Poslovni broj: Usž-4371/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Makarske, Makarska, Obala kralja Tomislava 1, OIB: 53515145212, kojeg zastupa opunomoćenik Maro Mihočević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mihočević & Bajs d.o.o., Zagreb, Smičiklasova 18/III, protiv tuženika Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša, komunalne poslove, infrastrukturu i investicije, Split, Bihaćka 1, OIB: 40781519492, uz sudjelovanje zainteresirane osobe ŽI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Suzana Alač, odvjetnica iz Makarske, A. Starčevića 32, radi komunalnog doprinosa, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 1421/2023-12 od 24. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1421/2023-12 od 24. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda djelomično se odbija tužbeni zahtjev, i to u odnosu na dio rješenja tuženika, KLASA: UP/II-363-03/23- 0003/0023, URBROJ: 2181/1-10/15-23-0002 od 19. travnja 2023., kojim je riješeno da se usvaja žalba zainteresirane osobe i poništava odluka Grada Makarske, Upravnog odjela za razvoj Grada, KLASA: UP/I-361-01/15-01/177, URBROJ: 2181-6-05-03-22- 26 od 30. prosinca 2022. (točka I. izreke), djelomično se usvaja tužbeni zahtjev, poništava isto rješenje tuženika od 19. travnja 2023. u preostalom dijelu kojim je riješeno "i predmet dostavlja tijelu prvog stupnja na ponovno rješavanje" pa se, u tom poništenom dijelu, obustavlja predmetni postupak radi utvrđivanja obveze plaćanja komunalnog doprinosa (točka II. izreke) te se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove ovoga spora (točka III. izreke).

1.1. Navedenim rješenjem tuženika od 19. travnja 2023., povodom žalbe zainteresirane osobe, poništava se prvostupanjsko rješenje od 30. prosinca 2022. i predmet dostavlja tijelu prvog stupnja na ponovno rješavanje. Tim prvostupanjskim rješenjem zainteresirana osoba je utvrđena obveznikom plaćanja komunalnog doprinosa za stambeno-poslovnu zgradu, ukupnog obujma 1.113,29 m[3] , na kat. čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u iznosu od 81.823,80 kn, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara, pri čemu se pozvao na odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 127/00., 86/01. i 150/02.-dalje u tekstu: OPZ/00) i Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 36/95., 109/95., 21/96., 70/97., 128/99., 57/00., 129/00. i 59/01.-dalje u tekstu: ZKG/95). Mišljenja je da temeljem odredaba ZKG/95, primjenom kojeg Zakona je utvrđen komunalni doprinos, nije bio propisan rok zastare prava na utvrđivanje komunalnog doprinosa, a niti je taj Zakon upućivao na primjenu OPZ-a ili kojeg drugog zakona u pogledu zastare prava na obračun komunalnog doprinosa. Nastavno tužitelj sadržajno citira odredbe članka 23. stavka 1. i članka 24. ZKG/95, nakon čega zaključuje kako je iz citiranih zakonskih odredaba razvidno da zastarni rok za utvrđenje obveze komunalnog doprinosa nije propisan i da je ZKG/95 na primjenu Općeg poreznog zakona upućivao samo glede izvršenja rješenja o komunalnom doprinosu, a ne i u pogledu obračuna komunalnog doprinosa. Pritom tužitelj upućuje na više presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (s datumom donošenja od 4. srpnja 2012., 31. listopada 2013., 23. ožujka 2016.), u kojima je izražen takav stav. Zaključno, drži nejasnim zbog čega je sud zastarni rok počeo računati od 1. siječnja 2004., kada je tužitelj projektnu dokumentaciju na temelju koje se može utvrditi obveza plaćanja komunalnog doprinosa od nadležnog tijela, koje je zainteresiranoj osobi izdalo građevinsku dozvolu, zaprimio tek 2016., slijedom čega prije nije bio u mogućnosti utvrditi predmetnu obvezu, i to zbog propusta tijela da dostavi građevinsku dozvolu i projektnu dokumentaciju pa smatra da je zakonito postupio. S obzirom da je odluka o glavnoj stvari pogrešna te da je sud trebao usvo jiti tužbeni zahtjev u cijelosti, tužitelj smatra i odluku o troškovima postupka pogrešnom jer uspjeh stranaka, suprotno utvrđenju suda, nije djelomičan već je tužitelj, da je sud pravilno primijenio materijalno pravo, trebao uspjeti u cijelosti u sporu. Slijedom svega navedenog, predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i riješiti ovu upravnu stvar, podredno, poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz naknadu iskazanog troška sastava žalbenog postupka.

3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Zainteresirana osoba, u odgovoru na žalbu, smatra zauzeto stajalište prvostupanjskog suda izneseno u osporenoj odluci vrlo jasnim i kvalitetno obrazloženim, kao što su vrlo jasni i zakonski propisi na koje se poziva. Drži da tužitelj citirane propise pogrešno tumači, te da se pritom poziva na ranije iznesene razloge o kojima se već izjasnilo i drugostupanjsko upravno tijelo osporenim rješenjem, zbog čega ih smatra irelevantnim u ovom postupku. S obzirom da su i ostali žalbeni navodi u cijelosti neutemeljeni, to zainteresirana osoba predlaže ovom Sudu žalbu odbiti.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je, pravilnom primjenom relevantnih odredaba ZKG/95 i OPZ/00, u vezi članka 197. stavka 2. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16.), poništio rješenje tuženika u dijelu kojim je predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, jer je u konkretnom slučaju, i po ocjeni ovoga Suda, nastupila zastara prava na utvrđivanje obveze plaćanja predmetnog komunalnog doprinosa.

7. Naime, iz podataka sveza spisa razvidno je da je prvostupanjsko tijelo komunalni doprinos obračunalo temeljem podataka iz glavnog projekta, koji je sastavni dio građevinske dozvole, KLASA: UP/I-361-03/01-01/142, URBROJ: 2181-05/04-03- 11-zf od 7. ožujka 2003. (pravomoćna 2. travnja 2003.), dok tuženik u svom rješenju upućuje na potrebu obračuna komunalnog doprinosa temeljem pravomoćnog rješenja o izvedenom stanju od 4. listopada 2013., zbog čega je rješenje o komunalnom doprinosu poništio i predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak, unatoč činjenici što je već u trenutku odlučivanja o žalbi zainteresirane osobe (19. travnja 2023.) nastupila apsolutna zastara utvrđivanja predmetne obveze i po osnovi građevinske dozvole i po osnovi rješenja o izvedenom stanju, kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud u osporenoj presudi.

8. Pritom je prvostupanjski sud, pored ostalog, osnovano uputio na stajališta izražena u više recentnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (tako primjerice u presudi broj: U-zpz-12/2016-8 od 10. rujna 2024.), a iz kojih proizlazi da se Opći porezni zakon, kao lex specialis glede zastarnih rokova, ima primijeniti ne samo u slučajevima kada se rješenje o komunalnom doprinosu donosi temeljem važećeg Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 68/18.), već i u onim situacijama u kojima se komunalni doprinos utvrđuje primjenom odredaba ranije važećeg ZKG/95.

9. Stoga ovaj Sud nalazi neosnovanim žalbene prigovore s tim u vezi, kao i pozivanje tužitelja na raniju sudsku praksu, kraj činjenice da je već u nizu (kasnije donesenih) ovosudnih odluka izražen identičan stav glede nastupanja zastare kod utvrđivanja komunalnog doprinosa (tako u presudi, poslovni broj: Usž-3787/2024-2 od 15. travnja 2025. i dr.). Ovo neovisno o trenutku kada je prvostupanjsko tijelo nadležno za obračun komunalnog doprinosa saznalo za podatke potrebne za donošenje rješenja o komunalnom doprinosu, jer su na zastaru, početak tijeka koje je zakonom jasno propisan, upravna tijela dužna paziti po službenoj dužnosti, s tim da, prema već ustaljenoj ustavnosudskoj praksi, pogreške i propusti upravnih tijela ne mogu ići na štetu pogođenih osoba.

10. Kako, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.

11. Na kraju, ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužitelja niti u odnosu na odluku o trošku, s obzirom da u situaciji ostvarenog djelomičnog uspjeha u sporu svaka stranka snosi svoje troškove sukladno odredbi članka 147. stavka 2. ZUS-a. Pritom, međutim, valja naglasiti da, osim što tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu, a niti je uspio u žalbenom dijelu predmetnog upravnog spora jer je njegova žalba odbijena, tužitelj je Grad Makarska, dakle, jedinica lokalne samouprave i, kao takva, predstavlja javnopravno tijelo. Troškovi pak zastupanja javnopravnog tijela u upravnom sporu po odvjetniku kao opunomoćeniku ne spadaju u izdatak u sporu koji bi, u smislu članka 144. stavka 1. ZUS-a, bio nužan i opravdan, a koje stajalište je iznio i Ustavni sud Republike Hrvatske u više svojih odluka (primjerice odluka, broj: U-III-7441/2021 od 4. srpnja 2024.), zbog čega je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka valjalo odbiti.

12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 24. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović