Poslovni broj: Usž-1818/2025-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Vlaha Bassegli Gozze i Ane Berlengi Fellner, članova vijeća te više sudske savjetnice – specijalistice, Ivane Mamić Vuković, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja NAMA d.d. u stečaju, u Zagrebu, Nemčićeva 1-3, OIB: 62708258549, koje zastupa opunomoćenik Igor Sieber, odvjetnik u Zagrebu, Trnjanska cesta 23, protiv tuženika Povjerenstva za žalbe pri Ministarstvu kulture i medija, u Zagrebu, Runjaninova 2, OIB: 02433307419, radi stavljanja dobra pod preventivnu zaštitu, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3206/2024-7 od 13. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 19. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3206/2024-7 od 13. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-612-08/24-02/0016, URBROJ: 532-02-03- 02-02/1-24-3, od 24. lipnja 2024. te zahtjev tužitelja za naknadom troškova tog dijela upravnog spora.
1.1. Navedenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode , KLASA: UP/I-612-03/24-003/3, URBROJ: 251-14-07/001-24-1, od 22. siječnja 2024., a kojim rješenjem se nekretnina tužitelja stavlja pod preventivnu zaštitu na način pobliže opisan izrekom tog rješenja.
2. Tužitelj u svojoj žalbi pobija navedenu presudu iz svih zakonom propisanih razloga smatrajući da presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Pojašnjavajući svoj stav ističe kako nije sporno da predmetne nekretnine na adresi u Zagrebu, Ilica 4-6 i Radićeva 1, imaju svojstvo kulturnog dobra. Iz ovog razloga nezakonitim smatra određenje prvostupanjskog rješenja, a po kojem se zgrada stavlja pod preventivnu zaštitu do donošenja rješenja o utvrđenju kulturnog dobra, jer ta zgrada ionako već ima svojstvo kulturnog dobra kao dio povijesne urbane cjeline Grada Zagreba, a što je evidentirano i u Registru kulturnih dobara, pod registarskim brojem [registarska oznaka]. Bez obzira na ovu okolnost posebno ističe kako se nad njim u ovom trenutku provodi stečajni postupak te da se na njegovoj imovini, kao stečajnoj masi , imperativno primjenjuju odredbe Stečajnog zakona, a koji zakon je , po njegovom mišljenju, specijalni propis u odnosu na sve druge opće zakone koji bi se na njegovu imovinu mogli primijeniti. Slijedeći taj stav i imajući na umu kako je člankom 171. Stečajnog zakona izričito propisano da se ne mogu valjano stjecati prava na dijelovima imovine koja ulazi u stečajnu masu, zaključuje kako je nezakonito određenje kojim se na njegovoj imovini uspostavljaju određena prava, primjerice potreba zadržavanja trgovačke namjene kulturnog dobra. Predlaže poništiti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Tuženik u svom odgovoru na žalbu u cijelosti ostaje kod navoda svog rješenja te se pridružuje navodima i argumentaciji iz pobijane presude. Ukazuje kako je osporenom presudom jasno argumentirano da očuvanje kulturnog dobra ne utječe na pravo vlasništva nekretnine koja se pod zaštitu stavlja te da određena Stečajnog zakona i Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara nisu u koliziji, budući da utvrđenje preventivnih dobara ne utječe na svrhu stečajne mase, odnosno na imovinu koja služi unovčenju i namirenju troškova iz stečajnog postupka. Pozivajući se na članak 52. Ustava Republike Hrvatske ukazuje da su kulturna dobra, dobra od posebnog značenja za Republiku Hrvatsku te da je vlasništvo nad istim ograničeno, ali da je iz tog razloga predviđena naknada za ograničenja kojima je podvrgnut. Ističe da je ovakva ustavna odredba implementirana i u članku 2. i 3. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, iz kojeg razloga je mišljenja da je osporena presuda, kao i njegovo rješenje u cijelosti usklađeno s tim propisima. Predlaže da Sud odbije žalbu kao neosnovanu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Uvodno Sud ukazuje kako je člankom 126. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24. - u daljnjem tekstu ZUS), propisano da je protiv presude upravnog suda stranke mogu izjaviti žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava, dok je člankom 134. stavkom 1. ZUS -a propisano da Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.
