Poslovni broj: Usž-349/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja SZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Zdravko Ivić, odvjetnik u Zagrebu, Mirka Viriusa 1, protiv tuženika Državnog inspektorata, u Zagrebu, Šubićeva 29, OIB 33706439962, radi zabrane obavljanja ugostiteljske djelatnosti, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 897/2024-12, od 10. listopada 2024. na sjednici vijeća održanoj 19. ožujka 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-897/2024-12, od 10. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova žalbenog dijela ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Republike Hrvatske, Državnog inspektorata, Središnjeg ureda, Sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-334-01/23-02/49, URBROJ: 443-01-17-01-24-05, od 13. ožujka 2024., prijedlog za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe, kao i zahtjev tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika poništena je točka 1. izreke rješenja više turističke inspektorice te je donesena nova, kojom se tužitelju kao iznajmljivaču zabranjuje daljnje pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na način i na nekretninama navedenim u izreci tog rješenja.

2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu, iz svih zakonom propisanih razloga prvenstveno navodeći nepotpunost utvrđenja činjeničnog stanja, a koje je , po njegovom mišljenju, rezultat odbijanja izvođenja predloženih dokaza. Navodi kako je odluka tuženika utemeljena u stavu da se odobrenje za pružanje ugostiteljskih usluga odnosi isključivo na katastarsku česticu [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina], ali ne i za okolne nekretnine na kojima su postavljene kamp kućice. Tužitelj ističe kako je ovakva odluka protivna praksi samog tuženika, a koji u drugim istovrsnim predmetima dozvole izdaje u odnosu na adresu, a ne nabrajanjem katastarskih čestica na kojima se usluga pruža. Ističe da je upravo s tim u vezi i predlagao da se o toj okolnosti pribavi očitovanje nadležnog upravnog tijela, ali da je takav dokazni prijedlog prvostupanjski sud potpuno zanemario. Isto tako navodi kako je zanemaren i njegov prijedlog da se pribavi i spis temeljem kojeg mu je izdana ranija dozvola te da prvostupanjski upravni sud ne samo da je takav prijedlog odbio, već da je i potpuno ignorirao zapisnik o provedenom očevidu iz tog predmeta, a iz kojeg jasno proizlazi kako se stanje utvrđivalo za površinu od 2600 m[2] , a koja površina odgovara zbroju svih površina na kojima uslugu pruža, a ne samo površini katastarske čestice na kojoj se nalazi objekt označen pripadajućom adresom. Smatra kako su mu ovakvim ignoriranjem dokaznih prijedloga povrijeđena njegova ustavna prava, konkretno članak 26. Ustava Republike Hrvatske, a koji određuje jednakost u postupanju. Ukazuje kako okolnost da je odobrenje za obavljanje njegove djelatnosti ustanovljeno navođenjem adrese, a ne brojevima katastarskih čestica, nije neuobičajeno, jer se danas u pravnom prometu lokacije ionako ustanovljavaju po adresama. Ističe kako Državna geodetska uprava ne dodjeljuje adrese za zemljišta te da posebne adrese za zemljišta na kojem su postavljene njegove smještajne jedinice i nije mogao biti određen. Protivi se stavu prvostupanjskog upravnog suda sukladno kojem taj sud navodi kako je nemogućnost pružanja usluge isključivo na nekretnini za koju je dodijeljena adresa pitanje ništavosti tog rješenja, a ne zakonitosti osporenog rješenja. Smatra da je promjenom izreke prvostupanjskog rješenja po njegovoj žalbi, tuženik prekršio i načelo zabrane preinake na gore, jer je poništio za njega povoljniju odluku. Predlaže poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu svih troškova predmetnog spora.

3. Tuženik se, u svom odgovoru na tužbu, poziva na obrazloženje prvostupanjske presude te ističe da je dozvola za obavljanje ugostiteljske djelatnosti dana za područje koje je određeno anagrafskom oznakom koja odgovara katastarskoj čestici [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina] – Betina te okolnost da u rješenju nisu navedene druge čestice zasigurno ne može značiti da se tužiteljevo pravo na njih proteže. Ovom dodaje i kako okolnost da je tužitelju eventualno uskraćeno pravo na uvid u dopis Upravnog odjela za gospodarstvo, turizam, poljoprivredu, ruraln i razvoj i EU fondove, Šibensko- kninske županije od 30. ožujka 2023., ne utječe na zakonitost osporenog rješenja, a koje je utemeljeno isključivo na rezultatima provedenog inspekcijskog nadzora i činjenica evidentiranih Zapisnikom o provedenom nadzoru od 4 . srpnja 2023.. Predlaže da Sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24. - u daljnjem tekstu ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.

7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem članka 43. stavka 1. Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti ("Narodne novine", broj 85/15., 121/16., 99/18., 25/19., 98/19., 32/20., 42/20. i 126/21. – u daljnjem tekstu Zakon).

8. Člankom 43. stavkom 1. Zakona propisano je da ako se u provedbi inspekcijskog nadzora utvrdi da se ugostiteljska djelatnost obavlja, odnosno pružaju ugostiteljske usluge, suprotno izdanom rješenju nadležnog upravnog tijela, odnosno Ministarstva, turistički inspektor će po završetku inspekcijskog nadzora s utvrđenim činjenicama odlučnim za donošenje rješenja, donijeti i otpremiti stranci rješenje kojim će do otklanjanja utvrđenih nedostataka, odnosno nepravilnosti zabraniti pravnoj ili fizičkoj osobi daljnje obavljanje ugostiteljske djelatnosti, odnosno pružanje ugostiteljskih usluga, u dijelu u kojem se pružaju suprotno rješenju nadležnog upravnog tijela, odnosno Ministarstva.

9. Spisu tuženika prileži rješenje Republike Hrvatske, Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, odsjek za obrtništvo i turizam, KLASA: UP/I-335- 03/21-02/172, URBROJ: 2182/1-09-01/1-21-3, od 12. srpnja 2021., a kojim rješenjem je tužitelju odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu te je tim rješenjem navedeno da je objekt u kojem se pruža usluga lociran na adresi: [adresa]., naknadno ispravljeno u [adresa].

10. U ovom predmetu spornim se ukazuje je li protivno izreci naprijed navedenog rješenja, obavljanje ugostiteljske djelatnosti po kojem bi kamp kućice, bile postavljene izvan katastarske čestice na kojem se nalazi adresa legaliziranog objekta za kojeg je dozvola izdana. Prvostupanjski upravni sud priklonio se stavu tuženika, a koji stav je po svom sadržaju tvrdnja da je dopuštenost obavljanja usluge određena na području označenom isključivo anagrafskom oznakom, odnosno oznakom adrese objekta te da pružanje usluge izvan tako određenog prostora nije dopušteno.

11. Razmatrajući ovaj odlučni stav Sud polazi od analize rješenja Republike Hrvatske, Šibensko-kninske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo, odsjek za obrtništvo i turizam, KLASA: UP/I-335-03/21-02/172, URBROJ: 2182/1-09-01/1-21-3, od 12. srpnja 2021., a u kojem se nesporno, osim navođenja isključivo adrese objekta na kojem će se usluga pružati, ne naznačuje niti jedno drugo područje.

12. S tim u vezi Sud zauzima stav da se dozvola za obavljanje neke djelatnosti mora izdati za točno određeno područje te da se drukčiji obuhvat dozvole, izvan onog koji je određen izrekom same dozvole nije dopušteno tumačiti, primjerice tumačenje vozačke dozvole. Budući da se po stavu suda izdana dozvola mora povezati s jasno definiranim mjestom na kojem će se usluga pružiti, posljedično nema mogućnosti smatrati da je tužitelj stekao pravo obavljanja usluge izvan dozvolom određenog područja, jer ono tim rješenjem nije ni dano.

13. Na isti zaključak navodi i točka II izreke naprijed navedenog rješenja, a kojom je navedeno da se utvrđuje kako „objekt u domaćinstvu iz točke I (dakle upravo legalizirani objekt i njemu pripadajuća nekretnina), ispunjava propisane minimalne uvjete“. Slijedom navedenog Sud ne može iz ovako sačinjene dozvole zaključiti da je tužitelj stekao pravo da svoju uslugu obavlja izvan točno određenog područja definiranog točnom adresom. Konačno, da je namjera navedenog rješenja bila dopuštenje obavljanja djelatnosti na nekom drugom području, to područje moralo bi biti jasno određeno, jer bi se u suprotnom svakodobno i unedogled moglo širiti.

14. U odnosu na žalbene prigovore Sud navodi kako činjenica da je tuženik eventualno u nekim drugim predmetima, a koje Sud u ovom predmetu i nije ispitivao, suprotno riješio upravnu stvar, nema utjecaja na zakonitost ovog postupka, iz kojeg razloga i pribavljanje prakse postupanja tuženika nije od utjecaja na zakonitost u ovom sporu osporenog rješenja.

15. U odnosu na ostale prigovore, a koji se odnose na povredu procesnih prava tužitelja i povredu načela zabrane postupanja na gore, Sud radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje na točku 21. i 22. obrazloženja pobijane prvostupanjske presude.

16. U odnosu na zahtjev tužitelja za odobrenjem odgodnog učinka ove tužbe, Sud navodi kako je uređenje prostora na kojem će se obavljati ugostiteljska djelatnost javni interes, iz kojeg razloga bi odgoda odluke u konkretnom bila njemu protivna. Imajući na umu i kako se točnim određenjem područja na kojem treba obavljati turističke usluge tužitelju ne pričinjava šteta koja bi se teško mogla popraviti, Sud zaključuje kako je odluka prvostupanjskog suda o odgodnom učinku tužbe zakonita.

17. Konačno, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa tada i troškove vlastitog zastupanja. Iz istih razloga, jer tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

18. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 19. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić