Poslovni broj: Usž-2467/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja LIT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i LI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa opunomoćenica Mira Matuško Blažević, odvjetnica iz Zagreba, Kneza Višeslava 11, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koje zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Dubrovnik, Dropčeva 1, OIB: 44737751634, Centra za restrukturiranje i prodaju, Zagreb, Ivana Lučića 6, OIB: 38083028711, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsI- 1608/22-11 od 16. prosinca 2022., na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Usvaja se žalba tužitelja i poništava presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 5 UsI-1608/22-11 od 16. prosinca 2022.

II. Poništava se rješenje Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II -942-01/20-01/296, URBROJ: 514-04-02-01-01/07-22-02 od 31. svibnja 2022.

III. Odbija se žalba Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku i potvrđuje se rješenje Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, KLASA: UP/I-943-01/20-01/20, URBROJ: 2117/1-09/11-20-9 od 7. kolovoza 2020.

IV. Nalaže se tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske solidarno naknaditi tužiteljima LIT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i LI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak upravnog spora u iznosu od 5.312,50 € (slovima: pet tisuća tristo dvanaest eura i pedeset centi) u roku od 60 dana od primitka ove presude, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/20-01/296, URBROJ: 514-04- 02-01-01/07-22-02 od 31. svibnja 2022. (točka I. izreke) te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Osporavanim rješenjem tuženika, povodom žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku, poništeno je rješenje Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, imovinsko-pravne i komunalne poslove, KLASA: UP/I-943-01/20-01/20, URBROJ: 2117/1-09/11-20-9 od 7. kolovoza 2020. i predmet je vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, uz uputu prvostupanjskom tijelu da ovlaštenicima naknade odredi naknadu sukladno članku 57. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi).

2.1. Prvostupanjskim rješenjem od 7. kolovoza 2020., koje je poništeno ovdje osporavanim rješenjem tuženika, točkom 1. izreke, LI (OIB: [osobni identifikacijski broj]), LIT (OIB: [osobni identifikacijski broj]) i TI rođ. I (OIB: [osobni identifikacijski broj]), daju se u vlasništvo za po 1/3 suvlasničkog dijela: a) čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina] koja u naravi predstavlja zgradu, stambeni objekt ukupnae površine zgrade 226,90 m2;

b) čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 796 m2, koja je u naravi potpuno uređena i ograđena okućnica čest. zgr. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina];

c) čest. zem. [katastarska čestica] K. O. [katastarska općina], površine 64 m2, koja u naravi predstavlja stepenište, popločeno kamenim skalinama, s podestom obrađenim cementom glazurom, koje vode od pločnika Masarykov put do kamenite morske obale (pomorsko dobro – čest. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina]), a s čijih podesta je moguć pristup čest. zgr. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina];

d) pomoćni objekt izgrađen u razini suterena na čest. zem. [katastarska čestica], K. O. [katastarska općina] , dok je točkom 2. izreke riješeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. Tužitelji su protiv prvostupanjske presude podnijeli žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom, navode da sud nije dao razloge za svoju odluku, odnosno nije se očitovao o bitnim činjenicama i dokazima koje su tužitelji isticali tijekom upravnog spora. Smatraju da u zemljišnoj knjizi upisano tijelo upravljanja SR Bosne i Hercegovine (upis pod br. Z-1235/57), nije treća osoba iz članka 52. stavka 1. Zakona o naknadi. Nadalje, prema mišljenju tužitelja, u spisu nema dokaza da bi SR Bosna i Hercegovina ili Oporavilište VIS naplatno stekli pravo korištenja predmetne nekretnine, zbog čega u konkretnom slučaju nema valjane pravne osnove za stjecanje prava vlasništva u smislu članka 52. stavka 1. Zakona o naknadi.

3.1. Smatraju da je osnova za upis prava korištenja Oporavilišta VIS pod br. Z- 702/71 naknadno otpala jer su odluke temeljem kojih se VIS upisao u zemljišne knjige ukinute presudom Vrhovnog suda Jugoslavije, broj Gz-51/71 od 2. studenog 1973. godine.

3.2. Nadalje, navode da, iz Ugovora o dobrovoljnom izvršenju presude Okružnog privrednog suda Sarajevo, broj P-1911/74 od 30. prosinca 1976., temeljem kojeg se SR Bosna i Hercegovina ponovno upisala (br. Z-1237/1981), proizlazi da su tim ugovorom dobrovoljno riješeni odnosi između SR BiH i Oporavilišta VIS na način da je VIS, kao upisani nositelj prava korištenja, dao tabularnu izjavu SR BIH za uknjižbu prava korištenja. Međutim, prema mišljenju tužitelja, iz presude Vrhovnog suda Jugoslavije br. Gz-51/71 od 2. studenog 1973. proizlazi da VIS nije uopće imao (trajno) pravo korištenja, već je samo privremeno koristio te objekte, a ugovorom od 19. studenoga 1962. nije dobio clausulu intabulandi (tabularnu izjavu) za upis prava korištenja na svoje ime. Tužitelji stoga smatraju da tim ugovorom na VIS nije preneseno pravo korištenja već su VIS-u predani na upravljanje i korištenje objekti i to bez naknade (članak I. stavak 2. Ugovora) pa da se u tom slučaju nije radilo o prijenosu prava korištenja, već o predaji objekata na korištenje (bez tabularne izjave ), odnosno o vrsti današnjeg zakupa bez naknade. Navode da je, iz tog ugovora od 19. studenoga 1962., koji nije proveden u zemljišnim knjigama, vidljivo da VIS objekte koji su mu predani na korištenje bez naknade (na privremeno korištenje, a ne trajno) cit. „ne može otuđivati bez suglasnosti narodne Republike Bosne i Hercegovine – Izvršnog vijeća NR BiH.“ (članak I. stavak 3. Ugovora). Dakle, po mišljenju tužitelja, BiH nije stekla pravo korištenja temeljem Ugovora o dobrovoljnom izvršenju presude Okružnog privrednog suda Sarajevo, broj P-1911/74 od 30. prosinca 1976., nego je temeljem tog ugovora ponovno upisala pravo korištenja u zemljišne knjige, dok VIS nikada nije stekao pravo korištenja, stoga nije niti mogao to pravo korištenja (kojeg nema) prenijeti na drugu osobu (BiH).

3.3. Sve i da je pravo korištenja preneseno s VIS-a na SR BiH, a iz ranije navedenih razloga smatraju da nije niti preneseno, ističu da su takvi ugovori bili sklopljeni bez naknade, zbog čega se ne smatraju valjanom pravnom osnovom za stjecanje prava vlasništva u smislu članka 52. stavka 1. Zakona o naknadi, a prvostupanjski sud nije dao nikakve razloge s tim u vezi, kao da nisu bili isticani.

3.4. Ukazuju i na to da Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba („Narodne novine“, broj 53/90.) u članku 2. izuzima od zabrane naplatne pravne poslove i druga stjecanja uz naknadu. Smatraju da je kroz tu prizmu potrebno tumačiti i odredbu članka 52. stavka 1. Zakona o naknadi.

3.5. Nadalje, ističu da je članak 1. Uredbe o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini („Službeni list FNRJ“, broj 58/47.) propisivao cit.: „Državna nepokretna imovina uknjižit će se u zemljišnim knjigama, kao i u svim knjigama kojima se dokazuje vlasništvo na nepokretnostima kao općenarodna imovina, sa oznakom organa kome je ova imovina predana na upravljanje (organa upravljanja).“ S tim u vezi, smatraju da je pravni sljednik Izvršnog vijeća SR BiH organ upravljanja, a ne treća osoba u smislu članka 52. Zakona o naknadi.

3.6. Nadalje, smatraju da se zabrana raspolaganja, propisana Uredbom Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske od 17. srpnja 1991. („Narodne novine“, broj 36/91.) odnosi isključivo na Bosnu i Hercegovinu kojoj je zabranjeno raspolaganje i opterećenje predmetnim nekretninama. Pored navedenog, smatraju, kako su isticali i ranije tijekom postupka, da se radi o zabrani isključivo ugovornih odnosno dobrovoljnih oblika raspolaganja nekretninama, a ne npr. o stjecanju prava vlasništva odlukama hrvatskih sudova i li hrvatskih upravnih tijela, odnosno temeljem zakona, odnosno, smatraju da Uredba ne isključuje npr. pravo hrvatskog suda da u sudskom postupku nekoga utvrdi vlasnikom neke nekretnine temeljem zakona ili ugovora sklopljenog prije te zabrane, niti isključuje pravo hrvatskog upravnog tijela da takvu nekretninu primjenom odredaba Zakona o naknadi vrati bivšim vlasnicima. Osim toga, navode da je Zakon o naknadi kasniji propis u odnosu na Uredbu, a njime nije nigdje propisano da je imovina glede koje je zabilježena zabrana raspolaganja izuzeta od vraćanja u vlasništvo bivšim vlasnicima .