6. Cijeneći citirana procesna zakonska određenja Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom niti po jednoj osnovi propisanoj člankom 126. stavkom 1. ZUS-a, iz razloga na koje se tužitelj poziva u svojoj žalbi. To stoga jer je, prema podacima spisa, postupak prije donošenja osporene odluke proveden sukladno odredbama ZUS-a, a prvostupanjski upravni sud je presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora te je osnovano ocijenio zakonitim rješenje tuženika, pri čemu je za takvu svoju odluku naveo jasne i dostatno obrazložene razloge koje prihvaća i ovaj Sud.
7. Naime, i po ocjeni ovog Suda, osnovano je prvostupanjski upravni sud utvrdio da je rješenje tuženika doneseno pravilnom primjenom i tumačenjem članka 10. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara (Narodne novine, broj 69/99, 151/03, 157/03, 87/09, 88/10, 61/11, 25/12, 136/12, 157/13, 152/14, 44/17, 90/18, 32/20, 62/20, 117/21, 114/22. – u daljnjem tekstu Zakon).
8. Člankom 10. stavkom 1. Zakona propisano je da se za dobra za koja se predmnijeva da imaju svojstvo kulturnoga dobra može , kao privremeno, donijeti rješenje o preventivnoj zaštiti kojeg donosi nadležno tijelo prema mjestu gdje se dobro nalazi, a može ga donijeti bez prethodnog izjašnjavanja stranke.
9. U konkretnom slučaju nije sporno da je predmetna nekretnina kulturno dobro koje se već nalazi na listi zaštićenih kulturnih dobara kao dio povijesne urbane cjeline, ali Sud smatra da takva okolnost ne utječe na mogućnost, odnosno na ovlast javnopravnog tijela da donese osporeno rješenje, budući bi suprotan stav bio protivan samom smislu odredbe i kao takav pretjerano formalan.
10. Naime, postojeća registracija nekretnine, kako je ona određena u Registru kulturnih dobara Republike Hrvatske i navedena pod brojem Z-1525, odnosi se na šire gradsko područje starijih urbanih ishodišta pa čak i njegova okolna područja, iz kojeg razloga je postojeća registracija konkretne nekretnine uspostavljena kao opća razina zaštite, bez specifičnih obilježja. Upravo iz razloga „predmnjevanja“ drukčije razine zaštite, od ove opće pa tada i drukčijeg „svojstva kulturnog dobra“, a kako je ono detaljno navedeno prvostupanjskim rješenjem i konkretizirano na predmetnu nekretninu, doneseno je prvostupanjsko rješenje, do donošenja rješenja iz članka 12. Zakona.
11. Nadalje, Sud zauzima stav kako odredbe Stečajnog zakona nisu određenja koja bi bila specijalan propis u odnosu na odredbe Zakona, već upravo suprotno tome. Naime, režim kulturne ili spomeničke zaštite odnosi se na dobra, dakle na objekt zaštite koji je primaran cilj Zakona i bez obzira na pravno vlasnički status nekretnine koja se pod zaštitu stavlja. Iz ovog razloga pravna pozicija subjekta vlasnika nekretnine koja se pod zaštitu stavlja, a imajući na umu smisao Zakona kao zaštitu objekta koji je kulturno dobro u interesu Republike Hrvatske, je u svojoj biti irelevantna, a ne specijalna kako to tvrdi tužitelj.
12. Bez obzira na navedeno i s obzirom na stav tužitelja kako je stečajnim zakonom propisano da se ne mogu „valjano stjecati prava“ na stečajnoj masi, Sud ukazuje da osporenim rješenjem nitko i ne stječe pravo na istoj, već se odlukom generalno ograničavaju vlasnička prava na kulturnom dobru i to u javnom interesu. S obzirom na naknadu takvog ograničenja, Sud upućuje na članak 52. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 56/90., 28/01., 76/10.), odnosno na članak 32. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96., 73/00.,114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14. i 52/25.).
13. Na kraju, a s obzirom da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen, to je osnovano tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu troškova predmetnog upravnog spora, budući, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve njegove troškove.
14. Trebalo je stoga, temeljem članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 19. veljače 2026.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
