Poslovni broj: Usž-4148/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan-Đurović i Silvija Čovića, članovi vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Goran Ružić, odvjetnik iz Čakovca, Uska 1/II, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreza na promet nekretnina, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-6265/2023-7 od 22. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 12. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-6265/2023-7 od 22. rujna 2025.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dostave ove presude tužitelju isplati trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 eura.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je usvojen tužbeni zahtjev te je poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak od 17. studenoga 2023. i prvostupanjskog tijela od 22. srpnja 2022. i naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju isplati trošak od 2.500,00 eura.
2. Osporenim rješenjem je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja kojim je tužitelju utvrđena osnovica poreza na promet nekretnina u iznosu od 224 .070,50 kn te porez na promet nekretnina u iznosu od 6.722,11 kn.
3. Tuženik u žalbi navodi da je prema rješenju o nasljeđivanju koje je donio javni bilježnik kao povjerenik Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru poslovni broj: O-1085/19 UPP/OS 95/19 od 2. srpnja 2019. koje je pravomoćno dana 2. srpnja 2019. iza svog oca GI naslijedio spornu nekretninu u jednoj polovni dijela dok je istim rješenjem drugu polovinu predmetne nekretnine stekao na način da je HI supruzi ostavitelja na ime njezinog nasljednog djela isplatio iznos od 333.000,00 kn. Poziva se na odredbe članka 7. stavak 1. i 15. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 115/16. i 106/18.) te ističe kako i sam sud navodi da se u konkretnom slučaju radi o naplatnom pravnom poslu pa smatra da je sud predmetnu presudu donio na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pogrešnu primjenu materijalnog prava slijedom čega je pobijana presuda nezakonita te predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske donese presudu kojom će u cijelosti poništiti presudu prvostupanjskog suda.
4. U odgovoru na žalbu tužitelj ponovno navodi da je stekao cjelokupnu ostavinsku imovinu iza svog pokojnog oca GI temeljem već ranije citiranog rješenja o nasljeđivanju te da sukladno odredbi članka 15. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina ne podliježe obvezi plaćanja poreza na promet nekretnina. Ističe da nije točno da se nasljednica HI na ostavinskoj raspravi prihvatila nasljedstva te da je svoj nasljedni dio ustupila nasljedniku, tužitelju. Dakle, ne radi se o prihvaćanju i ustupanju nasljedstva već o prihvaćanju nasljedstva i međusobnoj diobi ostavinske imovine. Traži troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 eura.
5. Žalba nije osnovana.
6. Iz spisa predmeta proizlazi i to iz citiranog rješenja o nasljeđivanju od 2. srpnja 2019. godine da je tužitelj iza pokojnog oca stekao svu ostavinsku imovinu u cijelosti , dok je supruga HI temeljem sporazuma dobila novčani iznos od 333.000,00 HRK. Dakle, nasljednicima su proglašeni tužitelj TI i HI te im je imovina uručena po sporazumu na način da sin TI nasljeđuje sve u cijelosti, a da je supruzi HI TI dužan isplatiti novčani iznos od 333.000,00 HRK na ime njezinog nasljednog djela. Dakle, nesporno je da se radi o nasljeđivanju temeljem zakona i sporazuma te da je cijelu ostavinsku imovinu iza svog pokojnog oca temeljem zakona i sporazuma stekao tužitelj.
7. Iz spisa proizlazi da su, između ostalog, predmet nasljeđivanja bili kuća u zemljišnoj knjizi površine parcele 80m[2] i pašnjak u zemljišnoj knjizi površine parcele 299 m[2] na otoku [adresa]. Prvostupanjskim poreznim rješenjem tužitelju je utvrđena obveza plaćanja poreza na promet nekretnina na temelju stjecanja od maćehe kuće na [adresa] ukupne površine 100 m[2] pri čemu je u odnosu na tužitelja utvrđena obveza poreza na 50 m[2] . Porezno tijelo je istog dana ispravilo obrazloženje donesenog rješenja na način da je bez ikakve izmjene porezne osnovice utvrdilo kako je predmet oporezivanja i polovica pašnjaka na [adresa].
8. Iz navedenog je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o situaciji u kojoj tužitelj imovinu stekao naplatnim ustupom nasljednog dijela nakon prihvaćanja nasljedstava, te da ju nije stekao od oca već od maćehe koja se također prihvatila nasljedstva i koja mu je nakon prihvaćanja nasljedstva tu imovinu naplatno ustupila. Prvostupanjski sud se poziva na odredbu članka 133. stavak 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ 48/03., 163/03., 33/05., 127/13., 33/15. i 14/19. – dalje: ZN) prema kojoj odredbi se odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra odricanjem od nasljedstva, nego izjavom o ustupu svog nasljednog djela. Sud je nadalje zaključio da je u ovom slučaju jedan nasljednik maćeha tužitelja u ostavinskom postupku nakon prihvaćanja nasljedstva dala izjavu o tome da cjelokupan njegov nasljedni dio pripada tužitelju kao drugom nasljedniku, te je prvostupanjski sud zaključio da se u smislu članka 133. stavak 3. ZN-a radi o izjavi o ustupu nasljednog djela.
9. Prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju zaključio da se radi o naplatnom ustupu nasljednog djela, a na temelju članka 7. stavak 1. Zakona o porezu na promet nekretnina („Narodne novine“ 115/16. i 106/18. – dalje: ZPPN) porez na promet nekretnina se ne plaća na ustupanje nasljedstva. Stoga je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te su poništena rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak i Porezne uprave, Područnog ureda Zadar, Ispostave Biograd na moru i naloženo je tuženiku da tužitelju isplati troškove postupka.
10. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelju nezakonito utvrđena porezna obveza na promet nekretnina i naloženo plaćanje tog poreza. S ovim utvrđenjem je suglasan i ovaj Sud, ali ne iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud u obrazloženju osporenog rješenja. Naime, u pravu je tuženik kada ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o prihvaćanju nasljedstva te ustupu nasljedstva tužitelju. Navedeno ne proizlazi iz rješenja o nasljeđivanju. Iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je utvrđena ostavinska imovina pokojnog oca tužitelja GI, koju između ostalog sačinjavaju i sporne nekretnine. Njegovim nasljednicima temeljem zakona proglašeni su tužitelj TI i supruga HI te je imovina uručena po sporazumu na način da tužitelj nasljeđuje sve u cijelosti, a da supruzi HI isplaćuje novčani iznos od 333.000,00 HRK na ime njezinog nasljednog djela. Dakle, ne radi se o prihvaćanju i ustupu nasljedstva, već se radi o sporazumu o nasljedstvu tako da je u pravu tužitelj kada smatra da je spornu nekretninu u cijelosti stekao iza svog pokojnog oca.
11. Stoga su prema ocjeni ovoga Suda pravilno poništena sporna rješenja budući da je temeljem odredbe članka 15. stavka 1. točke 1. ZPPN-a propisano, između ostalog, da porez na promet nekretnina pri nasljeđivanju ne plaćaju potomci ostavitelja. Dakle, u konkretnom slučaju je pogrešno utvrđeno da je tužitelj spornu imovinu stekao od maćehe koja se prihvatila nasljedstva i nakon prihvaćanja nasljedstva tu imovinu naplatno ustupila tužitelju već je temeljem sporazuma tužitelj spornu imovinu stekao iza svog pokojnog oca te nije u obvezi plaćanja poreza na promet nekretnina.
12. Kako je sud prvog stupnja, unatoč navedenim pogrešnim zaključcima da se radi o ustupu, pravilno porezna rješenja ocijenio nezakonitim, prema ocjeni ovoga Suda ne postoje razlozi zbog kojih tužitelj pobija prvostupanjsku presudu stoga je žalbu temeljem odredbe članka 135. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24. - dalje: ZUS) trebalo odbiti kao neosnovanu.
13. S obzirom na navedeno, a kako je tužitelj od strane suda pozvan da odgovori na žalbu te kako se radi o obrazloženom podnesku trebalo je naložiti tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.250,00 eura sa PDV-om 312,50 eura ukupno 1.562,50 eura sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a i Tarifnom broju 27./3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23.).
U Zagrebu 12. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća:
Sanja Štefan
