna.

20. Pritom se ističe da je ocjena opravdanosti angažiranja svakog pojedinog vanjskog suradnika ovisila od slučaja do slučaja, pa je moguće da su u nekom od tih slučajeva uz nešto dulje čekanje taj posao mogle obaviti i službe unutar kuće tuženika (lektori, fonetičari, fotografi), no navedenim postupanjem tužitelj nije izašao izvan svojih ovlasti, te je takvo postupanje moglo biti sankcionirano micanjem s rukovodeće pozicije, ili upozorenjem da navedeno prestane činiti, ali ne može dovesti do otkaza. Slično vrijedi i za navode u pogledu izrade Prijedloga ugovaranja vanjske suradnje, te je i u tom dijelu, s obzirom na karakter povrede koju mu je stavio na teret, tuženik trebao najprije tužitelja upozoriti i ostaviti mu rok da predmetni prijedlog sastavi, a tek u slučaju da tužitelj po tom upozorenju i izričitoj uputi odbije postupiti, mogao mu je otkazati ugovor.

21. Nadalje točno prvostupanjski sud navodi da su odredbom čl. 93. Pravilnika o radu, koja odredba je navedena u odluci o otkazu, propisani razlozi za izvanredni otkaz ugovora o radu, pa se tako u st. 2. t. 3. osobito teškom povredom radne obveze smatra nezakonito ili neodgovorno korištenje sredstava Poslodavca čime je nanijeta šteta Poslodavcu i/ili smanjen ugled poslodavca. Međutim, prvenstveno tužitelju Ugovor o radu nije izvanredno otkazan, pa ta odredba ne dolazi do primjene, ali čak i da dolazi, ističe se da ni u odnosu na navedenu odredbu tuženik tijekom postupka nije dokazao nezakonito ili neodgovorno ponašanje tužitelja, niti koja i kakva šteta je nastala tuženiku, odnosno da mu je ponašanjem tužitelja smanjen ugled, pogotovo u svjetlu činjenice da su iznosi iz dvostruko fakturiranih računa tuženiku vraćeni. Vezano za navedeni propust dvostrukog fakturiranja ovaj drugostupanjski sud prihvaća tužiteljeve navode da se radilo o nenamjernom propustu, koji je ispravljen čim je uočen.

22. Što se pak tiče kršenja Odluke o ovlastima za potpisivanje dokumentacije i zastupanje, odnosno činjenice da je tužitelj potpisao ugovore na iznose od 23.582,32 kn i 20.568,80 kn, a smio ih je samostalno potpisivati do limita od 20.000,00 kn, valja istaknuti da tuženik tijekom postupka ne tvrdi niti ne dokazuje da rad po tim ugovorima nije bio izvršen, niti da sredstva za to nisu bila planirana, a niti da ugovori nisu uspješno realizirani, pa čak niti to da bi predmetnim ugovorima pretrpio bilo kakvu stvarnu financijsku štetu. Stoga u takvom kontekstu ovaj drugostupanjski sud smatra da bi, ako je tuženik uopće smatrao da se ne radi o formalnosti već o problemu koji upućuje na povredu radnih obveza, taj problem bio riješen upozorenjem, te ništa ne upućuje da su postojale bilo kakve okolnosti koje bi upućivale da nije opravdano očekivati da se ono tužitelju i uputi.

23. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u svjetlu svih okolnosti konkretnog slučaja, nije bilo postupanja tužitelja protivno Pravilniku o radu, Pravilniku o vanjskim suradnicima i Općim pravima o radu i ponašanju, a svakako ne takvog koje bi predstavljalo takvo grubo kršenje radnih obveza koje bi rezultiralo otkazom bez valjanog pisanog upozorenja i pokušaja da se na drugi način razriješe odnosi između tuženika kao poslodavca i tužitelja kao radnika.

24. Još valja istaknuti i to da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je upozorenje od 15. svibnja 2018. sadržajno samo usmjereno na činjenicu da se tužitelj navodno predstavlja i potpisuje kao glasnogovornik tuženika. U tom smislu pravilan je i zaključak toga suda da se tužitelj tako potpisivao još od 2015., što tuženiku od tada pa nadalje nije smetalo, niti je ikada sankcionirao takvo potpisivanje i predstavljanje tužitelja, a koje je bilo vidljivo i putem brojnih mailova koje su primali i njegovi neposredno nadređeni, putem javnih komunikacija te u televizijskim emisijama samog tuženika. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud se priklanja stavu da je takvo upozorenje nedopušteno, te spram tužitelja čak i šikanozno, pa bez obzira što povrede iz upozorenja prije redovnog otkazivanja ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja ne moraju biti sadržajno identična, odnosno ne moraju se odnositi na istovjetnu povredu obveze iz radnog odnosa radi koje se otkazuje ugovor o radu (Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev-1034/2025-2 od 10. prosinca 2025), svakako se mora raditi o upozorenju na povrede koje su postojale, o čemu ovdje nije riječ.

25. Konačno, vezano za žalbene navode da prvostupanjski sud nije u presudi ocijenio iskaze 14 saslušanih svjedoka, valja istaknuti da je prvostupanjska presuda u pogledu postupanja tužitelja i tuženika utemeljena na analizi materijalnih dokaza (svih sklopljenih ugovora o radu, upozorenja tuženika i pisane obrane tužitelja), kao i na analizi i primjeni materijalnopravnih odredbi Pravilnika o radu, Pravilnika o vanjskim suradnicima i Općih pravila o radu i ponašanju, koje ispravne zaključke prvostupanjskog suda personalni dokazi ne dovode u pitanje.

26. U pogledu protutužbenog zahtjeva ističe se da je na tuženiku, koji je podnio zahtjev na sudski raskid ugovora o radu s danom 2. srpnja 2019., bio teret dokaza da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, više nije moguć. U konkretnom slučaju činjenica da je tužitelj u radnom odnosu kod drugog poslodavca sama po sebi ni na koji način ne upućuje da tužitelju nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, niti to proizlazi iz bilo kojeg drugog dokaza provedenog tijekom prvostupanjskog postupka, već naprotiv jedino dokazuje da je tužitelj poduzeo sve da smanji štetu koja za njega nastaje nezakonitim otkazom, pri čemu ga ništa ne priječi da se po pravomoćnosti prvostupanjske presude vrati na rad. Stoga je primjena pravnih pravila o teretu dokazivanja jedino na čemu je prvostupanjski sud i mogao utemeljiti svoju odluku, pa suprotni žalbeni navodi nisu od značaja.

27. Slijedom navedenog, obzirom da je na tuženiku u smislu odredbe čl. 135. st. 3. ZR- a teret dokazivanja, to je prvostupanjski sud pravilno taj postulat primijenio kod donošenja odluke o protutužbenom zahtjevu, pri čemu je o istom ispravno odlučio bez posebnog raspravljanja, uzimajući u obzir da tijekom prvostupanjskog postupka tuženik na okolnost protutužbenog zahtjeva nikakve tvrdnje nije iznosio niti dokaze predlagao.

28. S obzirom na sve ranije izneseno proizlazi da je prvostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pa su uz primjenu članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijene žalbe tuženika i potvrđene prvostupanjska presuda i dopunska presuda.

29. Obzirom da tuženik nije uspio sa žalbom, njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo je odbiti kao neosnovan (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Varaždinu 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer