Poslovni broj: Usž-4742/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ALLEGHENY FINANCIAL d.o.o. u Zagrebu, Trakošćanska 4, OIB: 56388790507, koje zastupa opunomoćenica Maria Mandić, odvjetnica u Zaprešiću, Ulica hrvatske mladeži 6, OIB: 58147705731, protiv tuženika Ministarstva zaštite okoliša i zelene tranzicije, u Zagrebu, Radnička cesta 80, OIB: 59951999361, radi obračuna naknade za uređenje voda, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2672/2024-8 od 19. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2672/2024-8, od 19. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-325-08/21-02/188, URBROJ: 517-09-2-2- 24-2, od 29. travnja 2024. te zahtjev tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijen je prigovor tužitelja izjavljen protiv rješenja Hrvatskih voda, KLASA: UP/I-325-08/2020-08/007003, URBROJ: 374-25-6- 20, od 1. listopada 2020., a kojim rješenjem se tužitelju utvrđuje naknada za uređenje voda u iznosu i rokovima plaćanja pobliže navedenim izrekom tog rješenja.
2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga u bitnom ističući kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je primjena tarifnog razreda 1 – „poslovne prostorije trgovine i usluga“ propisanog uredbom o visini naknade za uređenje voda zakonita, uz obrazloženje da se obračun mora temeljiti na djelatnosti vlasnika, a ne na stvarnoj namjeni nekretnine za koju se naknada određuje. Pozivajući se na članak 15. 17. i 20. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva, a kao relevantnih odredbi u konkretnom, zaključuje da se naknada obračunava prema stvarnoj površini i stvarnoj namjeni prostora te da je Uredbom, a koja je samo provedbeni propis te koja stoga ne može mijenjati zakonska određenja, uveden potpuno novi kriterij, odnosno djelatnost vlasnika prostora za kojeg se određuje naknada. Ističe kako u ovom predmetu i nije sporno da se u prostoru za kojeg se određuje naknada ne obavlja nikakva djelatnost, iz kojeg razloga smatra nezakonitim i protuustavnim za takav prostor odrediti naknadu u istom iznosu kao da se radi o poslovnom prostoru u kojem se obavlja aktivna djelatnost. Mišljenja je kako se na opisani način, osim zakona, ujedno krše i odredbe Ustava Republike Hrvatske, konkretno njegovi članci 3., 5., 14., 16., 19., 48. i 49. Konačno ukazuje i kako je sam Visoki upravni sud Republike Hrvatske, u svom predmetu Usoz – 85/21 od 26. rujna 2022., zauzeo pravno shvaćanje po kojem se kod obračuna javnih davanja mora prvenstveno utvrditi namjena i stvarno korištenje nekretn ine. Predlaže poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje i naknadu troška za sastav žalbe.
3. Tuženik u svom odgovoru na žalbu u cijelosti ostaje kod navoda svog rješenja te se pridružuje navodima i argumentaciji pobijane presude . Predlaže da Sud odbije žalbu kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. – u daljnjem tekstu ZUS), propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
6. Cijeneći citirana zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužiteljica poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, dok je prvostupanjski upravni sud presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.
7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem članka 14. stavka 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva (Narodne novine, broj 153/09., 56/13. 154/14., 119/15., 120/16., 127/17. i 66/19. – u daljnjem tekstu Zakon) te članka 6. stavka 3. Uredbe o visini naknade za uređenje voda (Narodne novine, broj 82/10. i 108/13. – u daljnjem tekstu Uredba).
8. Prema članku 14. stavku 1. Zakona, propisano je da je obveznik naknade za uređenje voda vlasnik ili drugi zakonski posjednik nekretnine. Prema članku 6. stavku 3. Uredbe naknada za uređenje voda plaća se prema temeljnoj djelatnosti vlasnika nekretnine, tj. ako se temeljna djelatnost vlasnika, odnosno zakonitog posjednika nekretnine razlikuje od namjene nekretnine (npr. trgovina na veliko i malo u odnosu na skladišta koja pripadaju u djelatnost prijevoza i skladištenja), nekretnina se za potrebe obračuna naknade za uređenje voda razvrstava prema temeljnoj djelatnosti vlasnika, odnosno zakonitog posjednika.
9. U konkretnom slučaju nije sporno da se predmetna nekretnina ne koristi u namjeni temeljne djelatnosti tužitelja, međutim, imajući u vidu naprijed citirani članak 6. stavak 3. Uredbe, odnosno obzirom da je temeljna djelatnost tužitelja „stručne, znanstvene i tehničke djelatnosti“, što odgovara djelatnosti tužitelja iz registra poslovnih subjekata to je nekretnina pravilno svrstana u Tarifni razred 1., odnosno za otvoreni prostor u tarifni razred 5., a što je u skladu s citiranom člankom Uredbe.
10. U odnosu na žalbene prigovore, Sud navodi kako ne nalazi da bi primijenjena odredba Uredbe bila protuustavna, ili nezakonita, imajući na umu kako je taj propis upravo utemeljen na članku 20. Zakona, a koji propisuje da će uredbom odrediti visina naknade. Budući da je za određenje visine naknade bitno odrediti i koeficijent vrste prostora za kojeg će se naknada odrediti, takvo kategoriziranje različitih prostora Uredbom ukazuje se kao nužnost u smislu ispunjenja Zakona.
11. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, jer, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Iz istih razloga, a budući da tužitelj nije uspio u žalbenom dijelu ovog upravnog spora, valjalo je odbiti i njegov zahtjev za naknadom troškova sastava žalbe.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 19. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
