1               Poslovni broj: 10 UsI-3843/2022-14

 

 

                                                                                                     

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Meri Dominis Herman, uz sudjelovanje zapisničarke Slobodanke Gorsensky, u upravnom sporu tužitelja S. H., L., kojeg zastupa opunomoćenik T. L., odvjetniku Odvjetničkom društvu M.-L.-B.-T., Z., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Z., radi izdavanja odobrenja za dugotrajno boravište u Republici Hrvatskoj, 9. veljače 2024.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/21-20/415, URBROJ: 511-01-204-22-8 od 9. studenoga 2022.

II Odbija se zahtjev za nadoknadu troškova upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/I-217-02/21-20/415, URBROJ: 511-01-204-22-8 od 9. studenog 2022. odbijen je tužiteljev zahtjev za odobrenjem dugotrajnog boravišta.

2.Tužitelji u tužbi i u tijeku spora ističe da se od 365 dana izbivanja u konkretnom razdoblju koje je utvrdio tuženik, 292 dana odnosi na izaslani rad, a na koji je bio upućen odlukom poslodavca. Tužitelj napominje da situacija u kojoj je izbivanje vezano uz privatne razloge, ili uz poslovne razloge nevezane uz ekonomske aktivnosti u dotičnoj državni, nema jednaka bitna pravna obilježja kao povremena izbivanja skopčana s poslovnim aktivnostima čija se gospodarska baza nalazi u toj državi članici, naročito kada se inozemne aktivnosti odvijaju na području Europske unije, tj. u okviru zajedničkog tržišta. Potonje aktivnosti u funkciji su ostvarivanja svrhe privremenog boravka odobrenog u svrhu rada, a on kako navodi nesumnjivo dokazuje da su i odredišta i trajanja konkretnih izbivanja neposredno vezani uz prirodu njegovog posla i poslovne obveze. Konačno, tužitelj smatra da se njegovo izbivanje s obzirom na vrstu posla kojeg obavlja za hrvatskog poslodavca, ne može smatrati prekidom kontinuiteta privremenog boravka u smislu članka 150. Zakona o strancima.

3. Slijedom iznesenoga, tužitelj predlaže Sudu poništiti osporeno rješenje i naložiti tuženiku plaćanje troškova ovog upravnog spora.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava navode iz tužbe i u bitnome ponavlja razloge istaknute u obrazloženju osporavanoga rješenja pa između ostaloga navodi da tužitelj ima odobren privremeni boravak u svrhu rada od 23. svibnja 2016. do 23. veljače 2023. Također, navodi da je tužitelj u razdoblju od 22. rujna 2017. pa do dana podnošenja zahtjeva (29. rujna 2021.), dakle u razdoblju i kraćem od četiri godine, imao evidentirano 172 zapisa ulazaka, odnosno izlazaka iz Republike Hrvatske. Tako je tuženik utvrdio da je tužitelj izbivao iz Republike Hrvatske 365 dana ili 12 mjeseci, zbog čega nisu ispunjeni uvjeti iz članka 150. Zakona o strancima. Ističe da navedenim člankom zakona nije propisano da državljanin treće zemlje može opravdati izbivanje iz Republike Hrvatske u dužem trajanju od onog predviđenog tim člankom. Zaključno, tuženik napominje da državljanin treće zemlje može godinama živjeti u Republici Hrvatskoj s odobrenim privremenim boravkom, uz neprekidno produživanje i ispunjavanje ostalih zakonom propisanih uvjeta.

5. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

6. Sud je 2. veljače 2024., održao usmenu i javnu raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i tuženika čime je strankama u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a), Sud je utvrdio da  tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Uspoređujući navode tužitelja sa sadržajem osporenog rješenja i dostavljenog odgovora na tužbu, prije svega valja navesti da u ovom postupku nije bilo sporno da je tužitelj u petogodišnjem razdoblju izbivao iz Republike Hrvatske dulje od deset mjeseci. Međutim, sporno je može li se tužitelju, kao državljaninu treće zemlje kojemu je odobren privremeni boravak u svrhu rada, prekidom kontinuiteta boravka u Republici Hrvatskoj smatrati višekratna izbivanja u inozemstvu u svrhu izvršavanja poslovnih zadataka na koje je upućen odlukom poslodavca kod kojeg je zaposlen u Republici Hrvatskoj.

9. Odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj 133/20.) propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Dalje je stavkom 2. utvrđeno da se smatra da je državljanin treće zemlje neprekidno boravio u Republici Hrvatskoj i ako je u razdoblju od pet godina izbivao iz Republike Hrvatske višekratno do deset mjeseci ukupno ili jednokratno do šest mjeseci.

10. Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenog 2003. o statusu državljana trećih država s dugotrajnim boravištem (SL L 16, 23. 1. 2004.; dalje: Direktiva) u članku 4. stavkom 1. utvrđuje da države članice odobravaju status osobe s dugotrajnim boravištem državljanima trećih zemalja koji zakonito i neprekinuto borave na njezinu državnom području pet godina neposredno prije podnošenja odgovarajućeg zahtjeva. Zatim je stavkom 3. propisano da razdoblja izbivanja s državnog područja predmetne države članice ne prekidaju razdoblje iz stavka 1. te se uzimaju u obzir za njegov izračun, ako su kraći od šest uzastopnih mjeseci i ukupno ne iznose više od 10 mjeseci unutar razdoblja iz stavka 1. 

