Poslovni broj: Usž-4003/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja GLOBAL GRUPA d.o.o., Dubrovnik, Riječka 12a, OIB: 55189519473, kojeg zastupa opunomoćenik Aldo Mirošević, odvjetnik iz Vele Luke, Ulica 5 br. 1, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Vukovarska 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku, Dubrovnik, Dropčeva 1, radi određivanja naknade, odlučujući o žalbi tužitelja, kojeg zastupa opunomoćenica Ana Birimiša, odvjetnica iz Dubrovnika, Riječka 12a, protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2795/2024-10 od 29. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuju presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2795/2024-10 od 29. svibnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-943-03/22-01/34, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 3. listopada 2024., te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbija se žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Dubrovačko-neretvanske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-05/21-01/15, URBROJ: 2117-11/17-22-06 od 10. svibnja 2022., a kojim se odbija tužiteljev zahtjev za određivanje naknade za izrijekom opisane nekretnine u k. o. [katastarska općina].
2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe kako je tijekom postupka ustrajao u tome da je Odlukom Vlade Republike Hrvatske o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – brodogradilišta Greben od 22. siječnja 2004., proširena granica pomorskog dobra, čime je ukupna površina kopnenog i morskog dijela lučkog područja utvrđena na 37.142 m[2] . Na predmetnim nekretninama, u naravi zgradama i objektima industrijske namjene, kao vlasnik je bio uknjižen tužiteljev prednik Brodogradilište Greben d.d. u stečaju te su tek 19. ožujka 2020. navedene čestice upisane kao vlasništvo Republike Hrvatske, uz prethodno brisanje prava vlasništva s imena tužiteljevog prednika. U spornom dijelu sadašnjeg pomorskog dobra nalazila su se zemljišta u vlasništvu fizičkih osoba i barem deset obiteljskih stambenih zgrada izgrađenih na nacionaliziranom zemljištu na kojima su dotadašnji vlasnici postali nositelji prava korištenja. Pored toga, pravni prednik tužitelja nije u trenutku pretvorbe i privatizacije društvenog vlasništva bio u posjedu predmetnih nekretnina u svojstvu korisnika pomorskog dobra, nego naprotiv u svojstvu nositelja – ovlaštenika prava korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu. Drži netočnim da se u ovom slučaju granice pomorskog dobra nisu mijenjale odnosno proširile u odnosu na granice koje bi proizlazile iz općeg pravila o određivanju granice pomorskog dobra, a što nastavno detaljnije pojašnjava. Dodaje da su, protivno stajalištu prvostupanjskog suda, granice pomorskog dobra zaista naknadno mijenjane tj. proširene predmetnom Odlukom Vlade tuženika, zbog čega tužitelju pripada naknada sukladno odredbama članka 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade ("Narodne novine", broj: 74/14., 69/17. i 98/19. – dalje u tekstu: ZION). Osporava i stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koje se poziva prvostupanjski sud u osporenoj presudi, smatrajući da navedene odluke nisu ni činjenično ni pravno usporedive s predmetnom i bitnim okolnostima ovog upravnog spora. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu ukinuti osporenu presudu i rješenje, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Tuženik i zainteresirana osoba, uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
6. Naime, iz dokaza priloženih spisu proizlazi da je prvostupanjski sud osporenu presudu utemeljio na činjenicama koje su u postupku pravilno i u potpunosti utvrđene te je, na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio relevantne odredbe ZION- a, Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj: 158/03., 100/04., 141/06., 389/09., 123/11. i 56/16.) i Zakona o morskim lukama ("Narodne novine", broj: 108/95. i 97/00.), uz uvažavanje sadržaja Odluke Vlade Republike Hrvatske o koncesiji pomorskog dobra u svrhu gospodarskog korištenja luke posebne namjene – brodogradilišta Greben od 22. siječnja 2004. ("Narodne novine", broj: 11/04.), kojom Odlukom je, u dijelu opisanom koordinatnim točkama, određena granica pomorskog dobra predmetnog lučkog područja luke posebne namjene (brodogradilišta Greben), nakon čega je osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nije donesena odluka o naknadno promijenjenoj granici pomorskog dobra, niti su granice naknadno mijenjane, a što čini zapreku određivanju naknade u smislu članka 58. ZION-a.
7. Pritom je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge kojima se rukovodio ocjenjujući zakonitim rješenje tuženika, a koje razloge, zbog nepotrebnog ponavljanja, prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na podacima sveza spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava. Na drukčiji zaključak na ukazuju ni navodi žalbe, kojima tužitelj inzistira na činjenici da se ovdje radi o proširenju granice pomorskog dobra, iako za takve tvrdnje nema podloge u utvrđenom činjeničnom stanju, pravilnost kojeg tužitelj nije doveo u sumnju ni tužbenim, ni žalbenim navodima.
8. Slijedom izloženog, proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, radi čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Ovo osobito imajući u vidu da tužitelj pravilnost osporene presude pobija ukazujući na iste činjenice i dokaze na kojima je presuda utemeljena, ali ih drukčije tumači, dajući u stvari svoje viđenje i ocjenu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku te svoju interpretaciju primijenjenog materijalnog prava, što nije od utjecaja na rješenje ove stvari.
9. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 17. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
