Poslovni broj: Usž-1084/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Inge Vezmar Barlek, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice JJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Đuro Čubrilo, odvjetnik u Puli, Škaljerova 9, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Vodovod Pula d.o.o., Pula, Radićeva ulica 9., OIB: 19798348108, koje zastupa opunomoćenica Marijana Bilić, odvjetnica u Puli, Radićeva 47/I, radi izvlaštenja, odlučujući o žalbi tužiteljice, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1547/2023-13 od 10. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 18. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us l-1547/2023-13 od 10. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika KLASA: UP/II-943-04/21- 01/425, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 4. travnja 2023. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

1.1. Osporenim rješenjem tuženika od 4. travnja 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć KLASA: UP/I-943-04/20-01/1510, URBROJ: 2163/1-24-02/13-21-09 od 27. kolovoza 2021., kojim rješenjem je, točkama 1., 2. i 3., prihvaćen prijedlog trgovačkog društva Pragande d.o.o. za nepotpuno izvlaštenje ustanovljenjem prava služnosti postavljanja i održavanja kanalizacijskih cijevi, radi građenja građevine infrastrukturne namjene vodnogospodarskog sustava 2. skupine, na nekretninama k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u suvlasništvu tužiteljice i dr., uz naknadu za izvlaštenje određenu točkom 4. izreke te ostala utvrđenja precizirana točkama 5.- 8. izreke.

2. Tužiteljica je protiv navedene presude podnijela žalbu kojom zakonitost iste pobija u cijelosti. U bitnom navodi, da je u konkretnom predmetu, sporan interes Republike Hrvatske za izgradnju kraka magistralnog voda koji se prostire preko k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], naglašavajući pri tom da se takvom izgradnjom osigurava priključak samo za jednu česticu tj. za k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Smatra da je osnovni razlog moguća promjena vlasništva u budućnosti na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a ne javni interes Republike Hrvatske. Neutemeljenim smatra stav suda da se u postupku izvlaštenja ne može osporavati interes Republike Hrvatske , a naročito kraj činjenice da o zahtjevu za izdavanje lokacijske dozvole tužiteljica nije bila obaviještena niti joj je lokacijska dozvola dostavljena. Tvrdi da izdavanje lokacijske dozvole nije od značaja za postupak izvlaštenja jer se lokacijskom dozvolom ne rješava bilo kakvo prethodno pitanje u postupku izvlaštenja niti se njome određuju detalji objekata koji će biti sagrađeni. Ukazuje na to da nije bila upoznata niti s postupkom donošenja prostorno planske dokumentacije, a slijedom čega ni u tom postupku nije mogla iznositi svoje primjedbe. Opetovano naglašava da su sve tri k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u suvlasništvu istih stranaka, stoga nejasnim smatra zbog čega krak magistralnog voda ulazi u čestice tih suvlasnika da bi se osigurao priključak samo za objekt sagrađen na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tvrdi da se magistralni ili glavni vodovi od svih komunalnih objekata izrađuju na način da se dovedu do granice parcela, a da je daljnji posao oko priključka teret pojedinog korisnika.

2.1. Nadalje, tvrdi da je time što je sud odbio izvođenje građevinskog vještačenja na okolnost mogućnosti priključenja objekta na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na glavni vod i bez spornog magistralnog kraka, uskraćena u svojim osnovnim pravima te je povrijeđeno načelo jednakosti oružja. Naglašava da je takvo postupanje dovelo i do povrede odredbe članka 16. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske odnosno načela razmjernosti. Ukazuje na to da su razlozi za ograničenje prava vlasništva posebno osjetljivi te da se ograničenja mogu izvršavati samo u izuzetnim situacijama, a o čemu u konkretnom predmetu nije riječ. Tvrdi da se izostavljanjem spornoga kraka neće dovesti u pitanje priključak niti jednog potencijalnog korisnika predmetnog komunalnog objekta, jer i bez njega suvlasnici svih parcela imaju osiguran pristup do glavnog voda. Smatra da se u zoni izgradnje kanalizacijske infrastrukture nije postupalo jednako jer pristupni krak nije planiran za sve čestice, a iz čega proizlazi da se postupalo selektivno . Naglašava da se javni interes ne presumira, već onaj tko tvrdi da isti postoji to mora dokazati u svakom pojedinom slučaju, a da se ne može smatrati javnim interesom interes koji se iscrpljuje u tzv. državnim razlozima. Zaključuje da nema zakonske osnove za nepotpuno izvlaštenje predmetnih parcela obzirom da za to nisu ispunjeni zakonski uvjeti, a slijedom čega predlaže usvojiti žalbu, poništiti presudu i obvezati tuženika naknaditi tužiteljici troškove spora uvećane za troškove sastava žalbe.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Zainteresirana osoba u odgovoru na žalbu navodi da je izgradnja kanalizacijske cijevi radi građenja građevine infrastrukturne namjene vodnogospodarskog sustava 2. skupine preko spornih čestica nedvojbeno u skladu s člankom 25. Zakona o vodama i člankom 65. Zakona o komunalnom gospodarstvu u interesu Republike Hrvatske jer predstavlja izgradnju komunalne infrastrukture. Navodi da su netočne tvrdnje tužiteljice kako predviđena izgradnja predstavlja slijepi krak u interesu samo jednog suvlasnika jer predviđena trasa prolazi po dijelu nekretnina svih suvlasnika, a u naravi predstavlja put pa se na opisani način tužiteljicu ne ograničava niti u jednom obliku izvršavanja vlasničkih i posjedničkih prava te nekretnine. Naglašava da su puno veće koristi nekretnine na kojoj se omogućava priključak objekta od štete koju trpi nekretnina na dijelu koji predstavlja put, a na kojoj se predlaže osnivanje služnosti. Pojašnjava da zbog konfiguracije terena i visinskih razlika priključak nije bilo moguće planirati izgradnjom infrastrukture preko okolnih nekretnina, budući iste u naravi ne predstavljaju put niti je kroz njih, na bilo koji način, omogućen pristup nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] za koju se osigurava priključak.

4.1. Nadalje, ukazuje na to da se izgradnjom predviđenog kraka osigurava priključak za objekt na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], a da je riječ o nekretnini koja je u suvlasništvu istih osoba kao i nekretnine na kojima se osniva služnost, ali da navedeno nije relevantno jer se izgradnjom predviđene kanalizacije osigurava priključak do svake nekretnine ne ulazeći u vlasništvo nekretnina preko kojih prolazi predviđena trasa. Naglašava kako priključak na izgrađenu kanalizacijsku mrežu nije volja vlasnika pojedinih nekretnina, već obveza sukladno članku 55. Zakona o vodama, a slijedom čega sam razvoj infrastrukturnih građevina i njihova izgradnja predstavljaju jedan od temelja osnovnih prava svih vlasnika nekretnina na korištenje sustava javne odvodnje u 21. stoljeću. Zaključuje da bi onemogućavanje priključka na način kako to neosnovano ističe tužiteljica bilo izravno kršenje javnog interesa koji je usmjeren na zaštitu pojedinih zajedničkih vrijednosti. Predlaže žalbu odbiti.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine br. 36/24., dalje: ZUS), Sud nalazi da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Odredbom članka 13. stavka 2. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade („Narodne novine“ broj:74/14., 67/17., 98/19., dalje: ZOIN) propisano je da se interes Republike Hrvatske smatra utvrđenim ako je posebnim zakonom propisano da je izgradnja građevine ili izvođenje radova u interesu Republike Hrvatske.

7. U konkretnom slučaju, interes za izgradnju komunalnih vodnih građevina za javnu odvodnju preko k. č. br. [katastarska čestica] i k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] utvrđen je odredbama članka 25. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 66/19.) i članka 65. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“ broj:68/18., 110/18., 32/20.), a kako su to već pravilno obrazložila upravna tijela i prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, neosnovano tužiteljica smatra da u konkretnom predmetu ne postoji javni interes za infrastrukturnu izgradnju objekata tj. kraka magistralnog voda koji prolazi preko k. č. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina], a naročito kraj činjenice da se radi o infrastrukturnim objektima koji su po samoj prirodi od javnog interesa.

8. Kraj činjenice da je postupak izvlaštenja pravilno proveden i to u skladu s pravomoćnom lokacijskom dozvolom za izgradnju građevine ili izvođenje radova na nekretnini za koju se predlaže izvlaštenje, a koju je sukladno odredbi članka 30. ZOIN- a nužno podnijeti uz prijedlog za izvlaštenje, to prigovore koji se tiču same trase i tvrdnje da je ista uspostavljena na način da služi interesu samo jedne nekretnine, tužiteljica ne može s uspjehom isticati u predmetom postupku izvlaštenja. Naime, lokacijska dozvola je zaseban upravni akt koji se donosi u posebnom postupku koji prethodi izvlaštenju te se obuhvat zahvata definiran tom dozvolom ne može preispitivati u postupku izvlaštenja. Činjenica što je tužiteljica nezadovoljna odabranom trasom ili smatra da je ista mogla biti pogodnija, nije od utjecaja na zakonitost rješenja o izvlaštenju ako je ono doneseno u skladu s pravomoćnom lokacijskom dozvolom, a o čemu je u konkretnom predmetu riječ.

9. U odnosu na prigovor tužiteljice da nije bila obaviještena o postupku izdavanja lokacijske dozvole niti da joj je ista dostavljena, Sud nalazi da je takav prigovor, u predmetnom postupku izvlaštenja, neosnovan. Naime, osim što iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužiteljica postala vlasnicom predmetne nekretnine tek za vrijeme prvostupanjskog postupka izvlaštenja, također, iz spisu predmeta priležeće lokacijske dozvole proizlazi da je, u tom postupku, u skladu s odredbom članka 176. stavka 1. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine", broj: 153/13., 65/17., 114/18. i 39/19.), tadašnjim vlasnicima susjednih nekretnina omogućeno sudjelovanje pozivom na javi uvid. Slijedom navedenog, tužiteljica je prekludirana u ovom postupku iznositi prigovore koji se odnose na eventualne povrede pravila postupka (poput nedostatka dostave ili obavijesti), obzirom da je iste bilo moguće iznositi isključivo u postupku izdavanja same lokacijske dozvole, dok se primjedbe na samu trasu mogu iznositi u postupku donošenja prostornoplanske dokumentacije.

9.1. Naime, kako je lokacijska dozvola postala pravomoćna, ona konzumira sve prethodne radnje, a njezini se eventualni nedostaci ne mogu ispravljati u kasnijem postupku izvlaštenja. Slijedom navedenog, kako je postupak izvlaštenja pravilno proveden i to u skladu s pravomoćnom lokacijskom dozvolom, okolnost što tužiteljici ista nije dostavljena ne može utjecati na zakonitost osporenog rješenja o izvlaštenju, jer je za ovaj postupak odlučno postojanje pravomoćnog akta kojim je trasa određena.

10. Što se tiče prigovora da sud nije proveo predloženi dokaz (provođenje građevinskog vještačenja), valja navesti da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje treba utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a), međutim, dužan je u obrazloženju presude izjasniti se o prijedlozima i prigovorima stranaka o kojima nije iznio razloge tijekom spora, što je prvostupanjski sud i učinio, osnovano ocijenivši suvišnim prijedlog tužiteljice za provođenje građevinskog vještačenja, jer, i po ocjeni ovoga Suda, vještačenje na okolnost potencijalnih mogućnosti alternativnih pravaca priključenja, u ovoj fazi postupka, je suvišno.

11. Neosnovano tužiteljica upire na povredu načela „jednakosti oružja“ zbog neprovođenja građevinskog vještačenja, jer ni Ustav Republike Hrvatske ni Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ne jamče stranci u postupku pravo da se provede vještačenje ili izvede neki dokaz koji ona predlaže. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, zbog čega ovaj Sud ne nalazi povrede zakona na štetu tužiteljice niti po toj osnovi. Ovo tim više što je tužiteljica aktivno sudjelovala kako za vrijeme upravnog postupka tako i za vrijeme upravnog spora, a čime joj je u potpunosti ostvarena procesna ravnopravnost u odnosu na tuženika.

12. Zaključno, prigovor tužiteljice da je u konkretnom slučaju došlo do povrede načela razmjernosti sud, također, ocjenjuje neosnovanim budući je lokacijska dozvola koja je prethodila predmetnom postupku izvlaštenja postala pravomoćna pa Sud, u ovom postupku, nema pravne mogućnosti njezinog preispitivanja.

13. S obzirom na to da je interes utvrđen zakonom, a trasa pravomoćnim aktom (lokacijskom dozvolom), prvostupanjski je sud, time što je odbio tužbeni zahtjev, pravilno primijenio materijalno pravo.

14. Slijedom navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS- a odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavak 1. istog Zakona jer tužiteljica sa žalbom nije uspjela.

U Zagrebu, 18. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

mr.sc. Inga Vezmar Barlek