Poslovni broj: Usž-4839/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Ljiljane Karlovčan - Đurović i Silvija Čovića, članova vijeća te sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja EŽ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Hrvatske vode, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, radi šutnje uprave – izdavanja potvrde o postavljanju prometnog znaka i uvida u spis, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-199/2025- 6 od 5. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-199/2025-6 od 5. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Uvodno naznačenim rješenjem odbačena je tužba tužitelja pozivom na odredbu članka 46. stavka 1. točke 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS), jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, to iz razloga što je sud utvrdio da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmetom upravnog spora.
2. Protiv navedenog rješenja žalbu je podnio tužitelj pozivajući se na sve zakonom predviđene žalbene razloge. Navodi da je tražio održavanje rasprave, dok je sudski postupak okončan bez održavanja rasprave, suprotno odredbama članka 98. ZUS-a, čime da je tužitelju onemogućeno dokazivanje činjenica suprotnih navodima iz točaka 5.-7. pobijanog rješenja. Navodi i da sud nije tužitelju dostavio na očitovanje odgovor na tužbu tuženika, čime da su također povrijeđene odredbe članaka 48. i 98. ZUS-a, kao i odredba 114. stavak 4. ZUS-a. Navodi da je predmetni upravni spor pokrenuo radi ocjene zakonitosti postupanja javnopravnog tijela kojim su povrijeđena prava i interesi tužitelja protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redovni pravni lijek. Ističe da sud nije obrazložio svoj zaključak da postupanje tuženika nije postupanje iz područja upravnog prava, pa da to samo za sebe predstavlja procesnu povredu iz članka 119. stavak 5. ZUS-a. S tim u vezi, ukazuje da je na tuženika prenesena javnopravna ovlast temeljem odredbi Zakona o šumama (misleći pritom očito na Zakon o vodama) te dostavlja znanstveni članak na tu temu. Predlaže poništiti pobijano rješenje i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući prvostupanjsko rješenje u granicama propisanim člankom 134. stavka 1. ZUS-a, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se rješenje pobija, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.
5. Kao prvo, valja istaći da je prvostupanjski sud za svoju odluku dao razložno obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća. Dakle, ovaj Sud bez potrebe ponavljanja svih razloga, prihvaća u cijelosti obrazloženje prvostupanjskog suda za koje ocjenjuje da je dano sukladno odredbi članka 119. stavak 5. ZUS-a.
6. Iz podataka spisa proizlazi da je tužitelj zahtjevom od 21. rujna 2023. od tuženika tražio izdavanje potvrde o postavljanju određenog prometnog znaka postavljenog na zemljištu označenom k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], javnom vodnom dobru čiji je tuženik upravitelj, odnosno na prometnici koja se nalazi na nasipu unutar navedene čestice. Zatražio je i očitovanje o postojanju navedenog znaka te cjelokupni upravni spis postavljanja predmetnog znaka, kao i identifikaciju osobe koja je isti postavila, ukoliko tuženik nije postavio predmetni znak. Budući da se tuženik o navedenom zahtjevu nije očitovao, tužitelj je 9. rujna 2024. podnio žalbu, a potom i upravnu tužbu zbog šutnje administracije.
7. U obrazloženju pobijanog rješenja, prvostupanjski sud je, između ostalog, naveo da tuženik ne rješava, odnosno ne primjenjuje prenesene javne ovlasti u postupanjima vezanim za postavljanje prometnih znakova, niti bi o tome morao voditi bilo kakvu evidenciju, stoga da ne postoji javnopravna ovlast koju bi tuženik koristio, pa na takav predmet nema mogućnosti primjene Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09., 110/21. – dalje: ZUP).
8. Odredbom članka 46. stavak 1. točke 7. ZUS-a, propisano je da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora.
9. Prema ocjeni ovog Suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o upravnoj stvari te da je tužba podnesena u stvari protiv koje se ne može voditi upravni spor. Ovaj Sud dodaje da se u konkretnom slučaju ne radi niti o drugom postupanju javnopravnog tijela, kako to neosnovano upire tužitelj.
10. S obzirom na navedeno, osnovano je prvostupanjski sud odbacio tužbu pozivom na članak 46. stavak 1. točku 7. ZUS-a, kao što je pravilno odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora na temelju članka 147. stavka 1. ZUS-a jer je tužitelj izgubio spor u cijelosti.
11. Zbog načina na koji je riješen ovaj upravni spor, neodlučni su prigovori tužitelja o povredi odredbi članka 98. i članka 114. stavak 4. ZUS-a, odnosno isti nisu od utjecaja na drugačije rješenje.
12. Budući da tužitelj žalbenim navodima nije s uspjehom osporio pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, u vezi s odredbom članka 128. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao pod točkom I. izreke.
13. Temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe, slijedom čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke.
U Zagrebu 12. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan
