Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-347/2026-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin i Božica Petak Vujec iz Varaždina, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-306/2025-9 od 29. siječnja 2026., na sjednici vijeća 20. ožujka 2026.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-306/2025-9 od 29. siječnja 2026. u točkama I., II., III., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

"I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu broj 136-49/2007 od 16. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 5. st. 2. glasi:

„Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetipet posto) iznosa kredita.“, te stoga ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 442,92 EUR (četiristo četrdeset dva eura i devedeset dva centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. veljače 2007. do isplate i to:

- po stopi od 15% godišnje od 28. veljače 2007. do 31. prosinca 2007.,

- po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011.,

- po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.,

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena,

- od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 136-49/2007 od 16. veljače 2007. sklopljenog između tužitelja UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita, i Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, OIB: 14036333877, kao davatelja kredita, a koja odredba čl. 8. st. 2. glasi:

„U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.'', te stoga ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

IV/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], u roku od 15 dana isplati iznos od 849,75 EUR (osamsto četrdeset devet eura i sedamdeset pet centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. kolovoza 2020. do isplate i to:

- od 19. kolovoza 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

V/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 6,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. srpnja 2020. do isplate te se odbija dio tužbenog zahtjeva radi isplate zakonske zatezne kamate na iznos od 849,75 EUR u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 18. kolovoza 2020.

VI/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb da tužitelju UO, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] u roku od 15 dana naknadi troškove postupka u iznosu od 454,64 EUR (četiristo pedeset četiri eura i šezdeset četiri centa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.“

2. Protiv presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik pobijajući istu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ukazuje na počinju bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP, čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu, da je taj navod prvostupanjski sud zanemario, da za ugovaranje naplate troškova obrade kredita postoji valjani pravni temelj, da je odredba jasna lako uočljiva i razumljiva, da je ostvaren zahtjev transparentnosti, ukazuje na odluke Suda Europske unije u kontekstu Direktive 93/13/ EEEZ i to u presudi C-621/17, C-84/19, da je provođenje testa poštenost iz čl. 96. t. 1. ZZP/03 protivno praksi Suda EU jer je sporna odredba izuzeta iz kontrole poštenosti, da je izvan konteksta pozivanje suda na odluku Suda EU C-224/19, da je tuženik jasno i transparentno prikazao trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, ukazuje na iskustva u poredbenom pravu (presude austrijskog Vrhovnog suda, Vrhovnog kasacionog suda Republike Srbije, Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, Vrhovnog suda Republike Srpske), sudsku prasku sudova RH. Ističe da presuda ne sadrži razloge u odnosu na ništetnost odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora, da je pogrešno primijenjena odredba čl. 81 ZZP; da sud izostanak pojedinačnog pregovaranja izjednačuje s ugovaranjem suprotno načelu savjesnosti i poštenja na znatnu štetu potrošača, da se u slučaju ništetnosti radi o zabrani manjeg značenja, da je pravni temelj za ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu odredba čl. 1022. st. 2. ZOO. Ustraje u prigovoru zastare. Osporava i odluku o trošku, da tužitelj nije u cijelosti uspio u sporu, da je neosnovano dosuđen trošak pristojbi. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje i vraćanje na ponovo suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 136-49/2007 od 16. veljače 2007. sklopljenog između tuženika (prednika tuženika), kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita, i to odredbe čl. 5. st. 2. kojom je ugovorena jednokratna naknada, odnosno troškovi obrade kredita u iznosu 1,25% te isplata iznosa od 442,92 eura sa zateznom kamatom od 28. veljače 2007. do isplate te ništetnost odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada sukladno odluci o naknadama u slučaju prijevremene otplate kredita te isplata iznosa od 849,75 eura sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2020.

6. Nije sporno u postupku da su stranke, odnosno prednik tuženika, sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 59.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade kredita u visini 1,25% iznosa kredita i naknade za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita.

6.1. Sporno je, je li navedena odredba čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna; je li osnovan prigovor zastare.

6.2. Pobijanom odlukom sud prvog stupnja usvojio je djelomično zahtjev tužitelja utvrdivši (zahtjev je odbijen, a što nije predmet žalbenog postupka, u dijelu u kojem se zahtijevala isplata naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od još 6,65 eura sa zateznim kamatama te je odbijen zahtjev i u dijelu u kojem su zatezne kamate i na dosuđeni iznos te naknade zahtijevane od 1. srpnja 2020. do 18. kolovoza 2020.) :

- da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj sklopio kao fizička osoba radi financiranja kupnje stana; da je stan korišten isključivo u osobne svrhe tužitelja i njegove obitelji; da stoga radi se o potrošačkom ugovoru

- da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi predmetne naknade za obradu kredita; da je ugovor unaprijed pripremio tuženik, da tužitelju nije pojašnjena svrha naknade, koji se troškovi istom podmiruju

- da takva odredba uzrokuje zanatu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača; da taj iznos tužitelju nije niti isplaćen već mu je umanjena isplata, da je odredbu sastavio tuženik, da se o istoj nije pregovaralo, da tuženik nije dokazao opravdanost visine naknade; da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos plaćaju višu naknadu; da to ukazuje da naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koji nastaju tuženiku pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i obradi kredita

a iz čega zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; dalje ZZP), koja je ništetna čl. 87. st. 1. ZZP;

- da niti glede naknade za prijevremenu otplatu tuženik nije obrazložio predstavlja li ista zakonom dopušteno potraživanje naknade štete prouzročene vraćanjem kredita prije roka, u čemu bi se ista sastojala, da niti o predmetnoj odredbi nije pregovarano, da tužitelju nije predočeno zašto se ista plaća, što je njome pokriveno, zašto u toj visini

- da sukladno odredbi čl. 1024. st. 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05; dalje ZOO) uračunavanje kamata za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti banci je zabranjeno, da upravo je to iznos koji tužitelj navodi da mu je šteta nastala prijevremenom otplatom u iznosu 10.450,83 eura,

a iz čega zaključuje da je i ta odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja te da je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je nepoštena nastavno ništetna;

- da iz dogovora na tužbu slijedi da je dana 27. veljače 2007. napaćena naknada za obradu kredita u iznosu 3.337,19 kuna odnosno 442,92 eura (fiksni tečaj konverzije 1 euro = 7,53450 kuna), da je naknada za prijevremenu otplatu kredita napaćena 18. kolovoza 2020. u iznosu 6.402,42 kuna odnosno 849,75 eura

a slijedom čega primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima usvaja zahtjev tužitelja (u pretežitom dijelu).

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

8. Nije počinjena bitna povreda iz čl. čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izreka je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama o kojima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Odluka sadrži razloge zašto je utvrđena ništetnom odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu.

9. Nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 338. st. 4. ZPP jer je u obrazloženju sud izložio zahtjeve stranaka, dokaze koje su predložile i koje je izveo, naveo je koje je činjenice utvrđivao kao sporne, kako ih je utvrdio, kojim dokazima, koje je odredbe materijalnog prava primijenio te se i izjasnio i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora. Time što tuženik izraženo shvaćanje prvostupanjskog suda ne prihvaća nije ostvarena navedena bitna povreda, niti ona iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, a niti su povrijeđena ustavna i konvencijska prava tuženika.

10. Nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

11. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a odredbom čl. 85. ZZP da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

12. Pitanje zaštite interesa potrošača u području primjene prava Europske unije regulirano je, uz ostalo, Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Međutim, s obzirom na vrijeme ovdje nastanaka pravnog odnosa valja navesti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, kakav je i predmetni, pravo Europske unije ne primjenjuje neposredno, ali i u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njezine sveopće pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu Suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji je u primjeni od 2005.

13. Tako je odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14. U presudi CY protiv Caixabank SA (C-224/19), i LG,PK protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (C-259/19), ECLI:EU:C:2020:578 od 16. srpnja 2020. Sud EU je odlučio: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“

13. Dakle, slijedi da ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da bi mogle obvezivati potrošača, moraju biti poštene i transparentne. To se odnosi i na ovdje relevantne odredbe jer se ne radi o odredbama kojima je određen predmet i cijena već se radi o troškovima obrade, odnosno prijevremene otplate kredita, dakle, o drugim financijskim obvezama potrošača. Zato neosnovano tuženik ukazuje da odredbe predstavljaju cijenu kredita, odnosno da ulazna naknada jest dio efektivne kamatne stope i kao takva predstavlja cijenu kredita. Činjenica da se prvostupanjski sud na te navode u svezi efektivne kamatne stope nije očitovao ne predstavlja nedostatak zbog kojeg se odluka ne bi mogla ispitati. Takve odredbe nisu bitna činidba (glavni predmet ugovora) i stoga podliježu testu poštenosti (tako i VSRH Rev 1214/24-2 od 30. listopada 2024.).

14. Nastavno, prvostupanjski sud je valjalo utvrdio da se nije radilo o poštenim odredbama već o odredbama, koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja, radnjama tuženika koji je sačinio ugovor, uz izostanak pregovaranja, dovele su do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pritom prvostupanjski sud jasno navodi da je tužitelj bio u situaciji da ponuđeni ugovor kao takav prihvati ili ne, u kom slučaju ne bi pribavio novčana sredstva zbog čega mu je bio potreban kredit. Dakle, dolazi do ograničenja njegova prava na samo sklapanje ugovore, sadržaj istog, pa i predmetne odredbe.

15. U predmetnom slučaju sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se o predmetnim odredbama nije pregovaralo, a nastavno da iz izvedenih dokaza u ukupnosti slijedi da se radi o nepoštenim nastavno ništetnim odredbama, cijeneći i da niti u Ugovoru niti je iz drugih dostupnih materijala (npr. odluka o naknadi) tužitelj mogao dobiti saznanje koji se to troškovi podmiruju npr. naknadom za obradu kredita, kakva je ovisnost iste o iznosu kredita, a niti je navedeno da se naknada za prijevremenu otplatu kredita odnosi na nekakvu štetu koju banka zbog toga trpi upravo u visini od 2% od iznosa nedospjele glavnice.

16. Stoga, takve odredbe, iako lako uočljive, nisu jasne niti lako razumljive jer niti je tuženik prezentirao, objasnio tužitelju o kakvim se stvarnim troškovima radi koji ulaze i određuju iste, niti se o odredbama pregovaralo; a zahtjev transparentnosti, čl. 85. ZZP, podrazumijeva da su odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive te da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti. Do uvažavanja te činjenice konkretno nije došlo kako slijedi iz iskaza tužitelja. Dakle, u okolnostima kada je tužitelj ograničen ponudom tuženika o obvezi plaćanja naknade prilikom obrade kredita i prijevremene otplate kredita, kao i razlozima i okolnostima sukladno kojima se određuje i o kojima ovisi visina te naknade tužitelj niti je bio informiran, niti upoznat, a niti iz izvedenih dokaza može se izvesti zaključak na koji ukazuje tuženik da mu u slučaju prijevremene otplate kredita nastaje šteta i da je određeni iznos naknade prema Odluci i određenim parametrima (koji su tužitelju ostali nepoznati) upravo iznos koji bi bio primjeren utvrđenoj šteti, (a tu štetu ne mogu predstavljati kamate, sukladno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, kako pravilno obrazlaže prvostupanjski sud). Dakle, pravilan je zaključak da se radi o nepoštenim, ništetnim odredbama, a neosnovano tuženi upire da je prvostupanjski sud izostanak pregovaranja izjednačio s postupanjem suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

17. Dakle, nije od značaja samo iznos naknada, već i činjenica da o odredbama Ugovora, pa niti predmetnima nije pregovaralo, da je tužitelj, ako je htio ostvariti, kredit morao pristati na takve uvjete Ugovora, što tužitelj u osnovi i navodi, dakle tužitelj je samo imao informaciju da mora platiti naknadu za obradu kredita i da u slučaju prijevremene otplate kredita mora platiti i tu naknadu. Ostale informacije (npr. zašto ih mora platiti, o čemu ovise, o čemu ovise parametri o kojima iste ovise i koji su to parametri, okolnosti) nije imao.

18. Stoga, pravilan i valjan je zaključak da odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, a tuženik suprotno nije dokazao.

19. U konkretnom slučaju, valja ponoviti, da tužitelj je znao svakako mogao znati koliko te nakade iznose (u trenutku sklapanja ugovora, odnosno prijevremene otplate za tu naknadu), ali za što se konkretno plaćaju, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju iste, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati. Dakle, odredbama se ozbiljno dovodi u pitanje položaj tužitelja kao potrošača i slabije stranke iz predmetnog ugovora, a činjenica da nije bilo zabranjeno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu nije odlučna. Odredbe su nepovoljno utjecale na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na položaj koji je tužitelju kao potrošaču bio zajamčen pozitivnim propisima.

20. Dakle, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da su predmetna odredba čl. 5. st. 2. i čl. 8. st. 2. Ugovora nepoštene, nastavno ništetne i da je tuženik dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi tih ništetne odredbe, čl. 323. st. 1. ZOO (visina naplaćenih naknada nije sporna u dosuđenom dijelu prema navodima u odgovoru na tužbu). Dakle, to što nije zabranjeno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu nije odlučno jer odredba nije utvrđena ništetnom u stavku 2. čl. 8. Ugovora zato što je ugovorena protivno pozitivnim propisima, već zato što je nepošteno ugovorena i uzrokovala je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka.

21. Prigovor zastare je pravilno ocijenjen neosnovanim primjenom pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim.

22. Zatezne kamate su pravilno odmjerene od dana stjecanja, odnosno naplate predmetnih naknada jer je pravilno utvrđeno da je tuženik nepošten stjecatelj jer je kroz tipski ugovor, uz izostalo pregovaranje tužitelju kao potrošaču, slabijoj ugovornoj strani, nametnuo odredbe koje nisu dovoljno jasne i razumljive i koje su u konačnici uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, dakle banka je postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa tužitelj ima pravo na zatezne kamata od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO. Dakle, izostalo je ikakvo pregovaranje, a cijeneći sve navedeno tuženik nije postupao u dobroj vjeri jer s obzirom na sve nije mogao prilikom sklapanja ugovora razumno imati očekivanje da bi tužitelj takve odredbe prihvatio, pristao na njih da je imao sve potrebne informacije o istima.

23. Neosnovani su žalbeni navodi u svezi toga da se radi o zabrani manjeg značaja jer, kako je i naznačio prvostupanjski sud, zaštita potrošača sukladno Zakonu o zaštiti potrošača jest javni interes s obzirom na općepoznati ogroman broj potrošačkih kredita.

24. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

25. Odluka o trošku je u potpunosti pravilna, pravilno je primijenjeno materijalno pravo te je valjano obrazložena. U konkretnom slučaju tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi jer se ne radi o postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, čl.11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (“Narodne novine“118/2018, 51/2023).

26. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli-Pola 20. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte