Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-77/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LK, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Pejić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Osijeku od 1. prosinca 2025. poslovni broj P-1451/2019-34, u sjednici vijeća 5. veljače 2026.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 1. prosinca 2025. poslovni broj P-1451/2019-34:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim su utvrđene ništetnim odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9012143419 od 5. prosinca 2006.

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnim odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj 9012143419 od 5. prosinca 2006. i pod toč. II. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.232,31 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate i zahtjev tužitelja odbija

- preinačuje pod toč. III. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9012143419 od 5. prosinca 2006., pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju s osnova stjecanja bez osnove iznos od 6.232,31 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, dok je pod toč. III. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Navedenu presudu u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9012143419 od 5. prosinca 2006. i za isplatu iznosa od 6.232,31 EUR koji je plaćen tuženici po osnovu ništetnih ugovornih odredaba radi promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015., ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka 5. prosinca 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9012143419 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tuženica kao kreditor odobrila tužitelju kao korisniku kredit u iznosu od 78.019,04 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s ugovorenom redovnom kamatom koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženice i koja u trenutku sklapanja ugovora iznosi 4,75% godišnje i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF

- da je između stranaka 22. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012143419 kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15)

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je podigao kredit za adaptaciju kuće koju nikada nije iznajmljivao, da mu je tuženica preporučila uzeti kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao "dobar za njega" i da mu pritom nije objašnjeno o čemu ovisi način promjene kamatne stope niti da postoji rizik vezan uz valutu CHF

- da je provedenim vještačenjem po vještakinji Tonki Vulić utvrđeno da razlika između obračunatih anuiteta po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početnu kamatnu stopu od 4,75% te radi tečajne razlike po kojoj je kredit otplaćivan u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, umanjujući je za tzv. negativnu razliku kada su anuiteti bili niži od početnih iznosi 63.848,28 kn, da je čl. 5. Dodatka Ugovora o kreditu utvrđena preplata u iznosu od 16.890,94 kn pa da razlika između iznosa koji mu pripadaju temeljem ništetnih ugovornih odredaba i priznate preplate u konverziji iznosi - 46.957,34 kn

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojima je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF, te da iste obvezuju sudove u individualnoj restitucijskoj parnici potrošača primjenom čl. 502.c ZPP

- da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nije razumljiva jer nisu određeni uvjeti promjenjivosti niti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, a niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti vezano uz primjenu valutne klauzule u CHF da bi tužitelj bio u mogućnosti na temelju jasnih i razumljivih kriterija predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz Ugovora o kreditu, da se radi o odredbama koje je u ugovor uvrstila tuženica bez mogućnosti pregovaranja i koje protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja

- da unatoč tome što je konverzija provedena sukladno čl. 19.c ZID ZPK/15 da priznatim iznosom preplate u konverziji nije namirena razlika koja je nastala primjenom metodologije o ništetnosti odredaba o promjeni visine kamatne stope i primjeni valutne klauzule i da je „Dodatak Ugovora o kreditu sačinjen isključivo pod uvjetima koje je odredila tuženica“ i koje je tužitelj prihvatio da ne bi plaćao povećanu ratu kredita

- da je rješenjem od 29. rujna 2025. dopuštena preinaka tužbe povišenjem zahtjeva iz podneska tužitelja od 17. rujna 2025. nakon provedenog vještačenja i da se radi o tzv. nepravnoj preinaci tužbe

- da nije osnovan prigovor zastare jer od donošenja presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. pa do podnošenja tužbe 6. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, a da je podnošenjem tužbe prekinuta zastara i za povišeni dio zahtjeva sukladno pravnom shvaćanju VSRH od 27. svibnja 2024., na temelju čega sud zaključuje da su odredbe čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu ništetne ugovorne odredbe što je utvrđeno pod toč. I. izreke, te da tužitelj temeljem čl. 323. st. 1. i čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ima pravo na vraćanje onog što je temeljem ništetnih odredaba platio pa je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 6.232,31 EUR sa zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate pod toč. II. izreke presude.

6. Tuženica u žalbi navodi da je sud utvrdio ništetnom (i) odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu koja sama po sebi nije sporna jer sadrži predmet ugovora, odnosno naznačeni iznos kredita koji je tužitelju isplaćen pa ista ne uzrokuje neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Ustraje u tvrdnjama da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj izgubio pravo na potraživanje bilo kakvih iznosa po osnovnom Ugovoru o kreditu, ukazujući da je navedeni stav zauzet u odlukama VSRH Gos-1/19 i Rev-637/2019, s obzirom da su svi plaćeni iznosi iskorišteni za namirenje obveza po novom pravnom osnovu i nisu u imovini tuženice bez pravnog osnova, pri čemu je otpao pravni interes tužitelja (i) za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora, da tužitelj u ovom postupku pokušava ostvariti pravo protivno čl. 19.a, b i c ZID ZPK/15 zanemarujući da su korisnici kredita koji su prihvatili izračun konverzije došli u pravnu poziciju u kojoj se nalaze korisnici kredita u EUR prema jasno određenim pravilima po kojima se provodi konverzija, radi čega bi bilo kakvim novim "obeštećenjem" ostvarili dvostruku korist na štetu tuženice i protivno ZID ZPK/15 kao specijalnog propisa koji je donesen upravo sa svrhom rješavanja spornog pitanja. Ukazuje na odluku Suda Europske unije donesene u predmetu broj C-260/2018 u kojoj je zauzeto stajalište da bi utvrđivanje ništetnosti Dodataka Ugovora o kreditu u činjenično identičnoj situaciji bilo protivno pravu Europske unije i na odluku broj C- 567/2020 u kojoj je izneseno stajalište da ugovorne odredbe koje su odraz ZID ZPK/15, a čiji je cilj bio nadomjestiti ništetne odredbe Ugovora o kreditu, ne podliježu odredbama Direktive. Nastavno u žalbi osporava utvrđeno činjenično stanje, posebice u dijelu utvrđenja ništetnosti valutne klauzule s obzirom je ista dopuštena primjenom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je presuda nerazumljiva i ima nedostataka radi kojih se ne može ispitati i da su na štetu tuženice povrijeđena prava zajamčena čl. 14. st. 2., čl. 26., čl. 29. st. 1. i čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na pošteno suđenje.

7. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u proturječnosti sa sadržajem provedenih dokaza, koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP i nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost, kao niti ijednu drugu bitnu povredu na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP. Isto tako tuženica neosnovano tvrdi da su joj povrijeđena prava zajamčena čl. 14. st. 2., čl. 26., čl. 29. st. 1. i čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda na pošteno suđenje, s obzirom da je u ravnopravnoj stranačkoj ulozi s tužiteljem sudjelovala u postupku i imala mogućnosti iznijeti činjenice i predložiti dokaze, kao i da se sud u obrazloženju presude osvrnuo na činjenične tvrdnje kojima je tuženica osporila pravo tužitelja na deklaratornu i kondemnatornu zaštitu i iznio razloge na temelju kojih je iste otklonio.

8. Međutim, osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučeno djelomično pogrešnom primjenom materijalnog prava.

9. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužitelja o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju kojih ovisi promjena kamatne stope, da su odredbe čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) i da su navedene ugovorne odredbe ništetne primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03.

9.1. S tim u vezi valja ukazati da kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

9.2. Kako tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužitelja o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, a da je saslušanje javnog bilježnika nepodesno dokazno sredstvo za dokazivanje te činjenice pa je pravilno taj dokazni prijedlog odbijen, a da su informativni letci i brošure bili predmetom analize u kolektivnom sporu i nisu dokazna sredstva da je tužitelj u potpunosti obaviješten (informiran) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužitelja koji jasno navodi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o spornim ugovornim odredbama.

10. Tužitelj ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi primjenom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., u daljnjem tekstu: ZOO).

11. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu koji nosi naslov „IZNOS KREDITA“ i glasi: „Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 78.019,04 CHF (slovima: (...)) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita".

11.1. Navedenom ugovornom odredbom definirana je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita koji je tuženica isplatila tužitelju. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna".

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu proizvode pravni učinak na tužitelja kao potrošača.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

14. Nakon što je sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu tužitelja ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 4. Ugovora o kreditu niti odredba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 7. Ugovora o kreditu s obzirom da su obje ugovorne odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Dodatkom i da su u obračun konverzije uzeti svi iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi.

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužitelj platio tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelja u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

17. Zaključno, prihvaćanjem konverzije u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelj je restituiran s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos radi promjene kamatne stope i radi tečajne razlike od 6.232,31 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužitelja koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

18. S obzirom da ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO, tužitelj bi primjenom općeg propisa (čl. 1115. ZOO) imao pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njegove obveze ugovorene Dodatkom Ugovora o kreditu, a identično pravno shvaćanje je izrazio VSRH u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 kao i na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022., dok nema pravo na zateznu kamatu za daljnje razdoblje, odnosno nakon što su novčani iznosi iskorišteni za namirenje obveze po Dodatku Ugovora o kreditu.

19. Međutim, tužitelj pod toč. II. tužbenog zahtjeva koji je određen u podnesku od 17. rujna 2025. potražuje zateznu kamatu na cjelokupni iznos od 1. listopada 2015. do isplate, a što znači da tužitelj ne potražuje zateznu kamatu na pojedinačno određene novčane iznose od kada su plaćeni pa do dana kada su nastupili učinci provedene konverzije (30. rujna 2015.), pa s obzirom da sud odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva (čl. 2. st. 1. ZPP) to nije postojala mogućnost pružiti tužitelju potrošačku zaštitu u smislu prava na zateznu kamatu na koju bi prema shvaćanju ovoga suda (jedino) imao pravo.

20. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice, te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnost čl. 4. i 7. Ugovora o kreditu, dok je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu u preostalom dijelu toč. I. izreke i pod toč. II. izreke i odbio zahtjev tužitelja.

21. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

22. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužitelj djelomično uspio sa zahtjevom za utvrđenje ništetnosti, a tuženica u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu i za utvrđenje ništetnosti. Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužitelj bi trebao naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužitelj zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe. O predmetu spora u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne dovodi do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh, pa ne postoje opravdani razlozi da se tužitelja kao potrošača obveže na naknadu troškova postupka.

23. Stoga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenom čl. 154. st. 4. ZPP.

24. Razlozi na temelju kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove tuženice za sastav žalbe i sudske pristojbe na žalbu pa je stoga odbijen zahtjev tuženice.

U Varaždinu 5. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek