Poslovni broj: Usž-3210/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Vlahe Bassegli Gozze, članova vijeća, te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja: 1) OF iz [adresa]., 2) ĐF iz [adresa]., 3) ŽF; 4) KF, 5) ĆF; 6) JF, ovi pod 3-6, zastupani po opunomoćeniku Rinu Petričiću, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, zastupanog po Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, Petra Grubišića 3, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužiteljica ad 1 i 2., protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: Us I-428/2023-25 od 24. travnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljica ad 1. i 2. i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovnog broja: Us I-428/2023-25 od 24. travnja 2024.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja ad 1-6 radi poništenja rješenja tuženika, klase: UP/II- 942-01/20-01/04, urbroj: 514-04-02-01-01/07-22-02 od 25. studenog 2022., te zaključka Ureda državne uprave u Šibenskoj-kninskoj županiji, Služba za gospodarstvo i imovinsko-pravne poslove, klasa: UP/I-942-01/03-01-5, urbroj: 2182- 03-05/4-19-31 od 18. listopada 2019. godine. Pod točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja ad 3-6 za naknadom troškova upravnog spora.
1.1. Osporenim rješenjem tuženika od 25. studenog 2022., odbijene su žalbe tužitelja izjavljene protiv zaključka prvostupanjskog upravnog tijela od 18. listopada 2019., kojim je odbačen zahtjev istih za povratom oduzete imovine.
2. Tužiteljice pod 1. i 2. su protiv citirane presude prvostupanjskog suda podnijele žalbu ističući da je u konkretnoj upravnoj stvari zahtjev za povrat oduzete imovine podnijela sada pok. UF rođ. EF u odnosu na 2/6 suvlasnička preostala dijela posebnih dijelova nekretnine-zgrade u k. o. [katastarska općina]. Ističe da su povodom zahtjeva iz prvog zakonskog roka za povrat iz 1997. godine suvlasnički dio od 4/6 dijela vraćeni zakonskim nasljednicima bivše vlasnice IF ud. KF na temelju pravomoćnog rješenja od 23. listopada 2000., u kom postupku da se smatralo da je UF rođ. EF unuka bivše vlasnice strana državljanka. Napominju da je ista rođena **.**.1935. u Drnišu i da je unuka bivše vlasnice IF. KF te je kao zakonska nasljednica ovlaštenica zahtjeva za preostali nacionalizirani dio od 2/6 dijela, međutim u postupku pred prvostupanjskim tijelom da je utvrđeno da bi pok. UF rođ. EF iz Beograda bila upisana u evidenciju o državljanstvu Matičnog ureda Šibenik kao hrvatska državljanka. Pozivaju se na odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o hrvatskom državljanstvu smatrajući da imaju pravo na povrat oduzete imovine obzirom da su spisu priloženi dokazi da je sada pok. UF, rođ. EF iz Beograda bila državljanka Srbije i da je imala prebivalište od maloljetnosti u Srbiji. Predlažu usvojiti žalbu.
3. Tuženik se nije očitovao o žalbi kao niti zainteresirana osoba.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ocjenjujući osporenu presudu prvostupanjskog upravnog suda u granicama razloga navedenih u žalbi u smislu odredbe članka 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da osporenom presudom uz obrazloženje kakvo je njome dano nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.
6. Naime, prema podacima spisa predmeta proizlazi da je u konkretnoj upravnoj stvari zahtjev za naknadu oduzete imovine podnijela sada pok. UF, rođ. EF iz [adresa] i to dana 3. siječnja 2003., za nekretnine u k. o. [katastarska općina]. Također je nedvojbeno utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 39/99., 42/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje u tekstu: Zakon o naknadi), bila hrvatska državljanka. Navedeno neprijeporno proizlazi iz spisu priloženog podneska – potvrde Matičnog ureda Šibenik od 3. listopada 2018., prema kojem je pok. UF, rođ. **.**.1935. u Drnišu-Republika Hrvatska, upisana u evidenciju o državljanstvu u Matičnom uredu Šibenik, pod rednim brojem 00001278 dana 11. prosinca 1947., kao hrvatska državljanka.
7. Prema odredbi članka 65. stavak 3. Zakona o naknadi propisano je da zahtjev može podnijeti prijašnji vlasnik u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona (od 1. siječnja 1997. do 1. srpnja 1997.), osim u slučaju iz članka 26. ovog Zakona, dok je stavkom 4. navedenog članka propisano da će se zahtjevi podneseni po proteku tog roka odbaciti čime podnositelj gubi sva prava iz ovog Zakona.
8. Obzirom da je pravna prednica tužiteljica zahtjev za naknadu oduzete imovine podnijela 3. siječnja 2003., pozivom na odredbu članka 7. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi skreće se pozornost da je istom odredbom članka propisano da zahtjev za naknadu oduzete imovine mogu u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona (od 5. srpnja 2002. do 7. siječnja 2003.) podnijeti prijašnji vlasnici, koji su pravo na povrat ili naknadu za oduzetu imovinu stekli po odredbama tog Zakona, a nisu do sada podnijeli zahtjev ili im je zahtjev pravomoćno odbijen, odnosno odbačen i to prijašnji vlasnik državljanin Republike Hrvatske koji na dan donošenja Zakona o naknadi nije imao hrvatsko državljanstvo, prijašnjim vlasnicima na koje se odnosi članak 2. Zakona, prijašnji vlasnici koji su prema popisu stanovništva iz 1991. godine imali prebivalište na okupiranim područjima Republike Hrvatske, odnosno na područjima UNTAES-a. Prema odredbi stavka 2. tog članka propisano je da će se odbaciti zahtjevi podneseni po proteku roka iz stavka 1. ovog članka.
9. Pravilno tuženik i prvostupanjski upravni sud navode da iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da su hrvatski državljani trebali podnijeti zahtjev za naknadu od 1. siječnja 1997. do 1. srpnja 1997., a u konkretnom slučaju UF, rođ. EF, pravna prednica tužiteljica, bila je državljanka Republike Hrvatske u navedeno vrijeme pa je trebala podnijeti zahtjev u tom razdoblju.
10. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (ranije Upravnog suda Republike Hrvatske), u primjeni Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi novi rok za podnošenje zahtjeva određen izmjenama Zakona ne odnosi se na osobe koje su na dan donošenja Zakona o naknadi 11. listopada 1996., bili i hrvatski državljani jer su imali mogućnost u tom roku podnijeti zahtjev. Odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi ("Narodne novine", broj: 80/02. i 81/02.), odnose se osim na strance i na osobe koje su strani državljani, a hrvatsko državljanstvo su stekli nakon donošenja Zakona o naknadi, odnosno nakon što je već protekao prvi propisani rok. U konkretnom slučaju je za istaći i to da je tužiteljica državljanstvo Republike Srbije stekla na temelju rješenja od 16. srpnja 1998. godine.
11. Slijedom svega naprijed navedenog i neprijeporno utvrđenog, ovaj Sud ocjenjuje da osporenom presudom prvostupanjskog suda uz obrazloženje kakvo je njome dano, nije povrijeđen zakon na štetu tužiteljica obzirom na neprijeporno utvrđenu činjenicu da je pravna prednica tužiteljica pok. UF u vrijeme stupanja na snagu Zakona o naknadi bila hrvatska državljanka te da je zahtjev za naknadu oduzete imovine (3. siječnja 2003.), podnijela nakon proteka prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva hrvatskih državljana iz odredbe članka 65. Zakona o naknadi.
12. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavak 1. ZUS-a, riješiti kao u izreci.
U Zagrebu, 23. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Ana Berlengi Fellner
