REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4037/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UČ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jasmina Tot Solina, odvjetnica u Varaždinu, protiv I. tuženika [adresa], [osobni identifikacijski broj], sa sjedištem u [adresa]. tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž- 574/2024-2 od 4. veljače 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pn-18/2021-54 od 2. studenoga 2023., u sjednici održanoj 25. ožujka 2026.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-574/2024-2 od 4. veljače 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj Pn-18/2021-54 od 2. studenoga 2023. Tužitelj u prijedlogu navodi da mu je zbog pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 19. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav) prema kojem pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. Istim je člankom zajamčena i sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti, a predlagatelj tvrdi da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju ta kontrola izostala, pritom posebno naglašavajući okolnost da tužitelj nije bio stranka postupka izdavanja konkretne uporabne dozvole.
2. Tužitelj u prijedlogu za dopuštenje revizije, sukladno odredbi članka 385.a stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje pravno pitanje koje glasi:
"Je li sud u parnici radi naknade štete vezan utvrđenjima iz upravnog postupka o zakonskoj osnovi donošenja uporabne dozvole, a radi se o upravnom postupku u kojem tužitelj nije sudjelovao, odnosno je li sud u parnici radi naknade štete ovlašten preispitivati zakonitost pravomoćne i izvršne uporabne dozvole?".
3. II. tuženica u odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije predlaže istog odbiti.
4. Odredbom članka 387. stavak 2. točka 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP) propisano je da prijedlog za dopuštenje revizije mora, između ostaloga, sadržavati i jasno naznačene razloge zbog kojih stranka smatra da joj Vrhovni sud Republike Hrvatske treba dopustiti reviziju u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ili 2. ZPP, uz određeno pozivanje na relevantne propise i dijelove sudskih odluka.
4.1. U odnosu na naznačeno pravno pitanje tužitelj u prijedlogu ne navodi da je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka odstupa od prakse revizijskog suda ili da se radi o pravnom pitanju o kojem je praksa drugostupanjskih sudova nejedinstvena, a niti navodi da je o tom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo shvaćanje na kojem se temelji presuda drugostupanjskoga suda, ali da bi, osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Suda Europske unije trebalo preispitati takvu sudsku praksu.
4.2. Slijedom navedenog, nisu ostvarene temeljne pretpostavke dopustivosti revizije u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP.
5. U odnosu na pozivanje tužitelja na povredu Ustavom zajamčenog prava, prema ocjeni revizijskog suda tužitelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno pravo iz članka 19. Ustava kojim se jamči da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, odnosno kojim se jamči sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.
5.1. U predmetnoj je pravnoj stvari pobijanom odlukom drugostupanjskog suda ocjenjeno da nema pravno relevantne uzročne veze između izdavanja uporabne dozvole i zabilježbe iste u zemljišnim knjigama i štete koju trpi tužitelj, dakle tužbeni je zahtjev ocijenjen neosnovanim na temelju utvrđenja da u konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke za postojanje odgovornosti za naknadu štete. Stoga je ocjena (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva utemeljena na utvrđenju suda o nepostojanju relevantne uzročno posljedične veze između izdane uporabne dozvole i zabilježbe iste u zemljišnim knjigama te nastale štete. Pritom pobijana odluka sadrži jasno obrazloženje o tome da je tužitelj imao mogućnost uvidom u zbirku isprava koja je sastavni dio zemljišne knjige upoznati se sa sadržajem uporabne dozvole. Nadalje, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije došlo do povrede prava tužitelja iz citirane odredbe članka 19. Ustava jer pobijana odluka sadrži jasna utvrđenja o provedenom postupku povodom tužiteljevog prijedloga podnesenog Ministarstvu graditeljstva i prostornoga uređenja Republike Hrvatske za proglašenje ništavim navedene uporabne dozvole. Ovaj je prijedlog odbijen odlukom Ministarstva, protiv koje odluke je tužitelj podnio tužbu Upravnom sudu. Upravni sud je presudom odbio tužiteljevu tužbu, a tu je presudu potom potvrdio Visoki upravni sud Republike Hrvatske.
6. U takvim okolnostima tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno navedeno pravo, pa je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo također odbaciti. Stoga je na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3., 4. i 5. ZPP riješeno kao u izreci ovog rješenja.
Zagreb, 25. ožujka 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
