Poslovni broj: Usž-4520/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlaha Bassegli Gozze, članova vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Dioki d.d. u stečaju iz Zagreba, Čulinečka cesta 252 kojeg zastupa opunomoćenica Blaženka Ćulap, odvjetnica u Zagrebu, Trnjanska 59a, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, Samostalnog sektora za pravne poslove, Zagreb, Radnička cesta 80, radi uklanjanja otpada, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3617/2024 od 18. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us l-3617/2024 od 18. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastav žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-351-02/24-21/37, URBROJ: 517-14-2-1-24-2 od 8. srpnja 2024. te zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Državnog inspektorata Republike Hrvatske, Središnji ured, Služba za nadzor zaštite okoliša, zaštite prirode i vodopravni nadzor, Služba nadzora u području gospodarenja otpadom, KLASA: UP/I-351-01/24-04/30, URBROJ: 443-01-16-03-24-2 od 1. ožujka 2024. kojim je tužitelju naloženo uklanjanje 31.021,1 m[3] nepropisno odloženog otpada na lokaciji u Zagrebu, na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u roku od 90 dana od primitka rješenja kao i da žalba ne odgađa izvršenje navedenog rješenja.

3. U podnesenoj žalbi tužitelj osporava u cijelosti prvostupanjsku presudu upravnog suda iz svih zakonom propisanih razloga. Prigovara da sud nije proveo niti jedan njegov predloženi dokaz te ističe da je prvostupanjsko tijelo nakon podnošenja predmetne tužbe donijelo rješenje od 4. studenog 2024. kojim je djelomično ukinulo svoje ranije doneseno rješenje u predmetnoj upravnoj stvari, dok se osporeno rješenje tuženika odnosi na to ranije prvostupanjsko rješenje koje je naknadno djelomično ukinuto dana 4. studenog 2024. Stoga zaključuje da ne može biti na snazi niti rješenje tuženika s obzirom da se odnosi na prvostupanjsko rješenje koje je naknadno djelomično ukinuto, a osim toga, navodi da je i protiv istog uložio žalbu o kojoj tuženik još nije odlučio. Sukladno svemu navedenom, smatra da je sud trebao poništiti osporeno rješenje tuženika. Nadalje obrazlaže da je razlog djelomičnog ukidanja ranijeg prvostupanjskog upravnog rješenja okolnost da tužitelj nije vlasnik nekretnina, a koju okolnost je tužitelj isticao i tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Smatra da sud pogrešno ocjenjuje da djelomično ukidanje ranijeg prvostupanjskog rješenja ne utječe na zakonitost rješenja tuženika te ističe da je takvo stajalište posljedica pogrešne primjene materijalnog prava s obzirom da to ranije prvostupanjsko rješenje nije doneseno sukladno odredbi članka 129. Zakona o općem upravnom postupku, a što prvostupanjski sud ne uzima u obzir. Osim toga, ističe da se tuženik tijekom trajanja upravnog spora nije izjasnio o njegovim navodima. U nastavku žalbe ističe da on nije posjednik niti proizvođač otpada, već su proizvođači otpada e-KOLEKTOR d.o.o. i GREEN POINT d.o.o. u odnosu na koje su donesena prvostupanjska upravna rješenja koja nisu bila izvršiva jer su subjekti naknadno brisani iz sudskog registra. Stoga zaključuje da je to isključivi razlog zašto je predmetno prvostupanjsko rješenje doneseno u odnosu na tužitelja iako je on društvo u stečaju od 2013. godine od kada nema nikakvo poslovanje. Međutim, smatra da je takav pristup protivan stajalištu ovog Suda izraženom u predmetu poslovnog broja: Usž-762/20 od 4. studenog 2021. prema kojem ne postoji osnova za donošenje rješenja kada je tijelo već ranije istu obvezu naložilo drugom trgovačkom društvu. Obrazlaže da on predmetni otpad nije proizveo niti uskladištio niti ga je posjedovao, već je to učinio e-Kolektor d.o.o. koji je bio u najmu kod tužitelja dok se nekretnine u vlasništvu tužitelja prodaju putem javnih dražbi u stečajnom postupku koji se vodi kod Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: St- 1984/2013. Upućuje na odredbu članka 23. Zakona o gospodarenju otpadom prema kojoj troškove gospodarenja otpadom snosi proizvođač otpada, a o čemu se prvostupanjski sud propustio očitovati u osporenoj presudi. Nadalje , ističe da on nije vlasnik predmetne nekretnine od 15. lipnja 2023. kad je doneseno pravomoćno rješenje o dosudi i koje je dostavio uz predmetnu tužbu. Ovo iz razloga jer kupac predmetne nekretnine, društvo Istok 2 projekt d.o.o. u trenutku kad je položio kupovninu i kad je rješenje o dosudi postalo pravomoćno, bez obzira na upis u zemljišne knjige, ostvaruje prema zakonu sva prava i ovlaštenja vezana uz vlasništvo predmetne nekretnine. Stoga zaključuje da u trenutku provođenja inspekcijskog nadzora, on više nije bio vlasnik nekretnine prema odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Ovršnom zakonu te Stečajnom zakonu koji su lex specialis u predmetnom postupku. Osim toga, navodi da je na dan održavanja ročišta dostavio vlasničke listove iz kojih proizlazi da on više nije vlasnik predmetnih nekretnina. Kako prvostupanjsko tijelo nije postupilo sukladno odredbi članka 47. Zakona o općem upravnom postupku, to smatra da su i rješenje tuženika kao i osporena prvostupanjska presuda nezakoniti jer se temelje na pogrešnom pravnom pristupu. Zaključno predlaže usvojiti žalbu te tužbeni zahtjev tužitelja. Potražuje trošak sastava žalbe uvećano za trošak PDV-a u ukupnom iznosu od 25.000,00 EUR.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnome ističe da su žalbeni navodi tužitelja neosnovani, netočni te usmjereni na odugovlačenje predmetnog upravnog spora što je protivnu načelu učinkovitosti upravnog spora. Budući da smatra da je osporena prvostupanjska presuda pravilna i zakonita, predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu te potvrditi navedenu presudu upravnog suda.

5. Tužitelj svojim podneskom od 23. siječnja 2026. obavještava ovaj Sud da je prvostupanjsko upravno tijelo u predmetnoj upravnoj stvari donijelo Rješenje o obustavi od 18. prosinca 2025. iz razloga jer tužitelj više nije vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, a koju okolnost tužitelj ističe i u predmetnom upravnom sporu, uključujući i žalbene navode. Stoga predlaže preinačiti osporenu presudu upravnog suda uz naknadu troškova upravnog spora sukladno ranije dostavljenom troškovniku.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana prvostupanjska presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka.

8. Ovaj Sud prvenstveno ističe da obrazloženje osporene presude, suprotno navodima tužitelja, sadrži obrazloženje sastavljeno sukladno odredbi članka 119. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24, dalje: ZUS) pri čemu je prvostupanjski sud pravilno i dostatno obrazložio sve pravno relevantne prigovore tužitelja. Naime, sud nije dužan obrazlagati svaki navod tužitelja što podrazumijeva i njegovo subjektivno pravno shvaćanje, već isključivo one pravno relevantne, a čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno. Osim toga, odluka suda o odbijanju tužbenog zahtjeva temelji se na odredbama Zakona o gospodarenju otpadom („Narodne novine“, broj: 84/21 i 142/23, dalje: ZGO) kao mjerodavnog propisa u predmetnoj upravnoj stvari.

9. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda potvrđena je pravilnost stajališta upravnih tijela prema kojem je tužitelju kao posjedniku otpada u smislu odredbe članka 4. stavak 1. točka 59. u vezi s odredbom članka 23. stavak 1. ZGO-a naloženo uklanjanje otpada nepropisno odloženog na lokaciji u Zagrebu, na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

10. Odredbom članka 4. stavak 1. točka 59. ZGO-a propisano je da je posjednik otpada proizvođač otpada ili pravna i fizička osoba koja je u posjedu otpada , dok je njegovom odredbom članka 23. stavak 1. propisano da je izvorni proizvođač otpada ili sadašnji ili prethodni posjednik otpada dužan snositi troškove gospodarenja otpadom, uključujući troškove gradnje i rada neophodne infrastrukture za gospodarenje otpadom u skladu s načelom „onečišćivač plaća“.

11. U konkretnom slučaju nije sporno da je prilikom provođenja inspekcijskog nadzora na lokaciji u Zagrebu, na k. č. br. [katastarska čestica] sve k. o. [katastarska općina] i u prostorijama javnopravnog tijela, o čemu su sastavljeni zapisnici od 6. veljače 2024. te 14. veljače 2024. utvrđeno da je predmetni otpad na navedenoj lokaciji ostao od obavljanja djelatnosti pravnih osoba e-Kolektor d.o.o. i Green point d.o.o. kao zakupnika navedenih nekretnina te da su navedene pravne osobe brisane iz sudskog registra. Osim toga, iz spisu priloženog citiranog zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 14. veljače 2024. čiji sadržaj tužitelj niti ne osporava i koji kao takav ima dokaznu snagu javne isprave jer je sastavljen sukladno odredbi članka 76. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21, dalje: ZUP), proizlazi da je tužitelj u trenutku provođenja inspekcijskog nadzora bio posjednik nekretnina na kojima se nalazi predmetni otpad.

12. Imajući u vidu tako utvrđene činjenice tijekom postupka, i po ocjeni ovog Suda pravilno je tužitelju naloženo ukloniti nepropisno odloženi otpad na predmetnim nekretninama, a koje stajalište je pravilno potvrđeno osporenom presudom. Naime, uklanjanje predmetnog otpada naloženo je tužitelju koji je u trenutku provođenja inspekcijskog nadzora i donošenja prvostupanjskog upravnog rješenja od 1. ožujka 2024. bio u posjedu nekretnina na kojima se nalazi nepropisno odloženi otpad, a samim time je bio i posjednik otpada kakvog u vidu ima citirana odredba članka 4. stavak 1. točka 59. ZGO-a te kao takav snosi troškove gospodarenja otpadom u smislu odredbe članka 23. stavak 1. ZGO-a. Pri tome, nije od utjecaja okolnost što je u trenutku donošenja predmetnog prvostupanjskog upravnog rješenja bilo doneseno rješenje o dosudi Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: St-1984/13-979 od 15. lipnja 2023. kojim se dio predmetnih nekretnina dosuđuje pravnoj osobi „Istok 2 projekt“ d.o.o. budući da su iste i dalje bile u faktičnom posjedu tužitelja. Ovo iz razloga jer je tek nakon zaključka Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: St-1984/13-1223 od 6. rujna 2024. o predaji tih nekretnina, dana 11. rujna 2024. izvršena njihova primopredaja kupcu. Drugim riječima, do primopredaje predmetnih nekretnina došlo je nakon što je doneseno prvostupanjsko upravno rješenje koje se suštinski osporava u predmetnom upravnom sporu, odnosno tužitelj je prestao biti faktički posjednik nekretnina, a samim time i predmetnog otpada tek nakon donošenja prvostupanjskog upravnog rješenja kojim mu je naloženo isti ukloniti, a koja okolnost nije od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. Naime, pravilno obrazlaže prvostupanjski sud u osporenoj presudi da su u konkretnom slučaju mjerodavne činjenice koje su postojale u trenutku donošenja prvostupanjskog upravnog rješenja od 1. ožujka 2024. te da naknadne promjene poput djelomičnog ukidanja prvostupanjskog rješenja zbog promjene vlasništva, odnosno posjeda dijela nekretnine ne mogu retroaktivno učiniti osporavano rješenje nezakonitim. S tim u vezi, do drugačije odluke ne može dovesti niti okolnost da je predmetni inspekcijski postupak obustavljen rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela od 18. prosinca 2025. budući da su razlozi za obustavu nastupili nakon donošenja prvostupanjskog upravnog rješenja od 1. ožujka 2024.

13. S obzirom da se zakonita i pravilna odluka u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog Suda mogla donijeti na temelju dokumentacije koja prileži spisu predmeta, to je prvostupanjski sud pravilno odbio predložene dokaze tužitelja kao suvišne. Naime, prema odredbi članka 49. stavak 4. ZUS-a stranke mogu predlagati dokaze, no sud nije vezan tim prijedlozima. Dakle, ne postoji zakonska obveza suda da izvodi predložene dokaze, već ih izvodi u situaciji kad se činjenice bitne za donošenje zakonite odluke ne mogu pravilno utvrditi bez njihovog izvođenja, a o čemu se ne radi u konkretnom slučaju.

14. U odnosu na prigovor tužitelja da je stajalište prvostupanjskog suda iz osporene presude protivno stajalištu ovog Suda izraženom u predmetu poslovnog broja: Usž- 763/2020 od 4. studenog 2021., ovaj Sud radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja, upućuje na točku 22. obrazloženja osporene presude. Naime, prvostupanjski sud je u navedenoj točki obrazloženja izveo pravilan zaključak da se ne radi o predmetu iste činjenične osnove.

15. Kako tužitelj prigovorima kojima iznosi svoje tumačenje činjenica utvrđenih u predmetnoj upravnoj stvari nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude, nema osnove za usvajanje predmetne žalbe tužitelja.

16. Nastavno na navedeno, nije osnovan niti zahtjev tužitelja za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

17. Stoga je trebalo odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. ZUS -a kao u točki I. izreke ove presude, dok se odluka o trošku sadržana u točki II. izreke temelji na odredbi članka 147. stavak 1. ZUS-a.

U Zagrebu, 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner