REPUBLIKA HRVATSKA
Županijski sud u Puli – Pola
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj Gž-280/2026-2
Poslovni broj Gž-281/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dolores Peruško, predsjednica vijeća, Alenka Paus, sutkinja izvjestiteljica i članica vijeća i Iva Kancijanić, članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽHN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Matea Knežević, odvjetnica u Poreču, Nikole Tesle 5, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d. d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, Radnička cesta 22, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P- 2179/2019-63 od 17. prosinca 2025. i žalbi tužiteljice i tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-2179/2019-65 od 23. prosinca 2025., na sjednici vijeća 20. ožujka 2026.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I. Odbijaju se žalba tužiteljice kao dijelom neosnovana te žalba tuženika u cijelosti te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-2179/2019-65 od 17. prosinca 2025. u točkama I., II., III. i IV. izreke.
II. Preinačava se rješenje Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P- 2179/2019-65 od 17. prosinca 2025. u točkama II. i III. izreke na način da se sudi:
„II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.914,86 eura (tisućudevetstočetrnaest eura i osamdesetšest centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III. U preostalom dijelu u iznosu 2.321,38 eura odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.“
III. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P-2179/2019-65 od 17. prosinca 2025. u točki IV. izreke.
IV. Odbijaju se žalba tužiteljice i žalba tuženika kao neosnovane te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Pazinu, poslovni broj P- 2179/2019-65 od 23. prosinca 2025.
V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je i to presudom:
„I. Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 4.012,98 eura (četiri tisuće dvanaest eura i devedeset osam centi) sa zateznim kamatama koje teku:
– na iznos 344,60 eura od 3. prosinca 2004. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. veljače 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. travnja 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. lipnja 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. srpnja 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. studenog 2005. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. siječnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. travnja 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. kolovoza 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. prosinca 2006. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. ožujka 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. srpnja 2007. do isplate,
– na iznos 0,01 eura od 1. listopada 2007. do isplate,
– na iznos 1,55 eura od 1. veljače 2008. do isplate,
– na iznos 1,55 eura od 1. ožujka 2008. do isplate,
– na iznos 1,54 eura od 1. travnja 2008. do isplate,
– na iznos 1,55 eura od 1. svibnja 2008. do isplate,
– na iznos 1,54 eura od 1. lipnja 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. srpnja 2008. do isplate,
– na iznos 1,54 eura od 1. kolovoza 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. rujna 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. listopada 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. studenog 2008. do isplate,
– na iznos 1,53 eura od 1. prosinca 2008. do isplate,
– na iznos 1,52 eura od 1. siječnja 2009. do isplate,
– na iznos 3,20 eura od 1. veljače 2009. do isplate,
– na iznos 3,52 eura od 1. ožujka 2009. do isplate,
– na iznos 1,51 eura od 1. travnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,12 eura od 1. svibnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,11 eura od 1. lipnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,09 eura od 1. srpnja 2009. do isplate,
– na iznos 10,07 eura od 1. kolovoza 2009. do isplate,
– na iznos 10,06 eura od 1. rujna 2009. do isplate,
– na iznos 10,04 eura od 1. listopada 2009. do isplate,
– na iznos 10,02 eura od 1. studenog 2009. do isplate,
– na iznos 10,00 eura od 1. prosinca 2009. do isplate,
– na iznos 9,98 eura od 1. siječnja 2010. do isplate,
– na iznos 12,26 eura od 1. veljače 2010. do isplate,
– na iznos 15,47 eura od 1. ožujka 2010. do isplate,
– na iznos 17,46 eura od 1. travnja 2010. do isplate,
– na iznos 16,12 eura od 1. svibnja 2010. do isplate,
– na iznos 17,55 eura od 1. lipnja 2010. do isplate,
– na iznos 33,69 eura od 1. srpnja 2010. do isplate,
– na iznos 30,10 eura od 1. kolovoza 2010. do isplate,
– na iznos 38,98 eura od 1. rujna 2010. do isplate,
– na iznos 34,17 eura od 1. listopada 2010. do isplate,
– na iznos 24,94 eura od 1. studenog 2010. do isplate,
– na iznos 37,90 eura od 1. prosinca 2010. do isplate,
– na iznos 48,99 eura od 1. siječnja 2011. do isplate,
– na iznos 41,89 eura od 1. veljače 2011. do isplate,
– na iznos 45,08 eura od 1. ožujka 2011. do isplate,
– na iznos 40,26 eura od 1. travnja 2011. do isplate,
– na iznos 45,88 eura od 1. svibnja 2011. do isplate,
– na iznos 56,33 eura od 1. lipnja 2011. do isplate,
– na iznos 52,26 eura od 1. srpnja 2011. do isplate,
– na iznos 74,24 eura od 1. kolovoza 2011. do isplate,
– na iznos 71,59 eura od 1. rujna 2011. do isplate,
– na iznos 56,83 eura od 1. listopada 2011. do isplate,
– na iznos 51,92 eura od 1. studenog 2011. do isplate,
– na iznos 54,65 eura od 1. prosinca 2011. do isplate,
– na iznos 58,06 eura od 1. siječnja 2012. do isplate,
– na iznos 62,24 eura od 1. veljače 2012. do isplate,
– na iznos 62,34 eura od 1. ožujka 2012. do isplate,
– na iznos 59,24 eura od 1. travnja 2012. do isplate,
– na iznos 60,56 eura od 1. svibnja 2012. do isplate,
– na iznos 63,11 eura od 1. lipnja 2012. do isplate,
– na iznos 60,68 eura od 1. srpnja 2012. do isplate,
– na iznos 60,78 eura od 1. kolovoza 2012. do isplate,
– na iznos 57,42 eura od 1. rujna 2012. do isplate,
– na iznos 57,04 eura od 1. listopada 2012. do isplate,
– na iznos 60,11 eura od 1. studenog 2012. do isplate,
– na iznos 59,39 eura od 1. prosinca 2012. do isplate,
– na iznos 60,85 eura od 1. siječnja 2013. do isplate,
– na iznos 56,37 eura od 1. veljače 2013. do isplate,
– na iznos 59,05 eura od 1. ožujka 2013. do isplate,
– na iznos 60,30 eura od 1. travnja 2013. do isplate,
– na iznos 55,69 eura od 1. svibnja 2013. do isplate,
– na iznos 51,95 eura od 1. lipnja 2013. do isplate,
– na iznos 52,22 eura od 1. srpnja 2013. do isplate,
– na iznos 51,93 eura od 1. kolovoza 2013. do isplate,
– na iznos 55,06 eura od 1. rujna 2013. do isplate,
– na iznos 59,13 eura od 1. listopada 2013. do isplate,
– na iznos 57,87 eura od 1. studenog 2013. do isplate,
– na iznos 58,22 eura od 1. prosinca 2013. do isplate,
– na iznos 57,57 eura od 1. siječnja 2014. do isplate,
– na iznos 55,73 eura od 1. veljače 2014. do isplate,
– na iznos 56,88 eura od 1. ožujka 2014. do isplate,
– na iznos 55,95 eura od 1. travnja 2014. do isplate,
– na iznos 54,80 eura od 1. svibnja 2014. do isplate,
– na iznos 53,70 eura od 1. lipnja 2014. do isplate,
– na iznos 54,73 eura od 1. srpnja 2014. do isplate,
– na iznos 56,36 eura od 1. kolovoza 2014. do isplate,
– na iznos 57,52 eura od 1. rujna 2014. do isplate,
– na iznos 58,64 eura od 1. listopada 2014. do isplate,
– na iznos 59,52 eura od 1. studenog 2014. do isplate,
– na iznos 60,52 eura od 1. prosinca 2014. do isplate,
– na iznos 60,44 eura od 1. siječnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. veljače 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. ožujka 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. travnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. svibnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. lipnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. srpnja 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. kolovoza 2015. do isplate,
– na iznos 61,32 eura od 1. rujna 2015. do isplate,
koje zatezne kamate teku do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od dana 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem je zahtijevala da joj tuženik isplati 1.839,77 eura (tisuću osamsto trideset devet eura i sedamdeset sedam eura) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. rujna 2015. do isplate.
