Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-314/2026-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice KJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa Luka Tomašić, odvjetnik u odvjetničkom uredu Marčan & Partneri iz Rijeke, Marije Krucifikse Kozulić 2, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Ilica 1/A, radi ništetnost i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-1348/2022-75 od 23. prosinca 2025., na sjednici vijeća 20. ožujka 2026.,

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se žalba tužiteljice i djelomično žalba tuženice kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-1348/2022-75 od 23. prosinca 2025. u točkama I. i III. izreke.

II. Prihvaća se djelomično žalba tuženice te se preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj P-1348/2022-75 od 23. prosinca 2025. u točki II. izreke i sudi:

„II. Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 21.178,80 eura sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana; dok se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u preostalom dijelu u iznosu 39.340,09 eura odbija kao neosnovan.“

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

„I. Nalaže se tuženici da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 126.041,18 EUR sa zateznim kamatama koje teku na:

iznos od 16,45 eura od 31.1.2008. pa do isplate

iznos od 32,54 eura od 29.2.2008. pa do isplate

iznos od 60,00 eura od 31.3.2008. pa do isplate

iznos od 18,69 eura od 30.4.2008. pa do isplate

iznos od 2,36 eura od 31.5.2008. pa do isplate

iznos od 22,48 eura od 30.6.2008. pa do isplate

iznos od 11,91 eura od 30.9.2008. pa do isplate

iznos od 144,61 eura od 31.10.2008. pa do isplate

iznos od 55,70 eura od 30.11.2008. pa do isplate

iznos od 168,68 eura od 31.12.2008. pa do isplate

iznos od 186,05 eura od 31.1.2009. pa do isplate

iznos od 193,90 eura od 28.2.2009. pa do isplate

iznos od 172,26 eura od 31.3.2009. pa do isplate

iznos od 176,40 eura od 30.4.2009. pa do isplate

iznos od 143,33 eura od 31.5.2009. pa do isplate

iznos od 118,99 eura od 30.6.2009. pa do isplate

iznos od 125,45 eura od 31.7.2009. pa do isplate

iznos od 138,29 eura od 31.8.2009. pa do isplate

iznos od 137,18 eura od 30.9.2009. pa do isplate

iznos od 124,20 eura od 31.10.2009. pa do isplate

iznos od 148,54 eura od 30.11.2009. pa do isplate

iznos od 168,07 eura od 31.12.2009. pa do isplate

iznos od 195,84 eura od 31.1.2010. pa do isplate

iznos od 189,47 eura od 28.2.2010. pa do isplate

iznos od 227,17 eura od 31.3.2010. pa do isplate

iznos od 220,01 eura od 30.4.2010. pa do isplate

iznos od 233,94 eura od 31.5.2010. pa do isplate

iznos od 354,55 eura od 30.6.2010. pa do isplate

iznos od 329,72 eura od 31.7.2010. pa do isplate

iznos od 405,58 eura od 31.8.2010. pa do isplate

iznos od 379,37 eura od 30.9.2010. pa do isplate

iznos od 337,21 eura od 31.10.2010. pa do isplate

iznos od 426,16 eura od 30.11.2010. pa do isplate

iznos od 539,31 eura od 31.12.2010. pa do isplate

iznos od 459,19 eura od 31.1.2011. pa do isplate

iznos od 490,02 eura od 28.2.2011. pa do isplate

iznos od 454,24 eura od 31.3.2011. pa do isplate

iznos od 460,75 eura od 30.4.2011. pa do isplate

iznos od 612,18 eura od 31.5.2011. pa do isplate

iznos od 626,93 eura od 30.6.2011. pa do isplate

iznos od 753,44 eura od 31.7.2011. pa do isplate

iznos od 688,46 eura od 31.8.2011. pa do isplate

iznos od 617,31 eura od 30.9.2011. pa do isplate

iznos od 609,68 eura od 31.10.2011. pa do isplate

iznos od 604,20 eura od 30.11.2011. pa do isplate

iznos od 113.456,17 eura od 23.12.2011. pa do isplate

po kamatnoj stopi koja od 31.1.2008. do 30.6.2011. iznosi 14 % godišnje, od 1.7.2011. do 31.7.2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.1.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

II. Nalaže se tuženici da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 37.791,97 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja ja na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbija kao neosnovan.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u preostalom dijelu koji glasi:

