Poslovni broj: Usž-1116/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vlaha Bassegli Gozze, predsjednika vijeća, Ane Berlengi Fellner i Mirjane Čačić, članica vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice OB iz [adresa], koju zastupa opunomoćenica Manuela Grbac Parčić, odvjetnica u Puli, Dalmatinova 4, protiv tuženika Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, Zagreb, Nad lipom 13/I, u predmetu radi priznavanja inozemne stručne kvalifikacije, odlučujući o žalbi protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1790/2023 od 12. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se usvaja i poništava se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1790/2023 od 12. siječnja 2025.

II. Poništava se rješenje Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, klasa: UP/I-034-08/19-01/6, urbroj: 381-01-01-23-23 od 24. srpnja 2023. i privremeno rješenje, klasa: UP/I-034-08/19-01/6, urbroj: 381-01-01-21-18 od 15. srpnja 2021.

III. OB iz [adresa], odobrava se pružanje usluge obavljanja regulirane profesije edukacijski rehabilitator.

IV. Nalaže se Hrvatskoj komori edukacijskih rehabilitatora da u izvršenju ove odluke, a najkasnije u roku od 60 dana, izvrši sve radnje koje provodi u slučaju usvajanja zahtjeva.

V. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi trošak upravnog spora u iznosu od 3.250 € u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj ica tražila poništenje rješenja tuženika, klasa: UP/I-034-08/19-01/6, urbroj: 381-01-01-23- 23 od 24. srpnja 2023. i privremenog rješenja klasa: UP/I-034-08/19-01/6, urbroj: 381- 01-01-21-18 od 15. srpnja 2021. Istom presudom odbijen je njezin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. Rješenjem tuženika od 24. srpnja 2023. pod točkom I. odbačena je žalba tužiteljice izjavljena protiv privremenog rješenja od 15. srpnja 2021. kao nedopuštena te je točkom II. navedeno da se protiv rješenja od 15. srpnja 2021. može pokrenuti upravni spor podnošenjem tužbe u roku od 30 dana od dana zaprimanja rješenja. Privremenim rješenjem tuženika od 15. srpnja 2021. tužiteljici je pod točkom I. izreke određena dopunska mjera provjere kompetentnosti koju je obvezna ispuniti u roku od 3 godine, točkom II. određeni su obvezni kolegiji koji podliježu provjeri kompetencije, a točkom III. određeno je da je tužiteljica obvezna nakon uspješno provedene dopunske mjere a najkasnije u roku od 30 dana od isteka roka za provođenje dopunske mjere dostaviti o tome tuženiku dokaz na temelju kojeg će se odlučiti o zahtjevu za donošenje rješenja o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije za obavljanje regulirane profesije edukacijskog rehabilitatora te ovo privremeno rješenje sadrži u točkama IV., V., VI. I VII. ostala upozorenja kao i odluku o trošku sukladno mjerodavnim propisima.

2. Protiv ove presude tužiteljica je izjavila žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Smatra da prvostupanjski sud zanemaruje činjenicu da je tužiteljici Agencija za znanost i visoko obrazovanje rješenjem od 11. rujna 2014. priznala inozemnu visokoškolsku kvalifikaciju mr. defektologije smjer opće defektologije koji je izdala institucija sveučilišta/univerzitet „Hercegovina“ Fakultet društvenih znanosti dr. Milenka Brkića, Bijakovići, Bosna i Hercegovina. Navodi da je dodatno Ministarstvu znanosti i obrazovanja kao nadležnom tijelu podnijela zahtjev za priznavanje visokoškolske kvalifikacije radi pristupa i obavljanja reguliranom profesijom 2015. o kojem zahtjevu nije dobila odluku. Smatra da su prilikom odlučivanja o tom zahtjevu mjerodavne odredbe Zakona o reguliranim profesijama koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva te se poziva na odredbu članka 19. stavka 1. tog Zakona prema kojem je nadležno tijelo odluku dužno donijeti u roku od 3 mjeseca od dana podnošenja urednog zahtjeva. Smatra da se osnovanost njezinog zahtjeva može zakonito i pravilno utvrditi isključivo usporedbom s drugim kandidatima koji imaju stečena prava kao i tužiteljica a kojima je tuženik priznao ta prava i rad u reguliranoj profesiji. Također navodi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi kako tuženik pri donošenju pobijanog rješenja nije pribavio odgovarajuće stručno mišljenje čime je u potpunosti zanemareno dosadašnje stručno iskustvo i dužinu radnog staža koji su ključni pri odlučivanju o zahtjevu tužiteljice. Predlaže da Sud žalbu usvoji i preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev a tužiteljici naknadi troškove upravnog spora uvećano za trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 eura.

3 Tuženik, iako uredno pozvan nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba je osnovana.

5. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je o zahtjevu tužiteljice podnesenom 2015. godine nadležno tijelo odlučilo privremenim rješenjem od 20. srpnja 2017. koje je poništeno presudom prvostupanjskog suda broj: Us I-1186/2017 od 21. lipnja 2018. a zatim u ponovnom postupku rješenjem od 12. rujna 2018. koje je također poništeno presudom prvostupanjskog suda poslovni broj: Us I-1474/2018.

6. Tužiteljica žalbu u ovom upravnom sporu temelji na razlozima na kojima je temeljila tužbe u ranije provedenim upravnim sporovima. Naime, već presudom prvostupanjskog suda poslovni broj: Us I-1186/2017 utvrđeno je da je Ministarstvo znanosti i obrazovanja kao nadležno tijelo prema tada važećim propisima odredilo tužiteljici dopunsku mjeru provjere kompetencija na Edukacijsko rehabili tacijskom fakultetu u Zagrebu u roku od 3 godine od dana dostave privremenog rješenja a ovo rješenje doneseno je na temelju usporedbe studijskog programa drugog ciklusa studija iz dodatka diploma o studiju i diplome od 5. srpnja 2014. te je utvrđeno da tužiteljica ne ispunjava uvjete za rad na radnom mjestu stručnog suradnika edukatora rehabilitatora u dječjem vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi te učitelja edukatora – rehabilitatora u školskim ustanovama u RH jer su utvrđene bitne razlike između studijskih programa a time i stečenih kompetencija. Navedenom presudom također je utvrđeno da je u svezi sa zahtjevom tužiteljice pribavljeno mišljenje Stručnog povjerenstva za utvrđivanje odgovarajućih stručnih kvalifikacija, a s obzirom na velik broj zaprimljenih zahtjeva podnositelja koji su završili sveučilišni diplomski/magistarski studij razredne nastave s defektologijom i stekli kvalifikaciju magistar/magistra razredne nastave s defektologijom na sveučilištu/univerzitetu “Hercegovina – fakultetu društvenih znanosti dr. Milenka Brkića", Bijakovića, Hrvatsko neretvanska županija/kanton, Bosna i Hercegovina tuženik je zatražio i mišljenja odgovarajućih tijela i to Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta, Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora te je održao niz sastanaka između ostalog i s predstavnicima navedenog sveučilišta kako bi se pronašla mogućnost priznavanja stečenih inozemnih stručnih kvalifikacija. S obzirom na ovako provedeni postupak sud je odbio prigovor tužiteljice kojim se pozivala na članak 19. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija (“Narodne novine”, broj: 82/15.) a koji propisuje obvezu donošenja rješenja u roku od 3 mjeseca od dana zaprimanja urednog zahtjeva.

7. U ponovnom postupku tuženik je postupak po zahtjevu tužiteljice obustavio rješenjem od 12. rujna 2018. jer se tužiteljica nije pisano izjasnila o izboru jedne od dopunskih mjera kako je zatraženo zaključkom tuženika od 20. srpnja 2018. Međutim, podneskom kojim se tužiteljica očitovala na taj zaključak i koji je dostavljen tuženiku 31. kolovoza 2018. izričito je navela da ne odustaje od podnesenog zahtjeva radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom zbog čega je prvostupanjski sud presudom poslovni broj: Us I-1474/2018 od 14. ožujka 2019. ocijenio da nije bilo mjesta donošenju rješenja o obustavi postupka već je tuženik bio dužan o zahtjevu meritorno odlučiti.

8. Iz osporene presude u ovom sporu razvidno je da je u provedenom postupku nesporno utvrđeno da je tužiteljici rješenjem Agencije za znanost i visoko obrazovanje od 11. rujna 2014. priznata inozemna visokoškolska kvalifikacija temeljem koje može zasnovati radni odnos u Republici Hrvatskoj. Ovom presudom potvrđeno je stajalište tuženika prema kojem je postupljeno u svemu sukladno Zakonu o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija te je sukladno nalazu stručnog tijela određena provedba dopunskih mjera za koje je tužiteljica u postupku pred tuženikom pozvana zaključkom od 18. svibnja 2021. te se očitovala o izboru dopunske mjere provjere kompetentnosti. Osporenom presudom obrazloženo je promjena nadležnosti tijela koje odlučuje o predmetnom zahtjevu. Vezano za rok donošenja rješenja kako to propisuje odredba članka 19. Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija prvostupanjski sud je tužiteljici ukazao da se odredba članka 19. stavak 7. tog Zakona ne odnosi na kandidate koji su diplomu stekli u trećim zemljama, a što je slučaj kod tužiteljice.

9. U konkretnom slučaju već je presudom prvostupanjskog suda, poslovni broj: Us I-1186/2017 od 21. lipnja 2018., utvrđeno da je tužiteljica tuženiku 27. studenog 2015., podnijela potpuni zahtjev za priznavanje inozemne visokoškolske kvalifikacije radi pristupa i bavljenja reguliranom profesijom suradnika edukacijsko-rehabilitacijskog profila u predškolskim i školskim ustanovama te učitelja edukatora-rehabilitatora u školskim ustanovama. U vrijeme podnošenja zahtjeva na snazi je bio Zakon o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija ("Narodne novine", 82/15) koji je odredbom članka 19. stavka 1. propisivao da je nadležno tijelo dužno donijeti rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije i dostaviti ga kandidatu najkasnije u roku od tri mjeseca od dana zaprimanja urednog zahtjeva. Prema odredbi stavka 2. tog članka Zakona navedeni rok može se produžiti najviše za mjesec dana ako za to postoje opravdani razlozi. Odredbom stavka 6. istog članka Zakona, propisano je ako nadležno tijelo u postupku pokrenutom na uredan zahtjev kandidata ne donese rješenje o priznavanju inozemne stručne kvalifikacije i ne dostavi ga kandidatu u roku iz stavka 1. ovog članka, odnosno u slučaju opravdanih razloga u roku iz stavka 2. istog članka Zakona smatrat će se da je zahtjev kandidata usvojen. U tom slučaju kandidat ima pravo tražiti od nadležnog tijela donošenje rješenja kojim se utvrđuje da je zahtjev kandidata usvojen, a kojeg je nadležno tijelo obvezno izdati u roku od osam dana od dana traženja kandidata.

10. U svezi sa rokom propisanim navedenom zakonskom odredbom Ustavni sud izrazio je stajalište u odluci poslovni broj U-III-380/20 od 14. siječnja 2026. Tom odlukom Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu i ukinuo presudu ovog Suda, broj Usž - 3890/2018 od 18. srpnja 2019., te je predmet vratio ovom Sudu na ponovni postupak. Navedenom presudom ovaj Sud je izrazio stajalište prema kojem za primjenu pozitivne presumpcije propisane odredbom članka 19. stavka 6. Zakona o reguliranim profesijama nije dovoljno da zahtjev nije riješen u roku od tri mjeseca od dana zaprimanja zahtjeva već da je razina inozemne stručne kvalifikacije odgovarajuća sa zahtjevanom razinom u RH za pristup i bavljenje reguliranom profesijom za koju se podnosi zahtjev za priznavanje inozemne stručne kvalifikacije.

11. Ustavni sud je u naprijed navedenoj odluci prvenstveno uputio na odredbu članka 102. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine", broj: 47/09. i 110/21.) kojom je propisano da će se, kad je to propisano zakonom smatrati da je zahtjev stranke usvojen ako javnopravno tijelo u postupku pokrenutom na uredan zahtjev stranke u kojem je ovlašteno neposredno riješiti upravnu stvar ne donese rješenje u propisanom roku (stavak 1.) te da stranka ima pravo tražiti da javnopravno tijelo donese rješenje kojim se utvrđuje da je zahtjev stranke usvojen, a javnopravno tijelo dužno je izdati takvo rješenje u roku od osam dana od dana traženja stranke (stavak 2.).

12. Odlukom Ustavnog suda RH, broj U-III-380/2020 Ustavni sud je polazeći od sadržaja pravne norme iz članka 19. stavka 6. Zakona o reguliranim profesijama, prema kojem će se zahtjev kandidata smatrati usvojen ukoliko nadležno tijelo u roku od tri mjeseca od dana zaprimanja ne donese odluku i u tom slučaju kandidat ima pravo tražiti donošenje rješenja kojim se utvrđuje da je zahtjev usvojen, ocijenio da navedenom odredbom nije propisana pozitivna presumpcija o postojanju iste razine inozemne stručne kvalifikacije s onom koja je propisana u RH kako to tumači ovaj Sud naprijed navedenom presudom, poslovni broj Usž-3890/2018. Prema ocjeni Ustavnog suda Republike Hrvatske dovoljan je protek rokova iz stavka 1. i 2. članka 19. Zakona o reguliranim profesijama. Navedenom odlukom Ustavni sud je utvrdio da je ovaj Sud naprijed navedenim tumačenjem članka 19. stavka 6. Zakona o regul iranim profesijama, uslijed čega zahtjev podnositeljice nije usvojen unatoč postojanju izričitih zakonskih odredbi sadržanih u Zakonu o općem upravnom postupku i Zakonu o reguliranim profesijama, povrijedio ustavno pravo podnositeljice na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

13. Odredbom članka 31. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 49/02 – pročišćeni tekst) propisano je da su odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba.

14. Stajališta Ustavnog suda sadržana u naprijed navedenoj odluci u potpunosti su primjenjiva u ovom upravnom sporu.

15. Kako je tijekom postupka i sporova koji su vođeni vezano za zahtjev tužiteljice radi pristupa reguliranoj profesiji koji je podnesen još 27. studenog 2015., tuženik propustio odlučiti u zakonom propisanom roku to je osporenom presudom kao i rješenjem tuženika povrijeđen zakon na štetu tužiteljice. Stoga je valjalo poništiti prvostupanjsku presudu i usvojiti tužbeni zahtjev kao i zahtjev tužiteljice da joj se omogući pristup reguliranoj profesiji, koji zahtjev tužiteljica ustrajno ističe tijekom provedenih upravnih postupaka i sporova pred prvostupanjskim sudom, pravilno se pozivajući na mjerodavnu odredbu članka 19. Zakona o reguliranim profesijama.

16. Budući da je tužiteljica uspjela u ovom upravnom sporu, to joj je valjalo priznati zatraženi trošak upravnog spora koji se odnosi na sastav tužbe i pristup ročištu koje je održano pred prvostupanjskim sudom 11. siječnja 2024., kao i trošak sastava žalbe.

17. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 74. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.) odlučeno je kao pod točkama I, II i III, dok se odluka pod točkom IV temelji na odredbi članka 79. istog Zakona.

U Zagrebu 26. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Vlaho Bassegli Gozze