Poslovni broj: Usž-4452/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Blanše Turić, predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Željke Zrilić Ježek, članova vijeća, uz sudsku savjetnicu Martu Sraka, zapisničarku, u upravnom sporu tužitelja S.M.A.K. d.o.o., Obrovac, Gornji Karin 37, OIB: 53422701129, zastupan po opunomoćeniku Duji Čuliću, odvjetniku u Splitu, Dražanac 3A, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2440/2022-19 od 14. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja S.M.A.K. d.o.o., Obrovac i potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2440/2022-19 od 14. kolovoza 2024.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2440/2022-19 od 14. kolovoza 2024. odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/125, urbroj: 513-04-22-2 od 19. rujna 2022. te je rješenjem pod istim brojem i od istog datuma odbijen prijedlog tužitelja za odgodnim učinkom tužbe kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude tužitelj je izjavio žalbu u kojoj u bitnom navodi da se upravni spor ne može voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana. Međutim, ovaj postupak, unatoč tome, vodio se glede pravilnosti odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, slijedom čega se pobijana odluka ne može niti ispitati. Ističe da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev upravo iz razloga jer je vještaku financijske struke dao takvu uputu, iz koje bi proizlazila nužnost preispitivanja pravilnosti odluka upravnih tijela. U konkretnom slučaju tužbu je podnio prvostupanjskom sudu iz razloga što je smat rao da mu je porezna osnovica, koja je slobodnom ocjenom definirana od strane poreznog tijela, a posljedično i sama porezna obveza, utvrđena temeljem nezakonito provedene procjene porezne osnovice, a nije kao spornu isticao pravilnost nadzorom utvrđene obveze poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost te izvršene procjene porezne osnovice, kako to pogrešno tvrdi prvostupanjski sud. Nezakonitost u provedbi procjene porezne osnovice se u konkretnom slučaju ogleda u kretanju javnopravnog tijela van ovlasti koje su mu zakonskom odredbom udijeljene, a što je učinjeno na način da je porezna osnovica procijenjena temeljem parametara koje sam zakon ne predviđa kao one od kojih se pri procjeni porezne osnovice može polaziti. Smatra da je porezno tijelo koristilo parametre koje zakon ne predviđa kao osnovu za procjenu porezne osnovice, a prvostupanjski sud tu činjenicu niti ne spominje u obrazloženju, iako je ista uporište i ishodište ovog spora. Naime, da je porezno tijelo postupalo koristeći zakonom propisanu metodologiju iznos porezne osnovice utvrđivan temeljem (nesporno) neuredne dokumentacije i iznos porezne osnovice utvrđivan (metodološki ispravnom) slobodnom ocjenom bio bi otprilike isti. Koristeći hibridnu (dakle, neispravnu) metodologiju, porezno tijelo je povrijedilo zakon na štetu tužitelja jer je njihova "procjena" porezne osnovice, uslijed metodološke pogreške (slučajne ili namjerne), daleko viša od stvarne porezne osnovice. Tužitelj predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, pobijanu presudu ukine, a pobijana rješenja upravnih tijela poništi i predmet vrati na ponovno odlučivanje, a sve s ciljem da se porezna osnovica utvrdi ispravno i na zakonom propisani način, bilo temeljem dokumentacija tužitelja, bilo temeljem slobodne ocjene koja će se izvršit u okviru zakonske metodologije.

3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio Sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – u daljnjem tekstu: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti. To stoga jer, prema podacima u spisu predmeta, proizlazi da je prvostupanjski sud sukladno odredbi članka 49. stavka 3. ZUS-a presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim tijekom upravnog postupka i tijekom upravnog spora te nakon održane usmene i javne rasprave, čime se smatra da je strankama u smislu članka 6. ZUS-a dana mogućnost očitovanja o svim činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješavanje predmetnog upravnog spora i za razmatranje svih pravnih i činjeničnih pitanja u smislu članka 114. stavka 3. ZUS-a te je, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno našao da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor poreza na dobit i poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2019. o čemu je sastavljen zapisnik od 22. listopada 2021. kojim su utvrđene određene nepravilnosti u poslovanju tužitelja. Naime, provedenim nadzorom su utvrđene nepravilnosti i razlike u vezi sa iskazanim iznosom nabavne vrijednosti prodane robe kao i sa knjiženim iznosom zadužene robe u prodavaonicama uslijed čega je utvrđen manjak robe, a kako je to detaljno opisano u zapisniku. Utvrđene su i nepravilnosti kod knjiženja iznosa zadužene robe u prodavaonicama, odnosno robe raspoložive za prodaju tijekom nadziranog razdoblja te je u vezi s tim utvrđen manjak robe na zalihi na kraju poreznog razdoblje što se u zapisniku također detaljno opisuje. Kod opisa nadzora prihoda od prodaje robe tužitelj je tijekom nadzora dostavio na uvid nekoliko verzija knjige popisa koje su utvrđene u prodavaonicama 1 i 2 u kojima su se podaci razlikovali te porezno tijelo nije moglo utvrditi ispravno zaduženje robe, odnosno nije se mogla utvrditi ispravnost knjiženih iznosa u bilanci i poslovnim knjigama. Rukom pisani iznosi nisu se mogli provjeriti u knjigama popisa tužitelja, odnosno isti nisu bili u navedenim iznosima evidentirani u ranije dostavljenim knjigama popisa pa je tužitelj naknadno dostavio drugačije ispunjene knjige popisa iako se radi o dokumentaciji za poslovnu godinu koja je zaključena i u kojoj se ispravci i knjiženja ne mogu naknadno mijenjati.

7. Dakle, imajući na umu navedeno utvrđeno činjenično stanje u postupku nadzora pravilno je utvrđeno da su se stekli uvjeti za procjenu porezne osnovice, odnosno knjiženog iznosa zadužene robe, a o čemu ovisi i evidentirano inventurno stanje robe na kraju razdoblja, odnosno oporezivi manjak robe, budući da se isto nije moglo utvrditi iz poslovnih knjiga tužitelja. S obzirom da je iz opisanih nepravilnosti kod knjiženja zaduženja robe za prodaju utvrđeno da tužitelj nije vodio poslovne knjige na propisani način te porezno tijelo nije moglo utvrditi ispravan iznos zadužene robe pa proizlazi da je tužitelj postupio suprotno odredbama Zakona o računovodstvu i Općeg poreznog zakona. Stoga je tužitelju pravilno u postupku poreznog nadzora na temelju odredbe članka 92. stavka 3. točke 5. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20.) izvršena procjena porezne osnovice poreza na dobit za 2019. za iznos utvrđenog procijenjenog manjka zadužene robe u dvije prodavaonice u kojima je obavljao djelatnost maloprodaje. Nadalje, kako je nadzorom utvrđen iznos manjka robe oporeziv porezom na dodanu vrijednost proizlazi da je tužitelj propustio obračunati i platiti porez na dodanu vrijednost na manjak robe u nadziranom obračunskom razdoblju pa mu je u tom smislu pravilno utvrđena i obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost s pripadajućim kamatama.

8. Prema tome, na utvrđeno činjenično stanje javnopravna tijela su, a što prihvaća i prvostupanjski sud, pravilno primijenila materijalno pravo, odnosno odredbe članka 5. stavka 1. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine", broj: 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 22/12., 146/08., 148/13., 143/14., 50/16., 115/16., 106/18. i 121/19.), članak 9. stavak 1. i članak 11. stavak 1. Pravilnika o porezu na dobit ("Narodne novine", broj: 95/05., 133/07., 156/08., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 146/12., 160/13., 12/14., 157/14., 137/15., 115/16., 1/17., 2/18. i 1/19.), članka 66. stavka 1., 2. i 4. i članka 92. stavka 1. Općeg poreznog zakona kao i odredbe članka 8. stavka 2. i 9. stavka 1. Zakona o računovodstvu ("Narodne novine", broj: 78/15., 134/15., 120/16. i 116/18.) te odredbe članka 7. stavka 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19.) i ocijenili da su tužitelju pravilno utvrđene za 2019. godinu obveze poreza na dob it s pripadajućim kamatama i poreza na dodanu vrijednost sa pripadajućim kamatama te naložena uplata i provođenje odgovarajućih knjiženja u poslovnim knjigama nakon izvršenih uplata za predmetno porezno razdoblje.

9. Prigovori tužitelja u žalbi u pogledu provedenog dokaza vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo nisu odlučni niti su od utjecaja na zakonitost rješenja tuženika jer je na temelju vještačenja samo potvrđena pravilnost povećanja osnovice obveze poreza na dobit i obračunate razlike obveze poreza na dodanu vrijednost utvrđenih na temelju procjene u poreznom postupku.

10. Slijedom navedenog, prema ocjeni ovoga Suda pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja pa je prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

11. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, a u pobijanoj presudi pravilno je primijenio i odredbe ZUS-a te u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama sukladno odredbi članka 119. stavka 5. Zakona o upravnim sporovima.

12. Žalbeni navodi tužitelja ne predstavljaju pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drugačije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

13. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS -a žalbu odbiti kao neosnovanu.

14. Treba napomenuti da je tužitelj podnio i žalbu protiv rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za odgodni učinak tužbe, no međutim u situaciji kada je žalba tužitelja protiv prvostupanjske presude odbijena odlučivanje o odgodnom učinku je bespredmetno pa je iz tog razloga odbijena i žalba tužitelja protiv rješenja kojim je odbijen zahtjev za odgodnim učinkom tužbe.

U Zagrebu 25. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Blanša Turić