Poslovni broj: Usž-498/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, Silvija Čovića i Ljiljane Karlovčan -Đurović, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Katarine Skrbinac, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Tomislav Filaković, odvjetnik u Osijeku, Vukovarska 4, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, OIB: 18683136487, Zagreb, Katančićeva 5, radi oduzimanja vozila zbog naplate trošarine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1069/2024- 8 od 6. studenoga 2025., na sjednici vijeća održanoj 12. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-1069/2024-8 od 6. studenoga 2025.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom, u točki I. izreke, odbijen je tužbeni za poništenjem rješenja tuženika Klasa: UP/II-471-01/22-01/204, Urbroj: 513-04-24-2 od 5. srpnja 2024., a, u točki II. izreke, odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

2. Tužitelj je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitne povrede upravnog spora i pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je prvostupanjski sud nepravilno primijenio odredbe članka 91. stavka 2., članka 93. i 114. stavka 4. ZUS -a, što je utjecalo na način rješavanja spora i čime je počinio bitnu postupovnu povredu iz članka 126. stavka 2. ZUS-a. Tvrdi i da je sud utemeljio presudu na dokazima koje nije izvodio na raspravi i o kojima strankama nije dana mogućnost izjašnjavanja, jer je u obrazloženju naveo da je izvršio uvid u eSpis, iako je suprotno razvidno iz zapisnika od 23. listopada 2025. Smatra i da nisu bili ispunjeni uvjeti za izdavanje mjere osiguranja oduzimanja vozila primjenom članka 122. stavka 1. Zakona o trošarinama („Narodne novine“, broj: 106/18., 121/19. i 144/21., u daljnjem tekstu: ZoT) i da je izdanom mjerom osiguranja povrijeđeno njegovo pravo vlasništva. Svoju ocjenu je utemeljio na stajalištima Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj U- III-926/2020 od 13. srpnja 2020. Istaknuo je da nadležna tijela nisu procijenila pravednu ravnotežu između interesa države u vidu izvjesne naplate trošarine i njega kao pogođenog vlasnika (oduzetog) osobnog vozila čiji je interes zaštiti mirno uživanje prava vlasništva. Smatra i da su iznesena pravna stajališta suprotna i primjenjivoj ustavnoj praksi iz odluke broj U-IIB-1373/2009 od 7. srpnja 2009. i presuda ovoga Suda broj Usž-28/2023-2 od 15. studenoga 2023., Usž-1242/2023-2 od 12. rujna 2023. i Usž-2942/2022-2 od 1. veljače 2023. Istaknuo je da je za izdavanje mjere osiguranja oduzimanje i prodaje motornog vozila moraju biti ispunjene pretpostavke: 1. mora postojati opasnost raspolaganja imovinom i otežane naplate, što znači da za njezinu primjenu kao krajnjeg sredstva osiguranja prvo moraju biti iscrpljene druge mogućnosti, tj. pokušaj naplate drugim sredstvima i da postoje objektivne zapreke da se ta naplata ne može izvršiti. Ocijenio je i nejasnim i apsurdnim zaključak suda da je vlasnica vozila DŠ bila svjesna rizika kada je predmetno vozilo dala na korištenje tužitelju, koji je više puta osuđivan za kaznena djela nedozvoljene trgovine ili je vlasništvo vozila prenijela na drugu osobu ali vozilo nije registrirano na novog vlasnika i da njoj nije nametnut ikakav prekomjeran teret jer ona ne iznosi činjenice da bi izrečena mjera osiguranja bila nerazmjerna, neophodna i neprikladna. Smatra da je riječ o zaključcima koji nemaju utemeljene u izvedenim dokazima i utvrđenim činjenicama. Zaključio je da je sud pokušao opravdati očito nezakonitu odluku carinskih tijela o oduzimanju vozila, iako za to nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke. Stoga je predložio poništiti osporenu presudu i da ovaj Sud sam riješi upravnu stvar.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu, iako mu je ona uredno dostavljena.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući ju u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na razloge ništavosti u skladu s odredbom članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., u daljnjem tekstu: ZUS), Sud ocjenjuje da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna te da je valjano i dostatno obrazložena. Nisu počinjene ni bitne povrede upravnog spora koje bi utjecale na donošenje zakonite i pravilne prvostupanjske presude pa ni ona na koju je ukazao žalitelj.

6. Predmet spora je ocjena zakonitosti odluka carinskih tijela, koja su donijeta u postupku prisilne naplate (osigurane) trošarine na sitno rezani duhan u iznosu od 86.000,00 kuna. Rješenjem Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek Klasa: UP/I-471-01/22-18/214, Urbroj: 513-02-7056/31-22-4 od 10. svibnja 2022., koje je potvrđeno od tuženika, u točki 1. izreke, izdana je mjera oduzimanja motornog osobnog vozila marke Toyota Yaris, registarskih oznake [registarska oznaka] od trošarinskog obveznika, tužitelja HŠ, a u vlasništvu treće osobe DŠ. Točkom 2. izreke toga rješenja je odlučeno da će se oduzimanjem i prodajom navedenog vozila podmiriti neplaćeni trošarinski dug za koji nije položeno osiguranje u propisanom roku i koji je nastao izvršnim rješenjem istoga područnog carinskog ureda Klasa: UP/I-471-01/22-18/214, Urbroj: 513-02-7056/31-22-3 od 23. ožujka 2022. Točkom 3. izreke je odlučeno da žalba izjavljena protiv toga rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

7. Nije sporno da je tužitelj izvršnim rješenjem obvezan na plaćanje trošarine na sitno rezani duhan u iznosu od 86.000,00 kuna, da je izvršnim rješenjem izdana mjera osiguranja privremenim oduzimanjem konkretnog osobnog vozila u vlasništvu DŠ, a čiju je zakonitost tužitelj osporio pokrenuvši upravni spor koji se vodi pred Upravnim sudom u Osijeku pod poslovnim brojem Us I-1070/2024. i da je tužitelj u trenutku carinskog nadzora iz kojeg je proizašla trošarinska obveza upravljao konkretnim osobnim vozilom, koristeći ga za nezakonito korištenje trošarinskih proizvoda. Nije sporno i da je prvostupanjsko rješenje o oduzimanju vozila osporio samo tužitelj, iako je ono dostavljeno i vlasnici vozila DŠ.

8. Međutim, pokazalo se spornim i u žalbenom stadiju upravnog spora jesu li bile ispunjenje pretpostavke za trajno oduzimanje konkretnog osobnog vozila radi prisilne naplate trošarine iz članka 122. stavka 6. ZoT-a.

9. Prema odredbi članka 122. stavak 6. ZoT-a kada se nakon izvršnosti rješenja o naplati trošarine utvrdi da trošarina nije plaćena, dug će se naplatiti iz instrumenta osiguranja iz stavka 5. toga članka. Ako instrument osiguranja nije podnesen ili nije podnesen u visini pripadajućeg trošarinskog duga, carinski ured će rješenjem o izvršenju trajno oduzeti predmete i sredstva iz stavka 1. toga članka i odrediti njihovu prodaju.

9.1. Člankom 122. stavkom 11. ZoT-a je propisano da će se predmeti i sredstva iz stavka 1. toga članka oduzeti i kada nisu vlasništvo osobe koja je nezakonito postupala, s time da oduzimanje predmeta i sredstava iz stavka 1. toga članka ne utječe na prava trećih osoba za naknadu štete od osobe od koje su ti predmeti i sredstva oduzeti.

10. Potanko analizirajući žalbene navode može se zaključiti da tužitelj, u biti, osporava zakonitost mjere osiguranja privremenog oduzimanja konkretnog vozila, koja je izdana izvršnim rješenjem Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Osijek Klasa: UP/I-471-01/22-18/178, Urbroj: 513-02-1975/47-22-1 od 1. ožujka 2022., a što nije predmet ovoga upravnog spora. O tomu je tužitelj zatražio sudsku zaštitu unutar upravnog spora koji se vodio pod poslovnim brojem Us I-1070/2024 i o čemu je u tijeku žalbeni postupak pod poslovnim brojem Usž-501/2026.

11. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da citirane odredbe članka 122. stavaka 6. i 11. ZoT-a nedvojbeno daju ovlast carinskim tijelima za trajno oduzimanje predmeta u situaciji kada trošarina nije plaćena, pa i u situaciji kada predmeti nisu vlasništvo osobe koja je nezakonito postupala. Ta mjera sastavni je dio postupka carinskog nadzora, koja ovlašćuje carinsko tijelo da postupa s predmetima i sredstvima trećih osoba, kada su ona korištena za protuzakonito postupanje s trošarinskim proizvodima pa i da oduzme takve predmete i od nevlasnika, trošarinskog obveznika.

12. U izloženom, a osobito uzimajući u obzir da trošarina po izvršnosti rješenja o naplati nije plaćena, da instrument osiguranja nije podnesen, odnosno da on nije podnesen u visini trošarine te da je prethodno izdana izvršna mjera osiguranja naplate trošarine privremenim oduzimanjem vozila, Sud ocjenjuje da je zakonito i pravilno postupio sud, kada je odbio tužbeni zahtjev za poništenjem osporenih carinskih rješenja. Zakonito je postupilo carinsko tijelo, kada je, pravilnom primjenom odredbe članka 122. stavka 6. ZoT-a, rješenjem o izvršenju oduzelo i odredilo prodaju vozila u vlasništvu DŠ, a što je potvrđeno osporenim rješenjem tuženika.

13. Vezano za povredu načela razmjernosti, valja istaknuti da to načelo obuhvaća nekoliko stupnjeva koji trebaju odgovoriti: je li osporena mjera zakonita (je li za donošenje akta postojala pravna osnova u zakonodavstvu) te ako jest, je li imala legitiman cilj, je li bila prikladna za njegovo ostvarivanje, je li bila nužna za njegovo ostvarivanje i je li bila razmjerna u užem, strogom smislu. To podrazumijeva ocjenu je li osporenom odlukom ostvarena ravnoteža između svrhe zakona koja se želi postići (njegovog legitimnog cilja, proklamiranog javnog ili općeg interesa koji se sastoji u naplati trošarine) i pojedinačnih prava koja se ograničavaju radi njegovog ostvarivanja ili je njihovom provedbom pojedincu nametnut prekomjeran teret. Dakle, pri provedbi testa razmjernosti ključno je uzeti u obzir posebnosti svakog konkretnog predmeta.

13.1. U kontekstu izloženih nespornih ključnih činjenica te osobito uzimajući u obzir da vlasnica DŠ nije osporila mjeru oduzimanja i prodaje vozila, iako joj je osporeno prvostupanjsko rješenje uredno dostavljeno prema stanju spisa carinskog tijela, sud ocjenjuje da ti tužiteljevi prigovori nisu bitni i da oni ne utječu na ocjenu zakonitosti osporenih odluka. Naime, stranke u upravnom sporu ne mogu s uspjehom isticati razloge nezakonitosti odluka javnopravnog tijela ako oni podrazumijevaju samo povredu prava trećih. Te treće osobe imaju pravo zatražiti odvojenu upravno pravnu i/ili upravno sudsku zaštitu od nadležnih tijela ako je na njihovu štetu povrijeđen propis koji se primjenjuje u konkretnoj upravnoj stvari.

14. Valja istaknuti i da upravno sudski nadzor zakonitosti osporene odluke javnopravnog tijela polazi odnosno izvire iz tuženikove stvarne nadležnosti i od predmeta upravne stvari u kojoj je ona donijeta. Predmet ovoga spora je ocjena zakonitosti odluka unutar postupka oduzimanja (prethodno izvršnim rješenjem privremenog oduzetog) vozila. O zakonitosti izdane mjere osiguranja privremenog oduzimanja vozila vodi se zaseban upravni spor u kojem je tužitelj zatražio pravnu zaštitu.

15. U kontekstu obrazloženoga i s obzirom na posebnosti konkretnog predmeta i osobito uzimajući u obzir da tužitelj nije, u biti, osporio ijednu ključnu činjenicu o kojoj je ovisila pravilna primjena materijalnog prava, nije počinjena ni bitna povreda upravnog spora iz članka 126. stavka 2. u vezi s člankom 91. stavkom 2., člankom 93. i člankom 114. stavkom 4. ZUS-a, na koju je ukazao žalitelj.

16. Sud ocjenjuje i da ustavno-sudska i upravno-sudska praksa na kojoj je žalitelj utemeljio osnovanost svojih navoda u kontekstu obrazloženog nije primjenjiva u konkretnom predmetu, jer je riječ o različitim pravnim prijeporima i činjeničnim situacijama.

17. Odluka o troškovima spora, koja je sadržana u točki II. izreke osporene presude, utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a.

18. Stoga je valjalo, na temelju odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 12. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Sanja Štefan