REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: Usž-4224/2025-3

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja NV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik, Ante Baković, odvjetnik u Splitu, Tršćanska 1A, protiv tuženika Splitsko – dalmatinske županije, u Splitu, Domovinskog rata 2, OIB 40781519492, radi provođenja komunalnog reda, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-253/2025-6, od 10. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-253/2025-6, od 10. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Splitsko – dalmatinske županije, Upravnog odjela za zaštitu okoliša komunalne poslove i infrastrukturu, KLASA: UP/II-363-04/24-0001/0073, URBROJ: 2181/1-10/15-25-0002, od 7. siječnja 2025., prijedlog tužitelja za donošenjem rješenja o odgodnom učinku tužbe te zahtjev tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.

1.2. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Omiša, Upravnog odjela za komunalno – stambenu djelatnost, uređenje prostora i zaštitu okoliša, Odsjeka za upravljanje javnim površinama i redarstvo, KLASA: UP/I-363-01/24-01/04, URBROJ: 2181-7-05-01/5-24-1, od 14. studenoga 2024., a kojim rješenjem je tužitelju određena obveza uklanjanja montažnog objekta izrađenog od željezne konstrukcije i obloženog željeznim plehovima, sve na način i u rokovima navedenim izrekom tog rješenja.

2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga, smatrajući kako je pogrešno određeno uklanjanje njegovog objekta, budući da zemljište na kojem se taj objekt nalazi nije javno, već privatno. Pojašnjavajući taj stav navodi da je njegov otac, prije 50 godina dogovorio zamjenu s Općinom Svinišće te da je za to zemljište Općini ustupio druge dvije nekretnine, a sve kako bi se mogla izgraditi cesta. Ovom dodaje i kako svi mještani Svinišća znaju kako je predmetni montažni objekt izgradio njegov otac te da njega ili njegovog oca, u korištenju tog objekta nikad nitko nije uznemiravao. Dodaje da je upravo na navedene okolnosti predložio saslušanje svjedoka, kao i njega osobno, ali da je to prvostupanjski sud bezrazložno odbio. Bez obzira na navedeno ukazuje i kako je predmetno zemljište u zemljišnim knjigama upisano kao općenarodna imovina, bez upisanog subjekta prava korištenja, iz čega slijedi da je ono u vlasništvu Republike Hrvatske te je mišljenja kako se vlasništvo kao relevantna okolnost može dokazati samo materijalnom dokumentacijom, a ne stranačkim iskazom. Iz ovog zaključuje da nije dokazano da bi Grad Omiš bio vlasnik predmetne nekretnine, iz čega slijedi da taj subjektivitet nije ni nadležan da postupa u ovom slučaju. Konačno zaključuje i kako je po njegovom mišljenju pogrešno primijenjen članak 73. stavak 1. točka 1. Odluke o komunalnom redu, jer se u ovom slučaju ne radi o gradnji montažne konstrukcije, već o davno izgrađenoj konstrukciji koja se koristi i danas. Predlaže poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu svih troškova ovog upravnog spora.

3. Tuženik nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. - u daljnjem tekstu ZUS), propisano da je protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja osporenog rješenja, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.

7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem članaka 104. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine", broj: 68/18., 32/20. i 145/24. – u daljnjem tekstu Zakon) i članka 73. Odluke o komunalnom redu Grada Omiša ("Službeni list Grada Omiša", broj: 7/19., 1/20., 12/22. i 7/24. – u daljnjem tekstu Odluka).

7.1. Člankom 104. stavkom 1. točkom 1. Zakona propisano je da u svrhu uređenja naselja te uspostave i održavanja komunalnog reda u naselju predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom redu kojom se propisuje, između ostalog i uređenje naselja.

7.2. Člankom 3. stavkom 1. Odluke, kao provedbenim propisom iz naprijed citirane odredbe Zakona, propisano je da će se pod uređenjem naselja, u smislu Odluke, smatrati uređenost površina kojima upravlja Grad i drugih površina u općoj uporabi i površina na upravljanju drugih, a osobito izgled i uređenost dvorišta, zelenih površina, ograda uz zgradu i sličnih površina, odnosno pokretnih naprava ili kioska i dugih naprava na zemljištu u vlasništvu pravnih ili fizičkih osoba.

7.3. Člankom 73. Odluke određeno je da je bez odobrenja nadležnog tijela zabranjeno zauzimanje i oštećivanje javnih površina u smislu gradnje, a osobito se zabranjuje gradnja montažnih konstrukcija tlocrtne građevinske površine do 15m[2] (nadstrešnica, ostakljenih površina i sl.).

7.4. Člankom 92. Odluke propisano je da u provedbi nadzora nad odredbama ove Odluke komunalni redar ima pravo i obvezu rješenjem ili na drugi propisani način, narediti fizičkim i pravnim osobama mjere za održavanje komunalnog reda i to: uklanjanja protupravno postavljenih predmeta, naprava, objekata, uređaja, reklama i drugo.

8. U ovom predmetu nije sporno kako tužitelj na zemljištu označenom kao katastarska čestica broj [katastarska čestica] katastarske općine [katastarska općina], za koje je u vlastovnici upisana općenarodna imovina, posjeduje montažnu građevinu tlocrtne građevinske površine do 15m[2] . Isto tako nije sporno ni da je tuženik upisani posjednik katastarske čestice na kojoj se montažna gradnja nalazi, a koja okolnost nedvosmisleno proizlazi i iz posjedovnog lista broj 1317 za katastarsku općinu [katastarska općina]. Konačno stranke ne spore kako je predmetno zemljište javna površina.

9. Podvodeći naprijed navedeno činjenično stanje pod citirane odredbe Sud nalazi kako je komunalni redar, temeljem članka 92. Odluke, bio ovlašten rješenjem „narediti uklanjanje protupravno postavljenih predmeta“, u konkretnom montažne građevine tužitelja, jer je istom i u smislu članka 73. Odluke „bez odobrenja nadležnog tijela zauzeta javna površina u smislu gradnje.“

10. U odnosu na žalbeni prigovor tužitelja kako je on vlasnik zemljišta na kojem se nalazi montažna gradnja, Sud ukazuje kako takva tvrdnja ničim nije dokazana, budući je vlasnik osoba koja je upisana u zemljišne knjige, a u kojima je za predmetnu nekretninu postojao upis općenarodne imovine. S tim u vezi Sud ukazuje i kako komunalni redar u cilju i sa svrhom uređenja naselja, ima pravo narediti određenu uspostavu stanja ne samo u situacijama kada je to stanje narušeno na javnim površinama na kojima općina ima pravo vlasništva, već i na javnim površinama kojima ta jedinica upravlja. Stoga okolnost da Općina nije vlasnik predmetne nekretnine nema utjecaj na valjanost donošenja osporenog rješenja, posebno imajući na umu kako članak 73. takvo određenje ni ne propisuje.

11. S obzirom na prigovor tužitelja kako nije saslušan tijekom prvostupanjskog spora, Sud navodi kako je tužitelj saslušan tijekom postupka koji je prethodio osporenom rješenju, a što je evidentirano Zapisnikom koji prileži spisu tuženika, čime je imao mogućnost iznijeti one okolnosti koje je smatrao relevantnim. Bez obzira na navedeno Sud nalazi i kako ponovno saslušanje tužitelja ili predloženih svjedoka, bez navođenja relevantnih okolnosti o kojima bi oni svjedočili, ne dovodi do mogućnos ti drukčije odluke u ovom sporu, posebno imajući na umu kako sve odlučne okolnosti nedvosmisleno proizlaze iz materijalnih dokaza ovog spisa. Stoga i ovaj sud ocjenjuje prijedlog za saslušanjem neadekvatnim dokaznim prijedlogom.

12. U odnosu na prigovor kako se primijenjena odredba Odluke u konkretnom ne može primijeniti, jer ona zabranjuje gradnju, dok je njegov objekt već izgrađen, Sud navodi kako je člankom 73. Odluke zabranjeno zauzimanje površina , iz kojeg razloga sam stupanj izgrađenosti nije od utjecaja.

13. U odnosu na zahtjev tužitelja za odobrenjem odgodnog učinka ove tužbe, Sud navodi kako je uređenje naselja i poštivanje komunalnog reda javni interes, iz kojeg razloga bi odgoda odluke u konkretnom bila njemu protivna. Imajući i na umu kako se uklanjanjem opisanog montažnog objekta tužitelju ne pričinjava šteta koja bi se teško mogla popraviti, Sud zaključuje kako je odluka prvostupanjskog suda o odgodnom učinku tužbe zakonita.

14. Konačno, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa tada i troškove vlastitog zastupanja. Iz istih razloga, jer tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

15. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 5. ožujka 2026.

Predsjednica vijeća

Mirjana Čačić