Poslovni broj: Usž-14/2026-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Senke Orlić-Zaninović i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća te više sudske savjetnice Nele Petrović, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice IB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik iz Zagreba, Kordunska 1, protiv tuženog Grada Zagreba, Zagreb, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi prestanka novčane pomoći roditelju odgojitelju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-764/2024-12 od 22. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-764/2024-12 od 22. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-551-06/23-014/2953, URBROJ: 251-02-01/001-23-3, od 27. prosinca 2023. (točka I. izreke), a ujedno se odbija zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora (točka II. izreke).

2. Osporavanim rješenjem tuženika od 27. prosinca 2023. odbijen je prigovor tužiteljice protiv rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Sektora za socijalnu politiku, Odjela za demografski razvoj, Odsjeka za pronatalitetnu politiku, KLASA: UP/I-551-06/23- 014/1652, URBROJ: 251-09-22-1/004-23-03 od 31. listopada 2023. godine. Tim prvostupanjskim rješenjem se određuje da tužiteljici s danom 30. rujna 2023., prestaje novčana pomoći kao roditelju odgojitelju, a koja pomoć joj je ranije dodijeljena temeljem rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/935, URBROJ: 251-10-01-17-2 od 14. lipnja 2017. za dijete BB.

3. Tužiteljica je protiv prvostupanjske presude podnijela žalbu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora iz članka 126. stavka 2. i stavka 3. točke 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS), pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i pogrešne primjene materijalnog prava. U razlozima žalbe, u bitnom, navodi da je korisnica socijalnih prava koje je stekla temeljem pojedinačnog pravomoćnog upravnog akta Grada Zagreba, a primjenom Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba'“, broj: 16/16. i 19/16.; dalje: Odluka/16). Tužiteljica je temeljem ovog rješenja trebala imati prebivalište u Zagrebu, biti u zajedničkom kućanstvu i skrbiti o najmanje troje vlastite djece te biti nezaposlena pa joj je novčana pomoć time osiguravala i samu egzistenciju. Ističe da je Europski sud za ljudska prava u predmetu Vesna Hasani protiv Hrvatske (zahtjev br. 208444/09) utvrdio da naknade iz područja soc ijalne skrbi spadaju pod pravo vlasništva zajamčeno Protokolom broj 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (,,NN'' – ''MU'' broj: 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17.; dalje: Konvencija).

3.1. Navodi da je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda da je rok propisan člankom 6. Odluke/22 procesni instruktivni rok, jer se, prema mišljenju tužiteljice, radi o prekluzivnom roku. Mišljenja je da nije dopušteno primijeniti Odluku/22 izravno na prava i obveze uređena pravomoćnim upravnim aktom bez vremenskog ograničenja. Ističe da je u pravomoćnom upravnom aktu, kojim je tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja, u t. III. izreke propisano da novčana pomoć prestaje sukladno odredbi 7. Odluke, a pri tome se misli na propis koji se naznačuje u uvodnom dijelu tog pravomoćnog upravnog akta (kojim nije bilo propisano da novčana pomoć prestaje kad dijete navrši 7 godina), a ne općeg akta koji obuhvaća i Odluku/22. Posljedično tomu, smatra da nije moguće niti dopušteno primijeniti Odluku/22 izravno na prava i obveze uređena pravomoćnim upravnim aktom, tim više jer su istim propisane i obveze za tužiteljicu, primjerice da se ne smije zaposliti.

3.2. Smatra da prvostupanjsko rješenje treba oglasiti ništavim, jer ne postoji ni zahtjev stranke, ni zakon koji ovlašćuje na postupanje po službenoj dužnosti. Poziva se na brojne odluke ESLJP-a i USRH te Suda Europske unije koje smatra primjenjivima u konkretnoj upravnoj stvari.

3.3. Upućuje i na pravna shvaćanja sjednica sudaca VUSRH o procesnim rokovima u kojima ovlaštenici smiju pokrenuti upravni postupak, koje smatra analogno primjenjivima.

3.4. Smatra da je sud nezakonito odbio provesti dokazne prijedloge tužiteljice, što po mišljenju tužiteljice predstavlja naročito bitnu povredu odredbu upravnog spora te povredu prava na pravično suđenje i pristup sudu, poglavito odbijanjem suda da sasluša tužiteljicu na iznijete okolnosti. Navedeno tim više jer nije proveden ispitni postupak u upravnom postupku. Navodi da su time njezina pojedinačna prava i interesi te njezina pojedinačna i individualna životna te socioekonomska situacija, koja obuhvaća obiteljske i privatne specifičnosti, zanemareni u cijelosti.

3.5. Prigovara da se prvostupanjski sud u presudi poziva na presude ovog Suda povodom objektivnog spora ocjene zakonitosti Odluke/22 pa da propušta srž spora, a to je ocijeniti je li pojedinačni upravni akt zakonit.

3.6. Smatra da tuženik nije ovlašteno drugostupanjsko tijelo za odlučivanje o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja te da isti prema članku 23. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09., 110/21., dalje ZUP) te prema članku 4. Pravilnika o unutarnjem redu Stručne službe Gradske uprave („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 34/22. od 30.11.2022.), nije ovlašten rješavati, odnosno nema ovlast voditi upravni postupak. Nadalje, smatra da drugostupanjsko rješenje uopće ne sadrži potpis na aktu, već tek ''rukopis'' iz kojeg nije moguće identificirati potpisnika.

3.7. Ističe da je sud nepravilno odlučio o prigovoru nenadležnosti osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje. Ističe da Sistematizacija na koju se sud poziva, a primjenu koje je tužiteljica također osporila, sadrži propisivanje ovlasti ovisno o rangu i kategoriji odnosno podkategoriji službenika, a da sud ničime nije utvrdio koji je rang imala konkretna službena osoba i samim time je li ista bila ovlaštena.

3.8. Prigovara diskriminaciji na osnovi dobi djeteta te se poziva na presudu ESLJP- a u predmetu Beeler protiv Švicarske, zahtjev br. 78630/12 te na praksu Suda Europske unije.

3.9. Ističe da je u konkretnom predmetu došlo i do povrede načela zabrane retroaktivne primjene propisa, u prilog čemu se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava (Winterwerp protiv Nizozemske). Tvrdi da je svoja prava stekla rješenjem donesenim na temelju Odluke/16, a koji je pak propis stavljen izvan snage Odlukom/18 koja je u prijelaznim i završnim odredbama propisala ujedno da će svi postupci započeti po Odluci/16 biti i dovršeni i dalje po Odluci/16. Ukazuje na to da je Odlukom/22 izmijenjena isključivo Odluka/18 i kasnije izmjene i dopune, a da se Odlukom/22 nije zadiralo u prava ili obveze korisnika prava ostvarenih po Odluci/16. Upućuje na pravno shvaćanje tuženika iznijeto u odluci o pravnom lijeku na zaključak Ureda za demografiju od dana 11. rujna 2019., KLASA: 551-06/19-014/118, kojim je usvojen prigovor podnositeljice uz obrazloženje da se prava stečena Odlukom/16, ne mogu revidirati temeljem Odluke/18. Nadalje, dostavlja i dopis Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport od 15. ožujka 2017. kojim se iznosi shvaćanje da se eventualne izmjene Odluke/16 ne bi mogle primjenjivati na osobe koje su status stekle temeljem Odluke/16.

3.10. Navodi da je zabrana retroaktivnosti narušena dodatno jer je prvostupanjskim i drugostupanjskim rješenjem, uzimajući u obzir trenutak njihove izvršnosti, rješavano ex tunc, a ne pro futuro, jer se zadiralo u pravomoćni upravni akt. 3.11. Prigovara da je u svojoj tužbi izričito predložila i poništenje prvostupanjskog rješenja, iz razloga koji su iznijeti i u historijatu tužbe te tijekom spora, o čemu je prvostupanjski sud propustio odlučiti.

3.12. Posljedično prethodno iznijetom, smatra nezakonitom i točku II. izreke presude, kojom je odbijen zahtjev za naknadu troškova spora. Predlaže usvojiti žalbu te poništiti prvostupanjsku presudu u cijelosti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno predlaže presudom riješiti stvar na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev. Potražuje trošak sastava žalbe po ovlaštenom opunomoćeniku odvjetniku.

4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje u tekstu: ZUS), ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud odbijanjem tužbenog zahtjeva nije povrijedio zakon na štetu tužiteljice, pri čemu je za svoju odluku dao valjano obrazložene razloge.

7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je rješenjem tijela prvog stupnja od 31. listopada 2023. utvrđeno da tužiteljici prestaje novčana pomoć za roditelja odgojitelja s danom 30. rujna 2023., na temelju odredbe članka 7. stavka 1. alineje 1. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 10/18., 20/21., 25/22.). Osporavanim rješenjem tuženika od 27. prosinca 2023., odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen protiv tog prvostupanjskog rješenja kao i zahtjev za naknadu troškova.

8. Odluka o izmjenama i dopunama Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba, broj: 25/22., dalje: Odluka/22), kojom je izmijenjena Odluka o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj: 10/18., 20/21.), bila je predmetom ocjene zakonitosti te su presudom Suda, poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023., odbijeni prijedlozi za ocjenu zakonitosti Odluke/22, kojom su promijenjeni uvjeti prestanka novčane pomoći i iznosi novčane pomoći, a koju presudu je Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio ustavnopravno osnovanom (odluka i rješenje poslovni broj: U-III-1744/2023 i dr. od 14. studenoga 2023.).

9. Odredbom članka 10. Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 10/18., 20/21., 25/22. , dalje: Odluka/18-22) propisano je da se prigovor na pojedinačne akte nadležnog gradskog upravnog tijela donesene na temelju ove odluke podnosi gradonačelniku Grada Zagreba u roku od osam dana od dostave pojedinačnog akta, preko nadležnoga gradskoga upravnoga tijela. Gradonačelnikova odluka o prigovoru je konačna.

10. Treba reći da je odredba članka 10. navedene Odluke /18-22 također bila predmetom ocjene zakonitosti u objektivnom upravnom sporu. Presudom Suda, poslovni broj: Usoz-254/2023-7 od 19. prosinca 2023. zahtjev i prijedlog za ocjenu zakonitosti naprijed navedenog članka 10. Odluke/18-22 je odbijen.

11. U toj presudi Sud je ocijenio, kako s obzirom na odredbe Zakona o upravnim sporovima proizlazi da time što je člankom 10. Odluke/18-22 propisan prigovor kao pravni lijek protiv pojedinačnog upravnog akta, o kojem odlučuje gradonačelnik, nije onemogućeno pravo stranke na kontrolu zakonitosti pojedinačnog upravnog akta od strane suda pune jurisdikcije te da pravni lijek iz te odredbe ne onemogućuje sudsku zaštitu, jer se nakon odluke o prigovoru može pokrenuti sudski spor pred sudom pune jurisdikcije u kojem sporu je sud ovlašten preispitati sva činjenična i pravna pitanja, a stranka u sporu ima sva prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske te da je nakon odluke prvostupanjskog upravnog suda, pod zakonom propisanim uvjetima, moguće izjaviti žalbu ovom Sudu, čime se osigurava dvostupanjska sudska zaštita. Stoga da je u konkretnom slučaju, zakonom propisanom mogućnosti pokretanja upravnog spora protiv pojedinačnog upravnog akta, osigurana sudska kontrola takvih pojedinačnih upravnih akata zbog čega zahtjev i prijedlog nisu osnovani (točka 17. i 20.) 11.1. Izražavajući naprijed navedeno shvaćanje, Sud je imao u vidu i izraženo stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke U-I-2911/2017 od 5. veljače 2019. (točka 18. i 19. presude).

11.2. Valja reći da je predmetni prigovor devolutivni pravni lijek o kojem odlučuje gradonačelnik Grada Zagreba, u svojstvu nadzornog i ujedno nadležnog izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave, koje nadzire rad tijela uprave prema članku 48. stavku 1. točki 3. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 33/01., 60/01., 129/05., 36/09., 36/09., 109/07., 125/08., 150/11., 144/12., 123/17., 98/19.), u ovom slučaju kao drugostupanjsko tijelo, općim aktom jedinice lokalne samouprave ovlašteno kontrolirati zakonitost rada tijela uprave u predmetnim slučajevima.

12. Također neosnovano tužiteljica smatra da drugostupanjsko rješenje ne sadrži potpis budući da je u konkretnom slučaju kao osoba koja je donijela rješenje naznačen Gradonačelnik Grada Zagreba koji je isto i potpisao, koji je Odlukom/18 -22 izričito ovlašten za rješavanje o ovom sui generis prigovoru te u predmetnom upravnom sporu tuženik ne osporava vjerodostojnost potpisa Gradonačelnika Grada Zagreba .

13. Nadalje, suprotno navodu tužiteljice da je sporno ovlaštenje osobe koja je donijela prvostupanjsko rješenje treba reći da je takav navod neosnovan jer je, pravilnom primjenom odredbe članka 23. ZUP-a, rješenje donijela službena osoba u čijem opisu poslova je vođenje tog postupka ili rješavanje u upravnim stvarima sukladno propisima o ustrojstvu javnopravnih tijela.

14. Naime, Sud je, uvidom u Pravilnik o unutarnjem redu Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom ("Službeni glasnik Grada Zagreba", broj: 13/22., 31/22., 26/23.), utvrdio da je odredbom članka 5. podtočka 2.2.1. propisano da se u Odsjeku za pronatalitetnu politiku, obavljaju, između ostalog, poslovi rješavanja u upravnim stvarima vezano uz ostvarenje novčane pomoći za roditelja odgojitelja. Prema točki 75. (2.2.1. Odsjek za pronatalitetnu politiku) Sistematizacije radnih mjesta u uredu, koja je prilog navedenom Pravilniku, u opis poslova višeg stručnog suradnika za provedbu mjera pronatalitetne politike spadaju i poslovi rješavanja u složenijim upravnim stvarima u prvom stupnju sukladno Odluci o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja, zbog čega je odluku u prvom stupnju donijelo nadležno tijelo te potpisala osoba koja je to rješenje i donijela čime je postupljeno sukladno odredbi članka 23. ZUP-a.

15. Nadalje, rok propisan odredbom članka 6. Odluke/22 je procesni instruktivni rok istekom kojeg ne prestaje pravo nadležnog tijela na donošenje pojedinačne odluke radi usklađenja s odredbama Odluke/22. S tim u vezi, pravilno je prvostupanjski sud obrazložio da je cilj propisanog roka zahtjev administrativnim tijelima za što bržim usklađenjem stvarnog stanja s novim općim propisom, kojim nije propisana posljedica propuštanja donošenja rješenja u zadanom roku, a što u ukupnosti ukazuje kako se radi o instruktivnom, a ne o prekluzivnom roku.

16. U odnosu na prigovor da sud nije proveo predložene dokaze treba reći da sud nije vezan prijedlozima stranaka ni u pogledu činjenica koje je trebalo utvrditi ni dokaza kojima se one mogu utvrditi (članak 49. stavak 4. ZUS-a). Osnovano je prvostupanjski sud odbio daljnje izvođenje dokaza, budući da se sve relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o zakonitosti rješenja tuženika, na nedvojben način mogu utvrditi temeljem dokumentacije u spisu predmeta, zbog čega, i po ocjeni ovog Suda izvođenje predloženih dokaza, imajući u vidu podatke spisa predmeta, ne bi dovelo do drugačijeg rješenja ove upravne stvari.

17. Neprovođenje dokaza predloženih po tužiteljici, samo po sebi nema za posljedicu povredu načela pravičnog suđenja na koje ona upire u žalbi. Naime, zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze, slijedom čega je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti isključivo na sudu te ne ovisi o volji stranaka. Pritom se napominje da ni ustavne ni konvencijske odredbe ne jamče stranci u postupku pravo da se sasluša određena stranka, izvede određeni dokaz, već jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice, podupru ih svojih dokazima na način da ni jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku, čemu je ovdje udovoljeno. Kako je tužiteljica i tijekom upravnog postupka kao i upravnog spora, imala mogućnost, koju je i iskoristila, izjasniti se o činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje stvari, to joj nije onemogućeno sudjelovanje u upravnom postupku niti upravnom sporu.

18. U odnosu na prigovor tužiteljice da joj je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva, treba reći da je već u presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz-8/2022-68 od 5. srpnja 2022., Sud utvrdio da ciljeve koje Grad želi postići donošenjem osporene Odluke smatra legitimnima pri čemu valjati imati na umu neupitno pravo predstavničkog tijela Grada Zagreba da uredi odnosno modificira novčanu pomoć roditelja odgojitelja (koju je, bez zakonske obveze, određenoj, usko određenoj kategoriji osoba dala ranija gradska vlast) na način koji smatra odgovarajućim odnosno sukladno s politikom predstavničke većine u Gradskoj skupštini Grada Zagreba (točka 141.). U presudi ovog Suda, poslovni broj: Usoz-143/2022-91 od 27. veljače 2023., Sud nije našao da bi donošenje nove Odluke/22 bilo u nesuglasju s načelom razmjernosti te zaključio da je donositelj uvedenim kompenzacijskim mjerama uspostavio ravnotežu između javnog interesa i zaštite legitimnih očekivanja adresata osporene Odluke (točka 35., 51. do 56.). Stoga Sud ocjenjuje neosnovanim prigovore povrede prava vlasništva zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju.

19. Valja reći da nisu od utjecaja na drukčije rješavanje ove upravne stvari brojne sudske odluke Europskog suda za ljudska prava i Suda Europske unije na koje se tužiteljica paušalno poziva, ne navodeći temeljem čega zaključuje da upravo te odluke trebaju biti od utjecaja na rješenje ove konkretne upravne stvari, odnosno ne obrazlaže koja to činjenična i pravna pitanja u tim predmetima imaju dodirnih točaka s činjenicama ovog predmeta.

20. Ovaj Sud je ocijenio neosnovanim i prigovor tužiteljice u pogledu diskriminacije na osnovi dobi djeteta, s obzirom da je članak 7. Odluke /18-22, odnosno članak 4. Odluke/22, kojim je propisano da novčana pomoć prestaje 30. rujna 2023. korisniku čije je dijete za koje je ostvarena novčana pomoć navršilo 7 godina ili će do 30. rujna 2023. navršiti 7 godina, ocijenjen zakonitim i ustavnopravno prihvatljivim, kako je pojašnjeno u ranijim točkama ovosudne presude. Kako tužiteljica ne osporava da je njezino dijete navršilo 7 godina do 30. rujna 2023., prvostupanjskim rješenjem je pravilno utvrđen prestanak prava na novčanu pomoć. S tim u vezi, neosnovano se tužiteljica poziva na odluku u predmetu Beeler protiv Švicarske jer je neprimjenjiva na ovu upravnu stvar, budući da je sud u toj odluci utvrdio da je ukidanje mirovine za udovce bilo diskriminatorno jer su udovice u usporedivoj situaciji i dalje imale to pravo, što ovdje nije slučaj niti se može usporediti jer se Odluka/22 primjenjuje jednako na sve korisnike koji prestanu ispunjavati propisane uvjete.

21. U odnosu na prigovor tužiteljice da je u konkretnom predmetu došlo i do povrede načela zabrane retroaktivne primjene propisa, ovaj Sud smatra da Odluka ni na koji način ne zadire u prava ostvarena do njezina stupanja na snagu (ne zadire ni u pravo, kao takvo, ni u njegov opseg), već utječe na opseg prava i trajanje prava u budućnosti. Dakle, u konkretnom se slučaju novo pravno pravilo ne primjenjuje na situaciju koja je dovršena, zbog čega osporavana Odluka nema povratno djelovanje, već je riječ o kvazi retroaktivnosti, tj. o pravnom učinku općeg akta koji je, pod određenim uvjetima, dopušten. S tim u vezi upućuje se na obrazloženje presude ovog Suda poslovni broj: Usoz-8/22 od 5. srpnja 2022. u kojoj odluci se Sud detaljno očitovao i navedeni prigovor otklonio (točke 104.-124.). Stoga, po ocjeni Suda, nije bilo zapreke za primjenu odredbe članka 6. Odluke/22.

22. Neosnovano tužiteljica prigovara da je svoje pravo roditelja odgojitelja ostvarila temeljem Odluke/16 pa da nije bilo osnove za primjenu Odluke/18-22 na pravo ostvareno temeljem Odluke/16. Naime, tužiteljica je sukladno odredbama Odluke/16 ostvarila pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja te je postupak s tim u vezi u trenutku stupanja na snagu Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelja („Službeni glasnik Grada Zagreba“, broj 10/18.) bio završen, a Odluka u članku 12. propisuje da postupci koji su započeti prema odredbama Odluke/16, a do stupanja na snagu ove odluke nisu dovršeni, bit će dovršeni prema odredbama te odluke , dok sukladno članku 13. Odluke/18, danom stupanja na snagu te odluke, prestaje važiti Odluka/16.

22.1. Valja istaknuti da odluka o pravnom lijeku na zaključak od dana 11. rujna 2019., KLASA: 551-06/19-014/118, Ureda za demografiju, na kojeg se poziva tužiteljica, a kojim je usvojen prigovor drugog podnositelja zahtjeva u postupku ostvarivanja prava roditelja odgojitelja, nije bila predmetom ocjene zakonitosti pred ovim Sudom i nije od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, a valja i naglasiti da je ta odluka donesena u činjenično različitoj situaciji od predmetne. Jednako tako, dopis Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport od 15. ožujka 2017. kojim se na upit podnositelja iznosi mišljenje da se eventualne izmjene Odluke/16 ne bi mogle primjenjivati na osobe koje su status stekle temeljem Odluke/16, nema obvezujuću pravnu snagu za ovaj Sud, koji s takvim shvaćanjem nije suglasan.

23. Sukladno odredbi članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a, predmet upravnog spora je ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek. U konkretnom slučaju, predmet upravnog spora je osporavano drugostupanjsko rješenje od 27. prosinca 2023., kao pojedinačna odluka kojom je odbijen prigovor tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja od 31. listopada 2023. godine. Kako je prvostupanjski sud ocijenio zakonitim navedeno drugostupanjsko rješenje, to nije bilo osnove da odlučuje o prigovoru tužiteljice protiv prvostupanjskog rješenja od 31. listopada 2023. godine.

24. Odlukom/22, koju su zakonitom i ustavnopravno prihvatljivom ocijenili ovaj Sud, odnosno Ustavni sud Republike Hrvatske, Grad Zagreb je na drugačiji način riješio uvjete i način dodjele novčane pomoći za roditelje odgojitelje, slijedom čega ima pravo pojedinačnim aktima odrediti trajanje novčane pomoći i njenu visinu u skladu s pravilima uspostavljenima novom Odlukom. S tim u vezi, valja ukazati na odredbe članka 10. stavka 2. ZUS-a kojim je propisano da je pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna za sve.

25. Slijedom svega navedenog, valjalo je pozivom na odredbu članka 135. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke, a odluka o troškovima spora (točka II. izreke) utemeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. u vezi članka 148. stavka 4. istog Zakona.

U Zagrebu 17. veljače 2026.

Predsjednica vijeća

Evelina Čolović Tomić