3.7. Predlažu usvojiti žalbu i donijeti presudu kojom se poništava pobijana presuda i poništava rješenje tuženika uz dosudu troškova upravnog spora tužiteljima. Podredno, za slučaj da Sud smatra da nije dovoljno raspravljeno činjenično stanje , predlažu dati u presudi valjane razloge i upute za postupanje prvostupanjskom tijelu. Potražuju trošak žalbenog postupka na ime zastupanja po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku u iskazanom iznosu.

4. Tuženik i zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući pobijanu presudu sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21., dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je pobijanom odlukom prvostupanjskog suda i osporavanim rješenjem tuženika povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

7. Naime, tuženik je rješenje prvostupanjskog tijela poništio i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, obrazloživši, u bitnom, da ovlaštenici naknade imaju pravo na naknadu oduzete imovine, ali se oduzeta imovina ne može vratiti u vlasništvo. To stoga jer tuženik smatra da se u konkretnom slučaju radi o poslovnom prostoru-poslovnoj zgradi koju nije moguće vratiti u naravi prema članku 40. Zakona o naknadi, jer je na predmetnoj imovini do donošenja Zakona o naknadi treća osoba stekla pravo vlasništva, čime je, prema mišljenju tuženika, ostvarena iznimka propisana člankom 52. stavkom 1. Zakona o naknadi. Takvo stajalište je potvrdio i prvostupanjski sud, ne otklonivši prigovore tužitelja koje ponavlja i u žalbi, čime je po ocjeni Suda došlo do povrede prava ovlaštenika naknade/povrata.

8. Prije svega, valja reći da je, sukladno uputi iz presude ovog Suda, poslovni broj: Us-2849/2011-10 od 5. lipnja 2014., prvostupanjsko tijelo u predmetnom ponovljenom postupku utvrdilo da predmetna imovina, koju predstavljaju oduzete nekretnine prijašnjeg vlasništva HI, nije bila imovinom niti jednog društvenog poduzeća koje su provodile pretvorbu društvenog vlasništva sukladno odredbama Zakona o pretvorbi društvenog poduzeća, jer da je ta imovina prestala biti osnovnim sredstvom društvenog poduzeća još 1976. na temelju zaključenog Ugovora poduzeća VIS Klimatsko oporavilište sa SR BiH, koje je prestalo postojati puno prije provođenja postupaka pretvorbe i privatizacije.

9. U ponovljenom postupku je utvrđeno da se predmetne nekretnine koriste kao stambeni objekt u posjedu podnositelja zahtjeva te iz dokumentacije spisa predmeta proizlazi da se nikad, pa čak niti u vrijeme kada je podnesen zahtjev za povrat, nisu koristile kao poduzeće, već kao stambeni objekt u kojem se ujedno obavljala ugostiteljska djelatnost.

10. Nadalje, po ocjeni ovog Suda, iz činjeničnog stanja utvrđenog tijekom upravnog postupka i upravnog spora, Izvršno vijeće Skupštine SR BiH, kao zemljišnoknjižni ovlaštenik prava korištenja (upisano kao nositelj prava korištenja na predmetnim nekretninama u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pod brojem Z-1237/81 prema povijesnom zemljišnoknjižnom izvatku Općinskog suda u Dubrovniku, Zemljišnoknjižnog odjela, broj: 21466/98.), nije treća osoba u smislu članka 52. stavka 1. Zakona o naknadi, niti je naplatnim putem stekao predmetno pravo korištenja.

10.1. Takav zaključak, po ocjeni Suda, proizlazi iz isprava koje prileže spisu predmeta, osobito imajući u vidu rješenje Narodnog odbora Općine Dubrovnik broj 13087/57 od 10. kolovoza 1957. (Z-1235/57), kojim je na predmetnim nekretninama upisan kao organ upravljanja Uprava zgrada Republičkih državnih organa NR Bosne i Hercegovine, presudu Vrhovnog suda Jugoslavije poslovni broj Gz-51/71 od 2. studenog 1973. i Ugovor o dobrovoljnom izvršenju presude Okružnog privrednog suda Sarajevo broj P-1911/74 od 30. prosinca 1976. o reguliranju drugih pitanja vezanih za izvršenje presude (koji je zaključen između Hotelskog poduzeća VIS Dubrovnik s jedne strane, te SR Bosne i Hercegovine, koju predstavlja Izvršno vijeće Skupštine Bosne i Hercegovine).

11. S tim u vezi, osnovano ukazuju tužitelji da, iz presude Vrhovnog suda Jugoslavije, poslovni broj Gz-51/71 od 2. studenog 1973., proizlazi da „Vis“ klimatsko oporavilište nikada nije osnovano steklo pravo korištenja tih nekretnina, zbog čega takvo pravo nije ni mogao prenijeti na SR BiH. Nadalje, na osnovi dokumentacije koja prileži spisu predmeta, ne mogu se otkloniti niti prigovori tužitelja da u spisu nema dokaza da bi Izvršno vijeće Skupštine SR BiH naplatnim pravnim poslom steklo pravo korištenja predmetnih nekretnina, pri čemu valja istaknuti da člankom I. Ugovora o dobrovoljnom izvršenju presude Okružnog suda Sarajevo, nije predviđena naknada koju bi SR BiH platila Hotelskom poduzeću „Vis“ Dubrovnik za predaju predmetnih nekretnina u posjed SR BiH. Iako po članku III. tog Ugovora, SR BiH pokriva gubitke u poslovanju objekata „Vis 2“ u Dubrovniku i Vile „Aurora“ u Trstenom, a uzimajući u obzir cijeli sadržaj tog ugovora, takva odredba se ne može tumačiti na način da SR BiH time plaća naknadu za stjecanje prava u odnosu na Vilu Erika, tj. nekretnine koje se predmet ovog postupka.

12. Slijedom izloženog, imajući u vidu da je Ugovorom o dobrovoljnom izvršenju presude Okružnog privrednog suda Sarajevo 27. svibnja 1981., poduzeće VIS prenosilo na SR BiH posjed, raspolaganje, upravljanje i korištenje predmetnih nekretnina, a koja prava prema presudi Vrhovnog suda Jugoslavije, poslovni broj Gz- 51/71 od 2. studenog 1973., VIS nikada nije niti stekao, zatim, uzimajući u obzir zemljišnoknjižni upis Uprave zgrade Republičkih državnih organa N.R. Bosne i Hercegovine u Sarajevu kao organa upravljanja (Z-1235/57 od 10.kolovoza 1957.), ovaj Sud nalazi da SR BiH, prije svega, uopće nije treća osoba u smislu članka 52. stavka 1. Zakona o naknadi. Stoga, do dana stupanja na snagu Zakona o naknadi SR BiH nije mogla steći pravo vlasništva. Prijenos prava korištenja bez naknade, sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, ne smatra se valjanom pravnom osnovom za prijenos prava vlasništva u smislu članka 52. Zakona o naknadi i članka 359. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96., 68/98., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. – pročišćeni tekst i 94/17. – ispravak pročišćenog teksta, dalje: ZV).

12.1. Nadalje, prava koja pripadaju bivšim vlasnicima temeljem Zakona o naknadi, kao temeljnom propisu o denacionalizaciji, imaju prednost u odnosu na prava koja bi eventualno bila stečena pretvorbom prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu. Eventualno pravo vlasništva pravnog sljednika SR BiH uvjetovano je odlukom o zahtjevu za povrat nekretnina u vlasništvo ovdje tužitelja, u smislu članka 359. stavka 2. ZV-a, prema kojoj, pravo vlasništva i druga prava koja se steknu po odredbama ovoga Zakona o pretvorbi prava upravljanja, korištenja i raspolaganja stvarima u društvenom vlasništvu te o pretvorbi prava korištenja građevinskoga zemljišta u društvenom vlasništvu, stečena su pod uvjetom da nisu u sukobu s pravima koja na bivšim društvenim stvarima pripadaju drugim osobama na temelju propisa o denacionalizaciji.

12.2. Prema tome, po ocjeni ovog Suda, iznimka od vraćanja u vlasništvo iz članka 52. i 53. Zakona o naknadi nije ostvarena, jer iz spisa ne proizlazi da je SR BiH pravo korištenja stekla naplatnim pravnim poslom, niti tu nekretninu SR BiH ima u svom posjedu, s obzirom da posjed imaju upravo tužitelji, a predmetna imovina nije unesena niti u društveni kapital bilo kojeg poduzeća.

13. Zabrana raspolaganja propisana Uredbom Vlade Republike Hrvatske o zabrani raspolaganja nekretninama na teritoriju Republike Hrvatske od 17. srpnja 1991. („Narodne novine“, broj 36/91.) ne predstavlja prepreku da nadležno upravno tijelo u zakonom predviđenom postupku takvu nekretninu, primjenom odredaba Zakona o naknadi, vrati bivšim vlasnicima niti je igdje u tom zakonu propisano da je imovina glede koje je zabilježena zabrana raspolaganja izuzeta od vraćanja u vlasništvo bivšim vlasnicima. Svrha predmetne Uredbe je zabraniti raspolaganje i opterećenje predmetnih nekretnina, a ne onemogućiti povrat vlasništva ovlaštenicima naknade temeljem Zakona o naknadi.

14. Slijedom svega izloženog, prvostupanjsko tijelo je pravilno utvrdilo da se predmetne nekretnine imaju vratiti podnositeljima zahtjeva sukladno članku 49. Zakona o naknadi, kao stambeni objekt s okućnicom.

15. Stoga je valjalo poništiti prvostupanjsku presudu i osporavano rješenje tuženika te odbiti žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku protiv prvostupanjskog rješenja (točke I., II. i III. ovosudne presude).

16. Kako su tužitelji uspjeli u upravnom sporu, imaju pravo ostvariti naknadu opravdanih troškova upravnog spora od stranke koja je izgubila spor, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a.

16.1. Spisu predmeta prileži troškovnik za naknadu troška zastupanja po ovlaštenoj opunomoćenici, odvjetnici Miri Matuško Blažević, i to za sastav tužbe od 21. srpnja 2022., za sastav podneska od 19. listopada 2022., za pristup na ročište dana 28. listopada 2022., za sastav podneska od 2. prosinca 2022. te za pristup na ročište 9. prosinca 2022., uvećano za porez na dodanu vrijednost. Iako je odvjetnica Mira Matuško Blažević u predmetnom upravnom sporu zastupala oboje tužitelja, na predmetnom troškovniku navodi se da se odnosi na trošak zastupanja tužiteljice LIT.

16.2. Tužitelj LI je na ročištu 9. prosinca 2022. putem svog opunomoćenika, odvjetnika Hrvoja Vukosavića, postavio zahtjev za naknadu troška zastupanja na raspravi 9. prosinca 2022. i na raspravi 28. listopada 2022., u sveukupnom iznosu od 7.500,00 kuna bez PDV-a, na kojim ročištima je odvjetnik Hrvoje Vukosavić zastupao tužitelja LI uz odvjetnicu Miru Matuško Blažević.

16.3. Ujedno je zatražen trošak sastava žalbe protiv prvostupanjske presude uvećano za porez na dodanu vrijednost.

17. Ovaj Sud je cijenio opravdanim trošak zastupanja oba tužitelja prilikom sastava tužbe i pristupa na raspravu dana 28. listopada 2022. i 9. prosinca 2022., po jednom opunomoćeniku odvjetniku, te je tužiteljima, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23., 107/25., dalje: Tarifa), koju valja primijeniti sukladno članku 52. stavku 3. Tarife, dosudio naknadu troška za sastav tužbe u iznosu od 1.250,00 EUR (Tbr. 27 ., stavak 1. alineja 2., Tbr. 46., Tbr. 54), za pristup na raspravu 28. listopada 2020. iznos od 1.250,00 EUR (Tbr. 27. stavak 2., Tbr. 46., Tbr. 54), za pristup na raspravu 9. prosinca 2022. iznos od 1.250,00 EUR (Tbr. 27. stavak 2., Tbr. 46., Tbr. 54.) te za sastav žalbe iznos 1.562,50 EUR (Tbr. 27. stavak 3. u vezi s Tbr. 27. stavak 1., Tbr. 46., Tbr. 54.), sveukupno 5.312,50 EUR (točka IV. ovosudne presude).

17.1. Sud nije našao opravdanim trošak sastava podnesaka od 19. listopada 2022. i 2. prosinca 2022., jer su tužitelji sadržaj tih podnesaka imali mogućnost iznijeti već u tužbi, kao i na dvije održane rasprave, a osobito ovaj Sud ne nalazi opravdanim trošak zastupanja tužitelja LI na raspravama po dva opunomoćenika, slijedom čega je zahtjev tužitelja za naknadu troška za navedene radnje odbijen kao neosnovan (točka IV. ovosudne presude).

18. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 2. i članka 58. stavka 1. te članka 79. stavka 6. ZUS-a, sukladno ovlaštenju iz članka 169. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24.), odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić