REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4141/2025-3
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Đura Sesse, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja PROJEKT BRICK M8 d.o.o. Zagreb, Ulica grada Meinza 15, OIB 28421811916, kojeg zastupa punomoćnik Petar Kriste, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Palatinuš i partneri d.o.o., Zagreb protiv tuženika BKS Bank AG, St. Veiter Ring 43, Klagenfurt, Austria, OIB 02138784111, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3137/2023-11 od 2. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1111/2022-18 od 7. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e :
Tuženici se dopušta podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-3137/2023-11 od 2. travnja 2025. zbog pravnog pitanja:
„Primjenjuje li se pravilo o ponudi neovlaštene osobe iz čl. 260. Zakona o obveznim odnosima i na bankarske garancije?”
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3137/2023-11 od 2. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1111/2022-18 od 7. lipnja 2023., zbog sedam pravnih pitanja koje smatra važnima za odluku u sporu, kao i za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, smatrajući da je važno da o istima revizijski sud zauzme pravno shvaćanje zbog velikog broja istovrsnih sporova koji se o istim pitanjima, a o kojima postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.
1.2. Ujedno, tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije smatrajući da je donesena drugostupanjska presuda arbitrarna, čime je povrijeđeno njegovo temeljno pravo na pravično suđenje zaštićeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Postupajući prema odredbama čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje navedeno u izreci ovoga rješenja, a na koja se u bitnom svodi prvo pitanje navedeno u tužiteljevom prijedlogu, važno za odluku u sporu kao i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
4. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1111/2022-18 7. lipnja 2023. prihvaćen je tužbeni zahtjev te je naloženo tuženoj banci da plati tužitelju 212.356,49 eura sa zateznim kamatama na temelju bankarske garancije koju je tužena izdala 28. siječnja 2022. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom označenoj u izreci potvrdio tu prvostupanjsku presudu. Utvrđeno je da su tuženu banku u poslovanju podružnice u vrijeme izdavanja bankarske garancije bili ovlašteni zastupati HT i VT i to skupno. Međutim, bankarsku garanciju je potpisao HT te je ujedno potpisao i PT (krivotvorivši njegov potpis). Sudovi nižeg stupnja su primijenili odredbe čl. 260. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., dalje: ZOO) jer je utvrđeno da je garancija dana na poslovnom papiru (memorandumu) banke s kojim se služi u svom poslovanju; da je potpisana na uobičajeni način (na garanciji se nalaze dva potpisa, a korisnik nije mogao uočiti da je jedan od tih potpisa krivotvoren); da se odnosi na pravni posao kojim se banka redovito bavi i ne prelazi opseg tog poslovanja te da korisnik bankarske garancije nije znao niti mogao znati da je bankarsku garanciju supotpisala neovlaštena osoba.
5. Ispitujući prijedlog za dopuštenje revizije ovaj sud nalazi da su ispunjene pretpostavke za dopuštenje revizije jer je isti drugostupanjski sud u svojim odlukama Pž-3047/2023-8 od 27. studenog 2024., Pž-2638/2023-3 od 3. prosinca 2024. i Pž- 2102/2024-2 od 21. siječnja 2025., zauzeo pravno shvaćanje da se odredbe čl. 260. ZOO ne primjenjuju na bankarsku garanciju. Stoga je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni da se o tome izjasni i revizijski sud te ujednači sudsku praksu u vezi pitanja odnose li se odredbe o ponudi od strane neovlaštene osobe (čl. 260. st. 1. ZOO) i o prihvatu ponude (čl. 260. st. 2. ZOO) na sve pravne poslove (što uključuje i bankarsku garanciju).
6.1. Tuženik je u svom prijedlogu postavio ukupno sedam pitanja ali je po ocjeni ovog suda važno u smislu čl. 385.a ZPP samo prvo po redu postavljeno pitanje zbog kojeg je revizija i dopuštena. Drugo pitanje koje glasi – „primjenjuju li se pravila o ponudi neovlaštene osobe iz čl. 260 ZOO-a i na jednostranu izjavu volje koja po svom sadržaju ne predstavlja ponudu” – sadrži u sebi određene nejasnoće jer nije jasno što tuženica podrazumijeva pod sintagmom „jednostrana izjava volje” budući da je svaka izjava volje u pravilu jednostrana. Ako se misli na jednostrani pravni posao, treba reći da bankarska garancija to nije. Banka ne izdaje bakarske garancije (jamstva) jednostrano i „bez zahtjeva” u korist bilo koje osobe. Bankarska garancija je pravni posao u kojem sudjeluju tri osobe i koja podrazumijeva nastanak tri samostalna (odvojena) pravna odnosa; (a) odnos između nalogodavca i korisnika garancije (koji proizlazi iz određenog osnovnog pravnog odnosa, primjerice ugovora o građenju, (b) odnos između nalogodavca (osobe koja je zatražila izdavanje bankarske garancije) i banke te (c) odnos između banke koja je izdala bankarsku garanciju i time prihvatila nalog te korisnika bankarske garancije.
6.2. Treće pitanje koje glasi: „Primjenjuju li se pravila o ponudi neovlaštene osobe iz čl. 260. ZOO-a i na ponudu na kojoj je jedan od dva potpisa osoba koje skupno zastupaju ponuditelja krivotvoren”' po ocjeni ovog suda nije važno za ishod spora jer sudovi nižeg stupnja nisu zauzeli stav da se ta pravila primjenjuju i u tom slučaju, već da je bankarska garancija potpisana na uobičajeni način (što je jedan od uvjeta valjanosti ponude ili prihvata ponude učinjene od neovlaštene osobe). Da je potpis krivotvoren bilo je moguće utvrditi tek u parnici grafološkim vještačenjem. Pravni promet bi bio pretjerano otežan i gotovo onemogućen kada bi sudionici pravnog posla bili dužni angažirati grafološkog vještaka radi provjere potječe li zaista potpis na pisanoj ispravi od osobe koju je ispravu potpisala, pa čl. 260. ZOO upravo regulira takve situacije.
6.3. Četvrto pitanje koje glasi: „Je li došlo do sklapanja pravnog posla za koji je propisan pisani oblik ako ponudu neovlaštene osobe (čl. 260. ZOO-a) učinjenu nazočnom ponuđeniku isti ne prihvati odmah po njenom primitku u pisanom obliku (čl. 263. st. 1. ZOO-a, tj. 259. st. 2. ZOO-a”' polazi od i postupku neutvrđenih činjenica i tim pitanjem se sugerira da je banka (tuženica) koja je izdala bankarsku garanciju dala ponudu, a da je korisnik bankarske garancije (tužitelj) ponuđenik. Već je ranije rečeno da je samo banka ta koja prihvaća ili ne prihvaća nalog osobe koja je zatražila izdavanje bankarske garancije i bankarska garancija na određeni način predstavlja prihvat tog naloga - zahtjeva za njezino izdavanje). Korisnik bankarske garancije u pravilu ne daje izjavu (pisano ili usmeno) da prihvaća bankarsku garanciju, već banci tu prethodno izdanu garanciju predoči sa zahtjevom za isplatu.
6.4. Peto, šesto i sedmo pitanje odnose na primjenu pravila o teretu dokaza iz čl. 221. a ZPP. Međutim, ova pitanja nisu važna za ishod spora, budući da sud nije utvrđivao činjenice koje su važne za odluku u sporu primjenom pravila o teretu dokazivanja, već su sve relevantne činjenice u bitnom nesporne. Sve se svodi na to da je tuženica izdala bankarsku garanciju koju je potpisala jedna od osoba ovlaštena za zastupanje tuženice, dok je potpis druge ovlaštene osobe krivotvoren. Je li bankarska garancija potpisana na „uobičajeni način” nije činjenica koja se utvrđuje, već je to ocjena suda o izvedenom dokazu (ispravi, bankarskoj garanciji u koju je sud izvršio uvid). Teret dokaza činjenice da je tužitelj kao korisnik bankarske garancije znao ili mogao znati da je bankarsku garanciju potpisala neovlaštena osoba je bio na tuženici (tužitelju je bilo dovoljno izjaviti da to nije znao, a tuženica je trebala navesti okolnosti na temelju kojih je sud mogao zaključiti da jeste znao). U sedmom pitanju, kojim se sugerira da se tuženica služila s dva poslovna papira i da se poslovni papir kojim se služila u vrijeme izdavanja bankarske garancije razlikuje od poslovnog papira kojim sada služi, je potpuno činjenično pitanje, a i ne vidi se zbog čega bi to bilo relevantno i kako bi teret dokaza o tome bio na tužitelju. Sporna bankarska garancija je izdana na poslovnom papiru tuženice i tu ispravu je sud cijenio kao dokaz, a je li nakon toga tuženica promijenila ili nije sadržaj svog poslovnog papira ne može biti na bilo koji način relevantno za ishod spora.
7. Naposljetku, sve sudske odluke, osim odluka navedenih u točki 6. obrazloženja, uključujući i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženica poziva, odnose se na različitu činjeničnu i pravnu situaciju u odnosu na ovu parnicu i ne mogu biti valjan razlog za dopuštenje revizije.
8. Imajući na umu sve navedeno, na temelju odredbe čl. 389. b st. 3. ZPP odlučeno je kao u izreci ovog rješenja dok se za preostala pravna pitanja (2. – 7.) i istaknute povrede temeljnih ljudskih prava iz prijedloga za dopuštenje revizije, shodno odredbi čl. 389.b st. 3. ZPP, uzima se da je prijedlog povučen.
Zagreb, 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