11. Dalje je u podstavku 2., stavka 3. Direktive propisano da u slučajevima privremenih posebnih ili iznimnih razloga i u skladu s njihovim nacionalnim pravom, države članice mogu prihvatiti da duže razdoblje izbivanja od onog iz prvog podstavka ne prekida razdoblje iz stavka 1. U takvim slučajevima države članice pri izračunu razdoblja iz stavka 1. ne uzimaju u obzir odgovarajuće razdoblje izbivanja. Konačno, 3. podstavkom utvrđuje se da države članice pri izračunu ukupnog razdoblja iz stavka 1. mogu uzeti u obzir razdoblja izbivanja koja se odnose na upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja, uključujući pružanje prekograničnih usluga.

12. Člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (2016/C 202/01) utvrđuje se da je direktiva obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena, a odabir oblika i metoda postizanja tog rezultata prepušten je nacionalnim tijelima.

13. Člankom 4. stavkom 3. Ugovora o Europskoj uniji (2016/C 202/01) propisano je da se na temelju načela lojalne suradnje i uz puno uzajamno poštovanje, Unija i države članice međusobno pomažu pri obavljanju zadaća koje proizlaze iz Ugovorâ. Države članice poduzimaju sve odgovarajuće mjere, opće ili posebne, kako bi osigurale ispunjavanje obveza koje proizlaze iz Ugovorâ ili akata institucija Unije. Države članice olakšavaju ostvarivanje zadaća Unije i suzdržavaju se od svake mjere koja bi mogla ugroziti postizanje ciljeva Unije.

14. S obzirom na citirane propise te utvrđeno činjenično stanje u provedenom postupku, proizlazi da su odredbe članka 150. Zakona o strancima u cijelosti usklađene s odredbama iz članka 4. Direktive. Naime, i Direktivom i Zakonom o strancima istovjetno je uređen uvjet kontinuiranog boravka državljanina treće zemlje, kao jedna od pretpostavki za odobrenjem dugotrajnog boravišta, a to je najmanje pet godina kontinuiranog boravka. Isto tako i Zakon i Direktiva propisuju da se izbivanjem kraćim od šest mjeseci jednokratno, odnosno deset mjeseci višekratno, ne prekida razdoblje od pet godina potrebno za stjecanje prava na dugotrajno boravište.

15. Republika Hrvatska u svom zakonodavstvu nije predvidjela iznimke kod uračunavanja potrebnog petogodišnjeg razdoblja, odnosno zakonom nisu propisani razlozi koji bi omogućavali državljanima trećih zemalja da duže od propisanih razdoblja izbivaju s teritorija Republike Hrvatske. Pritom  treba navesti da je takvo rješenje u cijelosti usklađeno s Direktivom, budući da je Direktivom izričito propisano (članak 4. stavak 3. podstavak 2. i 3.) da se prepušta na volju državama članicama da svojim nacionalnim pravom urede slučajeve privremenih posebnih ili iznimnih razloga zbog kojih se može prihvatiti duže razdoblje izbivanja od onog iz prvog podstavka. Odnosno, države članice same odlučuju hoće li one uzeti duže razdoblje izbivanja od onog iz prvog podstavka, kao i to države članice mogu same propisati da se pri izračunu ukupnog petogodišnjeg razdoblja uzima u obzir razdoblje izbivanja koja se odnose na npr. upućivanje u drugu državu za potrebe zaposlenja.

16. Takvo stajalište zauzeo je i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u usporedivim predmetima (npr. Usž-3541/2022-4), zaključivši da iz odredaba Direktive „ne proizlazi obveza država članica da izbivanja stranaca zbog posebnih ili iznimnih razloga ne smatraju izbivanjem koje bi utjecalo na trajanje neprekinutog boravka. Navedeno je ostavljeno kao mogućnost, a ne kao obaveza nacionalnim zakonodavstvima. (…) Tužiteljev stav da bi razdoblja upućivanja na rad u drugu državu, godišnje odmore i sl. trebalo izuzeti od primjene članka 150. stavka 2. Zakona nije osnovan.“

17. Ovakvo tumačenja odredaba Zakona o strancima i Direktive nije u suprotnosti niti s člankom 288. stavkom 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, kojim je propisano da je direktiva obvezujuća za državu članicu, u pogledu rezultata koji je potrebno postići. Naime, u slučaju kada direktiva disjunktivnom pravnom normom ovlašćuje državu članicu na to hoće li ili neće propisati iznimke u nacionalnom zakonodavstvu, kao što je u ovoj upravnoj stvari slučaj, ne može se postupanje države koja takve iznimke nije propisala označiti kao suprotno cilju direktive. Isto tako, tumačenje tuženika ne može se kvalificirati kao postupanje suprotno „klauzuli lojalnosti“ iz članka 4. stavka 3. Ugovora o Europskoj uniji, a kako to tužitelj implicira u tužbi, budući da niti tuženik, a tako ni ovaj sud, ne mogu kod primjene pravnih normi posezati za onim značenjem norme koje bi bilo contra legem, a kako je to utvrđeno i praksom Europskog suda (npr. predmeti C-106/89 Marleasing SA v. La Comercial Internacional de Alimentacion SA (1991) i C-14/83 Sabine von Colson and Elisabeth Kamman v. Land NordrheinWestfalen, (1984)).

18. Uzimajući u obzir navedena činjenična i pravna utvrđenja, prema ocijeni ovog suda, tuženik je odbivši zahtjev tužitelja za odobrenjem dugotrajnog boravišta postupio u skladu s odredbama nacionalnog i europskog zakonodavstva te je za svoju odluku dao dostatno i valjano obrazloženje, a s kojim je suglasan i ovaj sud. Prema tome, osporeno je rješenje pravilno i na zakonu osnovano.

19. Slijedom svega iznesenoga, a na temelju odredba članka 57. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u točki I izreke.

20. Odluka o troškovima utemeljena je na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a (točka II izreke).

 

U Zagrebu 9. veljače 2024.

Sutkinja:

Meri Dominis Herman, v.r.

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.