Poslovni broj: Usž-3898/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice MM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Zvjezdana Znidarčić-Begović, odvjetnica iz Zagreba, Ksaverska cesta 35a, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja), Zagreb, Radnička cesta 80, OIB: 59951999361, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Hrvatskih voda, Zagreb, Ulica grada Vukovara 220, OIB: 28921383001, radi ovrhe naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužiteljice, zastupane po istoj opunomoćenici, protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 2046/2024-7 od 11. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2046/2024-7 od 11. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/24-02/56, URBROJ: 517-09-2-2-24-2 od 21. veljače 2024., te se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.

1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbija se žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet, KLASA: UPI-363-03/2023-14/0615, URBROJ: 251-10-01/055-23-1 od 5. srpnja 2023., a kojim se tužiteljici, kao ovršeniku, nalaže podmiriti dugovanje po rješenju Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/2019- 08/49309, URBROJ: 374-25-6-19-1 od 17. travnja 2019., u iznosu od 136,08 € (na ime glavnice), kao i zakonske zatezne kamate, sve na način i pod uvjetima iz tog rješenja.

2. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu, navodeći da iskazani stav prvostupanjskog suda u ovom predmetu nije opravdan, niti utemeljen. U žalbenim razlozima, ističe da nije valjano primijenjena odredba o zakonitoj dostavi prvostupanjskog rješenja, a posljedično tome i iskazanoj klauzuli izvršnosti na rješenje prvostupanjskog tijela, jer iz dostavljenih dostavnica Hrvatskih voda nesporno slijedi da ovršna isprava - rješenje od 17. travnja 2019. nije nikada steklo svojstvo ovršnosti, a što predstavlja preduvjet za pokretanje predmetnog ovršnog postupka. Naime, navedena ovršna isprava od 17. travnja 2019. nije nikada dostavljena tužiteljici, zbog čega ista nije mogla steći svojstvo izvršnosti dana 18. lipnja 2019., kako se to navodi u obrazloženju prvostupanjskog rješenja, a što ukazuje na nezakonito iskazanu klauzulu izvršnosti. Nadalje, tužiteljica ističe i prigovor zastare, smatrajući ga opravdanim i obrazloženim. Naime, pitanje zastare je regulirano Općim poreznim zakonom ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18. i 121/19. - dalje u tekstu: OPZ), kojim je jasno propisano (članak 108.) kada nastupa zastara prava na utvrđenje porezne obveze, a koje odredbe nisu pravilno primijenjene . Konačno, ističe da je tužbenim zahtjevom traženo poništenje, kako rješenja tuženika, tako i rješenja prvostupanjskog tijela, a o kojem dijelu tužbenog zahtjeva sud nije odlučio, te je izreka takve odluke manjkava, odnosno sud nije u cijelosti odlučio o postavljenom tužbenom zahtjevu. Slijedom svega navedenog, predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu i tužbeni zahtjev te obustaviti postupak utvrđenja porezne obveze, uz obvezu tuženika da tužiteljici nadoknadi trošak upravnog spora u iskazanom iznosu.

3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, ističe da su u ovom upravnom postupku utvrđene sve činjenice bitne za zakonito i pravilno rješavanje predmetne upravne stvari te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, zbog čega predlaže žalbu tužiteljice odbiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.

6. Naime, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno je da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz kojeg proizlazi da je tužiteljica utvrđena obveznicom plaćanja naknade za uređenje voda rješenjem Hrvatskih voda od 17. travnja 2019. (na koje je stavljena potvrda izvršnosti), za nekretninu na adresi u [adresa], površine 61,04 m[2] , u mjesečnom iznosu od 36,62 kn, te da nije platila dužnu naknadu za opisano razdoblje (siječanj 2021. - travanj 2023.), radi čega su se stekli uvjeti za prisilnu naplatu predmetnog duga na način kako je to učinjeno ovdje osporenim rješenjem o ovrsi.

7. Tužiteljica žalbom ne dovodi u sumnju navedene pravno odlučne činjenice, već zakonitost osporene presude pobija prvenstveno razlozima procesne naravi (upitna izvršnost rješenja o utvrđenju obveze i nastup zastare, nerješavanje u cijelosti tužbenog zahtjeva), što, međutim, nije od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari.

8. Naime, ovaj Sud nalazi irelevantnom za ocjenu zakonitosti osporene presude tvrdnju tužiteljice da nije zaprimila rješenje Hrvatskih voda, ovdje ovršnu ispravu, kraj činjenice da spisu prileži predmetno rješenje s iskazanom potvrdom izvršnosti, a pravilnost koje potvrde tužiteljica ne može s uspjehom osporavati u predmetnom postupku ovrhe koji vodi prvostupanjsko javnopravno tijelo (upravno tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za poslove komunalnog gospodarstva), već se s tim u vezi mora obratiti tijelu koje je takvu potvrdu izdalo (pravnoj osobi s javnim ovlastima).

8.1. Ovo iz razloga jer u konkretnom slučaju prvostupanjsko tijelo koje je donijelo rješenje o utvrđivanju predmetne obveze (ovdje Hrvatske vode) nije ovlašteno prisilno izvršiti svoje rješenje, već je to, sukladno članku 72. Zakona o financiranju vodnoga gospodarstva ("Narodne novine", broj: 153/09., 56/13., 154/14., 119/15., 120/16., 127/17. i 66/19.), u ovlasti prvostupanjskog upravnog tijela nadležnog za izvršenje komunalne naknade (ovdje Gradski ured za obnovu, izgradnju, prostorno uređenje, graditeljstvo, komunalne poslove i promet). U takvoj situaciji, tijelo koje je donijelo rješenje o utvrđivanju predmetne novčane naknade, dužno je isto proslijediti javnopravnom tijelu nadležnom za izvršenje, s tim da to rješenje mora sadržavati potvrdu izvršnosti, čemu je ovdje udovoljeno, slijedom čega ovaj Sud ne nalazi povredu zakona na štetu tužiteljice po toj osnovi.

9. Nadalje, neosnovano tužiteljica i u žalbi inzistira na prigovoru zastare, pri čemu upire na zastaru utvrđenja obveze, o čemu se ovdje ne radi, jer je predmet ovog postupka izvršenje rješenja kojim je utvrđena predmetna naknada, koja nije zastarjela, kako je to pravno relevantnim razlozima obrazložio i prvostupanjski sud, pozivajući se pritom na mjerodavne odredbe OPZ-a kojima je reguliran institut zastare prava na naplatu javnih davanja.

10. Nije pravno odlučan niti žalbeni prigovor bitne povrede odredaba upravnog spora usmjeren na djelomično odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužiteljice. Naime, sukladno odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a, predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek, te se, u smislu članka 38. stavka 2. točke 1. ZUS- a, tužbom može zahtijevati poništavanje ili oglašivanje ništavom samo takve pojedinačne odluke, u ovom slučaju rješenja tuženika, a o zakonitosti kojeg akta je prvostupanjski sud i odlučio izrekom osporene presude.

11. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužiteljice, to ovaj Sud nije našao osnova za usvajanje žalbe.

12. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužiteljica nije uspjela u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 10. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Senka Orlić-Zaninović