III. Odbija se zahtjev tužiteljice za utvrđenje da nije nastao Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102131382, sklopljen 13. siječnja 2016. između tužiteljice i tuženika.
IV. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika.“, dok je rješenjem odlučeno: „I. Utvrđuje se da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužiteljica od tuženika zahtijevala isplatu 1.659,17 eura (tisuću šesto pedeset devet eura i sedamnaest centi) s pripadajućim zateznim kamatama.
II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka isplatom 1.724,86 eura (tisuću sedamsto dvadeset četiri eura i osamdeset šest centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 17. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena u roku 15 dana.
III. U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.“
1.1. Ujedno je rješenjem od 23. prosinca 2025. naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 60,00 eura sa zateznom kamatom od 23. prosinca 2025. do isplate, a u iznosu od 40,00 eura sa zateznim kamatama (točka II. izreke rješenja) odbijen je zahtjev tužiteljice za isplatu parničnog troška.
2. Protiv presude i rješenja od 17. prosinca 2025., i to točke II. i III. izreke presude i točke III. izreke rješenja, pravovremenu žalbu podnijela je tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Ukazuje na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP; te čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP, ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka, odredbu čl. 323. i čl. 327. ZOO u svezi s odredbom čl. 1111. ZOO, da sud ispušta iz vida činjenicu da je tuženik neosnovano stekao iznos od 1.721,58 eura te iznos od 118,19 eura; da obračun tuženika prilikom konverzije nije bio pravilan te tuženik nije uzeo u obzir sve preplate koje je tužiteljica napravila, pa tako i razliku glavnice; da je stoga konverzijom tužiteljica samo djelomično obeštećena; da razlika između djelomičnog i potpuno obeštećenja iznos 5.852,75 eura; da stoga odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva u pogledu razlike glavnice i utvrđenoga manjka u konverziji sud tužiteljici ne dosuđuje sve ono što je ista dala tuženiku osnovnom ništetnih odredbi ugovora. Ukazuje na sudsku praksu, te na odluku Vrhovnog suda Gos -1/2019-36 od 4. ožujka 2020., da ako je glavni ugovor ništetan ništeni su i svi dodaci, stav VSRH Gzz-105/2022 i Rev-907/2002 od 27. veljače 2003.; da je valjalo utvrditi ništetnim i predmetni aneks. Osporava i odluku o troškovima postupka osobito u pogledu troškova vještačenja; omjera uspjeha, da je odluka o trošku prekomjerni teret za tužiteljicu kao potrošača, da rezultira ograničenjem prava na pristup sudu, da joj neosnovno nije priznat trošak za sastav podneska od 26. lipnja 2019., 29. rujna 2020. te 23. lipnja 2025. obzirom su isti bili nužni za vođenje ovog postupka; također, da je sud tužiteljici neosnovano dosudio 100,00 eura troška umjesto zatraženih 200,00 eura za pristup ročištu dana 25. travnja 2024. Predlaže preinaku presude i rješenja podredno ukinuti istu i vratiti na ponovni postupak. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.
3. Tužiteljica podnosi pravovremenu žalbu i protiv točke II. rješenja od 23. prosinca 2025. zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. 11. ZPP); pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja; pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da nije moguće zaključiti odakle je sud zaključio da bi tužiteljica uspjela u sporu s 60% ukazuje na odluku ESLJP-a Klauz protiv Hrvatske, te na navode žalbe izjavljene protiv presude i u istoj sadržane odluke o troškovima postupka. Ukazuje da je obveza sudova pravilna primjena odredbi europskog prava, a da je Sud EU zauzeo stajalište kako članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Predlaže preinaku rješenja i potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.
4. Protiv presude, točke I. i IV. i rješenja, točke II. i IV., te rješenja od 23. prosinca 2025. (točka I. izreke), pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 2. t. 11., čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP), pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Osporava status potrošača tužiteljice, da je odlučna namjena pravnog posla, da je tužiteljica svjesno dala lažni iskaz; da je tužiteljici odobren kredit služio za kupnju, adaptaciju i izgradnju nekretnine u svrhu iznajmljivanja objekta i vođenja ugostiteljskog objekta, a ne za zadovoljavanje vlastitih pojedinačnih privatnih potrošačkih potreba; ukazuje na odluku Suda EU C-567/20 u smislu da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na osnovni ugovor, pa niti eventualni povrat koristi koju je tuženik neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredbi iz osnovnog ugovora ne može bit uređen odredbama Direktive EU 93/13. Ukazuje na sudsku praksu, da je u predmetnoj pravnoj stvari došlo do sklapanja aneksa ugovoru u skladu s kogentnim normama nacionalnog zakonodavstva koje čine sadržaj ugovornog odnosa, da je sklapanjem aneksa stvorena nova pravna osnova, da presuda Suda EU C-118/17 nije primjenjiva na konkretni slučaj; da su konverzijom potrošači obeštećeni s naslova ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora, te su ekonomski dovedeni u situaciju kao da su otpočetka koristili kredit u EUR. Ukazuje na neosnovano stajalište o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, ukazuje na iskaz svjedoka ŽH, da je sud zanemario dokazne prijedloge tuženika na okolnost oborivosti presumpcije o nepoštenosti predmetnih odredbi ugovora, da je izveo nepravilan zaključak da tuženik nije tužitelja u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da je tužitelj imao priliku pregovarati o odredbi čl. 7. Ugovora, (ukazuje na reklamni materijal, oglase u ponudi gdje je nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); da iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran za donošenje savjesne odluke o zaduženju u CHF, da su sudovi dali do znanja da se nije dovoljno u pojedinačnim postupcima, kao što je ovaj, pozvati na utvrđenja iz kolektivnih odluka, već je potrebno provesti kontradiktoran postupak gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze.
4.1. U dijelu glede primjene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ukazuje na činjenicu da je valjalo utvrditi je li u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora tužiteljica bila odgovarajuće informirana glede valute za koju se veže glavnica; da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, da sud nije u potpunosti utvrdio okolnosti konkretnog slučaja odnosno nije cijenio dokaze koji su dostavljeni u spis od strane tuženika kao niti provedeno saslušanje tužitelja; da je nelogično da poslovno sposobna osoba koja je potpisala Ugovor o kreditu na iznos od CHF 52.000,00 nije razumjela značaj ugovaranja promjenjive kamatne stope; da sud pogrešno zaključuje kako način na koji se kamatna stopa mijenjala nije bio određen ili odrediv sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO; da predmetni ugovor o kreditu sadrži jasne podatke pomoću kojih je činidba bila odrediva; ukazuje na odredbe ZZP, ZOO, odnosno Direktive Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993.; na odredbu točka 2. (b) priloga Direktive; da je sporna odredba tužiteljici bila razumljiva, pa stoga sud nije niti bio ovlašten ocjenjivati poštenost takve odredbe. Ustraje u prigovoru zastare te ukazuje na odredbe čl. 241. ZOO te da se radi o sporu radi naknade štete, pa se ne primjenjuje zastarni rok od 5 godina. Osporava i odluku u dijelu dosuđenih zakonskih zateznih kamata jer se ne može smatrati da je tuženik u trenutku stjecanja bio nepošten stjecatelj, a niti je prije pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu bilo zakašnjenja, pa prije pravomoćnosti iste odluke nije mogla nastati ni obveza plaćanja zateznih kamata. Ustraje u prigovoru radi prijeboja ističući da razlog ništetnosti nikada ne može biti opravdanje da ništetna odredba ne proizvodi pravni učinak samo za jednu ugovornu stranu, a ne i za drugu. Ukazuje na odluku Vrhovni sud Hrvatske je u svojoj odluci 726/78 od 31. listopada 1978.
4.2. Nadalje, ukazuje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju; da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, korisniku kredita bio dostupan i prezentiran Izvadak iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe, a iz kojih je razvidna obveza uplate naknade, na iskaz svjedoka ŽH iz kojeg slijedi da je tužitelj bio informiran glede obveze plaćanja naknade i njene visine, da i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je bila upoznata s obvezom plaćanja naknade; da je postupanje tuženika prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga; da sud ne obrazlaže na koji način je tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Ukazuje na odluku Suda Europske unije C-621/17 od 03.10.2019.; da niti Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, niti Zakon o bankama, da su obje ugovorne strane pristale na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu, a ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima. Ustraje i u prigovoru zastare. Osporava i odluku o trošku. Predlaže pobijanu presudu preinačiti, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu. Potražuje trošak za sastav žalbe i pristojbe na žalbu.
5. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – dalje: ZPP).
6. U odgovoru na žalbu tuženika tužiteljica navodi da su neosnovani navodi tuženika glede osporavanja statusa potrošača, da je tužiteljica nije kredit koristila za obavljanje poslovne djelatnosti, da u vrijeme sklapanja ugovora nije bila nositelj obrta, niti vlasnik trgovačkog društva niti je obavljala poslove iznajmljivanja nekretnine; da je nekretnina predstavljala stambenu građevinu i nije se koristila u poslovne svrhe, da je tužiteljica i onda i danas radila u OŠ Buzet, da je kredit uzela kao fizička osoba kako bi riješila svoje stambeno pitanje, da je kao potrošač sklopila i Aneks ugovora, ukazuje na odredbe Direktive EU 93/13/EEZ koje su implementirane u nacionalno zakonodavstvo, da konverzijom nije izvršena restitucija koju određuje pravo EU, da sklapanjem aneksa nije došlo do ostvarivanja zaštite tužitelja kao potrošača, a niti se tužiteljica odrekla prava na obeštećenje. Ukazuje na sudsku praksu; da odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrenuo. Osporava i istaknuti prigovor zastare i radi prijeboja, te ustraje da je odredba o ulaznoj naknadi protivna Ustavu RH i ugovorena protivno prisilnim propisima kojima su zabranjeni poslovi kojima jedna strana zlorabi svoj položaj na tržištu, a što je konkretni slučaj. Predlaže odbiti žalbu te potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu.
7. Žalba tužiteljice protiv presude od 17. prosinca 2025. nije osnovana.
Žalba tužiteljice protiv rješenja od 17. prosinca 2025. osnovana je u neznatnom dijelu.
Žalba tužiteljice protiv rješenja od 23. prosinca 2025. nije osnovana.
Žalba tuženika protiv presude od 17. prosinca 2025. nije osnovana.
Žalba tuženika protiv rješenja od 17. prosinca 2025. nije osnovana.
Žalba tuženika protiv rješenja od 23. prosinca 2025. nije osnovana.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za:
- isplatu, osnovom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te naknadi za obradu kredita od 1% iznosa odobrenog kredita, sadržanim u Ugovoru o kreditu od 27. studenog 2004. broj 5102131382 koji je kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, i to iznosa od 4.012,98 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa od prosinca 2004. do rujna 2015.
- isplata iznosa od 118,19 eura sa zateznim kamatama na ime utvrđenog manjka u konverziji
- isplata iznosa od 1.721,58 eura sa zateznim kamatama na ime razlike u glavnice u konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015., odnosno nedospjele glavnice u chf po početkom otplatnom planu i početnom tečaju
- utvrđenje da nije nastao Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5102131382 sklopljen 13. siječnja 2016.
8.1. Predmet spora je i prigovor radi prijeboja koji ističe tuženik i to:
- tražbine u iznosu 808,92 eura s osnova razlike potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog
- tražbine u iznosu 1.703,41 CHF s osnove razlike potplaćenih i povlaštenih anuiteta kada je kamatna stopa bila niža od početne.
9. Nije sporno:
- da su stranke dana 27. studenog 2004. sklopile Ugovor o kreditu broj 5102131382 kojim je tuženik kao banka - kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici - korisniku kredita iznos od 52.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Banke na dan puštanja kredita u tečaj, a da se tužiteljica obvezala vratiti kredit u 240 mjesečna anuiteta
- da je ugovorena kamatna stopa kao promjenjiva u skladu s važećim odlukama banke koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49% godišnje
- da su stranke dana 13. siječnja 2016. zaključile Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu Aneks) sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" 102/15, dalje ZID ZPK/15)
- da je tužiteljica snosila trošak naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita prije korištenja istog u visini 1% na iznos kredita obračunate s datumom Ugovora
- da je prema izračunu konverzije utvrđen manjak uplata po kreditu u iznosu 118,19 eura, da je taj iznos tužiteljica namirila nakon sklapanja Aneksa
- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:
Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a nastavno revizija odbijena presudom VSRH broj:
Revt-249/14 od 9. travnja 2015., da je ta presuda Trgovačkog suda u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., a nastavno je revizija odbijena presudom VSRH broj:
Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.,
- da je istima utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima su ugovorene valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim njegovim internim aktima, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnik kreditnih usluga, kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača
- da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koje se odnose navedene presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa.
