Poslovni broj: Usž-4704/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr.sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća, te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Grada Pule – Pola, OIB: 79517841355, Pula, Forum 1, protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, klasa: UP/II- 942-03/22-01/12, urbroj: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 13. travnja 2024., uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Puli, OIB: 43539267895, Pula, Rovinjska 2a, radi utvrđivanja statusa nekretnina, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1144/2024-14 od 25. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1144/2024-14 od 25. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništavanje rješenja tuženika, klasa: UP/II-942-03/22-01/12, urbroj: 514-04-02-01- 01/08-24-02 od 13. travnja 2024., kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć Pula, klasa: UP/I-942- 03/20-01/238, urbroj: 2163/1-24-02/11-21-17 od 8. prosinca 2021.

1.1. Naprijed navedenim rješenjem tijela prvog stupnja utvrđeno je da je dana 18. prosinca 1954. nekretnina k. č. br. [katastarska čestica]/zgr., ruševina, 174 m² upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu KR, pok. K u 12/72 dijela na temelju članka 1. Sporazuma između SFRJ i Republike Italije od 3. srpnja 1965. godine o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954., kao imovina optanta postala društveno vlasništvo, sada s pravom vlasništva Republike Hrvatske. Naloženo je Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli – Pola da nakon pravomoćnosti provede to rješenje po službenoj dužnosti i to promjenu zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama iz točke 1. brisanjem prava vlasništva upisanog na ime KR, pok. K u 12/72 dijela, uz istovremenu uknjižbu prava vlasništva na ime Republike Hrvatske.

2. Tužitelj u žalbi navodi da sud nije proveo predložene dokaze, odnosno nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, budući da nije utvrđeno radi li se ovdje o izgrađenom ili neizgrađenom građevinskom zemljištu, zbog čega je bilo nužno provesti očevid i vještačenje, a što je i prvostupanjsko tijelo propustilo učiniti, odnosno propustilo utvrditi predstavlja li nekretnina k. č. br. [katastarska čestica]/zgr., ruševina, 174 m² upisana u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] izgrađeno ili neizgrađeno građevinsko zemljište. Upire na odredbu članka 9. Zakona o građevinskom zemljištu te navodi da pogrešno sud zaključuje da pravo upravljanja koje su imale bivše općine u skladu s odredbom članka 9. ZGZ-a nije jedno od prava koje čini društveno vlasništvo, već da je riječ o pravu gospodarenja tim zemljištem do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva. Smatra da je upravo temeljem te odredbe ZGZ-a nositelj prava koja izviru iz društvenog vlasništva bila općina, dakle da je titular poznat, zbog čega nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 362. stavka 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Dakle, optantska imovina prešla je u društveno vlasništvo temeljem međudržavnog sporazuma, a Općina Pula je stekla neuknjiženo, vanknjižno pravo korištenja, upravljanja i raspolaganja tim nekretninama i to upravo ono pravo upravljanja za koje je odredbom članka 365. ZV-a predviđen upis prava vlasništva. Smatra da ovdje nije bilo mjesta provođenju postupka po službenoj dužnosti jer je tužitelj u tijeku upravnog postupka odustao od zahtjeva. Predlaže usvojiti žalbu, poništiti presudu te usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3. Tuženik i zainteresirana osoba nisu dostavili odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 134. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima – „Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje: ZUS), Sud ne nalazi postojanje ni jedne žalbene osnove zbog koje bi pobijana presuda bila nezakonita. Ovo stoga jer je postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu temeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke, nakon čega je osnovano zaključio da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja.

6. Nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o optantskoj imovini koja je kao takva prešla u društveno vlasništvo sukladno Sporazumu o primjeni Sporazuma od 18. prosinca 1954. („Sl. list SFRJ“, br. 8/65.) i to na temelju Sporazuma između FNRJ i Republike Italije od 18. prosinca 1954. godine o definitivnom reguliranju svih uzajamnih obveza ekonomskog i financijskog karaktera koje proizlaze iz Ugovora o miru i sukcesivnih sporazuma, sve detaljno pravilno obrazloženo kako u rješenjima javnopravnih tijela, tako i prvostupanjskog suda.

7. Ovdje se radi o rješenju deklaratornog karaktera jer se istim ne oduzima vlasništvo nad predmetnim nekretninama, budući je pravo na tim nekretninama prestalo 18. prosinca 1954. danom potpisivanja međudržavnog sporazuma između Republike Italije i bivše SFRJ. Tužitelj smatra da nije bilo mjesta donošenju rješenja tijela prvog stupnja jer je odustao od svog zahtjeva pa da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 46. stavka 4. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – dalje: ZUP). Naime, odredbom članka 46. stavka 1. ZUP-a propisano je da tijekom postupka stranka može odustati od zahtjeva u pisanom obliku, usmeno na zapisnik ili elektroničkim putem, a stavkom 2. istog članka da ako stranka odustane od zahtjeva donijet će se rješenje o obustavi postupka. Stavkom 4. citiranog članka Zakona propisano je da će se postupak nastaviti ako je nastavak postupka u javnom interesu ili to zahtijeva protivna stranka. U konkretnom slučaju osnovano zaključuju upravna tijela da se ovdje radi o nekretnini koja je po sili zakona prešla u društveno vlasništvo i to bez obzira kad je rješenje doneseno, a koje rješenje je, kao što je već rečeno, deklaratornog karaktera, što znači da je nadležno tijelo sukladno naprijed navedenoj odredbi članka 46. stavka 4. ZUP-a osnovano nastavilo i provelo postupak jer je utvrđivanje titulara vlasništva u javnom interesu.

8. Neosnovano tužitelj smatra da nije bilo mjesta primjeni odredbe članka 362. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14., 81/15., 94/17. – dalje: ZV) jer da iz odredbe članka 9. Zakona o građevinskom zemljištu slijedi da je nositelj prava koje izvire iz društvenog vlasništva bila općina pa da je titular poznat. Međutim, iz odredbe članka 9. Zakona o građevinskom zemljištu („Narodne novine“, broj: 48/88. -proč. tekst, 16/90., 53/90. – dalje: ZGZ), a kojim je bilo propisano da građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravlja općina na čijem se području nalazi to zemljište ako tim zemljištem na temelju Ustava i zakona ne upravlja druga društveno politička zajednica, mjesna zajednica ili druga društvena pravna osoba ne može se izvoditi zaključak da bi temeljem te odredbe jedinice lokalne samouprave bile vlasnicima te nekretnine, a kako je to i navedeno u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-671/09 od 12. svibnja 2010., broj: Rev-460/09 od 16. lipnja 2010., na koje pravilno upire prvostupanjski sud i tuženik.

8.1. Naime, u naprijed navedenim odlukama Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno je izrazio shvaćanje "…prema ocjeni ovog suda pravo upravljanja koje imaju općine slijedom odredbe članka 9. ZGZ-a nije jedno od prava koje čine društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja) već se radi o pravu na gospodarenje tim zemljištem a do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva. To i stog što ZGZ kada govori o društvenom vlasništvu i pravima koja izviru iz tog prava koristi formulaciju "pravo korištenja" (npr. čl. 4a ZGZ-a) pa je razvidno da se pod pravom upravljanja općine ne smatra da bi time općina bila titular prava koja izviru iz društvenog vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu. Kako u zemljišnim knjigama nije upisan nositelj prava društvenog vlasništva, niti je upisan nositelj prava korištenja (nije utvrđen nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta) a pravo upravljanja iz čl. 9. ZGZ-a ne može se poistovjetiti s pravom korištenja iz članka 362. ZV -a, to je temeljem čl. 362. st. 3. ZV-a prijedlog za upis prava vlasništva predlagatelja osnovan…"

9. Kako su predmetne nekretnine s danom 18. prosinca 1954. godine prestale biti vlasništvo talijanskog državljanina te su postale državno vlasništvo, odnosno društveno vlasništvo bivše Jugoslavije, a što posljedično znači da se na istima ima upisati pravo vlasništva Republike Hrvatske, koja je pravni sljednik bivše SFRJ, pravilno je imajući u vidu odredbu članka 362. stavka 3. ZV-a odlučeno kao u izreci rješenja tijela prvog stupnja.

10. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze, treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 3. ZUS-a), međutim dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka, što je prvostupanjski sud učinio, osnovano ocijenivši suvišnim izvođenje dokaza koje je tužitelj predložio, uz obrazloženje da se relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika, na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije spisa predmeta upravnog postupka, zbog čega, i po ocjeni ovog Suda, izvođenje predloženih dokaza ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari imajući u vidu dokumentaciju spisa predmeta.

11. Iako nije odlučna za rješenje ove upravne stvari, tvrdnja tužitelja da se radi o izgrađenom građevinskom zemljištu, treba reći da se ovdje radi o nekretnini na kojoj se nalazi ruševina pa se takva nekretnina ne može smatrati izgrađenim građevinskim zemljištem, već neizgrađenim građevinskim zemljištem, budući da je ruševinu potrebno ukloniti prije privođenja zemljišta namjeni određenoj prostornoplanskom dokumentacijom. Osim toga, odredbom članka 25. stavka 4. ZGZ-a bilo je propisano da se neizgrađenim građevinskim zemljištem smatra i ono zemljište na kojem se nalaze ostaci nekadašnjeg objekta (ruševine).

12. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe mjerodavnog materijalnoga prava, pri čemu se pozvao i na ustaljenu upravnosudsku praksu izraženu u presudama ovog Suda, kao i na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to Sud nalazi da presudom prvostupanjskog suda nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13. Slijedom navedenog valjalo je, pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Jelena Rajić