Poslovni broj: Usž-4952/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Tekstilna industrija d.o.o. iz Mostara, Slobodna carinska zona, Rodoč, Slobodna carinska zona 0, Bosna i Hercegovina, kojeg zastupa opunomoćenik Karlo Novosel, odvjetnik u Zagrebu, Radnička cesta 32, protiv tuženika Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Republike Austrije 14, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv točke II. izreke rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2141/2024 od 24. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.
r i j e š i o j e
I. Žalba se usvaja i poništava se točka II. izreke rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2141/2024 od 24. rujna 2025.
II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.812,50 € (slovima: dvijetisućeosamstodvanaesteura i pedesetcenti) u roku od 15 dana od dana primitka ovog rješenja, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja odluke o trošku pa do isplate ukoliko ne budu podmireni u ostavljenom roku.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog upravnog suda u točki I. izreke obustavljen je upravni spor, dok je osporenom točkom II. izreke odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Tužitelj pravodobno izjavljenom žalbom osporava točku II. izreke rješenja prvostupanjskog upravnog suda iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome ističe da je sud pogrešno donio osporeno rješenje bez održavanja rasprave iako nisu ispunjene pretpostavke propisane odredbom članka 98. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS). Nadalje, ističe da nije sporno da je upravni spor pokrenuo radi šutnje administracije, međutim kako ga je prvostupanjski sud propustio pozvati da se izjasni da li je zadovoljan naknadno donesenom odlukom tuženika, dok je istovremeno obustavio upravni spor sukladno odredbi članka 100. stavak 2. ZUS-a. Smatra da je pogrešan zaključak suda da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, a slijedom čega je pogrešno odbijen i sa zahtjevom za naknadu troška upravnog spora. Navodi da je sud osporenom odlukom prekoračio granice svojih ovlasti budući da je ulazio u meritum upravnog spora iako je u konkretnom slučaju riječ o tužbi radi šutnje administracije, dok je istovremeno povrijedio pravo tužitelja na sudjelovanje u postupku te obrazlaganje i dokazivanje čime je povrijeđeno njegovo ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje. Ističe da sud ničim nije dokazao niti obrazložio da je tužitelj zloupotrijebio svoje procesne ovlasti na koje se poziva u osporenoj odluci. Ističe da upravno tijelo, ukoliko je smatralo da tužitelj mora dostaviti dodatne dokaze te ukoliko je smatralo da navedeni propust tužitelja predstavlja razlog za odbijanje njegovog zahtjeva, trebalo je odbiti njegov zahtjev u zakonski propisanim rokovima, a što nesporno nije učinjeno. S obzirom da je predmet ovog upravnog spora isključivo šutnja administracije, zaključuje da je osnovan njegov tužbeni zahtjev kao i zahtjev za naknadu troška upravnog spora. Naime, smatra da je dodatni zahtjev tuženika za dostavom dokumentacije uz podneseni zahtjev stručno neosnovan, a što je utvrdio u konzultacijama sa stručnjakom odvjetnikom. Budući da se zatraženi trošak upravnog spora odnosi na nagradu opunomoćeniku odvjetniku koji je on njemu unaprijed podmirio, to smatra da dosudom navedenog troška ne bi ostvario apsolutno ništa kako pogrešno zaključuje prvostupanjski sud u osporenoj odluci. Predlaže poništiti rješenje prvostupanjskog suda u osporenom dijelu, otkloniti nedostatke i odlukom riješiti upravnu stvar uz naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.
3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba je osnovana.
5. Ocjenjujući zakonitost osporene točke II. izreke rješenja prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga sukladno odredbi članka 134. stavak 1. u vezi s odredbom članka 128. stavak 4. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je osporenom odlukom o trošku upravnog spora povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
6. Osporenom točkom II. izreke rješenja prvostupanjskog upravnog suda tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a uz obrazloženje da tužitelj nije uspio u upravnom sporu jer je podnošenje upravne tužbe bilo motivirano isključivo radi naknade troškova upravnog spora budući da je ne donošenje rješenja u zakonom propisanom roku tužitelj svojim postupanjem sam prouzročio. Stoga prvostupanjski sud ocjenjuje da zatraženi trošak sastava tužbe nije opravdan izdatak u smislu odredbe članka 144. stavak 1. u vezi s odredbom članka 147. stavak 6. ZUS-a.
7. Ovaj Sud nije suglasan s navedenim stajalištem prvostupanjskog upravnog suda.
8. Prvenstveno se ističe da u konkretnom slučaju nije sporno da je upravni sud obustavio upravni spor iz razloga jer je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu pozivom na odredbu članka 103. stavak 1. ZUS-a.
9. Odredbom članka 147. stavak 6. ZUS-a propisano je ako je spor obustavljen nakon što je tuženik postupio po tužbenom zahtjevu, tužitelj ima pravo na naknadu troškova spora.
10. Nadalje, nije sporno da je tužitelj zahtjev prvostupanjskom upravnom tijelu podnio dana 15. prosinca 2021., da je navedeni zahtjev odbijen rješenjem istog tijela od dana 22. kolovoza 2022., no tuženik je u povodu žalbe tužitelja navedeno rješenje poništio i vratio prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak rješenjem od 31. kolovoza 2023. Osim toga, nije sporno da je tužitelj žalbu zbog šutnje administracije izjavio prvostupanjskom upravnom tijelu dana 19. travnja 2024., da je prvostupanjsko tijelo tužitelja pozvalo zaključkom od dana 23. travnja 2024. na dopunu dokumentaciju uz ranije podnesen zahtjev sukladno uputi iz ukidnog rješenja tuženika, dok je tužba zbog šutnje uprave podnesena dana 5. rujna 2024. Prvostupanjsko upravno tijelo je rješenjem od 25. listopada 2024. odlučilo o zahtjevu tužitelja, dok je tuženik dana 4. veljače 2025. rješenjem obustavio postupak u povodu žalbe izjavljene radi šutnje uprave.
11. Kako iz nesporno utvrđenih činjenica proizlazi da je tužba podnesena zbog šutnje uprave bila opravdana jer u trenutku podnošenja predmetne tužbe, tuženik nije odlučio o žalbi tužitelja, već je o istoj nesporno odlučio tijekom trajanja upravnog spora pokrenutog dana 5. rujna 2024., radi čega je prvostupanjski sud i obustavio predmetni upravni spor, to ovaj Sud ocjenjuje opravdanim trošak za sastavljanje navedene tužbe u smislu citirane odredbe članka 147. stavak 6. ZUS-a.
12. Naime, u konkretnom slučaju ovaj Sud uvažava činjenicu da je zahtjev za pokretanje upravnog postupka podnesen dana 15. prosinca 2021., odnosno da je predmet vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu ukidnim rješenjem tuženika od 31. kolovoza 2023., a o zahtjevu je odlučeno dana 25. listopada 2024., dok je mjerodavnom odredbom članka 101. stavak 1. i 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP) propisano u kojim je rokovima prvostupanjsko tijelo dužno donijeti rješenje, odnosno odlučiti o zahtjevu stranke, u konkretnom slučaju tužitelja.
13. S obzirom da je o zahtjevu tužitelja odlučeno nakon proteka višegodišnjeg roka od onog propisanog odredbom članka 101. stavak 1. i 2. ZUP -a i to tek nakon što je podnio žalbu zbog šutnje administracije, pri čemu tužitelj ne može snositi štetnu posljedicu iz razloga jer prvostupanjsko tijelo nije postupilo u skladu s odredbom članka 113. stavak 6. ZUP-a, a imajući u vidu da je riječ o žalbi zbog šutnje uprave u smislu odredbe članka 105. stavak 2. ZUP-a, to prvostupanjski sud pogrešno ocjenjuje da je tužitelj svojom radnjom uzrokovao ne donošenje rješenja u zakonskom roku. To stoga jer je u trenutku podnošenja žalbe zbog šutnje uprave već višestruko protekao rok propisan odredbom članka 101. stavak 1. i 2. ZUP-a, što nije propust tužitelja. Osim toga, niti tuženik o žalbi nije odlučio u roku propisanom odredbom članka 121. ZUP-a, a nesporno o istoj nije odlučio u trenutku podnošenja tužbe zbog šutnje uprave, već tijekom trajanja upravnog spora radi čega je upravni sud i obustavo spor neosporenim dijelom izreke predmetnog rješenja pozivom na odredbu članka 103. stavak 1. ZUS-a.
14. Slijedom navedenog, trebalo je usvojiti žalbu tužitelja i poništiti osporenu točku II. izreke rješenja prvostupanjskog upravnog suda te tužitelju dosuditi zatraženi trošak sastava tužbe u iznosu od 1.250,00 € sukladno Tbr. 27.1., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 i 107/25, dalje: Tarifa).
15. Imajući u vidu uspjeh žalbenog dijela upravnog spora u smislu odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, tužitelju pripada pravo na zatraženi trošak sastava žalbe u iznosu od 1.562,50 € sukladno odredbama Tarife. U odnosu na zatraženi trošak sudskih pristojbi, prema odredbi članka 22. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj: 118/18 i 51/23) pristojba se plaća samo kad sud odbije tužbeni zahtjev ili odbaci tužbu, o čemu se u ovom slučaju ne radi.
16. Slijedom svega navedenog, trebalo je odlučiti temeljem odredbe članka 128. stavak 4. ZUS-a kao u točki I. izreke ovog rješenja, dok se odluka o trošku temelji na odredbi članka 147. stavak 6. u vezi sa 147. stavak 1. ZUS-a.
U Zagrebu, 5. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