10. Sporno je:
- status potrošača tužiteljice
- ništetnost odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli, plaćanju naknade za obradu kredita
- je li unatoč sklapanju Aneksa uz predmetni Ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK („Narodne novine“ 102/15) postoji obveza tuženika izvršiti povrat iznosa koje tužiteljica zahtjeva u ovom postupku, a osnovnom ništetnosti odredaba u Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao i razlike glavnice i manjka utvrđenog u Aneksu
- osnovanost zahtjeva za isplatu razlike glavnice utvrđene u konverziji
- osnovanost zahtjeva za isplatu manjka utvrđenog u konverziji
- postojanje tražbina tuženika s obzirom na istaknute prigovore radi prijeboja
- prigovor zastare.
11. Prvostupanjski sud je, nakon provedenog postupka, usvojio je djelomično zahtjev tužiteljice te odbio prigovor radi prijeboja kao neosnovan uslijed nepostojanja tražbina tuženika prema tužiteljici, uz zaključke:
- da tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe neovisno o sklopljenom Aneksu Ugovora; da sklapanjem Aneksa tužiteljici nije onemogućeno tražiti ništetnost pojedinih odredbi Ugovora; da, ukazujući i na odluku VSRH Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. sporazum (Aneks) o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli; da se kod sporazuma o konverziji ne može govoriti o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1049/06 od 8. studenoga 2006.)
- da tužiteljica ima status potrošača, čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03) jer iz Ugovora o kreditu i iskaza tužiteljice slijedi da je kredit podignut za kupnju stambenog prostora, da je u vrijeme kupnje bila podstanar i namjena nekretnina nije bila korištenje u gospodarske svrhe, odnosno turističkog iznajmljivanja; da se tužiteljica turističkim iznajmljivanjem počela baviti od 24. travnja 2014., deset godina po sklapanju Ugovora o kreditu
- da glede pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, a u smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika; da je tako propisano i odredbom čl. 502.c ZPP
- da je sud u postupku koji pokrene potrošač vezan utvrđenjima iz odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a koja odluka je donesena protiv više tuženika (kolektivna tužba), među kojima i ovdje tuženika te u kojima je utvrđeno da su kamatne stope tuženici mijenjali bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, da se o promjeni nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita (upravo u razdoblju u kojem je predmetni Ugovor sklopljen), što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe; kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak; a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovac informirale u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti; što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka
- da nisu osnovani navodi tuženika da je tužiteljica u potpunosti bila upoznata sa svim elementima promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule, da niti reklamni materijali ne dokazuju da je tužiteljica bila u dovoljnoj mjeri informirana o uvjetima i posljedicama sklapanja ugovora o kreditu; da je i iste sačinio tuženik; da svjedok ŽH djelatnica tuženika iskazuje da su u letcima bile označene ponude kredita u valuti dolar, euro, švicarskim francima, da je bilo označeno kretanje tečaja u usporedbi s valutom euro u obliku grafa, da je kretanje tečaja švicarskog franka bilo bez veći oscilacija, da se korisnicima prije sklapanja ugovora o kreditu nije posebno ništa pojašnjavalo glede valute, kao ni parametara promjene kamatne stope,
- da stoga tuženik nije dokazao da je tužiteljica bila upoznata sa svim elementima i rizicima promjene kamatne stope i tečaja, a na osnovi kojih bi mogla donijeti informiranu odluku o pravni i ekonomskim posljedicama koje proizlaze za nju iz predmetnog ugovora
- da je ugovor unaprijed sastavljen od pravne službe banke, da se radilo o tipskom ugovoru, da se o odredbama istog nije pregovaralo (iskaz svjedoka ŽH); da tužiteljica na sadržaj ugovora nije mogla utjecati
- da je odredba o valutnoj klauzuli jasna i uočljiva, ali nije razumljiva jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik, a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač; da takve odredbe uzrokovala su neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača
a iz čega zaključuje, kao prethodno pitanje, da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ugovora o kreditu koje su visinu obveze vezale uz švicarski franak nepoštene budući da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, već ih je unaprijed na standardnom ugovoru, na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, formulirala banka, a tuženik kao trgovac nije tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju ugovora o kreditu te su navedene odredbe protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa su zbog toga, čl. 81. u vezi sa čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštene, time i ništetne te tužiteljici pripada pravo na povrat plaćenih iznosa; čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje u tekstu ZOO) u vezi s čl. 210. st. 1. ZOO; nadalje
- da prigovor zastare te tražbine nije osnovan jer tražbina zastarijeva u roku pet godina, da je tužiteljica tužbu podnijela 12. lipnja 2019. , da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnijeta 4. travnja 2012., da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 (od 4. srpnja 2013.) u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamati postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na ugovorenu valutu 14. lipnja 2018.
- da visina zahtjeva tužiteljice slijedi iz nalaza vještaka Goranke Šmer Maraš
- da više plaćeno od strane tužitelja osnovom razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je platio preko početne ugovorene kamate te više plaćeno od strane tužitelja zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF i iznosa koji je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF, iznosi ukupno 3.668,38 eura (230,49 eura plus 3.437,89 eura)
- da iznos manjka utvrđen u konverziji iznosi 118,19 eura
- da razlika između konvertirane glavnice odnosno glavnice u konverziji po tečaju na dan 30. rujna 2015. i ostatka nedospjele CHF glavnice po početnom otplatom planu i početnom tečaju iznosi 1.721,58 eura
- da je konverzija izvršena sukladno ZID ZPK/15
- da tužiteljici ne pripada i iznos na ime razlike glavnice i manjka budući je sporazum o konverziji, odnosno Aneks valjan i proizvodi pravni učinak
- da tražbine tuženika istaknute prigovorom radi prijeboja ne postoje; da plaćanjem anuiteta po tečaju i stopi nižoj od početne tužiteljica nije ništa stekla niti primila bez osnove, čl. 210. ZOO, pa ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije primila,
- da u svezi naknade za obradu kredita na tuženiku teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade
- da se i u tom segmentu radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama ugovora; da tužiteljici kao potrošaču nije bilo jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade; da to niti iz odredbe nije bilo moguće utvrditi; da to nije niti tuženik iznio u postupku; da nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u tom postotku; da činjenica da su korisnici kredita kojima je bio odobren veći iznos kredita plaćali i višu naknadu ukazuje da istom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita
- da se ne radi o jasnoj i razumljivoj odredbi, da zahtjev transparentnosti sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci posl. br. Rev 266/2024-2 od 9. listopada 2024.).
- da niti činjenica da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ili zabrana ugovaranja utužene naknade ne čini predmetnu odredbu o naknadi za obradu kredita valjanom jer postupanje tuženika nije bilo u dobroj vjeri
- da odredba uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača i slabije ugovorne strane, a slijedom čega zaključuje da se radi o nepoštenoj odredbi ugovora u skladu s čl. 81. ZZP/03 te ništetnoj u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03; da visina iste slijedi iz nalaza vještaka u iznosu 344,60 eura a koju je naknadu tužiteljica podmirila 3. prosinca 2004.
(omaškom je navedeno 2024. godine).
12. Ispitujući pobijanu presudu i rješenja u granicama određenih žalbenih navoda žalitelja, pazeći pri tome dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; ZPP/14), a koji se primjenjuje osnovnom odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ 70/2019), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda pravilna i zakonita, osim u odluci o troškovima postupka (rješenja).
12.1. Nisu počinjene bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2. 4., 8., 9., 11., 13. i
14. ZPP.
13. Bitna povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP/14 nije počinjena jer presuda (uz rješenja) sadrži razloge o bitnim činjenicama, isti su jasni i neproturječni i nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Nema niti proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Tuženik ne prihvaća izraženo pravno stajalište suda prvog stupnja, međutim to ne znači da je počinjena navedena bitna povreda. Upravo suprotno sud prvog stupnja je dovoljno detaljno i valjano obrazložio sve bitne činjenice, a kroz isto je razvidno i da je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP, odnosno na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane, vodeći pritom računa i o rezultatima cjelokupnog postupka. Zato nije nedostatak obrazloženja, niti povreda prava na pravično suđenje, kada sud prvog stupnja ne utvrđuje činjenice kako to tuženik smatra da treba. Sud prvog stupnja se pravilno vodio bitnim činjenicama u postupku, iste utvrđivao, što je i valjano obrazložio, pa i u segmentu nastale znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka; koja nedvojbeno slijedi i iz ukupnosti obrazloženja pobijane presude. Neosnovano i tužiteljica ukazuje na postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 8. ZPP jer je sud prvog stupnja savjesno i brižljivo ocijenio svaki izvedeni dokaz zasebno i sve zajedno, kao i rezultate cjelokupnog postupka.
13.1. Ovaj sud, u bitnom, prihvaća utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja i nastavno primjenu materijalnog prava.
14. U odnosu na žalbene navode u svezi ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 8. Ugovora o kreditu, a o valutnoj klauzuli u čl. 7. Ugovora, valja navesti da prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14.1. U odnosu na žalbene navode valja reći da članak 502.c ZPP nije bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe (4. travnja 2012.), ali je važno naglasiti kako u to vrijeme podnošenja kolektivne tužbe obvezujuća snaga sudske odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bila propisana u člancima 131. do 147. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:79/07, 125/07, 79/09, 89/09, dalje: ZZP/07), a pojam nepoštenih ugovornih odredaba i ništetnost kao posljedica te nepoštenosti bili su propisani i Zakonom o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 93/03, dalje: ZZP) koji je bio snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.
14.2. U vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, 4. travnja 2012. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača „Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013) koji je u člancima 131. st. 1. i čl. 138.a propisivao podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i obvezujuću snagu sudske odluke donesene u tom postupku u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača (protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s odredbama članaka 30. do 115. toga Zakona) za sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je prouzročena postupanjem tuženika.
14.3. Uzimajući u obzir i da su od 1. srpnja 2013. (dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju) na snazi i odredbe članaka 502.a i 502.c ZPP koje će se prema članku 53. stavku 1. Prijelaznih i završnih odredaba Zakona o izmjenama i dopunama ZPP iz 2011. („Narodne novine“ broj: 57/11) primjenjivati na sve postupke koji budu u tijeku na dan njegova stupanja na snagu, nije problematično pozivati se ni na odredbu članka 502.c ZPP. Radi se o procesnim, a ne materijalnopravnim odredbama, pa nije odlučno kada je Ugovor o kreditu sklopljen, već kada je pokrenut parnični postupak, odnosno kada su poduzete parnične radnje. Neosnovano tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP i glede termina „naknade štete“ koji se u istoj koristi prije izmjene ZPP iz 2019. jer se isti odnosi na povredu propisa zaštite potrošača, a ta povreda propisa konkretno je moguće rezultirala štetom - ništetnošću dijela odredbi ugovora kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope, odnosno valutne klauzule. To što je nastavno toj odredbi dodano i „ili isplatu“ (a što se ne primjenjuje na postupke pokrenute prije 1. rujna 2019., kakav je ovaj) ne ukazuje da tužiteljica nema pravo na isplatu koju potražuje jer se samo radilo o preciziranju pravne norme, upravo kako bi se izbjegli ovakvi formalni prigovori.
15. Nastavno, odredbom čl. 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Tim je odredbama ZPP i ZZP/14 propisan dakle direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, pa je posljedično tome prvostupanjski sud u osnovi pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula na pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama donesenim u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je tuženik sudjelovao.
16. Shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, u cijelosti je podudarno s pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.
17. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03; ZZP), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo dužan je to dokazati. Prema odredbi čl. 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i odredbama ZZP iz 2007. godine. Stoga, mijenjajući kamatnu stopu sukladno svojoj Odluci tijekom otplate kredita uz valutnu klauzulu (koje odredbe nisu razumljive) tuženik je doveo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ovakvih nerazumljivih ugovornih odredbi o kojima nije pregovarano, tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, ali i odredbi čl. 12. ZOO kojom je određeno da su stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača, odnosno urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti. Tuženik kao banka je stručna osoba koja je sklopila konkretni ugovor iz područja svoje djelatnosti, pa je, čl. 18. st. 2. ZOO, kao sudionik u obveznom odnosu bila dužna u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
18. Dakle, volja ugovornih stranaka bila jest, između ostalog, da kamatna stopa bude promjenjiva, primijeni valutna klauzula, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena jer se o veličini te promjene, parametrima nije pojedinačno pregovaralo (što je utvrđeno u kolektivnom sporu), niti se iz izvedenih dokaza može izvesti zaključak da je tužena dala tužiteljici odgovarajuće obavijesti o npr. potrebnim parametrima vezanim uz promjenu kamatne stope, rizicima moguće aprecijacije tečaja u odnosu na konkretnu valutu CHF. Osim toga, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da tuženik tužiteljicu prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije informirao o smislu i sadržaju tih odredbi, a pritom je cijenio i materijalne dokaze i iskaz svjedoka, odnosno tužiteljice, pa su u tom dijelu žalbeni navodi tuženika neosnovani, a u smislu da je tužiteljici dao potrebne informacije i obavijesti, pa da bi se njezin pristanak na ovakve odredbe sadržane u Ugovoru mogao smatrati informiranim i potpunim.
19. Nastavno, takva promjena tečaja uslijed primjene valutne klauzule u CHF uz promjenu kamatne stope povećala je kreditno opterećenje tužiteljice kao potrošača i tako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
20. Test poštenosti tih spornih ugovornih odredbi proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači, korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac, banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, odnosno dijelovima odredbi kako je navedeno, a tužiteljica ima pravo na restituciju isplaćenih iznosa temeljem tih ništetnih odredbi prema pravilima o stjecanju bez osnove.
21. Osim toga, i kod ovoga pitanja, kao i pitanja zastare, treba voditi računa o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako uzeti u obzir presude Europskog suda, konkretno presudu VHN i ŽHNR protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba.
22. Riječ je o tri pravila koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 EEZ, a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.
23. Stoga sud prvog stupnja pravilno je zaključio i da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu osnovnom ništetnih odredbi unatoč tome što je s tuženikom sklopljen Aneks 8. veljače 2016. uz Ugovor o kreditu jer, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, konverzija odnosno sklapanje navedenog dodatka uz Ugovor o kreditima nije od značaja, za pravilna utvrđenja u ovoj pravnoj stvari koja se tiču ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer se niti odredbama ZID ZPK/15, a niti navedenim Aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, valutne klauzule, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka, bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama nametnula valutnu klauzulu nastavno nepošteno jednostrano mijenjala kamatnu stopu u Ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona bio da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR, a navedenim Aneksom uz Ugovor o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim, sve uz primjenu valutne klauzule, odnosno primjene promjenjive kamatne stope. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks uz Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos manjka ne upućuje na zaključak da je tužiteljici vraćen sav novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovorenih kamata i valutne klauzule, na temelju ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a kako to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.
24. Dakle, sklapanjem navedenog Aneksa uz Ugovor o kreditu nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, dakle nije ostvarena djelotvorna zaštita jer istim nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran njihov ugovorni odnos, a tužiteljici je i dalje ostalo pravo na povrat više preplaćenog s osnove ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Zato neosnovano tuženik ukazuje na odredbe ZID ZPK/15.
25. Iz toga je već razvidno da je pravilna i odluka suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen zahtjev za utvrđenje da nije nastao Aneks broj 1. Ugovora o kreditu sklopljen 13. siječnja 2016., a kojim je provedena konverzija, jer je istim provedena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15. Osim toga, kako i obrazlaže prvostupanjski sud, VSRH je u rješenju Ž1/2019 od 04. ožujka 2020. utvrdio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, u istom rješenju navodi se i "Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR- e". Tužiteljica prema provedenim dokazima nije dokazala da bi Aneks uz Ugovor o kreditu u vrijeme sklapanja bio sklopljen zbog nesporazuma stranaka (a koje propisuje članak 282. ZOO/05). Navedena odredba propisuje da kad strane vjeruju da su suglasne, a u stvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje. Dakle za postojanje nesporazuma među strankama odlučna je činjenica da kod obje ugovorne strane mora postojati nesvjesni nesklad u očitovanju volja, a prema provedenim dokazima nesporno proizlazi da takav nesvjesni nesklad nije postojao kod tuženika. Rješenje VSRH posl. br. Gos-1/2019 od 04. ožujka 2020. godine, osim naprijed navedenog sadrži između ostalog, što je i naveo prvostupanjski sud, da "ne može se podredno govoriti i o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1049/06 od 08. studenoga 2006. godine), što ovdje nije slučaj". Iz navedenog se može zaključiti da prilikom sklapanja predmetnih Aneksa nije postojao nesporazum između ugovornih strana koji je propisan čl. 282. ZOO/05, pa je i u tom dijelu odluka pravilna.
26. Stoga, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica, unatoč tome što je s tuženikom sklopila Aneks uz Ugovor, ima pravi interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i posljedično tome zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 210 i čl. 214. ZOO), a sve kako bi na taj način tužiteljica u potpunosti ostvarila učinak zaštite, kao potrošač, odnosno kako bi se u potpunosti ostvarila ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana koja je bila narušena sklapanjem navedenih ništetnih ugovornih odredbi i naplatom određenih novčanih iznosa utemeljenim na tim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, sklopljenog između stranaka u postupku. Tek tada je zaštita djelotvorna.
27. Valja dodati da nije nedopušteno ugovaranje valutne klauzule budući je tako propisano u odredbi članka 395. ZOO, ali je nedopušteno, kako je navedeno, takvu odredbu unijeti u ugovor, formalni ugovor, o čemu nije pregovarano niti su tužiteljici dane sve potrebne informacije, a istom tužiteljica snosi sav rizik promjene tečaja. Stoga, takva odredba ne slijedi duh zakonske odredbe, pa nije niti izuzeta od primjene Direktive 93/13. Osim toga Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016., izjasnio se kako je ta odredba (o valutnoj klauzuli) po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla; a upravo je to izostalo u konkretnom slučaju – jednakost obiju ugovornih strana kroz ugovaranje i primjenu tako ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli.
28. U svezi navedenog, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbe 104. ZOO u vezi odredbe čl. 210. i 214. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenog novčanog iznosa (osnovnom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ukupno 3.668,38 eura sa zateznim kamatama prema nalazu vještaka), pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i valutne klauzule od tužiteljice naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenom novčanom iznosu. Naime, upravo za taj iznos nije u potpunosti postignut učinak zaštite tužiteljice, kao potrošača jer sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je posljedično tome taj iznos sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužiteljici i to sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 214. ZOO) jer tužiteljica ima pravo na punu restituciju od svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, odnosno isplate. U konkretnom slučaju stjecatelj (tuženik) je nepošten jer je, cijeneći i sve već navedeno, znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koje predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu, pa je tuženik obvezan platiti zatezne kamate od trenutka primitka svakog više plaćenog mjesečnog obroka; a upravo je postupanjem tuženika tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj koji je u konačnici uzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu istog kao potrošača, što sve slijedi iz presude(a) tzv. kolektivnog spora; a navedeno nije otklonjeno sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu. Nepoštenje tuženika jasno proizlazi iz ukupnosti obrazloženja prvostupanjske odluke, osobito pod točkom 17.1. obrazloženja iste.
29. Osim toga, valja dodati da iz iskaza tužiteljice, a i Ugovora, slijedi da je kredit uzela za kupnju nekretnine za stambene potrebe. Člankom 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti; a upravo to slijedi iz iskaza tužiteljice. Nadalje, Sud Europske unije u presudi od 3. rujna 2015., Costea, C-110/14, tumačeći pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. istaknuo je:
„S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.
U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.
Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude VH i SH, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i V, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).
Taj kriterij u skladu je s idejom na kojoj se temelji sustav zaštite uspostavljen tom direktivom, odnosno da se potrošač u odnosu na prodavatelje robe i pružatelje usluga, a vezano za pitanja koja se odnose kako na mogućnost pregovaranja tako i na razinu informacija, nalazi u podređenom položaju, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj odnosno pružatelj, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presude VH i SH, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 31. kao i Šiba, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 22.).
Kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 28. do 33. svojega mišljenja, pojam "potrošač" u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13 je objektivan i ne ovisi o možebitnim konkretnim saznanjima predmetne osobe ili informacijama kojima ona stvarno raspolaže…Nacionalni sud pred kojim se vodi spor o ugovoru koji može ulaziti u područje primjene te direktive dužan je, vodeći računa o svim dokazima, a osobito o odredbama tog ugovora, provjeriti može li se korisnika kredita kvalificirati kao "potrošača" u smislu te direktive (vidjeti per analogiam presudu Faber, C-497/13, EU:C:2015:357, t. 48.). U tu svrhu nacionalni sud mora voditi računa o svim okolnostima predmetnog slučaja, a osobito o prirodi robe ili usluga koje su predmet ugovora o kojem je riječ, iz kojih se može razabrati za koju se namjenu nabavljaju ta roba ili usluge...Dakle, za utvrđenje svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača."
30. Kako je u konkretnom slučaju pravilno utvrđeno da je kredit podignut radi zadovoljavanja stambene potrebe tužiteljice, da je ista u vrijeme sklapanja Ugovora bila podstanar, a da se tek deset godina po uzimanju kredita tužiteljica u nekretnini počinje baviti turističkim iznajmljivanjem iste (kako slijedi iz rješenja Ureda državne uprave u Istarskoj županiji od 24. travnja 2014.), to je pravilno zaključio prvostupanjski sud da tužiteljici pripada u konkretnom sporu svojstvo potrošača. Pritom je valjano ocijenio njezin iskaz pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP navevši i valjano, logično obrazloživši u kojim dijelovima isti prihvaća, a u kojima ne i zašto, pa neosnovano tuženik upire da je iskaz tužiteljice lažan. Životne okolnosti o kojima tužiteljica iskazuje dovele su do toga da ista na drugi način koristi nekretninu, ali tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da je takva njezina namjera u svezi korištenja nekretnine postojala prilikom sklapanja Ugovora.
31. Glede prigovora zastare valja navesti da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika u odnosu na tražbinu osnovnom ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu pravomoćna je 13. lipnja 2014. (glede ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), odnosno 14. lipnja 2018. (glede ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli), a do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao zastarni rok od pet godina, u kojem roku zastarijeva tražbina, čl. 371. ZOO.
32. Stoga je pravilno sud prvog stupnja tužitelju dosudio iznos od 230,49 sa zateznim kamatama osnovom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i iznos od 3.437,89 eura osnovom ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.
33. Nastavno, pravilno je zaključio sud prvog stupnja da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto prigovorom radi prijeboja s osnova razlike u primjeni niže kamate stope, kao i potraživanje istaknuto na ime tzv. negativne tečajne razlike, a sve sa zateznim kamatama.
34. Naime, kako i navodi sud prvog stupnja, tužiteljica nije ništa stekao bez osnove, pa stoga nema niti obveza vraćanja jer ništa nije primila.
35. Također, do ništetnosti već navedenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli dovelo je upravo postupanje tuženika koji je samostalno bez pregovora, informiranja tužitelja u Ugovoru nametnuo odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže u odnosu stranaka, pa neosnovano tuženik ukazuje da te ravnoteže nema sagledavajući pritom nedovoljno kritično svoje vlastito postupanje prije, odnosno prilikom sklapanja Ugovora. Zato ne postoje tražbine tuženika istaknute prigovorima radi prijeboja. Neosnovano se tuženik poziva i na učinke ništetnosti jer je sukladno odredbama ZZP zaštita ustanovljena upravo radi zaštite potrošača, a ne drugih, pa niti banaka kao trgovaca u konkretnom slučaju. Stoga, iz svog nepoštenog postupanja (ugovaranjem valutne klauzule, promjenjive kamatne stope prema odluci banke) tuženik ne može izvlačiti koristi.
36. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu na ime razlike glavnice u iznosu 1.721,58 eura sa zateznim kamatama i iznos od 118,19 eura sa zateznim kamatama na ime manjka utvrđenog na dan konverzije 30. rujna 2015.
37. Naime, obveza nadoplate iznosa od 118,19 eura kao manjka uplaćenih obroka i utvrđena razlika glavnice kao posljedica konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju posljedica su sklapanja Aneksa između stranaka, njihovog valjanog dogovora u tom smjeru, kako je već navedeno, i činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK.
38. Stoga, u tom je dijelu zahtjev tužiteljice pravilno odbijen kao neosnovan jer osnova plaćanja tih iznosa nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora.
40. U svezi naknade za obradu kredita valja navesti da je i u tom segmentu pravilno pobijanom odlukom prvostupanjski sud, kao prethodno pitanje utvrdio da se niti o toj odredbi Ugovora sadržanoj u čl. 10. Ugovora nije moglo pregovarati; da se radilo o standardnim, unaprijed formuliranim odredbama od strane tuženika, da tužiteljici nije bilo jasno i nedvosmisleno prezentirano čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz naknade, da nije moguće iz odredbe utvrditi na što se naknada odnosi, da ni postupku to nije naveo tuženik, da su unatoč tome ti troškovi određeni u visini od 1,00% iznosa kredita; da takvo postupanje banke stvorilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da na to ukazuje i Sud EU u predmetu C-224/19; da se stoga radi o nepoštenoj odredbi, čl. 81., čl. 87. ZZP/03. Pritom je i pravilno obrazložio zašto nije moguće primijeniti stav Suda EU iz predmeta C-621/2017.
41. Dakle, nedvojbeno je da prvostupanjski sud u osnovi smatra da je tužiteljici trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti tu odredbu kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a nije bila u poziciji pregovarati, niti je imala ikakav utjecaj na sadržaj te odredbe, niti je jasno i nedvojbeno mogla zaključiti zašto se ta naknada plaća i zašto u tom postotku.
42. Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima, niti je proturječno stanju spisa, niti nedostatno. Time što je iznos naknade određen na način da iznosi 1,00% od iznosa kredita ne znači da je tako napisana odredba jasna, razumljiva i određena. Naime, da bi odredba bila takva valjalo je tužiteljici jasno, razumljivo i određeno navesti o kakvim se točno troškovima radi koji se pokrivaju navedenom naknadom; zašto isti nastaju i zašto ih mora platiti tužitelj upravo u tom iznosu. Dakle, za tužiteljicu je ostala nepoznanica zašto tu naknadu mora platiti i zašto baš u tom postotku, iznosu, o kakvim se troškovima radi koji ovise o iznosu odobrenog kredita. Zato tuženi nije mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu da je mogla o odredbi(ama) pojedinačno pregovarati, a tužiteljica je stavljena u položaj koji nije u razini, nivou koji je bio zajamčen tada zakonskim odredbama. Dakle, postoji i značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača. Zato i zaključuje u ukupnosti sud prvog stupnja da je tuženik nepošten stjecatelj koji je, dakle, propustio postupati sukladno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega tužiteljici pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja, primjenom odredbe čl. 214. ZOO.
43. Valja ponoviti i da je odredbom čl. 85. ZZP propisano da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. Dakle, odredbe moraju biti ne samo na taj način napisane već mora biti moguće i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Dakle, ne samo razumljivost odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, već na sadržajnoj, dakle uvažavajući činjenicu da je potrošač u odnosu na trgovca u slabijem položaju, osobito u pogledu obaviještenosti, utjecajnosti. U konkretnom slučaju tužiteljica je znala koliko ta naknada iznosi, ali za što se ona konkretno plaća, koji to troškovi nastaju tuženiku, a koji opravdavaju istu (u tom iznosu), o čemu ovisi visine iste, kojim parametrima, kriterijima, niti je bilo jasno, niti razumljivo, niti se o tome pregovaralo, niti se moglo pregovarati.
44. Stoga, pravilno je zaključio sud prvog stupnja, i ovdje kao prethodno pitanje, da je i ta odredba nepoštena, ništetna čl. 87. st. 1. ZZP jer prilikom ugovaranja iste tuženik nije postupao u dobroj vjeri, odnosno u ponašanju primjenjivao načelo savjesnosti i poštenja, a to je u konkretnom slučaju za posljedicu imalo ugovaranje ovakve odredbe koja je stvorila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.
45. S obzirom na žalbene navode valja uputiti i na odluke Suda EU u predmetima C- 224/19 i C-259/19 koje u bitnom ukazuju da u skladu s odredbom čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 jest da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima; a što niti u konkretnom sporu tuženik nije dokazao (da naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima). Stoga je neosnovano pozivanje tuženika i na odluku Suda EU C-621/17 jer usluge koje se kroz ulaznu naknadu naplaćuju ne treba navoditi u Ugovoru, ali naknada mora odgovarati stvarno pruženim uslugama i potrošač mora biti informiran što to, koje i kakve usluge, troškove Banke time plaća. Dakle, u slučaju potrebe (kao ovdje) tuženik valja dokazati za što je konkretno ta naknada plaćena. Nastavno nije od značaja što tada pozitivnim propisima ugovaranje takve naknade nije bilo zabranjeno, niti je odredba ništetna, kako je već navedeno, zbog toga što nisu u istoj određeno navedeni troškovi, usluge na koje se odnosi.
46. Prigovor zastare nije osnovan jer zastara navedene tražbine počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke (ovdje pobijana odluka) kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe osnovnom koje je predmetna tražbina plaćena. Upravo na to ukazuje, kako pravilno navodi i sud prvog stupnja, stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje VSRH) na sjednici 30. siječnja 2020.
47. Takvo shvaćanje VSRH u duhu je prava Europske unije - presude Suda EU broj C-485/19 od 22. travnja 2021. u kojoj je taj sud odlučio da „načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive Vijeća 93/13/EZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkim kreditima i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 87/102/EEZ primjenjuje rok zastare (...) koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Dakle, ne radi se o zahtjevu za naknadu štete.
48. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP valjalo je odlučiti kao u izreci glede presude.
49. Odluka o trošku je pravilna, osim u dijelu glede troška vještačenja koji je valjalo dosuditi u cijelosti te dosuđenih troškova za sastav podnesaka od 29. srpnja 2019., 2. studenog 2023. i 2. listopada 2024. jer se glede istih ne radi o podnescima koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Istima tužiteljica dostavlja dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi, dostavlja punomoć, dokaz o uplati predujma, a sve je to mogao i bez sastavljanja podnesaka, odnosno punomoć je propustio dostaviti svojom krivnjom.
50. Pritom, pravilno je prvostupanjski sud primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23) te je pravilno odmjeren i uspjeh stranaka u sporu cijeneći sve zahtjeve koje je tužiteljica postavila, odnosno istaknuti prigovor radi prijeboja. Naime, uspjeh tužiteljice po osnovi jest pravilno 90% (jer je s dijelom zahtjeva odbijena), a po visini 68,5%, pa zbrajanjem tih iznosa (158,5; dijeljenjem s dva 79,25 i umanjenjem s uspjehom tuženika 20,75) upravo se dolazi do odmjerenog uspjeha od 60%; dakle i pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP valjalo je jednako odlučiti što se tiče uspjeha u sporu.
51. Nastavno, sud prvog stupnja je pravilno odmjerio trošak tužiteljici za poduzete radnje, osim uz već navedeno, pa i obrazložio i zašto joj nije dosuđen trošak za sastav podneska od 26. lipnja 2019., 29. rujna 2020. i 23. lipnja 2025., pa ovaj sud može samo uputiti na obrazloženje dano u točki 22.5. obrazloženja pobijane odluke koje je u cijelosti pravilno. Također pravilno je odmjeren trošak za pristup na ročište 25. travnja 2024. jer na istom nije raspravljano o glavnoj stvari.
52. Dakle, trošak vještačenja valjalo je odmjeriti u cijelosti u iznosu 700,00 eura jer se radilo o nužnom trošku, a činjenica da je zahtjev odbijen u dijelu za isplatu razlike glavnice i manjka utvrđenog u konverziji ne ukazuje da bi taj trošak vještačenja bio manji.
53. Pravilno je odmjeren i trošak za pristup na ročište za objavu (o kojem je odlučeno rješenjem od 23. prosinca 2025.), kako je već obrazloženo, a na to je ročište pristupila punomoćnica tužiteljice i radi se svakako o potrebnom trošku jer od toga dana teče rok za žalbu protiv donesene odluke.
54. Slijedom navedenog, tužiteljici pripada sveukupno trošak (u presudi, odnosno rješenju (bez troška ročišta za objavu) u iznosu 1.914,86 eura.
55. Stoga je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. t. 2. ZPP u vezi sa čl. 368. st. 1. ZPP i čl. 380. t. 3. ZPP u vezi sa čl. 373. t. 3. ZPP, valjalo odlučiti kao u izreci.
53. Kako je žalba tužiteljice protiv presude neosnovana u dijelu glavnog zahtjeva, te je neosnovana žalba izjavljena protiv rješenja od 23. prosinca 2025., odbijen je zahtjev iste za naknadu troška žalbenog postupka; odbijen je i zahtjev tuženika budući je i njegova žalba neosnovana u cijelosti (i protiv presude i protiv oba rješenja); čl. 166. st. 1. ZPP.
U Puli – Pola 20. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Dolores Peruško
