REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-87/2026-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Đura Sesse, mr. sc. Neri Radas i mr.sc. Igora Periše članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nediljku Ivančeviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ivančević & Partneri, d.o.o. Split protiv tuženika Jadroplov d.d. OIB 54431828108, Split, Obala Kneza Branimira 16, zastupanog po punomoćniku Nikolici Brbora, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kačić & Brbora j.t.d. Zagreb, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3323/2024-2 od 11. rujna 2024. kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-608/2023-6 od 3. lipnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.,

r i j e š i o  j e :

Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-3323/2024-2 od 11. rujna 2024. u točki II. i točki III. izreke u dijelu kojim je odbijena tuženikova žalba te presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj: P- 608/2023-6 od 3. lipnja 2024. u točkama III. i VI. izreke i u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu, poslovni broj P-608/2023-6 od 3. lipnja 2024. suđeno je:

"I Nalaže se tuženiku Jadroplov d.d. da tužitelju EA isplati iznos od 3.055,27 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 29. siječnja 2018. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 29. siječnja 2018. pa do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja EA u dijelu kojim je traženo da sud naloži tuženiku Jadroplov d.d. da mu isplati iznos od 3.055,27 EUR-a, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. veljače 2016. pa do isplate, kao i za više zatraženi tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos iz točke I. izreke od 3.055,27 EUR-a od 26. veljače 2016. pa do 28. siječnja 2018. III Nalaže se tuženiku Jadroplov d.d. da tužitelju EA plati 4.797,50 USD u protuvrijednosti u eurima prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 20. listopada 2021. pa do isplate, po stopi koja se za razdoblje od 20. listopada 2021. pa do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja EA u dijelu kojim je traženo da sud naloži tuženiku Jadroplov d.d. da mu isplati iznos od 1.919,00 USD u protuvrijednosti u eurima prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 26. veljače 2016. pa do isplate, kao i za više zatraženi tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos iz točke III. izreke od 4.797,50 USD u protuvrijednosti u eurima prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate od 26. veljače 2016. pa do 19. listopada 2021.

V Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Jadroplov d.d., Split, Obala kneza Branimira 16, OIB:54431828108, da tužitelju EA OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 15.068,60 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 397,60 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 30. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 1.094,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 31. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 1.094,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 30. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 1.094,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 31. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 1.094,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 31. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 2.059,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 30. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 2.059,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 31. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 2.059,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 30. studenog 2015. do isplate,

- na iznos od 2.059,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 31. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 2.059,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, od 31. siječnja 2016. do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

VI Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

2. U povodu žalbi parničnih stranaka Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj: Pž-3323/2024-2 od 11. rujna 2024. presudio je:

"I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-608/2023-6 od 3. lipnja 2024. u točkama II., IV. i V. njene izreke.

II. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-608/2023-6 od 3. lipnja 2024. u točki III. njene izreke.

III. Odbijaju se tužiteljeva i tuženikova žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-608/2023-6 od 3. lipnja 2024. u točki VI. njene izreke.

IV. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-608/2023- 6 od 3. lipnja 2024. u točki I. njene izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu 3.055,27 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 29. siječnja 2018. pa do isplate.

3.1. Protiv te drugostupanjske presude, u dijelu pod točkama II. i III. izreke, tuženik je podnio reviziju zbog pravnih pitanja zbog kojih mu je dopušteno podnošenje revizije rješenjem ovog suda broj: Revd-311/2025-2 od 10. rujna 2025., a koje glase: „Dolazi li prema odredbi čl. 230. Zakona o obveznim odnosima do zastare potraživanja po osnovi naknade štete ukoliko je unutar objektivnog roka zastare protekao subjektivni rok iz čl. 230. st. 2. Zakona o obveznim odnosima?

Je li na tužitelju teret dokaza da su ispunjeni uvjeti za isplatu tužitelju (pomorcu) naknade za invalidnost u određenom stupnju sukladno Općem dodatku (3) u vezi čl. 25. st. 3. iz Nacionalnog kolektivnog ugovora za hrvatske pomorce na brodovima u međunarodnoj plovidbi?"

3.2. Tuženik je predložio da se ukinu točka II. i III. izreke drugostupanjske presude te točka III. i VI. izreke prvostupanjske presude i predmet vrati tome sudu na ponovno suđenje.

4. Tužitelj je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

5. Revizija je osnovana.

6. U skladu s odredbom čl. 391. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijano rješenje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

7. Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja (pomorca) da mu tuženik (brodar) naknadi štetu koja mu je nastala uslijed ozljede na radu prilikom obavljanja poslova pričvršćivanja dizalice u morski vez.

8. U odnosu na prvo pitanje zbog kojeg je tuženiku dopušteno podnošenje revizije valja reći da je načelno odgovor potvrdan, odnosno do zastare dolazi čim protekne bilo koji od dva navedena roka. Tražbina zastarijeva onog trenutka kada istekne onaj rok koji prvi protekne. Ako je već protekao objektivni rok od 5 godina, pravo na naknadu štete je već zastarjelo, bez obzira na to što subjektivni rok od 3 godine (od saznanja) još uvijek teče.

9. Međutim, u obrazloženju drugostupanjske presude navodi se „da je tužitelj saznao za stupanj tjelesnog oštećenja najranije 3. svibnja 2016. nakon pregleda fizijatra, odnosno primitka nalaza plastičnog kirurga od 27. listopada 2016., pa tužbeni zahtjev koji je tužitelj postavio 29. siječnja 2021. nije podnesen nakon proteka zastarnog roka od pet godina kako neosnovano tuženik navodi u žalbi.“

10. Prije svega valja reći da je bilo dovoljno da tuženik istakne prigovor zastare, a na sudu je da odgovori na taj prigovor (bez obzira na to što je tuženik u žalbi, kako se navodi u obrazloženju pobijane presude, naveo da je protekao rok od pet godina).

Naime, prema odredbi čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje: ZOO) zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Nadalje, odredbom čl. 230. st. 1. ZOO tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila. U pitanju je subjektivni rok koji počinje teći od dana saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila, s tim da je u ovom slučaju u pitanju povreda ugovorne obveze (ugovor o radu između brodara i člana posade broda) pa je tužitelj saznao za osobu koja je štetu učinila u trenutku ozljede, a tražbina nastala povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO). Drugostupanjski sud uopće nije primijenio odredbe st. 1. i st. 3. ZOO, već samo stavak 2. (opisno – nije ga citirao). Prema toj odredbi (čl. 230. st. 2. ZOO) tražbina naknade štete u svakom slučaju zastarijeva za pet godina otkad je šteta nastala. To je objektivni rok koji počinje teći otkad je šteta nastala, a činjenica saznanja za štetu i za osobu koja je štetu učinila nije relevantna.

11. Drugostupanjski sud je u obrazloženju pak naveo da je zastara počela teći od dana saznanja tužitelja za stupanj tjelesnog oštećenja (toč. 14. obrazloženja) i to najranije 3. svibnja 2016. nakon pregleda fizijatra, odnosno primitka nalaza plastičnog kirurga od 27. listopada 2016. što bi ukazivalo na primjenu subjektivnog roka zastare, ali se u nastavku obrazloženja poziva na zastarni rok od 5 godina. Stoga, dano obrazloženje drugostupanjskog suda nema jasnih i dostatnih razloga, a oni izneseni međusobno su proturječni i presudu nije moguće ispitati. Naime, u konkretnom slučaju bilo je potrebno jasno odrediti o kakvoj se obvezi radi (o obvezi izvršenja ugovorne obveze ili o naknadi štete zbog povrede kakve ugovorne obveze odnosno o obvezi naknade štete) te u vezi s tim, kada počinje teći rok zastare, koliki je zastarni rok te konačno, kada on istječe i na temelju kojih zakonskih propisa.

12. U odnosu na drugo pitanje zbog kojeg je dopušteno podnošenje revizije valja načelno odgovoriti da je, prema općim pravilima dokazivanja, svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve ili kojima pobija navode protivnika. Stoga bi na tužitelju bio teret dokaza činjenica prema kojima mu pripada pravo na zatraženu naknadu, dok prema odredbi čl. 25. st. 2. Kolektivnog ugovora, na tuženiku bi bio teret dokaza eskulpacijskih razloga. Međutim, nema mjesta primjeni pravila o teretu dokazivanja na koje je pitanje upravljeno u situaciji ako nisu izvedeni svi dokazi koje je stranka predložila na pojedine odlučne okolnosti. Time je odgovoreno na drugo revizijsko pitanje.

13. Naime, u obrazloženju pobijane presude pravilno drugostupanjski sud navodi da postoji razlika između invaliditeta i tjelesnog oštećenja s tim da spominje čl. 61. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine", broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 62/18, 102/19 i 119/22), ali samo kao argument za tvrdnju o postojanju te razlike. Međutim, uopće nisu primijenjene odredbe toga Zakona koje uređuju naknadu za tjelesno oštećenje (čl. 61. do 64.) već samo Opći dodatak br. 3. Nacionalnog kolektivnog ugovora za hrvatske pomorce na brodovima u međunarodnoj plovidbi ("Narodne novine", broj 59/08, dalje: NKU). U pravu je revident kada tvrdi da se taj Opći dodatak ne može primijeniti odvojeno (samostalno) od Kolektivnog ugovora čiji dodatak predstavlja.

14. Prema čl. 25. st. 1. NKU, ako pomorac za vrijeme trajanja ugovora o zaposlenju kod Poslodavca, što uključuje i putovanje od njegovog stalnog prebivališta do broda i obratno, doživi nezgodu od čijih je posljedica „nastupio invaliditet u određenom stupnju sukladno Općem dodatku (3)”, Poslodavac će isplatiti Pomorcu naknadu navedenu u Općem dodatku (2) ovog Kolektivnog ugovora. Razlike između postotka invalidnosti i stupnja u Općem dodatku (2), uključujući invaliditet manji od 30%, obračunavaju se proporcionalno (pro rata). Dakle, postoji direktna poveznica između te odredbe i Općeg dodatka 3 (odnosno one čine jednu cjelinu).

15. Nadalje, prema shvaćanju ovog suda, NKU ne sadrži pojam "umanjenja životnih aktivnosti", dok razlikuje pojmove „invaliditet” i „tjelesno oštećenje”, a činjenica je da NKU normira nezgodu koja ima za posljedicu invaliditet (tjelesno oštećenje koje ima za posljedicu invaliditet). Tjelesno oštećenje u pravilu ima za posljedicu invaliditet u određenom stupnju, s tim da invaliditet kod određene osobe može nastati i bez tjelesnog oštećenja (npr. zbog mentalnog oboljenja). NKU propisuje isplatu naknade za tjelesno oštećenje samo ako to oštećenje ima za posljedicu određeni stupanj invaliditeta, a prema obrazloženju pobijane presude kod tužitelja nije utvrđen invaliditet, međutim proizlazi i da je razlog tome što sudskom vještaku nije dan zadatak da utvrdi stupanj invaliditeta kod tužitelja, ako ga ima. U svakom slučaju, proizlazi da prema NKU tužitelju ne bi pripadala naknada za tjelesno oštećenje ako nije utvrđen invaliditet (što ne isključuje da mu to pravo pripada prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ili nekom drugom propisu čija primjena se ne bi mogla isključiti voljom potpisnika Kolektivnog ugovora) te je na tu okolnost bilo potrebno provesti predloženo vještačenje.

16. S obzirom da nižestupanjski sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrdili odlučne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava, a presuda nema jasnih i dostatnih razloga o istaknutom prigovoru zastare, revizija je osnovana. Stoga je, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, valjalo ukinuti drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje u pobijanom dijelu.

17. U ponovljenom postupku potrebno je raspraviti i utvrditi sve odlučne činjenice na koje je ukazano ovim rješenjem te o preostalom tužbenom zahtjevu donijeti novu odluku, imajući pritom na umu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju.

Zagreb, 18. ožujka 2026.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić