REPUBLIKA HRVATSKA
Poslovni broj: Usž-3746/2025-2
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ES, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Miljenka Klasić, odvjetnica iz Krapine, F. Galovića 1A, protiv tuženika Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica Republike Austrije 14, OIB: 95093210687, radi oglašivanja rješenja ništavim, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istoj opunomoćenici, protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1117/2024-8 od 27. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 24. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-1117/2024-8 od 27. lipnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-361-05/24-02/6, URBROJ: 531-03-4-24-3 od 3. lipnja 2024. te se odbija tužiteljev zahtjev za naknadu troškova ovog upravnog spora. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša, Ispostave Mali Lošinj, KLASA: UP/I-361-05/23- 04/1, URBROJ: 2170-03-05/4-23-2 od 20. studenoga 2023., kojim se odbija tužiteljev prijedlog za oglašivanje ništavom uporabne dozvole za građevine izgrađene na temelju akta za građenje izdanog do 1. listopada 2007., KLASA: UP/I-361-05/14-04/14, URBROJ: 2170/1-03-05/6-14-3 od 14. kolovoza 2014. Tom uporabnom dozvolom utvrđeno je da su građevina stambene namjene zajedno s dograđenom pomoćnom građevinom (garaža sa spremištem), opisane izrekom dozvole, koje se nalaze na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad, izgrađene u skladu s izvršnim aktom za građenje građevine
- odobrenjem za gradnju od 22. listopada 1971. i rješenjem o izmjeni i dopuni građevinske dozvole od 17. lipnja 1992., sve na način naveden u toj dozvoli.
2. Tužitelj je protiv osporene presude izjavio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima spora. U žalbenim razlozima, u bitnom, ističe da prvostupanjski sud u osporenoj presudi nije naveo jasne i valjane razloge niti je istu argumentirano obrazložio, jer nije cijenio navode tužbe niti odgovorio na navode i istaknute prigovore tužitelja te nije razmotrio sva odlučna činjenična i pravna pitanja, niti je odluku utemeljio na pravilnoj primjeni i tumačenju mjerodavnih odredaba procesnog i materijalnog prava. Nastavno, tužitelj u žalbi iznosi kronologiju predmetnog postupka, pri čemu upire i na podneske, odnosno predstavke s tim u vezi, te daje svoje viđenje zaštite javnog i privatnog interesa, nakon čega ističe da pobijana presuda ima učinak „legaliziranja“ nezakonitog građenja na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad, jer je izvršeno protivno postojećoj građevinskoj dozvoli iz 1971. Takvo građenje u prostoru je protivno kogentnoj normi iz članka 106. Zakona o gradnji, kao i učinak „legaliziranja“ također bespravnog građenja na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] - grad. Korištenje građevine izgrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad obuhvaća i dio susjedne čestice k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]-grad, na kojoj su izvedeni kolni priključak na javnu površinu, prometne površine za parkiranje i ogradni zid koji nije na istočnoj granici građevne parcele za koju je izdana uporabna dozvola, a što nije obuhvaćeno ni jednim aktom za građenje. Nadalje, tužitelj citira odredbe članka 106. stavka 1. Zakona o gradnji, te članka 103. stavka 3. i članka 113. stavka 1. točke 1. Zakona o Državnom inspektoratu, zaključujući da se građenju može pristupiti samo na temelju pravomoćne dozvole ili drugog odgovarajućeg akta i da se graditi mora u skladu s tom dozvolom. Dakle, pristupanje građenju i građenje bez pravomoćne građevinske dozvole ili protivno pravomoćnoj građevinskoj dozvoli smatra se nezakonitim građenjem koje se sankcionira u postupku po službenoj dužnosti koji provodi nadležna građevinska inspekcija, što znači da za građevinu za koju nema dokaza da je izgrađena na temelju pravomoćne građevinske dozvole ili drugog odgovarajućeg akta nije moguće izdati uporabnu dozvolu, pa niti uporabnu dozvolu za određenu građevinu kakvu podrazumijeva članak 182. Zakona o gradnji . Stoga je prvostupanjski sud trebao utvrditi i ocijeniti da su ispunjeni svi razlozi za oglašivanje uporabne dozvole ništavom, sukladno članku 128. stavku 1. točkama 3., 4., 5. i 6. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUP). Ono što je od početka nevaljano ne može protekom vremena postati valjano (konvalidirati) pa, kad rješenje (uporabna dozvola u konkretnom slučaju) sadrži nepravilnost koja je ex lege razlog ništavosti, u tim se slučajevima radi o povredama tolikog značaja da su zapravo izvan dosega instituta pravomoćnosti. Pravomoćnost ne može prekinuti grešku ništavosti nikakvim protekom vremena. Iznoseći i druge razloge zbog kojih smatra osporenu presudu na zakonu neutemeljenom, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu, te usvojiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku da mu nadoknadi troškove ovog upravnog spora i žalbenog postupka u iskazanom iznosu.
3. Tuženik, uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja, te da time nije povrijedio zakon na njegovu štetu.
6. Naime, prema odredbi članka 126. stavka 1. ZUS-a, protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Sud nalazi da se, suprotno žalbenim navodima, osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj citiranom zakonskom odredbom iz razloga na koje tužitelj upire u žalbi. To stoga jer je, prema podacima sveza spisa, postupak prije donošenja osporene presude proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je istu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, nakon čega je osnovano zaključio da u konkretnom slučaju nije ostvaren niti jedan od razloga propisanih odredbom članka 128. stavka 1. ZUP-a za oglašivanje predmetne uporabne dozvole ništavom, pa tako ni onaj propisan odredbom članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a, primjenu koje tužitelj nalazi u odredbi članka 106. stavka 1. Zakona o gradnji („Narodne novine“, broj: 153/13., 20/17., 39/19. i 125/19.), a koja propisuje obvezu građenja građevina u skladu s pravomoćnom građevinskom dozvolom.
8. Naime, citiranom odredbom članka 128. stavka 1. točke 6. ZUP-a propisano je da će se rješenje oglasiti ništavim ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.
9. Dakle, da bi se pravomoćno rješenje oglasilo ništavim temeljem navedene zakonske odredbe potrebno je da to rješenje sadrži nepravilnost koja je izričitom odredbom materijalnog zakona propisana kao razlog ništavosti, o čemu se, međutim, u predmetnom slučaju ne radi. Ovo stoga jer Zakon o gradnji, temeljem kojeg je izdana predmetna uporabna dozvola, ne sadrži nepravilnosti koje bi bile razlogom za oglašivanje uporabne dozvole ništavom, slijedom čega takvu nepravilnost ne predstavlja ni izdavanje uporabne dozvole protivno izdanim aktima za gradnju, na kojoj tužitelj inzistira i u žalbi.
10. Okolnost, naime, da je uporabna dozvola izdana protivno zakonskim odredbama, i po ocjeni ovoga Suda, ne čini takvu uporabnu dozvolu ništavom, već ukazuje da se ovdje radi o rješenju kojim je eventualno povrijeđen materijalni zakon, a što bi takvo rješenje činilo nezakonitim. Nezakonitost pak rješenja sama po sebi nije razlog za oglašivanje takvog rješenja ništavim. Naime, na ništavost se, kao na najtežu vrstu nezakonitosti, pazi po službenoj dužnosti pa su i razlozi zbog kojih se nezakonito rješenje oglašava ništavim u svako doba, bez ikakvog vremenskog ograničenja, u zakonu taksativno i strogo navedeni. Pravomoćna rješenja koja nisu ništava, već su zbog njihove nezakonitosti samo pobojna, mogu se poništavati primjenom izvanrednih pravnih lijekova, unutar propisanih zakonskih, dakle, prekluzivnih rokova, pod uvjetima propisanim ZUP-om.
11. Slijedom izloženog, iz dokaza pribavljenih u postupku proizlazi da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava, a što nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima tužitelja, radi čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
12. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je tužitelj osnovano odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a jer tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.
13. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu 24. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
