Poslovni broj: Usž - 4088/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice - specijalistice Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice DP, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Grada Zagreba, Gradonačelnika, u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-454/2024-8 od 15. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I - 454/2024-8 od 15. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda poništena je točka I izreke rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/388, URBROJ: 251-02-01/001-23-11, od 28. studenoga 2023., dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Istom odlukom naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi troškove tog dijela upravnog spora.
1.1. Osporenim rješenjem odbijena je žalba tužiteljice izjavljena zbog propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke iz područja upravnog prava , odnosno da postupi prema propisu te je odbijen njen zahtjev za naknadom troškova upravnog postupka.
2. Tuženik je protiv prvostupanjske presude izjavio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava , utemeljenu na članku 126. stavku 2. i stavku 3. točke 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS). U svojim žalbenim razlozima, tuženik u bitnom, ističe da je žalba tužiteljice, izjavljena tijekom upravnog postupka 28. rujna 2023., zbog propuštanja javnopravnog tijela da u zakonom propisanom roku postupi prema propisu, odbijena s obrazloženjem da je tužiteljica prije no što je tu žalbu izjavila, već zaprimila odluku o njenom pravu. Ističe kako se u spisu predmeta nalazi dostavnica sukladno kojoj proizlazi da je tužiteljici osobno, 26. lipnja 2023. uručena odluka o njenom pravu, iz kojeg razloga je njena žalba za donošenjem nečega što je već doneseno i uručeno, potpuno neosnovana. Pozivajući se na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-III-2561/2018, od 19. lipnja 2019., presudu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž – 3916/2023., od 8. veljače 2024., odnosno i odluku Europskog suda za ljudska prava Muscat protiv Malte, broj 24917/2010 od 17. srpnja 2012., ističe da između odvjetnika i stranke mora postojati odnos povjerenja, kao i međusobna komunikacija, iz kojeg razloga zaključuje da osobnom dostavom pismena stranci koja je u postupku angažirala opunomoćenika nisu povrijeđena njena ustavna prava. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže Sudu da usvojiti žalbu i poništiti osporenu presudu.
3. Tužiteljica se u svom odgovoru na žalbu poziva na članke 85. i 32. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku te ističe da kada stranka u postupku ima opunomoćenika dostava se izvršava njemu, a ne stranci. Smatra da pogreške u dostavi ne mogu ići na njenu štetu, jer bi postupanje protivno tome ugrozilo pravo na pravičan postupak. Razmatrajući razloge zbog kojih bi stranka uopće angažirala odvjetnika zaključuje da takvu radnju poduzima upravo iz razloga pravne pomoći, čime se može smatrati da nadalje ni ne želi samostalno djelovati u postupanju pred javnopravnim tijelima. Bez obzira na navedeno dodaje i kako pismeno koje tuženik u svojoj žalbi navodi, nikad nije ni osobno zaprimila, a što proizlazi i iz sadržaja same dostavnice na koju se tuženik poziva, budući da ta dostavnica i ne sadrži elemente propisane ZUP-om, iz kojeg razloga se ni takva dostava ne može smatrati urednom. U odnosu na komparativnu praksu na koju se tuženik u svojoj žalbi poziva, navodi da ona nije činjenično jednaka ovom predmetu te da je u predmetu Europskog suda za ljudska prava Muscat protiv Malte, broj 24917/2010 od 17. srpnja 2012., radnju koja je dovela do pogrešne dostave počinila, odnosno propustila učiniti, sama stranka, a ne javnopravno tijelo kako je to slučaj ovog predmeta. Predlaže da Sud odbije žalbu te joj naknadi troškove odgovora na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Uvodno, Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, propisano da protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano poništio osporeno rješenje, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.
7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je osporeno rješenje tuženika nezakonito, odnosno da je ono protivno članku 32. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu Zakon).
8. Člankom 32. stavkom 2. Zakona propisano je da se službena osoba u tijeku postupka obraća osobi ovlaštenoj za zastupanje stranke, kad je takva osoba određena. Iznimno, kad je to nužno za utvrđivanje činjenica i okolnosti u postupku, službena osoba može zatražiti neposrednu nazočnost, odnosno drugo sudjelovanje stranke u postupku. Ako službena osoba zatraži neposrednu nazočnost ili drugo sudjelovanje stranke u postupku, o tome je dužna istodobno obavijestiti i osobu ovlaštenu za zastupanje.
9. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica, u postupku koji je prethodio osporenom rješenju, imala opunomoćenika, iz kojeg razloga je tuženik „kao službena osoba u tijeku postupka“ bio u obvezi i temeljem naprijed citirane odredbe „obratiti se osobi ovlaštenoj za zastupanje“. Isto tako nije sporno ni da tuženik takvu radnju nije poduzeo. Konačno Sud ne nalazi, niti se na takvu okolnost tuženik i poziva , da je postojao razlog izvanrednosti koji bi doveo do osnovane potrebe da javnopravno tijelo komunicira direktno sa strankom.
10. S navedenim u vezi Sud ukazuje i kako greške javno pravnih tijela i bez obzira da li su za te greške upravo ta tijela, ili druga javno pravna tijela, odgovorna, ne mogu biti tumačena na štetu stranke protiv koje se postupak vodi . Ovakav stav u cijelosti je suglasan i presudi Europskog suda za ljudska prava Gashi c/a Republika Hrvatska, Zahtjev broj 32457/05, od 13. prosinca 2007., a u kojoj je navedeno da rizik svake greške što je napravi državno tijelo treba snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu građana.
11. Konačno i u odnosu na stavove ovog suda, stavove Ustavnog suda Republike Hrvatske i stavove Europskog suda za ljudska prava, a na koje stavove se tuženik u svojoj žalbi poziva, Sud nalazi kako činjenične okolnosti tih slučajeva nisu komparativne ovom, iz kojeg razloga posljedično na njega i nemaju utjecaja. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.
12. Zahtjev zainteresirane osobe za naknadom troškova sastava odgovora na žalbu Sud, temeljem članka 147. stavka 1. ZUS-a, ocjenjuje neosnovanim, jer razlozi odgovora na žalbu ne navode ništa izvan utvrđenja iz prvostupanjskog spora, a što bi prema ocjeni Suda bilo relevantno za rješavanje ovog spora. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
13. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. i 148. stava 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 19. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