„Tuženik je dužan u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 28.314,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

iznos od 153,23 eura od 31.1.2008. pa do isplate

iznos od 154,74 eura od 29.2.2008. pa do isplate

iznos od 360,58 eura od 31.3.2008. pa do isplate

iznos od 351,70 eura od 30.4.2008. pa do isplate

iznos od 348,19 eura od 31.5.2008. pa do isplate

iznos od 352,52 eura od 30.6.2008. pa do isplate

iznos od 346,16 eura od 31.7.2008. pa do isplate

iznos od 346,48 eura od 31.8.2008. pa do isplate

iznos od 350,24 eura od 30.9.2008. pa do isplate

iznos od 378,76 eura od 31.10.2008. pa do isplate

iznos od 359,65 eura od 30.11.2008. pa do isplate

iznos od 430,35 eura od 31.12.2008. pa do isplate

iznos od 434,54 eura od 31.1.2009. pa do isplate

iznos od 436,43 eura od 28.2.2009. pa do isplate

iznos od 431,22 eura od 31.3.2009. pa do isplate

iznos od 432,21 eura od 30.4.2009. pa do isplate

iznos od 424,25 eura od 31.5.2009. pa do isplate

iznos od 418,38 eura od 30.6.2009. pa do isplate

iznos od 419,94 eura od 31.7.2009. pa do isplate

iznos od 423,03 eura od 31.8.2009. pa do isplate

iznos od 422,76 eura od 30.9.2009. pa do isplate

iznos od 419,64 eura od 31.10.2009. pa do isplate

iznos od 425,50 eura od 30.11.2009. pa do isplate

iznos od 430,21 eura od 31.12.2009. pa do isplate

iznos od 436,89 eura od 31.1.2010. pa do isplate

iznos od 435,36 eura od 28.2.2010. pa do isplate

iznos od 444,44 eura od 31.3.2010. pa do isplate

iznos od 442,72 eura od 30.4.2010. pa do isplate

iznos od 446,07 eura od 31.5.2010. pa do isplate

iznos od 475,13 eura od 30.6.2010. pa do isplate

iznos od 469,15 eura od 31.7.2010. pa do isplate

iznos od 487,42 eura od 31.8.2010. pa do isplate

iznos od 481,11 eura od 30.9.2010. pa do isplate

iznos od 470,95 eura od 31.10.2010. pa do isplate

iznos od 492,38 eura od 30.11.2010. pa do isplate

iznos od 456,26 eura od 31.12.2010. pa do isplate

iznos od 439,32 eura od 31.1.2011. pa do isplate

iznos od 445,84 eura od 28.2.2011. pa do isplate

iznos od 438,27 eura od 31.3.2011. pa do isplate

iznos od 439,65 eura od 30.4.2011. pa do isplate

iznos od 471,68 eura od 31.5.2011. pa do isplate

iznos od 474,80 eura od 30.6.2011. pa do isplate

iznos od 501,56 eura od 31.7.2011. pa do isplate

iznos od 487,81 eura od 31.8.2011. pa do isplate

2. Protiv presude, u točki II. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za naknadu troška te u točki III. izreke, pravovremenu žalbu podnosi tužiteljica zbog bitne povrede postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Ističe da je 8. prosinca 2016. podnijela tužbu radi ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu; da je taj predmet okončan presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-4399/2022 od 3. rujna 2024. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. 5024/2024 od 25. veljače 2025.; da su istima odredbe predmetnog ugovora o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli utvrđene ništetnim; da je stoga neosnovan prigovor zastare; da je individualna parnica koja posljedično omogućuje naplatu pretplate po kamati pokrenuta za vrijeme tijeka petogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti kolektivne presude; da je tužiteljica pokrenula parnicu radi utvrđenja ništetnosti 8. prosinca 2016. prije donošenja mišljenja Vrhovnog suda od 30. siječnja 2020., pa se isto ne primjenjuje; da sud navedene okolnosti zanemaruje, pa je u tom segmentu ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP; da je pogrešno odbijen i iznos od 7.743,36 eura koji predstavlja dio prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva; da je tužiteljica po izvršenom vještačenju podneskom od 22. veljače 2022. precizirala tužbeni zahtjev; da je već u tužbi navedeno da će se iznos tražbine i dospijeće precizirati nakon izvršenog vještačenja; da stoga iznos za koji je smanjen zahtjev uslijed usklađenja s nalazom vještaka više ne egzistira u konačnom zahtjevu te ne čini zahtjev o kojem se odlučuje unatoč protivljenju tuženika u odnosu na smanjenje tog zahtjeva. Stoga ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 193. ZPP. Osporava i odluku o trošku smatrajući da ga je valjalo dosuditi u cijelosti. Predlaže preinaku presude, podredno ukidanje iste u pobijanom dijelu i vraćanje na ponovno suđenje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

3. Protiv presude, točka I. izreke i točka II. (dio u kojem je usvojen zahtjev tužiteljice za naknadu troška), pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitne povrede postupka (čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP), pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da sud nije odlučio u cijelosti o tužbenom zahtjevu odnosno o iznosu od 58.342,37 kuna; da tužiteljica nema svojstvo potrošača, ukazuje na navode odgovora na tužbu, iskaz svjedoka AJ od 17. veljače 2025., ukazuje na sudsku praksu, da prvostupanjski sud nije obrazložio pitanje statusa tužiteljice kao potrošača; da je sud propustio obrazložiti navode tuženika u smislu zašto sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu nepoštene odnosno ništetne, da se sud samo poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i PŽ-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.; da nije obrazložio zašto smatra da su odredbe Ugovora o kreditu ništene, da se u postupku ne odlučuje o sporu radi naknade štete; da su pogrešno primijenjene odredbe čl. 138.a ZZP i čl. 502.c ZPP; da tužitelj nije dokazao pretpostavke za naknadu štete, da sud nije vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu, da nije obrazloženo osnovom čega je tuženik nepošteni stjecatelj, da se sud nije očitovao na dokaze i isprave kojima se tuženik očitovao na dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope; da je pogrešno primijenjeno pravilo o teretu dokaza, da je paušalno utvrđeno činjenično stanje, pa i utvrđeno da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora, osporava metodu izračuna korištenu prilikom izrade nalaza i mišljenja vještaka, da stranke nisu ugovorile fiksnu kamatnu stopu i kunski kredit, da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača/03, da su tužiteljici bile pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora s valutnom klauzulom, da je pogrešno primijenjeno pravilo o zastari jer se primjenjuje zastarni rok iz čl. 226. Zakona o obveznim odnosima od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, da niti jedan propis ne navodi da pokretanje kolektivnog spora na bilo kakav način utječe na tijek zastare potraživanja, da je propušteno primijeniti pravo EU te ukazuje na presudu Suda Europske unije broj C-415/11, C-226/12, da je pravilnom primjenom odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 valjalo utvrditi je li odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporava i odluku o troškovima ukazujući da je tužiteljici dosuđeno devet obrazloženih podnesaka što je protivno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, da je pogrešno dosuđen i trošak za sastav odgovora na žalbu od 10. lipnja 2022. te troškovi sudskih pristojbi. Predlaže preinačiti presudu, podredno ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.

4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, 146/2025 – dalje u tekstu: ZPP). Odgovori nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice nije osnovana.

Žalba tuženika nije osnovana u dijelu glavnog zahtjeva.

6. Predmet spora je tužiteljičin zahtjev za isplatu 162.099,22 eura sa zateznim kamatama osnovom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenim 4. svibnja 2007. broj 236-96/2007 i to odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli. Postupak je započet podnošenjem tužbe 26. veljače 2021.

7. Predmetni postupak je po drugi puta u žalbenom postupku nakon što je rješenjem ovoga suda poslovni broj Gž-707/2022-2 od 27. lipnja 2022. ukinuta ranija prvostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje u prethodni postupak.

8. U ponovnom postupku nije sporno da su stranke sklopile predmetni Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. svibnja 2007. (dalje Ugovor) u iznosu do 550.000,00 CHF s rokom otplate od 29 godina, da je ugovorena promjenjiva kamata stopa u skladu s Odlukom banke koja u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 4,20% godišnje; valutna klauzula u smislu da se kamata naplaćuje, odnosno kredit plaća u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja; da je predmetni Ugovor otplaćen u cijelosti 23. prosinca 2011.

9. Nije sporno, nadalje, niti da je u međuvremenu donesena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-4399/2022 u postupku između tužitelja KJ i AJ protiv tuženice Addiko Bank d.d. radi utvrđenja, između ostalog da je ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 236-96/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4. svibnja 2007., u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, te odredba čl. 2. i 4. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu; da su te odredbe utvrđene ništetnim, da je ta presuda u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu, posl. br. Gž-5024/2024-2 od 25. veljače 2025. Nije sporno, niti da je u tom postupku između stranaka utvrđeno da je prilikom sklapanja ugovora tužiteljica KJ imala svojstvo potrošača jer je, kako se navodi u odlukama, utvrđeno da su sredstva kredita većim dijelom utrošena na zatvaranje prethodnog kredita koji su stranke 2005. uzele u Erste banci za adaptaciju stambenog prostora tužitelja; da nastavno i iz sadržaja Ugovora slijedi da je sklopljen kao stambeni kredit. Pri tome su sudovi cijenili i materijalne i personalne dokaze, pa i rješenje Službe za gospodarstvo Ispostava Novalja od 8. srpnja 2003.

10. Dakle, već ovdje valja navesti da je već pravomoćnom sudskom odlukom utvrđeno između stranaka da su ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu i to iz razloga jer se radilo o nepoštenim, nastavno ništetnim odredbama sukladno čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), odnosno jer da se radilo o odredbama sadržanim u potrošačkom ugovoru koje je formulirala isključivo tuženica i na koje odredbe tužitelji (KJ i BJ) nisu mogli utjecati jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, da tuženica pritom nije dokazala odlučnu činjenicu da je tužiteljicu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti o spornim ugovornim odredbama, da se radilo o odredbama koje moraju biti ne samo gramatički razumljive već je valjalo potrošaču objasniti i razloge i odnose s drugim odredbama tako da isti može na temelju točnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, da pri tome nije od značaja dopuštenost ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jer to ne znači da odredbe ne mogu biti ništetne, da se, nastavno, na Ugovor od 4. svibnja 2007. mogu primijeniti utvrđenja iz spora tzv. „Potrošač“ (odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž -7129/2013 od 13. lipnja 2014., VSRH Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena odlukom VSRH Rev 2221/2018-11), a kojima je u osnovi utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice (banke), odnosno ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica u valuti švicarski franak, a što je suprotno važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Dakle, kako je već u pravomoćno okončanom postupku između stranaka utvrđeno da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne i to u osnovi jer se radilo o potrošačkom ugovoru na kojeg se mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora tzv. Potrošač, to sada neosnovano tuženik u žalbi ponovno ukazuje na pogrešnost utvrđenja prvostupanjskog suda u smislu dopuštenosti ugovaranja takvih odredbi, nastavno da iste nisu ništetne primjenom propisa o zaštiti potrošača.

12. Osim toga, a s obzirom na istaknute prigovore, pa i prigovor zastare, pravilno je i u ovom postupku prvostupanjski sud utvrdio:

- da tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora imala svojstvo potrošača

- da u konkretnom slučaju valja primijeniti i utvrđenja iz presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presude Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., da je istima utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da su povrijeđeni kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača

- da tužiteljici prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije obrazloženo formiranje i mijenjanje kamatne stope, niti koji čimbenici utječu na promjenu kamatne stope u otplatnom razdoblju, da buduća kamatna stopa nije bila određena niti odrediva jer nije bilo parametara niti bilo kakvih kriterija koji bi pojasnili moguće promjene, da o tome podatke nije dobila niti od zaposlenika banke; da je isti nisu upozorili niti na rizik zaključenja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu i valutu CHF, da su zaposlenici tuženice tvrdili da se radi o najpovoljnijim ugovorima i stabilnoj valuti; da odredbe dovode do stvaranja znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača

- da je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz postupka po kolektivnoj tužbi

- da je predmetni ugovor formuliran prethodno od strane tuženice, da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj,

a iz čega zaključuje da tužiteljici pripada osnovom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO da joj tuženica vrati ono što je primila osnovom takvih ništetnih odredbi

– da visina zahtjeva slijedi iz nalaza i mišljenja vještaka Majde Korljan te da je banka uslijed promjene tečaja više obračunala anuitete u ukupnom iznosu 126.041,18 eura, odnosno uslijed povećanja kamatne stope u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu iznos od 28.314,68 eura

- da prigovor zastare nije osnovan jer da uvažavajući pravno shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite

- da je stoga za tražbinu tužiteljice u svezi promjenjive kamatne stope nastupila zastara jer je ista počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13, pa je proteklo pet godina do podnošenja predmetne tužbe, a za tražbinu osnovom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli zastara počinje teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., pa u tom dijelu kako je tužba podnesena 26. veljače 2021. tražbina nije u zastari.

13. Dakle, ispitujući pobijanu presudu u granicama određenih žalbenih navoda, pazeći dodatno i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba postupka i pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odluci o troškovima postupka, čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđenje je ovoga suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita u dijelu glavnog zahtjeva.

14. Nisu počinjene bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Sud prvog stupnja se ne poziva na pravo EU, ali to nije bilo od utjecaja na donošenje pravilne odluke. Također, zahtjev tužiteljice je odbijen i za iznos od 7.743,36 eura (točka III. izreke), pa neosnovano u tom segmentu tuženik upire na nerazumljivost, odnosno izostanak odluke. Nastavno u tom dijelu nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 193. ZPP jer se upravo radilo o smanjenju tužbenog zahtjeva nakon dostave nalaza i mišljenja vještaka, a na koje povlačenje tužbe tuženik nije pristao. Također valja ponoviti da je već pravomoćnom presudom utvrđeno da su odredbe ništave, na što upućuje i prvostupanjski sud, koji je vezan je za takvu odluku, kao i stranke, koja presuda u tom segmentu kao pravno relevantna činjenica obvezuje i uređuje odnos stranaka.

15. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženika, pa i neosnovano tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP i glede termina „naknade štete“ koji se u istoj koristi prije izmjene ZPP iz 2019. jer se isti odnosi na povredu propisa zaštite potrošača, a ta povreda propisa konkretno je moguće rezultirala štetom - ništetnošću dijela odredbi ugovora kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope, odnosno valutne klauzule. To što je nastavno toj odredbi dodano i „ili isplatu“ (ZID ZPP „Narodne novine“ 70/19, na snazi od 1. rujna 2019., a što se ne primjenjuje na postupke pokrenute prije 1. rujna 2019., dok je ovaj postupak pokrenut 26. veljače 2021.) ne ukazuje da tužiteljica nema pravo na isplatu (to i zanemarujući da je ovaj postupak pokrenut nakon stupanja na snagu izmijenjene odredbe) koju potražuje jer se samo radilo o preciziranju pravne norme, upravo kako bi se izbjegli ovakvi formalni prigovori.

16. Nastavno na navedena utvrđenja pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz čl. 81. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005), a pravilno prvostupanjski sud ukazuje i na razloge nepoštenja i ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi te ukazuje na postupanje tuženice kao nepošteno, koje je u konačnici dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača.

17. U predmetnoj pravnoj stvari, naime, sporno pitanje restitucije, pa i zastare treba tumačiti i u duhu prava Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Stoga, valja uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu KJN i AJN Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C- 307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.

18. Dakle, prigovor zastare glede tražbine osnovom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi je osnovan, kako je pravilno zaključio i prvostupanjski sud, jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača (a tužiteljica se i u ranijem pravomoćno okončanom postupku u kojem je utvrđeno da su odredbe ništetne pozivala na svoj status potrošača i odluke iz tzv. kolektivnog spora, odnosno presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je u odnosu na ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja je promjenjiva potvrđena presudom Visokog trgovačko suda RH poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., odnosno u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

19. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi; presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.), a tužba je ovdje podnesena 26. veljače 2021., pa je protekao rok od pet godina. Stoga, neosnovano tužiteljica ustraje u navodima da zastara u tom segmentu nije nastupila i da je valja računati od pravomoćnosti odluke kojom su utvrđene ništetnim predmetne odredbe u pojedinačnom sporu, odnosno 25. veljače 2025., a ne primjenjuje se niti rok od tri godine.

19.1. Međutim, glede odredbe o valutnoj klauzuli odluka u kolektivnom sporu je pravomoćna 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.), pa do podnošenja ovdje predmetne tužbe nije protekao rok od pet godina u kojem tražbina zastarijeva.

19.2. Pri takvom shvaćanju treba imati na umu odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude iz kolektivnog spora kojom je određeno da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

19.3. S obzirom na žalbene navode valja dodati i da je navedeno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku roka zastare za restitucijski zahtjev potrošača, kao posljedice nepoštenosti (ništetnosti) ugovorne odredbe, u duhu je prava Europske unije - presude Suda Europske unije broj C-485/19 od 22. travnja 2021. (LH protiv Profi Credit Slovakia s. r. o.) u kojoj je taj sud odlučio da „Načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare .... koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove.“

20. Nisu osnovani žalbeni navodi niti glede provedenog financijskog vještačenja (u smislu da je vještačenje izvršeno kao da je ugovoren kredit bez valutne klauzule s nepromjenjivom kamatnom stopom) jer je pravilno, s obzirom na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao ugovorena stopa primijenjena ona koju su stranke u Ugovoru ugovorile kao početnu kamatnu stopu (ona koja bi se primjenjivala da nije bilo nezakonite, ništetne promjene kamatne stope) i takav tečaj, početni, a koji su jedini rezultat valjanog očitovanja volje stranaka. Stoga, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO u vezi s odredbama o stjecanju bez osnove odlučio o zahtjevu tužiteljice u visini pravilno utvrđenoj prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke sa zateznim kamatama od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa.

21. Prema odredbi čl. 1115. ZOO/05, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženica) je nepošten, što je utvrđeno i u ranijem postupku vođenom između stranaka, jer je izostalo pojedinačno pregovaranje o odredbama ugovora, da su odredbe tužiteljicu kao potrošača stavile u neravnopravni položaj, da joj nije bilo obrazloženo formiranje i mijenjanje kamatne stope, koji čimbenici utječu na promjenu iste, nisu bili poznati niti pojašnjeni parametri, koji utječu na odluku banke da promijeni kamatnu stopu, niti je upoznata s rizicima ugovaranja kredita u valuti chf.

22. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci.

25. Odluku o trošku je valjalo preinačiti s obzirom na određene žalbene navode. Pravilno je odmjeren uspjeh tužiteljice u postupku cijeneći uspjeh po osnovi i visini. Međutim, a s obzirom na žalbene navode tuženika u svezi odmjerene naknade za sastav podnesaka, valjalo je pravilno tužiteljici dosuditi trošak za sastav podnesaka od 22. veljače 2022. i 13. svibnja 2025. u iznosu 25 bodova Tbr. 8/4 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/2023, 107/2025) jer se ne radi o obrazloženim podnescima već se istima samo specificira tužbeni zahtjev.

25.1. Također za podneske za koje je odmjerena nagrada sukladno Tbr. 8/3 Tarife valjalo je istu odmjeriti u iznosu 100 bodova (podnesak za 1. rujna 2021., 12. listopada 2021 (omaškom naznačen kao 1. rujna 2021.), 25. siječnja 2022., 17. ožujka 2025. i 11. srpnja 2025.). U preostalom je dijelu pravilno odmjeren trošak za sastav podnesaka.

25.2. Trošak za sastav odgovora na žalbu od 10. lipnja 2022. nije bio potreban radi vođenja postupka, pa tužiteljici ne pripada trošak sastava istog, kao niti trošak sudske pristojbe na odgovor na žalbu, čl. 155. st. 1. ZPP.

25.3. Pravilno je dosuđen trošak sudske pristojbe na tužbu jer je tužba podnesena 26. veljače 2021., a tek su stupanjem na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ 51/2023) dana 20. svibnja 2023. potrošači sukladno odredbi članka 11. st. 1. t. 20. toga Zakona oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi kada, kao što je ovdje slučaj, pokreću postupak na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa; samo je taj trošak valjalo odmjeriti razmjerno uspjehu u sporu (77%).

25.4. Stoga, tužiteljici ukupno (uz PDV) pripada iznos od 26.987,23 eura, razmjerno uspjehu iznos od 20.780,17 eura uvećan za trošak vještačenja u cijelosti u iznosu 398,63 eura, sveukupno 21.178,80 eura.

26. Kako je žalba tužiteljice neosnovana, a neosnovana je u dijelu glavnog zahtjeva i žalba tuženika, odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog dijela postupka, čl. 166. st. 1. ZPP.

U Puli – Pola 20. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Dolores Peruško

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte