Poslovni broj: Usž-4590/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice ŠF, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, Ilica 335, OIB:36162371878, radi primitka u hrvatsko državljanstvo, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-2773/2024-6 od 16. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba te potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-2773/2024-6 od 16. listopada 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA:UP/I-224-02/20- 01/2485, URBROJ:511-01-203-24-9 od 15. travnja 2024. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
1.1. Osporenim rješenjem tuženika od 15. travnja 2024. odbijen je zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo tužiteljice i njezinog maloljetnog djeteta .
2. Tužiteljica je protiv navedene presude podnijela žalbu kojom zakonitost iste pobija iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnom navodi da je sud počinio povredu odredbe članka 89. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima jer između ročišta održanog 6. i 16. listopada 2025. nije proteklo 15 dana, kao i da sud na ročištu za objavu, održanom 23. rujna 2025., nije postupio sukladno odredbi članka 121. stavka 3. istog Zakona, obzirom da nije ukratko obrazložio presudu.
2.1. Nadalje, tvrdi da je tuženik pobijani upravni akt utemeljio na javnoj ispravi, tj. službenoj bilješci od 29. studenoga 2023. koja neistinito potvrđuje činjenicu da tužiteljica ne živi u Republici Hrvatskoj, a u odnosu na koju okolnost je predložila saslušati svjedoke. Pojašnjava da iako o navedenoj okolnosti ovisi vjerodostojnost i istinitost predmetne isprave, prvostupanjski sud je takav dokazni prijedlog odbio kao nesvrsishodan. Poziva se na odredbu članka 56. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima te odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III- 1757/2021 od 4. listopada 2023., pri čemu naglašava da je, time što je onemogućena osporavati vjerodostojnost i istinitost javne isprave, došlo do grube povrede na pristup sudu. Predlaže poništiti presudu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje. Potražuje trošak sastava žalbe.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da je ista u cijelosti neosnovana. Pojašnjava da, iako tužiteljica ima odobren stalni boravak, na temelju neposredne terenske provjere policijskih službenika te službene bilješke Policijske uprave zagrebačke od 29. studenoga 2023. je utvrđeno da ista zajedno sa suprugom i djecom od sredine mjeseca rujna 2021. godine živi i boravi u [adresa]. Tvrdi da su u obrazloženju rješenja navedene sve relevantne činjenice i odlučujući razlozi zbog kojih zahtjev tužiteljice nije usvojen, a što je potvrđeno i prvostupanjskom presudom. Navodi da je osporeno rješenje doneseno na temelju potpuno i točno utvrđenog činjeničnog stanja te da je tuženik svoju odluku donio sukladno načelu utvrđivanja materijalne istine. Predlaže odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
4. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24., dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
5. Prema ocjeni ovog Suda pravilno je Upravni sud u Zagrebu ocijenio da tužiteljica ne ispunjava uvjete za primitak u hrvatsko državljanstvo propisane odredbom članka 10. Zakona o hrvatskom državljanstvu („Narodne novine“, broj: 53/91., 28/92., 113/93., 130/11. i 110/15., dalje: ZoHD–a), koja propisuje da stranac koji je u braku s hrvatskim državljaninom može prirođenjem steći hrvatsko državljanstvo ako mu je odobren stalni boravak i živi na području Republike Hrvatske, iako ne udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 1.-4. ovoga Zakona.
6. Iz podataka spisa proizlazi da je tužiteljica 16. listopada 2019. podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju prethodno citirane odredbe članka 10. ZoHD–a te ujedno, zahtjev za maloljetnu kćer temeljem odredbe članka 13. stavka 1. istog Zakona. Prilikom preispitivanja pretpostavki za udovoljavanje zahtjevu tužiteljice, utvrđeno je da je tužiteljica u braku s hrvatskim državljaninom ĐF te da joj je u Republici Hrvatskoj odobren stalni boravak. Međutim, postupajući po nalogu tuženika, od strane Policijske uprave zagrebačke u spis predmeta dostavljena je službena bilješku o terenskoj provjeri izvršenoj 29. studenoga 2023., a iz koje proizlazi da tužiteljica, od sredine rujna 2021. godine ne živi u Republici Hrvatskoj, već da živi u [adresa] zajedno sa suprugom i djecom, na adresi u gradu [adresa], a da kćerka LF pohađa deseti razred osnovne škole u [adresa].
7. Stoga, kraj činjenice da tužiteljica ne ispunjava jednu od kumulativno propisanih pretpostavki za stjecanje hrvatskog državljanstva temeljem odredbe članka 10. ZoHD– a, to je pravilan je zaključak tuženika i prvostupanjskog upravnog suda da u konkretnom predmetu nije bilo mjesta udovoljavanja zahtjevu tužiteljice, odnosno da, posljedično, nisu ispunjeni niti uvjeti za primitak u hrvatsko državljanstvo njezinog maloljetnog djeteta temeljem odredbe članka 13. stavka 1. Zakona o državljanstvu, budući da je samo jedan od roditelja djeteta stekao hrvatsko državljanstvo prirođenjem.
8. Prigovorima, danim u smjeru da je time što je odbijen dokazni prijedlog saslušanja predloženih svjedoka, ustvari, onemogućena dokazivati istinitost javne isprave (bilješke o terenskoj provjeri od 29. studenoga 2023.) tužiteljica nije dovela u sumnju zakonitost postupanja prvostupanjskog suda. Naime, odredbe ZUS-a koje dopuštaju strankama dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena (članak 56. stavak 3. ZUS-a), ne znače procesni imperativ u izvođenju svih predloženih dokaza. Da bi se dopustilo saslušanje svjedoka radi osporavanja javne isprave, tužiteljica je bila dužna učiniti barem vjerojatnim da su podaci u službenoj bilješci pogrešni. Budući da tužiteljica nije dostavila nikakve materijalne dokaze (npr. novu potvrdu o upisu djeteta u školu u Republici Hrvatskoj, potvrdu o zaposlenju i sl.) koji bi mogli dovesti u sumnju vjerodostojnost sadržaja navedene službene bilješke, to je Sud pravilno ocijenio suvišnim prijedlog tužiteljice za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka, jer s obzirom na ostale dokaze koji prileže spisu, navedeni dokazni prijedlog nije dostatan za obaranje presumpcije istinitosti javne isprave.
9. Zaključno valja pojasniti da neosnovano tužiteljica smatra da su povrijeđene odredbe ZUS-a glede poziva za ročište, budući da iz spisa proizlazi da je ročište za raspravu održano 6. listopada 2025. nakon čega je presuda objavljena 16. listopada 2025., a što je u skladu s odredbom članka 121. stavka 1. ZUS-a. Naime, ovdje se ne radi o pozivu za ročište iz odredbe članka 89. stavak 3. ZUS-a, na koju odredbu tužiteljica pogrešno u žalbi upire, već o određivanju datuma objave presude (članak 121. stavak 4. ZUS-a).
9.1. Isto tako, uvidom u zapisnik o objavi presude od 16. listopada 2025. utvrđeno je da je na ročište pristupila odvjetnička vježbenica opunomoćenika tužiteljice koja je uredno potpisala zapisnik o objavi presude (javna isprava) bez primjedbi pa su navodi žalbe u dijelu da sutkinja nije ukratko obrazložila presudu (članak 121. stavak 3. ZUS- a) u suprotnosti sa sadržajem zapisnika i kao takvi neosnovani.
10. Kako, dakle, tužiteljica žalbenim navodima nije dovela u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a niti pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
11. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavak 1. istog Zakona jer tužiteljica sa žalbom nije uspjela.
U Zagrebu, 18. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
mr.sc. Inga Vezmar Barlek
