Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž R-7/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Perić Aračić, kao predsjednice vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Zorana Nikolića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Denis Bajs, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu Veterinarski fakultet iz Zagreba, Heinzelova 55, OIB: 36389528408, kojeg zastupa punomoćnik Marko Skukan, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-6064/2021-31 od 30. listopada 2025., u sjednici održanoj 19. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se prihvaća, ukida se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl.br. Pr-6064/2021-31 od 30. listopada 2025. i tužba se odbacuje.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 2.428,09 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I./ Utvrđuje se da su Odluka Povjerenstva za stegovnu odgovornost zaposlenika Sveučilišta u Zagrebu Veterinarski fakultet, iz Zagreba, Heinzelova 55, OIB: 36389528408 Klasa: 114-04/20-01/02, Ur.broj: 251-61-35-20-14 od 14.12.2020. godine i Odluka Dekana Sveučilišta u Zagrebu Veterinarski fakultet, iz Zagreba, Heinzelova 55, OIB: 36389528408 Klasa: 114-04/20-01/02, Ur. broj: 251-61- 01/139- 21-16, od 7.1.2021. godine nedopuštene i nezakonite.

II./ Nalaže se tuženiku Sveučilište u Zagrebu Veterinarski fakultet, iz Zagreba, Heinzelova 55, OIB: 36389528408 da tužitelju TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.429,58 eura bruto sa zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

na iznos od 714,79 eura od 16. veljače 2021. do isplate

na iznos od 714,79 eura od 16. ožujka 2021. do isplate

po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku Sveučilište u Zagrebu Veterinarski fakultet, iz Zagreba, Heinzelova 55, OIB: 36389528408, da naknadi tužitelju TO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] parnični trošak u iznosu od 2.437,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 30. listopada 2025. do isplate p po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan".

2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se tužbeni zahtjev odbije i obveže tužitelja na naknadu parničnog troška, a podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu je odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenjem nedopuštenim i nezakonitim odluka tuženika kojima je utvrđena stegovna odgovornost tužitelja i izrečene mu stegovne mjere javne opomene i novčane kazne, te plaćanje neisplaćenog dijela plaće za dva mjeseca do koje neisplate je došlo zbog izrečene stegovne mjere novčane kazne.

6. Tuženik je prigovarao stvarnoj nadležnosti prvostupanjskog suda tvrdeći da bi za odluku o nedopuštenosti i nezakonitosti njegovih odluka bio nadležan upravni sud, da zahtjev za zaštitu prava protiv prvostupanjske odluke tuženika (Povjerenstva za stegovnu odgovornost) nije podnesen pravodobno, jer da je podnesen tek nakon dostave drugostupanjske odluke, da kondemnatorni zahtjev nije određen, da se u radnom sporu ne može osporavati opomena poslodavca, a podredno je osporavao tužbu i tužbeni zahtjev.

7. Prvostupanjski je sud utvrdio:

- da je tužitelj zaposlen kod tuženika kao redoviti profesor na Zavodu za anatomiju, histologiju i embriologiju,

- da je Odlukom Povjerenstva za stegovnu odgovornost zaposlenika tuženika od 14.12.2020. utvrđeno da je tužitelj počinio teške povrede radne dužnosti te su tužitelju izrečene stegovne mjere javne opomene i novčane kazne – ustegnućem 20% bruto plaće kroz dva mjeseca,

- da je protiv navedene odluke tužitelj podnio žalbu 22.12.2020. koja je u cijelosti odbijena Odlukom Dekana tuženika od 07.01.2021.,

- da je Odluka Dekana dostavljena tužitelju 12.01.2021.,

- da je tužitelj protiv Odluke dekana tuženika podnio 18.01.2021. zahtjev za zaštitu prava tuženiku, o kojem tuženik nije odlučio.

8. Prvostupanjski sud je zaključio da nije osnovan tuženikov prigovor stvarne nenadležnosti jer u ovom slučaju sporne odluke ne predstavljaju odluke javnopravne naravi već privatnopravne naravi – radnopravnog odnosa tužitelja i tuženika, a to ne spada u ono što je predmet upravnog spora sukladno članku 3. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21, dalje: ZUS).

9. Prvostupanjski sud je zaključio i da je tužitelj poštivao rokove propisane Zakonom o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, 46/23 i 64/23 - u daljnjem tekstu: ZR) jer je protiv Odluke Dekana tuženika, koji je odlučivao o žalbi na Odluku Povjerenstva tuženika, u roku od 15 dana od primitka te odluke, 18.02.2021. podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava, a kako tuženik o tom zahtjevu nije odlučio (u roku od 15 dana), to je tužitelj tužbu kojom pobija obje odluke koje predstavljaju cjelinu, a koju je podnio 12.02.2021., poštivao rokove iz članka 133. stavak 1. i 2. ZR-a.

10. Prvostupanjski sud smatra da tužitelju pripada pravo na sudsku zaštitu protiv navedenih odluka jer su mu tim odlukama, kojima su mu izrečene sankcije, povrijeđena prava.

11. Prvostupanjski sud je dalje utvrdio da tužitelj nije počinio težu povredu radne dužnosti pa su mu stegovne mjere neosnovano izrečene, da su iste izrečene zbog animoziteta tadašnjeg dekana tuženika prema tužitelju, zbog čega je prihvatio zahtjev za utvrđenjem da su odluke tuženika nedopuštene i nezakonite i naložio tuženiku platiti tužitelju ono što mu je od plaće uskratio zbog izrečene stegovne mjere novčane kazne.

12. Nije počinjena bitna povreda parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a na koju žalitelj ukazuje tvrdeći da je pogrešno stajalište prvostupanjskog suda da za ovaj predmet ne bi bio nadležan upravni sud. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski je sud dao dostatno i jasno obrazloženje o tome zašto prigovor stvarne nenadležnosti tuženika nije osnovan, a što je sve naveo u točkama 9. do 11. obrazloženja prvostupanjske presude (na koje se žalitelj upućuje) i što se u bitnom svodi na zaključak kako ovdje nije riječ o odlučivanju u upravnoj stvari u okviru javnopravnog odnosa pa da bi bio nadležan upravni sud, već je riječ o odlučivanju o radnopravnom odnosu parničnih stranaka za koji je nadležan upravo prvostupanjski sud (nadležan za radne sporove). Taj zaključak prvostupanjskog suda, kao potpuno pravilan, prihvaća i ovaj sud i isti nije doveden u sumnju žalbenim navodima kako je tužitelj javni službenik i povlačenjem paralele s državnim službenicima, pa da bi zbog toga bio nadležan upravni sud, jer bi za takvo tumačenje morao postojati osnov u propisu.

12.1. K tome valja ukazati i na slijedeće:

- da je u smislu odredbe članka 47. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“ 123/03., 105/04., 174/04., 2/07., 46/07., 45/09., 63/11., 94/13., 139/13., 101/14. i 60/15., dalje: ZZDVO) sveučilište visoko učilište koje prema stavku 2. istog članka obavlja svoju djelatnost kao javnu službu,

- da se prema odredbi članka 48. istog Zakona sveučilišta, veleučilišta i visoke škole osnivaju se kao ustanove,

- da se prema odredbi članka 11. Zakona o ustanovama ("Narodne novine" 76/93., 29/97., 47/99. i 35/08., 127/19., dalje: ZU) pravni status zaposlenika u ustanovama u svezi s njihovim radom uređuje općim propisima o radu, ako zakonom nije drugačije utvrđeno,

- da je odredbom članka 104. stavak 1. ZZDVO propisana stegovna odgovornost nastavnika i suradnika tako da oni odgovaraju za povrede svojih radnih i drugih obveza iz rada i u vezi s njim kao i zbog grubog narušavanja ugleda visokog učilišta, sukladno Statutu,

pa s obzirom da se predmetni spor vodi vezano uz prava i obveze zaposlenog nastavnika koji je u radnom odnosu temeljem ugovora o radu, sukladno općim propisima o radu, ovaj sud ne nalazi da bi se navedeni akt o stegovnoj odgovornosti tužitelja donosio u upravnom postupku kojim bi se rješavalo o kakvoj upravnoj stvari i da bi stoga bio nadležan upravni sud (što je sukladno stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci U-III/4956/2017 od 14.11.2018.).

13. Tuženik u žalbi ponavlja i prigovor kako tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana od dostave odluke, a zatim i tužbu u roku iz članka 133. stavak 2. ZR-a, jer to nije učinio protiv Odluke Povjerenstva, a ako je i postupao u skladu s internim postupkom poslodavca time se ne može derogirati zakonom propisani postupak zbog čega smatra da je tužbu trebalo odbaciti.

13.1. Ovaj sud smatra da je žalitelj u pravu kada tvrdi da je tužbu valjalo odbaciti, ali ne iz razloga koje on navodi. Naime, riječ je o povredi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 13. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a.

13.2. Člankom 133. stavak 1. i 2. ZR propisano je:

„(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.

(2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.“

13.3. Tuženik je Pravilnikom o stegovnoj odgovornosti propisao tijela koja odlučuju o stegovnoj odgovornosti zaposlenih te postupak provođenja stegovnog postupka, pa je tako člankom 12. propisano da postoji Povjerenstvo za stegovnu odgovornost radnika koje, u slučaju teške povrede radne dužnosti (a o kakvima se ovdje tvrdi da je riječ), provodi postupak i donosi odluku o izricanju mjere, koju je u ovom slučaju Povjerenstvo donijelo 14.12.2020. To je odluka kojom su povrijeđena prava tužitelja (naravno pod uvjetom da nije bilo osnove za takvu odluku) i protiv te odluke je tužitelj trebao, u smislu članka 133. stavak 1. ZR-a, podnijeti zahtjev za zaštitu prava u roku od 15 dana. Prema shvaćanju ovog suda, žalitelj pogrešno smatra da takav zahtjev tužitelj nije podnio, jer je žalba na rješenje tuženikovog Povjerenstva za stegovnu odgovornost upravo zahtjev za zaštitu prava iz članka 133. stavak 1. ZR-a. Odlukom Dekana tuženika, koji je prema članku 25. stavak 1. i 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti nadležan odlučivati o žalbi na odluku Povjerenstva, koju je Dekan donio 07.01.2021. nije udovoljeno tužiteljevoj žalbi (zahtjevu za zaštitu prava), pa je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana trebao zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, u smislu članka 133. stavak 2. ZR-a, što nije učinio budući je odluku Dekana primio 21.01.2021., a tužbu sudu podnio 12.02.2021.

13.4. Prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, zbog navedenog, tužbu je valjalo odbaciti jer nije podnesena u, posebnim propisom – ZR-om, propisanom roku za podnošenje tužbe (članak 133. stavak 2. ZR-a), a sukladno odredbi članka 282. stavak 1. ZPP-a. Kako to prvostupanjski sud nije učinio već je o tužbenom zahtjevu meritorno odlučivao, to je počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 13. ZPP-a, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske odluke na temelju članka 369. stavak 2. ZPP-a.

14. Kako je tuženik u sporu uspio to mu je valjalo dosuditi parnične troškove pa je o tome odlučeno u točki II. izreke na temelju članka 166. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23, u daljnjem tekstu: Tarifa) i to za sastav odgovora na tužbu (Tbr.7.t.1.), podneska od 23.05.2023. (Tbr.8.t.1.), za zastupanja na ročištima 11.10. i 14.11. 2023., 05.03., 03.07. i 06.11. 2024., te 21.01.2025., svaka radnja po 100 bodova (Tbr.9.t.1.), te za zastupanje na ročištu 24.05.2023. 25 bodova (25%-Tbr.9.t.5.). Tuženiku je priznat trošak žalbe – 125 bodova (Tbr.10.t.1.), što ukupno iznosi 950 bodova odnosno 1.900,00 eura. Na to je valjalo dodati iznos PDV-a (25%) odnosno 475,00 eura, te trošak sudske pristojbe od 53,09 eura, što ukupno iznosi 2.428,09 eura.

U Dubrovniku, 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća:

Verica Perić Aračić