REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-1776/2024-3
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KOD PROJEKT d.o.o. u Dalju, Rudina Busija 3, OIB: 51844564895, koje zastupaju opunomoćenici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri, iz Zagreba, Radnička cesta 22, protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, u Zagrebu, Ulica grada Vukovara 78, OIB: 76767369197, radi dodjeljivanja potpore iz Nacionalnog programa pomoći sektoru vina, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I- 1178/2023-11 od 27. veljače 2024., na sjednici vijeća održanojv 5. ožujka 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us I-1178/2023-11 od 27. veljače 2024.,
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-034-08/23-01/263, URBROJ: 525-04/128- 23-3, od 18. srpnja 2023. te zahtjev tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.
1.1. Točkom I izreke osporenog rješenja tuženika djelomično je usvojena žalba tužitelja izjavljena protiv Odluke o isplati Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, KLASA: 320-01/20-07-05-07/0021, URBROJ: 343-1301/01-23-022, od 28. veljače 2023., dok je točkom II izreke tog rješenja i u preostalom dijelu koji se odnosi na naknadu troškova produkcije promotivnog spota, filma, reklame za TV i radio i naknadu troškova za izradu promotivnog materijala, žalba tužitelja odbijena.
2. Tužitelj u svojoj žalbi izjavljenoj protiv odbijajućeg dijela prvostupanjske presude istu pobija iz svih zakonom propisanih razloga, u bitnom ističući kako je prvostupanjski sud nekritički prihvatio navode tuženika iz odgovora na tužbu bez da se uopće osvrnuo na njegove navode, slijedom čega je iznio cijeli niz nelogičnosti koje su u suprotnosti s dokazima u spisu. U odnosu na razloge odbijanja njegovog zahtjeva za potporu u dijelu koji se odnosi na troškove produkcije promotivnog spota, filma, reklame za TV i radio, osporava stavove kako takva produkcija nije bila adekvatna, jer adekvatnost, kao prethodni uvjet, nije ni bila određena, iz kojeg razloga i ne može biti temelj odbijanja njegovog zahtjeva. Suprotno tome ističe kako je upravo takva prezentacija provedena potpuno sukladno ranijem Planu kojeg je Agencija prihvatila. Navodi i kako je točno da na fotografijama koje su kao dokaz događaja priložene spisu nije obuhvaćen znatan broj ljudi, ali napominje kako točan broj ljudi koji na fotografijama moraju biti snimljeni nikad i nije bio određen, kao i da bi snimanjem svakog tko je na promociji sudjelovao, mogao prekršiti GDPR ograničenja. Bez obzira na navedeno ukazuje kako je predlagao niz svjedoka koji bi mogli iskazati koliko je ljudi na tom događaju bilo i kome je sve promotivni materijal prikazan, ali da je prvostupanjski sud izvođenje takvog dokaza bezrazložno odbio. S obzirom na dio koji se odnosi na naknadu troškova za izradu promotivnog materijala, tužitelj ističe kako je potpuno nejasno na koji način je Sud utvrdio da su propisno označeni promotivni materijali bili vidljivi samo na fotografijama koje nije bilo moguće povezati s održanim promocijama. Mišljenja je kako je iz spisu priloženih fotografija upravo vidljivo kako gosti restorana zaprimaju promo materijale kao poklone, a koji materijali su propisno označeni. Ističe da količinski kriterij gostiju na fotografijama, jednako kao i adekvatnost produkcije promotivnog spota, nije bila propisanim uvjetom te stoga i ne može biti razlogom odbijanja njegovog zahtjeva. Zaključuje kako je zbog odbijanja provođenja dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka, a koje osobe su u promociji sudjelovale i koje su prikazane na već dostavljenim fotografijama, posljedično ostalo neutvrđeno relevantno činjenično stanje, a što je evidentno procesni propust njemu na štetu. Predlaže Sudu da poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i naknadu troška za sastav žalbe.
3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21. - u daljnjem tekstu ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 73. stavkom 1. ZUS-a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
6. Cijeneći citirane norme Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 66. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužiteljica poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, dok je prvostupanjski upravni sud presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.
7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem članka 15. Zakona o poljoprivredi ("Narodne novine", broj: 118/18., 42/20., 127/20., 52/21., 152/22. i 152/24.) te članka 21. stavka 2. Pravilnika o provedbi mjere Promidžba na tržištima trećih zemalja iz Nacionalnog programa pomoći sektoru vina za razdoblje od 2019. do 2023. godine ("Narodne novine", broj: 16/19., 112/20. i 138/22. – u daljnjem tekstu Pravilnik).
8. Prema članku 21. stavku 2. Pravilnika, propisano je da je korisnik tijekom provedbe odobrenog projekta kao dio dokazne dokumentacije o završetku aktivnosti obvezan prikupiti fotografije i/ili videozapise obavljenih promotivnih aktivnosti po pojedinom trošku ulaganja u objavljivanje reklama u medijima, ulaganja u odnose s javnošću, promociju i marketing, uključujući organizaciju informativnih putovanja u Hrvatsku, promocija imidža Hrvatske, promotivne proda je, ulaganja u izradu i distribuciju promotivnih materijala te ulaganja u sudjelovanje na sajmovima i drugim događanjima.
9. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužitelj kao dokaz provedene promidžbene djelatnosti dostavio u spis fotografije za koje je smatrao da na dostatnoj razini dokazuju kako su u inozemnim i tuzemnim ugostiteljskim objektima provedene njegove promidžbene aktivnosti. Suprotno ovom stavu odlučan stav prvostupanjskog suda sadržan u njegovoj presudi, kao i odlučan stav tuženika sadržan u njegovom osporenom rješenju je da priložena fotodokumentacija ne dokazuje da je tužitelj svoje proizvode promovirao na način kako to tvrdi.
10. Uvidom u fotodokumentaciju i ovaj Sud zaključuje kako se istom ne dokazuje promoviranje tužiteljeve djelatnosti na događajima u Srbiji, konkretno u restoranu „Franš“ i vinoteci „Vino i Vinogradarstvo“, kao uostalom ni u restoranu Tagliata u Zagrebu, budući da se dostavljena fotodokumentacija ne može povezati s mjestom i vremenom događaja u kojem tužitelj navodi da je promovirao svoju djelatnost.
11. Isto tako kao i prvostupanjski sud i ovaj sud zauzima stav da sukladno odredbama Pravilnika postoji jasno propisana obveza prilaganja fotodokumentacije, iz koje bi proizlazilo da je obavljena promidžbena djelatnost na način kako je ona predviđena, a što u konkretnom nije slučaj. Upravo iz ovog razloga Sud zaključuje da predloženi personalni dokazi koji bi bili provedeni u upravnom sporu ne mogu utjecati na odluku u konkretnom.
12. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova prvostupanjskog upravnog spora, jer, sukladno članku 79. stavku 4. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora pa tada i troškove vlastitog zastupanja. Iz istih razloga, jer tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude.
13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 6. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 5. ožujka 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
