REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-21/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Anti Pecirepu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, za Ministarstvo obrane, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R- 1089/2022-3 od 30. listopada 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-447/2017-33 od 30. kolovoza 2022., u sjednici održanoj 17. veljače 2026.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos od 31.673,60 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose kako je pobliže naznačeno pod točkom I. izreke te naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 10.325,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30. kolovoza 2022. do isplate (točka I. izreke), odbijen je zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće (točka II. izreke) te je odbijen tužitelj s viškom zahtjeva radi isplate na žiro-račun punomoćnika tužitelja Ante Pecirepa, odvjetnika u Zagrebu (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja u točki I izreke (točka 1. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka 2. izreke).
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-1229/2025-2 od 10. rujna 2025. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude, zbog pravnih pitanja: "I. Mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima, odnosno dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja koje su službene evidencije i isprave koje poslodavac vodi po zakonu i u kojima se radno vrijeme evidentira istodobno kad se rad i vrši?
II. Na kome je teret dokaza da je tužitelj na temelju prekovremenog rada koristio slobodne dane u situaciji kada je tuženik vodio evidencije radnog vremena iz kojih su vidljivi oblici rada kao i korištenje slobodnih dana?".
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) zbog pravnih pitanja zbog kojeg je dopuštena te u reviziji predlaže preinačiti drugostupanjsku presudu uz naknadu joj troškova revizijskog postupka, podredno ukinuti nižestupanjske presude i vratiti predmet na ponovno suđenje.
5. Tužitelj u odgovoru na reviziju predlaže odbaciti reviziju kao nedopuštenu, podredno odbiti kao neosnovanu.
6. Revizija je neosnovana.
7. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 3. ZPP, u povodu revizije revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je zahtjev tužitelja kao djelatne vojne osobe za isplatu neisplaćenih dodataka na plaću u razdoblju od travnja 2012. do svibnja 2014.
9. U postupku među strankama nije sporno:
- da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženice kao djelatna vojna osoba, sa sjedištem zapovjedništva u [adresa],
- da za odlučivanje o tužbenom zahtjevu s obzirom na utuženo vremensko razdoblje valja primijeniti Odluku o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09, 118/12), zatim odredbe Pravilnika o dodatku na plaći i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, 55/03 ) koje su uređivale način obračuna dodataka na plaću (dodatak za obavljanje stražarske službe, dodatak za dežurstvo i dr.) i način isplate plaće djelatnih vojnih osoba, ali nisu uređivale plaćanje prekovremenih sati niti dodatak za terenski rad,
- da su od 1. rujna 2011. do 25. lipnja 2013. bile na snazi odredbe čl. 14., čl. 169. st. 1., st. 2. i st. 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09 - dalje u tekstu: ZSOS), a od 26. lipnja 2013. do kraja utuženog razdoblja bile su na snazi odredbe čl. 135., čl. 136., čl. 137. i čl. 139. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 73/13, 75/15, 50/16) koje su propisivale da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da se plaća određuje odlukom o rasporedu, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobno čine i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5 % za svaku godinu navršenog radnog staža, da je osnovica za obračun plaća djelatne vojne osobe jednaka osnovici za obračun za državne službenike i namještenike, da djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak za vojnu vježbu koji se utvrđuje u postupku od osnovice za obračun plaće,
- da je tužitelj u utuženom razdoblju sukladno rasporedu obavljao službene poslove i zadaće na terenu, da je bio radno angažiran prekovremeno, noću, subotama, nedjeljama, blagdanima i u smjenama.
10. Drugostupanjski sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj dokazao da je dnevna evidencija tuženice o radu nepotpuna, o čemu se očitovao i vještak knjigovodstvene struke, koji je dajući prikaz tužiteljeva rada u utuženom razdoblju prema dnevnim evidencijama tuženice, utvrdio da je tuženica odobravala korištenje slobodnih dana, da su svi slobodni dani u evidencijama tuženice označeni oznakom „SD“, odnosno bez naznake po kojoj osnovi se koristi pojedini slobodni dani iz dnevnih evidencija jer da bi u stupcu „d“ trebali biti evidentirani samo oni slobodni dani za koje se sa sigurnošću može utvrditi da se koriste na temelju rada na terenu, da tužitelju nije obračunata i isplaćena naknada za sate prekovremenog rata niti dodaci za ostvarene sate rada, subotom, nedjeljom, noću i blagdanom.
10.1. Drugostupanjski sud je ocijenio da su prema evidencijama tuženice nepodudarni iskazani podaci o broju prekovremenih sati i slobodnih dana te da je tužitelj ostvario veći broj slobodnih dana u odnosu na iskazane prekovremene sate rada, a da tuženica tu razliku nije obrazložila, niti je priložila naloge o korištenju slobodnih dana. Osim toga, da niti jedna od dnevnih evidencija radnog vremena za tužitelja koju je sastavila tuženica kao i mjesečne evidencije radnog vremena za tužitelja nisu potpisane po tužitelju. Stoga je ocjena drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odlučne činjenice o stvarnom odrađenim satima rada utvrdio na temelju iskaza tužitelja i saslušanih svjedoka, jer propust tuženice u vođenju točne evidencije radnog vremena ne može biti na štetu tužitelja.
11. Odgovor na pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima – dostavljenim evidencijama o prisustvu na radu potpisanim od strane tužitelja, ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja (tako ovaj sud i u odlukama Rev-23/2026 od 13. siječnja 2026., Rev-850/2024 od 17. rujna 2024.). Pri tome postupovne odredbe ne predviđaju, u sustavu slobodne ocjene dokaza, hijerarhijski odnos između pojedinih dokaza – materijalnih ili personalnih. U konkretnom predmetu tužitelj je osporio vjerodostojnost evidencije radnog vremena tuženice te su u tu svrhu izvedeni drugi dokazi, a koje je dokaze prvostupanjski sud ocijenio sukladno odredbama ZPP te osporio vjerodostojnost tih evidencija i urednost njezina vođenja.
12. Stoga odgovor na postavljeno pitanje glasi da je pravilan pravni pristup iz pobijane drugostupanjske odluke kada je drugostupanjski sud potvrdio pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i ocijenio personalne dokaze, jer odgovor na pitanje mogu li personalni dokazi poput iskaza tužitelja i svjedoka imati prednost pred materijalnim dokazima – dostavljenim evidencijama o radu potpisanim od strane tužitelja, zavisi od okolnosti svakog pojedinog slučaja, pri čemu tužitelj ima pravo osporavati točnost evidencije o prisustvu na radu, makar ista bila i potpisana od strane tužitelja.
13. Vezano uz drugo postavljeno pitanje „na kome je teret dokaza da je tužitelj na temelju prekovremenog rada koristio slobodne dane u situaciji kada je tuženik vodio evidencije radnog vremena iz kojih su vidljivi oblici rada kao i korištenje slobodnih dana“ valja navesti da revizijski sud reafirmira pravno shvaćanje iz odluke broj Rev - 445/2023-2 od 12. rujna 2023., da je na tužitelju teret dokaza da je slobodne dane koristio po drugoj osnovi od one za koju u evidencijama radnog vremena stoji da je korištena odnosno da mu slobodni dani za prekovremeni rad nisu odobreni.
13.1. Prema ocjeni revizijskog suda, u konkretnom slučaju upravo je tužitelj i dokazao da je dnevna evidencija tuženice o radu nepotpuna, obzirom je tuženica odobravala korištenje slobodnih dana pri čemu je sve slobodne dane označavala oznakom „SD“, a nije naznačila po kojoj osnovi se koristi pojedini slobodni dan iz dnevnih evidencija. Osim toga utvrđeno je da su prema evidencijama tuženice nepodudarni iskazani podaci o broju prekovremenih sati i slobodnih dana te da je tužitelj ostvario veći broj slobodnih dana u odnosu na iskazane prekovremene sate rada, s time da tuženica tu razliku nije obrazložila niti je priložila naloge o korištenju slobodnih dana.
14. Dakle, prema ocjeni revizijskog suda, nižestupanjski sudovi nisu činjenično stanje utvrdili pukim davanjem prednosti personalnim dokazima naspram materijalnih, nego su na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, personalne dokaze doveli u kontekst s drugim činjenicama (tužitelj nije potpisao dnevne i mjesečne evidencije radnog vremena koje je sastavila tuženica, žalio se na evidencije radnog vremena ali mu žalba nije uvažena), a osobito s činjenicom da su u evidencijama tuženice iskazani nepodudarni podaci o broju prekovremenih sati i slobodnih dana pri čemu tuženica tu razliku nije obrazložila, niti je priložila naloge o korištenju slobodnih dana, stoga ovaj sud ocjenjuje da je takav pravni pristup usklađen s pravnim standardom koji je uspostavio ovaj revizijski sud.
15. Slijedom navedenog, prema ocjeni revizijskog suda, nisu osnovani razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, radi čega je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP (tako ovaj sud i u odlukama Rev-850/2024-2 od 17. rujna 2024., Rev-429/2025-2 od 17. lipnja 2025. i dr.).
Zagreb, 17. veljače 2026.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
