Poslovni broj: Usž-1690/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Umaga – Umago, iz Umaga, Trg slobode broj 7, OIB: 84097228497, protiv tuženika Istarske županije iz Pule, Riva 8, OIB: 90017522601 i uz sudjelovanje zainteresirane osobe Plava Laguna d.d., iz Poreča, Rade Končara 12, OIB: 57444289760, radi utvrđenja komunalne naknade, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1271/2023-12, od 31. siječnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba zainteresirane osobe i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1271/2023-12, od 31. siječnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda poništeno je rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje i gradnju, Odsjeka za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-363-02/22-01/45, URBROJ: 2163- 18-09/1-23-02, od 9. svibnja 2023. te odbijena žalba zainteresirane osobe izjavljena protiv rješenja Grada Umaga, Upravnog odjela za komunalni sustav i prostorno planiranje, KLASA: UP/I-363-03/21-01/573, URBROJ: 2163-9-06/02-22-21, od 1. lipnja 2022. (u daljnjem tekstu prvostupanjsko rješenje). Istom presudom odbijen je i zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova tog dijela upravnog spo ra.
1.1. Prvostupanjskim rješenjem zainteresiranoj osobi utvrđuje se obveza plaćanja komunalne naknade za izrekom navedene poslovne prostore koji služe za obavljanje djelatnosti koje nisu proizvodne, u iznosima i na način naveden tim rješenjem.
2. Zainteresirana osoba u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga ističući kako se prvostupanjski upravni sud nije očitovao o svim dokaznim prijedlozima koje je tijekom spora predlagao i to prvenstveno vezano uz argumentaciju sadržanu u mišljenju Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, KLASA: 363-01/20-02/30, URBROJ: 531-09-20-2, od 21. travnja 2020. Navodi kako je to ministarstvo nadležno za sva pitanja vezana uz primjenu Zakona o komunalnom gospodarstvu te da je u tom mišljenju izražen stav da se površine otvorenih bazena, kao i sportskih igrališta , ne mogu smatrati poslovnim prostorima, a sve iz razloga jer kao takva nisu određena Zakonom o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora. Upravo taj zakon zainteresirana osoba smatra specijalnim propisom u odnosu na Zakon o komunalnom gospodarstvu te iako ne spori da su otvoreni bazeni, kao i sportska igrališta, sukladno Zakonu o gradnji, građevine, mišljenja je kako isti nisu poslovni prostori. Smatra da je za opisane građevine, komunalnu naknadu potrebno utvrditi primjenom koeficijenata koji su propisani za građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, jer smatra da prvostupanjski upravni sud ne može proizvoljno tumačiti koje će vrste građevina svrstati u kategoriju poslovnih prostora. Predlaže Sudu da usvoji njegovu žalbu i poništiti pobijanu presudu, uz naknadu troškova ovog upravnog spora.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Tužitelj u svom odgovoru na žalbu navodi kako je u prvostupanjskoj sudskoj odluci jasno naznačen i obrazložen razlog zbog kojeg se predmetni prostori trebaju smatrati poslovnim. Pozivajući se na niz odluka ovog suda u činjenično i pravno istovrsnim predmetima predlaže Sudu da odbije žalbu zainteresirane osobe i na snazi održi pobijanu presudu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. - u daljnjem tekstu“ ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu podnijeti žalbu zbog: bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
7. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se zainteresirana osoba poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i t ijekom upravnog spora te je osnovano poništio rješenje tuženika.
8. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je prvostupanjsko rješenje doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem članka 92. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj: 68/18. i 32/20. – u daljnjem tekstu: Zakon).
9. Člankom 92. stavkom 1. Zakona propisano je da se komunalna naknada plaća za: stambeni prostor; garažni prostor; poslovni prostor; građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti i neizgrađeno građevinsko zemljište.
9.1. Člankom 92. stavkom 3. Zakona određeno je da se građevinskim zemljištem koje služi obavljanju poslovne djelatnosti smatra zemljište koje se nalazi unutar ili izvan granica građevinskog područja, a na kojemu se obavlja poslovna djelatnost.
10. Presudom prvostupanjskog upravnog suda ocijenjeno je pravilnim stajalište prema kojem je u provedenom postupku prvostupanjsko upravno tijelo pravilnom primjenom odredbe članka 92. Zakona i Odluke o komunalnoj naknadi ("Službeni glasnik Grada Umaga - Umago", broj: 17/18., dalje: Odluka) utvrdilo obvezu plaćanja komunalne naknade za površinu na kojoj se nalazi otvoreni bazen i sportski tereni, kao da se radi o poslovnom prostoru u kojem se obavlja djelatnost koja nije proizvodna. Navedenu odluku prvostupanjsko tijelo temelji na stavu da su bazeni, kao i sportski tereni, u smislu odredbe članka 3. stavka 11. Zakona o gradnji („Narodne novine“ broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.) građevine, odnosno u konkretnom slučaju poslovni prostor kojeg zainteresirana osoba koristi u poslovne svrhe.
11. Ovaj Sud u cijelosti prihvaća ovakvo stajalište prvostupanjskog suda i prvostupanjskog upravnog tijela, iz kojeg razloga neosnovanim uzima žalbeni navod da je komunalnu naknadu trebalo obračunati primjenom koeficijenta za građevinsko zemljište koje služi obavljanju djelatnosti, jer da otvoreni bazen i sportski tereni nisu poslovni prostor, u smislu članka 2. stavka 1. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora („Narodne novine“, broj: 125/11., 64/15. i 112/18.) te da je taj propis i u tom dijelu specijalno određenje u odnosu na Zakon. Cijeneći izraženi stav zainteresirane osobe, Sud ukazuje da Zakon o zakupu i kupoprodaji poslovnog prostora nije specijalan propis kod određenja komunalne naknade za taj prostor, jer se tim zakonom reguliraju odnosi zasnivanja i prestanka zakupa poslovnoga prostora te se definiranjem poslovnih prostora u tom zakonu samo određuju prostori koji će pod takvo pravno uređenje doći.
12. Suprotno ovom razlogu, Sud nalazi kako je smisao određenja komunalne naknade participacija vlasnika ili korisnika neke nekretnine u zajedničkim troškovima nastalim zbog korištenja objekata komunalne infrastrukture. S tim u vezi i postoje različiti razredi koji različitim koeficijentima upravo odražavaju takvu opterećenost. Imajući na umu komunalnu opterećenost, Sud zauzima stav da bazeni i sportski tereni znatno više opterećuju komunalnu infrastrukturu no što bi to činilo građevinsko zemljište koje služi obavljanju poslovne djelatnosti, primjerice zemljište na kojem se ostavlja materijal koji će se u proizvodnom procesu koristiti. Stoga iz smisla zakona proizlazi kako se bazeni i sportski tereni, a kao evidentno građevine definirane Zakonom o gradnji, u smislu Zakona moraju smatrati poslovnim prostorima, jer se ti vanjski prostori u točno definiranim površinama izgrađenosti, koriste za poslovnu djelatnost zainteresirane osobe.
13. Konačno, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano zainteresirana osoba odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, jer zainteresirana osoba nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njen zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
14. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 19. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
