REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3513/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senija Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Đura Sesse člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Cresanka d.d., OIB 47639427219, sa sjedištem u [adresa], koju zastupa punomoćnica Ingrid Jurcan-Lakičević, odvjetnica VUKIĆ, JELUŠIĆ, ŠULINA, STANKOVIĆ, JURCAN & JABUKA odvjetničkog društva d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženice PD, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivana Dedić Golić, odvjetnica u Rijeci, radi predaje u posjed, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž- 539/2022-3 od 1. prosinca 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malomu Lošinju, poslovni broj P-2023/2021-8 od 23. ožujka 2022., u sjednici održanoj 3. veljače 2026.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku, poslovni broj Gž-539/2022-3 od 1. prosinca 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Malomu Lošinju, poslovni broj P - 2023/2021-8 od 23. ožujka 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za potrebe razvoja prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava na pravično suđenje te prava na dom, kao zasebne osnove za dopuštenje revizije.

2. Pitanja koja je predlagateljica naznačila u prijedlogu glase:

1) Je li sud po službenoj dužnosti dužan odlučiti o pravu na dom; 2) Je li sud prilikom odlučivanja o prigovoru prava na dom dužan provest test razmjernosti;

3) Je li osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije u parnici radi predaje u posjed ako sud utvrdi da je druga osoba, a ne tuženik u faktičnom posjedu nekretnine?

4. Tužitelj nije odgovorio na prijedlog tuženice za dopuštenje revizije.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 387. u vezi s člankom 385.a stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda putem dopuštanja revizije.

6. Naime, pobijanom je presudom tuženica obvezana predati u posjed, slobodnu od osoba i stvari, prizemnu dvorišnu zgradu u okućnici vile [adresa] u [adresa], anagrafske oznake [adresa], koja se zgrada nalazi lijevo od ulaza u vilu [adresa], uz zapadni dio okućnice, sve sagrađeno na k. č. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 3.778 m², upisana i u Uredu za katastar Rijeka, Ispostava Cres, kao kuća površine 63 m² na k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] - grad. Odluka je ovakvog sadržaja donesena nakon što su sudovi utvrdili da je tuženici i njenoj obitelji (suprug i dvoje djece) predmetna nekretnina, a radi se o prostoru nekadašnje praonice koji je prenamijenjen u stambeni prostor, dodijeljena za stanovanje kao nužni smještaj rješenjem broj 202-4/87 Stambene komisije prednika tužiteljice (OOUR „hoteli Kimen“ Cres) od 10. lipnja 1987. Tuženica je stanovala u predmetnoj nekretnini sa svojom obitelji, u drugu nekretninu se smjestila 2015. sa svojim drugim suprugom, a nakon što je započeo ovaj postupak, ali predmetnu nekretninu nije predala tužitelju. Štoviše, i nadalje ima prijavljeno prebivalište na adresi predmetnog objekta, dok je nakon njezina preseljenja u predmetnoj nekretnini stanovao njezin sin P do svoje smrti 2019., kojem je donosila hranu, a sada u istoj, uz suglasnost tuženice, stanuje njezin punoljetni sin JD. On je, uz potporu tuženice, počeo uređivati tu nekretninu za vrijeme trajanja ovog postupka (2019.) te sada u nekretnini stanuje. Sama tuženica je i tijekom ovog postupka iskazivala namjeru da pred sudom prikaže da se nekretnina koristi (tome u prilog su i fotografije svježe posječenog drveća i granja s dvorišta predmetne nekretnine). S tim se u vezi i sama tuženica pozivala na pravo na dom istaknuvši taj prigovor na ročištu od 14. veljače 2022. Sudovi su, provedbom testa razmjernosti zaključili da je interes tužitelja za predaju predmetnog prostora jači od interesa tuženice za stanovanjem zato što je tuženica pronašla drugi smještaj za stanovanje već 2015. pa predmetna nekretnina i ne predstavlja njezin dom, ali ona i dalje odbija predati predmetni prostor tužitelju i prijavljuje svoje prebivalište na adresi predmetne nekretnine. S druge strane, u postupku je utvrđeno da je tužitelju predmetna nekretnina potrebna za poslovne svrhe, poboljšanje njegova poslovanja, odnosno za razvoj kvalitetnog turizma jer se predmetni objekt nalazi na čestici na kojoj je Vila [adresa] i cijela čestica je urbanističkim planom predviđena za objekte zdravstvenog i wellness turizma, a tužitelj posjeduje i građevinsku dozvolu za gradnju na tom području.

7. U opisanim okolnostima prva dva pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti jer o njima i ne ovisi odluka sporu zato što su sudovi o pravu na dom tuženice odlučili provevši test razmjernosti. Ni o trećem naznačenom pitanju ne ovisi odluka u sporu zato što tuženica, usprkos tome što osobno ne koristi predmetni stan za stanovanje, odbija predati nekretninu tužitelju, a iz naprijed utvrđenih činjenica proizlazi da ipak poduzima određene posjedovne čine kojima izražava volju za posjedovanjem predmetnog stana. Štoviše, poziva se i na pravo na dom, iako osobno ne stanuje u tom stanu. Osim toga, iz sadržaja prijedloga i njegovih priloga ne proizlazi da je u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita koja bi odlukom o prihvaćanju tužbenog zahtjeva tuženici bila uskraćena.

8. U takvim okolnostima, prema ocjeni revizijskog suda danoj u primjeni odredbe članka 387. stavka 1. u vezi s člankom 385.a stava 1. ZPP, pitanja naznačena u prijedlogu nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP slijedom čega je riješeno kao u točki I. izreke.

9. Što se, pak tiče, tvrdnji o povredi temeljnoga ljudskog prava na dom zajamčenog člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), revizijski sud ocjenjuje da drugostupanjska odluka ne predstavlja miješanje u ovo pravo tuženice jer su sudovi naveli pravnu osnovu za prihvaćanje zahtjeva (odredbe članka 161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - „Narodne novine“ broj 91/96, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17) te su stoga odluke zakonite. Spomenute odredbe teže legitimnom cilju zaštite prava drugih, u konkretnom slučaju tužiteljice kao vlasnice predmetne nekretnine, a način na koji su sudovi primijenili ove odredbe nije nerazmjeran navedenom legitimnom cilju. Odluke nižestupanjskih sudova u tom smislu sadrže valjane, ozbiljne, relevantne i dostatne razloge. Stoga tuženica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku povrijeđeno pravo na dom.

9.1. Nadalje, prema ocjeni ovog suda, predlagateljica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim ni da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektima prava na obrazloženu odluku i zabrane arbitrarnosti.

9.2. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Konvencije i člankom 29. stavkom 1. Ustava RH. Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

9.3. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

9.4. Prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za prihvaćanje zahtjeva tužitelja, zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koje su sudu prezentirale stranke. Drugim riječima, razlozi navedeni u obrazloženju odluke obuhvatili su sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku. U takvim okolnostima predlagateljica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje. To tim više što sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuje da je nekoj stranci u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koju predlagateljica u ovom postupku nije uspjela ishoditi.

10. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije , pa je u takvim okolnostima, na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 4. ZPP , prijedlog za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti i riješiti kao u točki II. izreke.

Zagreb, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil