REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli - Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj: Gž-338/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća te Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz OD Leko & partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-351/2019-31 od 17. prosinca 2025., na sjednici vijeća 20. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj: P-351/2019-31 od 17. prosinca 2025. u pobijanom dijelu – točke I., II. i III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005. zaključen između tužiteljice ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz [adresa] pod brojem OU- 1107/05-1 od 20.12.2005., u čl.4., a koji glasi:

"Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana…", te u dijelu čl.7. koji glasi:

"U slučaju promjene kamatne stope iz čl.4. ovog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta…", te se utvrđuje da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20.12.2005. zaključen između tužiteljice ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Š 51, 42000 [adresa], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, solemniziran kod javnog bilježnika Melanije Duić iz [adresa] pod brojem UO- 1107/05-1 od 20.12.2005., u čl.7., a koji glasi:

"Kredit u iznosu od 89.418,85 CHF i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u … mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja."

te u dijelu čl.4. koji glasi

"kamata se obračunava u CHF…",

te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50,10000 Zagreb, OIB: 02535697732 da tužiteljici ŠĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], Š 51, 42000 [adresa], isplati iznos od 6.126,80 EUR (šest tisuća sto dvadeset šest eura i osamdeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose i to:

- na iznos od 45,13 EUR sa kamatom od 1.12.2010. do plaćanja;

-na iznos od 2,04 EUR sa kamatom od 22.12.2010. do plaćanja;

-na iznos od 142,84 EUR sa kamatom od 1.1.2011. do plaćanja;

-na iznos od 127,04 EUR sa kamatom od 1.2.2011. do plaćanja;

-na iznos od 172,18 EUR sa kamatom od 1.8.2012. do plaćanja;

-na iznos od 169,79 EUR sa kamatom od 1.9.2012. do plaćanja;

-na iznos od 163,73 EUR sa kamatom od 1.10.2012. do plaćanja;

-na iznos od 170,13 EUR sa kamatom od 1.11.2012. do plaćanja;

-na iznos od 173,67 EUR sa kamatom od 1.12. 2012. do plaćanja;

-na iznos od 172,43 EUR sa kamatom od 1.1.2013. do plaćanja;

-na iznos od 158,72 EUR sa kamatom od 1.2.2013. do plaćanja;

-na iznos od 170,40 EUR sa kamatom od 1.3.2013. do plaćanja;

-na iznos od 170,96 EUR sa kamatom od 1.4.2013. do plaćanja;

-na iznos od 166,05 EUR sa kamatom od 1.5.2013. do plaćanja;

-na iznos od 152,97 EUR sa kamatom od 1.6.2013. do plaćanja;

-na iznos od 152,62 EUR sa kamatom od 1.7.2013. do plaćanja;

-na iznos od 155,44 EUR sa kamatom od 1.8.2013. do plaćanja;

-na iznos od 160,73 EUR sa kamatom od 1.9.2013. do plaćanja;

-na iznos od 168,82 EUR sa kamatom od 1.10.2013. do plaćanja;

-na iznos od 164,65 EUR sa kamatom od 1.11.2013. do plaćanja;

-na iznos od 167,05 EUR sa kamatom od 1.12.2013. do plaćanja;

-na iznos od 169,79 EUR sa kamatom od 1.1.2014. do plaćanja;

-na iznos od 127,76 EUR sa kamatom od 1.2.2014. do plaćanja;

-na iznos od 131,12 EUR sa kamatom od 1.3.2014. do plaćanja;

-na iznos od 130,11 EUR sa kamatom od 1.4.2014. do plaćanja;

-na iznos od 126,16 EUR sa kamatom od 1.5.2014. do plaćanja;

-na iznos od 124,55 EUR sa kamatom od 1.6.2014. do plaćanja;

-na iznos od 124,98 EUR sa kamatom od 1.7.2014. do plaćanja;

-na iznos od 130,08 EUR sa kamatom od 1.8.2014. do plaćanja;

-na iznos od 133,79 EUR sa kamatom od 1.9.2014. do plaćanja;

-na iznos od 132,95 EUR sa kamatom od 1.10.2014. do plaćanja;

-na iznos od 136,49 EUR sa kamatom od 1.11.2014. do plaćanja;

-na iznos od 138,97 EUR sa kamatom od 1.12.2014. do plaćanja;

-na iznos od 137,65 EUR sa kamatom od 1.1.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.2.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,42 EUR sa kamatom od 1.3.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.4.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.5.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.6.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,71 EUR sa kamatom od 2.7.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.8.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,42 EUR sa kamatom od 1.9.2015. do plaćanja;

-na iznos od 139,41 EUR sa kamatom od 1.10.2015. do plaćanja;

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.230,09 EUR (dvije tisuće dvjesto trideset eura i devet centi), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. prosinca 2025. do isplate u skladu s čl.29.st.2. Zakona o obveznim odnosima, za ostale odnose, u roku 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za iznos preko dosuđenog točkom II. izreke do prvotno zatraženog iznosa od 7.118,08 EUR, odnosno za iznos od 991,28 EUR, sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama.“

2. Protiv presude, točaka I., II. i III., pravovremenu i dopuštenu žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga. Ukazuje na izvršenu konverziju, da potrošači koji su prihvatili izračun konverzije i sklopili novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu došli su u pravnu poziciju u kojoj se nalaze korisnici kredita u euro; da svako dalje potrošačevo traženje prelazi zakonske okvire; ukazuje na odluku Suda EU C-567/20, VSRH Gos 1/219, da je tužitelj prihvatio izračun konverzije; ukazuje na presudu i rješenje VSRH Rev-586/2019-14, Rev-637/2019, da dosudom iznosa Dodatak ugovoru se de facto smatra ništetnim unatoč tome što je dobrovoljnim pristankom tužitelja konvertiran ugovor o kreditu u euro, da je vještačenje provedeno na pogrešnoj premisi da i kamata i tečaj trebali su ostati na razini početno ugovorenog. Ustraje u prigovoru zastare. Osporava i odluku o trošku. Predlaže preinaku presude, podredno ukinuti i vratiti predmet na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Sa žalbom je postupljeno u smislu odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 58/1993, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 02/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 - dalje ZPP). Odgovor na žalbu nije dostavljen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za utvrđenjem ništetnim dijela odredbe čl. 1., čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9010910504 od 20. prosinca 2005. (dalje Ugovor) sklopljenim između tužiteljice i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena kamatna stopa kao promjenjive u skladu s odlukom Banke o kreditiranju građana i u dijelu u kome je ugovoren način otplate mjesečnih anuiteta vezan uz valutu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja te zahtjev za isplatu iznosa od 7.118,08 eura sa zateznim kamatama; a pozivajući se pritom na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Postupak je započet je podnošenjem tužbe 14. svibnja 2019.

6. Nije sporno u postupku da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu u iznosu od 89.418,85 CHF u kunskoj protuvrijednosti s rokom otplate od 204 mjeseca, da se kredit otplaćivao u jednakom mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja; da je ugovorena promjenjiva kamata stopa u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana koja u trenutku sklapanja Ugovora iznosila je 4,15% godišnje, valutna klauzula, da je su stranke sklopile i Dodatak ugovoru od 15. prosinca 2015. (dalje Dodatak) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ 102/2015 dalje ZID ZPK).

7. Sporno je:

- ništetnost odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope,

- ništetnost odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli,

- je li unatoč sklapanju Dodatka uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK („Narodne novine“ 102/15) postoji obveza tuženika izvršiti povrat iznosa koji tužitelj zahtjeva u ovom postupku, a osnovnom ništetnosti odredaba u Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- prigovor zastare.

8. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, usvojio zahtjev tužitelja (djelomično za isplatu iznosa od 6.126,80 eura sa zateznim kamatama; dok je u preostalom dijelu u svezi isplate zahtjev odbijen kao neosnovan, dakle do iznosa od 7.118,08 eura (991,28 eura), što nije predmet žalbenog postupka) utvrdivši, uz zaključke:

- da je odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., dok su revizije kao neosnovane odbijene odlukama VSRH Revt-249/2014-2 i Rev-2221/2018; utvrđeno da su, a u vremenu u kojem je sklopljen predmetni Ugovor, kamatne stope tuženici (i ovdje tuženik) mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; odnosno da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu (banke) kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- da se pojedini potrošači u postupku individualne pravne zaštiti mogu pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa presuda obvezuje sve ostale sudove, a što je u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 79/07, 125/07, 79/09) i odredbom čl. 502.c ZPP

- da se radi o tipskom ugovoru, da o predmetnim odredbama nije se s tužiteljicom pojedinačno pregovaralo, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj istih, da tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije tužiteljicu u cijelosti informirao o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora ugovaranjem valutne klauzule, odnosno promjenjive kamatne stope

- da tužiteljica ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe neovisno o sklopljenom Dodatku Ugovora (VSRH Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019.; Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.), da sklapanjem Aneksa tužiteljici nije onemogućeno tražiti ništetnost pojedinih odredbi Ugovora; da, ukazujući i na odluke VSRH Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. i Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli; da je cilj ZID ZPK bila konverzija ne restitucija, da nije uspostavljena narušena ravnoteža, da se tužiteljica konverzijom nije odrekla prava isticanja zahtjeva i potraživanja koja proizlaze iz tih ništetnih ugovornih odredbi;

a iz čega zaključuje da je takvim postupanjem osnovnom takvih nepoštenih odredbi tuženik ostvario nepripadnu korist, povrijedio interes i prava tužiteljice kao potrošača, koristeći se takvim nepoštenim ugovornim odredbama što je za posljedicu imalo stvaranje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača;

- da su ovlasti tuženika iz čl. 4. i 7. Ugovora kao kreditora bile suprotne načelu savjesnosti i poštenja

- da je takvo postupanje suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača/03, a slijedom čega se primjenom odredbe čl. 81., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača radi o ništetnim odredbama

- da iz nalaza vještaka financijske struke Vlaste Santo-Olđa slijedi da je tužiteljica osnovom ništetnih odredbi više uplatila iznos od 6.126,80 eura i to uvažavajući iznos preplate iz konverzije kredita (3.024,03 eura)

- da prigovor zastare nije osnovan jer zastarni rok iznosi pet godina, tužba je podnesena 14. svibnja 2019. dok presuda poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna u dijelu koji se tiče promjenjive kamatne stope 13. lipnja 2014., odnosno glede valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa nije protekao rok od pet godina

- da je tuženik nepošteni stjecatelj budući je traženi iznos primio na temeljnu ništetnih ugovornih odredbi koje je sam uvrstio u Ugovor

slijedom čega, i primjenom odredbi čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05) zahtjev tužiteljice nalazi osnovanim.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka, čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; ZPP/14), a koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/19), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

10. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 nije počinjena jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Upravo suprotno sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Zato nije nedostatak obrazloženja, niti povreda prava na pravično suđenje, kada sud prvog stupnja utvrđuje činjenice kako to tuženik smatra da treba. Sud prvog stupnja se pravilno vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao, što je i valjano obrazložio.

11. Nisu počinjene druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP/14.

12. U odnosu na žalbene navode u svezi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, valja navesti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Nadalje i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP i ZZP/14 propisan direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao (kao tuženik).

14. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci tijekom otplate kredita uz valutnu klauzulu tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 26. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; ZOO) koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 18. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).

16. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, da se primijeni valutna klauzula, ali su upravo u tom dijelu odredbe nepoštene jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tužena dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na valutu CHF. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tuženik tužiteljicu prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije informirao o smislu i sadržaju tih odredbi.

17. Dakle, tuženik nije dokazao da je tužiteljici dao potrebne informacije, obavijesti, a iz izvedenih materijalnih dokaza u svezi s ostalim dokazima, osobito iskazom tužiteljice takav se zaključak ne može nikako izvesti.

18. Nastavno, takva promjena početne kamatne stope je istovremeno s velikim promjenama uslijed primjene valutne klauzule u CHF kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu povećala kreditno opterećenje iste kao potrošača i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer niti to ne eliminira utvrđenu neravnotežu na štetu tužitelja.

19. Test poštenosti spornih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, odnosno dijelovima odredbi kako je navedeno, a tužiteljica ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove.

20. Osim toga, i kod ovoga pitanja, kao i kod sljedećeg pitanja koje se odnosi na zastaru, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu ŠĐĆ i ŠĐĆŠ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.

21. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

22. Stoga sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu osnovnom ništetnih odredbi unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Dodatak uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog dodatka uz Ugovor o kreditima nije od značaja, za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu nastavno nepošteno jednostrano mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Dodatkom uz Ugovor o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Dodatak uz Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka koji je pravilno tu priznatu preplatu uračunao u tražbinu tužiteljice osnovnom ništetnih odredbi (odnosno umanjio je za istu).

23. Dakle, sklapanjem navedenog Dodatka uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, dakle nije ostvarena djelotvorna zaštita jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužiteljici je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK.

24. Pritom, valja istaknuti u svezi pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. da je u tom rješenju samo izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali to posljedično ne znači da unatoč sklapanju tog sporazuma ili aneksa tužitelj, kao potrošač ne može i dalje zahtijevati isplatu više preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ako sklapanjem navedenog Aneksa nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača i time nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

25. Osim toga, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., u bitnome, izraženo je shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, napose kraj činjenice da je postavljen kondemnatorni zahtjev na isplatu (tako i Rev-18/2018, ali i slijedi iz C-118/17).

26. Stoga, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica, unatoč tome što je s tuženikom sklopila Dodatak uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 210. i 214. ZOO, odnosno čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05), a sve kako bi na taj način tužitelj u potpunosti ostvario učinak zaštite, kao potrošača, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka u postupku. Tek tada je zaštita djelotvorna.

27. Zato neosnovano tuženik, po stavu ovoga suda, ukazuje i na odluke VSRH Rev- 637/2019, Rev-586/2019-14. Ovaj sud prihvaća stav VSRH izražen u odluci Rev 1096/2022 od 8. studenog 2022. da sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

28. Takvo shvaćanje o pravnim učincima konverzije u skladu je sa shvaćanjem Suda Europske unije zauzetim u presudi od **.**.2019., AĐ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, C-118/17, prema kojem zakonodavna intervencija u odnosu na zahtjeve koje postavlja Direktiva 93/13/EEZ nije zabranjena no ona mora ispuniti uvjet potpune restitucije u smislu obeštećenja potrošača, kakvo bi obeštećenje potrošač dobio da nepoštene odredbe ugovora nema, jer zakon ne smije imati za učinak smanjenje takve zaštite zajamčene potrošačima. Sud Europske unije je obrazložio kako se u pogledu zakona kojim se provodi konverzija kredita potrošač mora nalaziti u pravnoj i činjeničnoj situaciji kao da nikada nije postojala ništetna odredba, odnosno ugovor, i to s posljedicom prije svega povrata sve koristi koje je trgovac neopravdano stekao. Iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredaba potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora. U odluci Suda EU C-19/20 izraženo je stajalište da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da je na nacionalnom sudu da utvrdi nepoštenost odredbe ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, čak i ako su je stranke ugovorno izmijenile. Takvo utvrđenje dovodi do ponovne uspostave situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nije postojala odredba čija je nepoštenost utvrđena, osim ako je potonji na temelju slobodnog i informiranog pristanka putem izmjene nepoštene odredbe odustao od takve ponovne uspostave, što je dužan provjeriti nacionalni sud. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem nacionalnog zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima.

29. Valja ovdje dodati da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 395. ZOO (čl. 22. ZOO/05), ali je nedopušteno, kako je navedeno, takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužiteljici dane sve potrebne informacije, a istom tužiteljica snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13, te ne dolazi do primjene stav Suda EU izražen u predmetu C-567/20. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.

30. Neosnovano tuženik prigovara načinu izrade nalaza vještaka primjenom one početno ugovorene kamatne stope jer samo početno ugovorena stopa kamatne stope može se smatrati kao jedina kamatna stopa utvrđena transparentnom i jasnom voljom stranaka (tako i VSRH Revt-249/14, Rev-1172/2018 od 19. ožujka 2019.). To se odnosi i na početni tečaj. Valutna klauzula i kamatna stopa kao promjenjiva su ništetne odredbe uslijed izostalog pojedinačnog pregovaranja, odnosno izostanka potpune obavijesti glede potrebnih parametara glede ugovorene valute uz koju je vezana glavnica u švicarskom franku i promjene kamatne stope te nastavno stvaranja znatne neravnoteže. Ništetnošću odredbe postoji obveza svake strane vratiti ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla, pa je tuženik u obvezi tužiteljici isplati više naplaćenu razliku i to onu koja se dobije kada se u odnos stavi iznos plaćen nakon primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope s onim koji bi bio obračunat da te klauzule nije bilo, niti promjene kamatne stope. To je upravo onaj početni iznos u kunama, odnosno početna kamatna stopa. Dakle, tužiteljica ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove.

31. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom u osnovi odredbe čl. 104. ZOO u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05 (pravilno čl. 210. i čl. 214. ZOO, ali su odredbe istovjetne) pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa (osnovnom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu. Naime, upravo za taj iznos nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača jer sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja jer tužiteljica ima pravo na punu restituciju od svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isplate. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten jer je, cijeneći i sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka; a upravo je postupanjem tuženika tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu iste kao potrošača, što sve slijedi iz presude(a) tzv. kolektivnog spora; a navedeno nije otklonjeno sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu.

32. Glede prigovora zastare valja navesti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku 14. svibnja 2019. nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 371. ZOO.

33. Takov shvaćanje Vrhovnog suda RH o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je presude Suda EU u predmetu C-485/19, u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“ U tom smislu, i u presudi u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 navedeno je:„ U tom pogledu valja uzeti u obzir okolnost da je moguće da potrošači nisu svjesni nepoštenosti odredbe ugovora o hipotekarnom zajmu ili ne percipiraju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (…). Međutim, primjena roka zastare od pet godina koji počinje teći od sklapanja ugovora, s obzirom na to da podrazumijeva da potrošač može tražiti povrat plaćanja na temelju izvršenja ugovorne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena samo tijekom pet godina nakon potpisivanja ugovora, neovisno o tome je li imao ili je mogao razumno znati za nepoštenost te odredbe, pretjerano otežava ostvarivanje prava tog potrošača koja su dodijeljena Direktivom 93/13 i time povređuje načelo djelotvornosti u vezi s načelom pravne sigurnosti.“

34. Stoga je pravilno prvostupanjski sud tužiteljici dosudio iznos od ukupno 6.126,80 eura sa zateznim kamatama osnovom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i osnovom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

35. Odluka o trošku se određeno ne osporava osim u smislu da je zahtjev tužiteljice valjalo odbiti, a slijedom toga i zahtjev za naknadu troškova postupka, a koji je zaključak neosnovan.

36. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

37. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli – Pola 20. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško