Poslovni broj: Usž-3542/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice BI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, Zagreb, trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, radi prestanka novčane pomoći za roditelja odgojitelja, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-848/2024-8 od 17. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-848/2024-8 od 17. srpnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II -551-06/23- 014/2593, URBROJ: 251-02-01/001-23-3 od 11. prosinca 2023. i odbijen je zahtjev za naknadu troškova spora.
1.1. Rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužiteljice izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23-014/2202, URBROJ: 251-09-22-1/002- 23-03 od 31. listopada 2023. i odbijen je zahtjev za naknadu troška.
2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS). U žalbi u bitnome ponavlja sve tužbene navode, ustrajući u navodima da se radi o socijalnom pravu. Poziva se na praksu Europskog suda za ljudska prava, Ustavnog suda Republike Hrvatske, Županijskog suda u Varaždinu. Kao i u tužbi problematizira rok u kojem je upravno tijelo bilo dužno donijeti odluku. Smatra da se radi o prekluzivnom roku, ističe da nije proveden ispitni postupak u upravnom postupku, ponovno kao i u tužbi ističe spornu stvarnu nadležnost tuženika. Ističe da drugostupanjsko rješenje ne sadrži potpis, također ponovo osporava, kao i u tužbi, nadležnost osobe koje je donijela prvostupanjskog rješenje. Ponovno govori o ukidanju stečenih prava te zabranjivanom retroaktivnom djelovanju. Smatra da je obveza suda bila izravno primijeniti pravo Europske unije, a zanemariti članak 7. stavak 1. alineju 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba" broj 10/18., 20/21., 25/22., dalje: Odluka), kojom je propisan diskriminatorni kriterij - dob djeteta, a podredno se obratiti, u skladu sa Ugovorom o funkcioniranju Europske unije pitanjem sudu Europske unije dolazi li do dobne diskriminacije osoba u usporedivoj situaciji primjenom članka 7. stavka 1. alineje 1. sporne Odluke. Tužiteljica je u tužbi predložila i poništaj prvostupanjskog rješenja. Iako sukladno odredbama ZUS-a o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na glavnu stvar i sporedna traženja sud odlučuje presudom, u ovom predmetnom sporu o glavnom zahtjevu nije odlučeno u izreci presude. Predlaže da se žalba uvaži, da se u cijelosti poništi presuda prvostupanjskog suda i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da Visoki upravni sud sam riješi stvar da usvoji u cijelosti tužbeni zahtjev te pri tome obveže tuženika da naknadi tužiteljici troškove upravnog spora te traži troškove za sastav žalbe.
3. Tuženik, iako pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Kao prvo valja istači da je prvostupanjski sud detaljno i iscrpno odgovorio na sve prigovore tužiteljice koje ona sada ponovno ponavlja i u žalbi. Prvostupanjski sud je dao razložno obrazloženje koje ovaj Sud u cijelosti prihvaća.
6. U konkretnom slučaju osporavanim rješenjem od 11. prosinca 2023. odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv prvostupanjskog rješenja od 31. listopada 2023. koje je doneseno po službenoj dužnosti i kojim je tužiteljici prestala novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023. na temelju odredbe članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke/22.
7. Odredbom članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja propisano je da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023., korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina.
8. Prema ocjeni ovoga Suda pravilno je prvostupanjski sud izrazio shvaćanje da je tuženik bio ovlašten pokretati postupak po službenoj dužnosti u vezi ranije priznatih isplata novčane pomoći jer takvo ovlaštenje proizlazi iz članka 42. i članka 49. stavka 1. alineje 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09. i 110/21 ., dalje: ZUP) s obzirom da je Grad Zagreb ovlašten provoditi opće akte.
9. Na sve prigovore koje je tužiteljica iznijela u tužbi odgovorio je već Visoki upravni sud u presudi Usoz-143/2022 od 27. veljače 2023., a koja odluka je potvrđena odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-1744/2023 od 21. studenog 2023. te u odluci Usoz-8/2022. Dakle, vezano za pravnu prirodu novčane pomoći Visoki upravni sud je jasno ocijenio da se ne radi ni o kakvom socijalnom pravu već o financijskoj pomoći koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti, te koja se ne temelji na obvezi nego na solidarnosti zbog čega adresat odluke iz 2016. i 2017. nemaju legitimno pravo očekivati trajnu nepromjenjivost pravnog uređenja statusa roditelja odgojitelja. Visoki upravni sud je u navedenim odlukama jasno iznio stav da Odluka tuženika iz 2022. ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu, već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti te zaključuje da djeluje na zatečene odnose koji se nastavljaju u budućnosti te se odredbama Odluke iz 2022. ponovno usklađuje visina mjesečnih novčanih iznosa, ali se i nadalje ne dira u pravomoćnost upravnog akta u dijelu koji se odnosi na ostvarivanje prava na novčanu pomoć. Isto tako vezano za prigovore o nadležnosti tuženika, potpisu osobe koje je donijela prvostupanjsko rješenje prvostupanjski sud jasno se izjasnio u obrazloženju rješenja koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud. Isto tako jasno je prvostupanjski sud naveo iz kojih razloga je rok od 31. prosinca 2022. godine samo instruktivni, a ne prekluzivni s kojim obrazloženjem se u cijelosti slaže i ovaj Sud. Vezano za neposredno rješavanje u upravnom postupku te neprovođenje predloženih dokaza u upravnom sporu prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge. Naime, konkretno upravna stvar se mogla neposredno riješiti temeljem članka 49. stavak 1. ZUP-a, budući da se pravo stanje stvari moglo utvrditi na temelju službenih podataka kojima raspolaže javnopravno tijelo, a bez potrebe za posebnim izjašnjenjem stranke. Isto tako sud je održao usmenu i javnu raspravu, čime je strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora sukladno odredbi članka 6. ZUS-a.
10. Vezano za prigovor diskriminacije ukazuje se da se u konkretnoj upravnoj stvari o prestanku prava na novčanu pomoć rješava na jednak način te ne postoji diskriminatorni kriteriji dobi djeteta, budući da se ne radi o pravu utemeljenom na zakonu već o financijskoj pomoći koju jedinica lokalne samouprave, tije lo javne vlasti može ili ne mora priznati. Dakle, radi se o financijskoj pomoći koju je javna vlast ovlaštena dodijeliti, ali i oduzeti. Pomoć se ne temelji na obvezi javne vlasti nego na solidarnosti, pa ju je tijelo javne vlasti kako je utvrđeno u postupku ocjene zakonitosti navedene Odluke moglo ograničiti do navršenih 7 godina života djeteta. Stoga nije bilo potrebno postavljati pitanje Europskom sudu, kako to predlaže tužiteljica.
11. Prvostupanjski sud je u obrazloženju osporene presude dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama u skladu s pravilima propisanim ZUS-om te je na sve prigovore iscrpno i detaljno dao odgovor, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.
12. Konačno glede žalbenog prigovora da sud nije riješio o cijelom tužbenom zahtjevu treba reći da je u ustaljenoj upravnosudskoj praksi (odluke poslovni broj: Usž- 2022/2015, Usž-599/2015 i dr.) izraženo shvaćanje da sud nije vezan doslovnim sadržajem tužbenog zahtjeva i nije vezan procesnopravnim kvalifikacijama tužbenog zahtjeva. Naime, ovlast odnosno obveze upravnog suda prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu propisane su kogentnim odredbama članka 116. i 117. ZUS-a.
13. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nije našao osnove osporenu presudu, uz obrazloženje kakvo je njome dano, ocijeniti nezakonitom, pa je žalbu valjalo odbiti.
14. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužiteljica odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Kako tužiteljica nije uspjela ni sa žalbom, to je, temeljem iste zakonske osnove, valjalo odbiti i njezin zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka.
15. Iz navedenih razloga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 24. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
