REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1224/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić, Darka Milkovića i Đura Sesse članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice SZ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Srđan Kalebota, odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, sa sjedištem u Zagrebu, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Porobija, odvjetnica Odvjetničkog društva Porobija & Porobija j.t.d., sa sjedištem u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice i tuženika protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž- 817/2023-2 od 13. veljače 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P- 1887/2022 od 5. travnja 2023., u sjednici održanoj 3. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e:

I. Revizija tužiteljice se odbija.

II. Preinačuju se presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž - 817/2023-2 od 13. veljače 2025. i Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru poslovni broj P-1887/2022 od 5. travnja 2022. u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.864,53 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, i u tom dijelu sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 7.864,53 EUR (89.239,90 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31. prosinca2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

- na iznos 19,58 EUR (147,53 kuna) od 15. studenoga 2007.,

- na iznos 19,24 EUR (145,00 kuna) od 15. prosinca 2007.,

- na iznos 19,83 EUR (149,39 kuna) od 15. siječnja 2008.,

- na iznos 19,73 EUR (148,69 kuna) od 15. veljače 2008.,

- na iznos 38,57 EUR (290,57 kuna) od 15. ožujka 2008.,

- na iznos 38,34 EUR (288,91 kuna) od 15. travnja 2008.,

- na iznos 37,09 EUR (279,46 kuna) od 15. svibnja 2008.,

- na iznos 37,56 EUR (283,03 kuna) od 15. lipnja 2008.,

- na iznos 37,19 EUR (280,24 kuna) od 15. srpnja 2008.,

- na iznos 37,11 EUR (279,64 kuna) od 15. kolovoza 2008.,

- na iznos 37,10 EUR (279,54 kuna) od 15. rujna 2008.,

- na iznos 39,17 EUR (295,10 kuna) od 20. listopada 2008.,

- na iznos 39,30 EUR (296,09 kuna) od 19. studenoga 2008.,

- na iznos 38,16 EUR (287,51 kuna) od 15. prosinca 2008.,

- na iznos 52,63 EUR (396,56 kuna) od 15. siječnja 2009.,

- na iznos 52,88 EUR (398,42 kuna) od 15. veljače 2009.,

- na iznos 44,89 EUR (338,24 kuna) od 15. ožujka 2009.,

- na iznos 46,73 EUR (352,05 kuna) od 15. travnja 2009.,

- na iznos 47,09 EUR (354,80 kuna) od 15. svibnja 2009.,

- na iznos 43,94 EUR (331,03 kuna) od 15. lipnja 2009.,

- na iznos 44,49 EUR (335,18 kuna) od 15. srpnja 2009.,

- na iznos 56,32 EUR (424,38 kuna) od 15. kolovoza 2009.,

- na iznos 59,84 EUR (450,85 kuna) od 15. rujna 2009.,

- na iznos 55,94 EUR (421,45 kuna) od 15. listopada 2009.,

- na iznos 58,46 EUR (440,45 kuna) od 16. studenoga 2009.,

- na iznos 58,06 EUR (437,42 kuna) od 15. prosinca 2009.,

- na iznos 64,86 EUR (488,72 kuna) od 15. siječnja 2010.,

- na iznos 68,50 EUR (516,09 kuna) od 16. veljače 2010.,

- na iznos 68,29 EUR (514,53 kuna) od 15. ožujka 2010.,

- na iznos 72,63 EUR (547,26 kuna) od 15. travnja 2010.,

- na iznos 80,59 EUR (607,22 kuna) od 15. svibnja 2010.,

- na iznos 74,56 EUR (561,80 kuna) od 15. lipnja 2010.,

- na iznos 83,70 EUR (630,63 kuna) od 15. srpnja 2010.,

- na iznos 83,39 EUR (628,31 kuna) od 15. kolovoza 2010.,

- na iznos 102,33 EUR (770,98 kuna) od 15. rujna 2010.,

- na iznos 91,30 EUR (687,87 kuna) od 15. listopada 2010.,

- na iznos 93,85 EUR (707,10 kuna) od 15. studenoga 2010.,

- na iznos 87,73 EUR (660,99 kuna) od 15. prosinca 2010.,

- na iznos 88,74 EUR (668,63 kuna) od 15. siječnja 2011.,

- na iznos 84,70 EUR (638,16 kuna) od 15. veljače 2011.,

- na iznos 87,15 EUR (656,61 kuna) od 15. ožujka 2011.,

- na iznos 87,27 EUR (657,57 kuna) od 15. travnja 2011.,

- na iznos 94,74 EUR (713,83 kuna) od 15. svibnja 2011.,

- na iznos 110,61 EUR (833,39 kuna) od 15. lipnja 2011.,

- na iznos 128,67 EUR (969,44 kuna) od 15. srpnja 2011.,

- na iznos 139,02 EUR (1.047,41 kuna) od 15. kolovoza 2011.,

- na iznos 108,64 EUR (818,52 kuna) od 15. rujna 2011.,

- na iznos 98,42 EUR (741,53 kuna) od 15. listopada 2011.,

- na iznos 99,10 EUR (746,67 kuna) od 15. studenoga 2011.,

- na iznos 102,35 EUR (771,15 kuna) od 16. prosinca 2011.,

- na iznos 109,82 EUR (827,43 kuna) od 18. siječnja 2012.,

- na iznos 112,14 EUR (844,93 kuna) od 17. veljače 2012.,

- na iznos 108,59 EUR (818,18 kuna) od 16. ožujka 2012.,

- na iznos 108,75 EUR (817,35 kuna) od 18. travnja 2012.,

- na iznos 111,82 EUR (842,51 kuna) od 18. svibnja 2012.,

- na iznos 112,26 EUR (845,81 kuna) od 18. lipnja 2012.,

- na iznos 108,86 EUR (820,24 kuna) od 18. srpnja 2012.,

- na iznos 108,01 EUR (813,78 kuna) od 17. kolovoza 2012.,

- na iznos 101,45 EUR (764,37 kuna) od 18. rujna 2012.,

- na iznos 107,87 EUR (812,73 kuna) od 18. listopada 2012.,

- na iznos 110,71 EUR (834,18 kuna) od 16. studenoga 2012.,

- na iznos 108,59 EUR (818,16 kuna) od 15. prosinca 2012.,

- na iznos 106,10 EUR (799,39 kuna) od 15. siječnja 2013.,

- na iznos 105,24 EUR (792,92 kuna) od 15. veljače 2013.,

- na iznos 104,35 EUR (786,24 kuna) od 15. ožujka 2013.,

- na iznos 110,55 EUR (832,95 kuna) od 15. travnja 2013.,

- na iznos 101,43 EUR (764,23 kuna) od 15. svibnja 2013.,

- na iznos 99,94 EUR (753,00 kuna) od 15. lipnja 2013.,

- na iznos 100,83 EUR (759,71 kuna) od 15. srpnja 2013.,

- na iznos 99,90 EUR (752,66 kuna) od 15. kolovoza 2013.,

- na iznos 103,23 EUR (777,80 kuna) od 15. rujna 2013.,

- na iznos 105,39 EUR (794,07 kuna) od 15. listopada 2013.,

- na iznos 106,45 EUR (802,01 kuna) od 15. studenoga 2013.,

- na iznos 110,20 EUR (830,33 kuna) od 15. prosinca 2013.,

- na iznos 106,41 EUR (801,74 kuna) od 15. siječnja 2014.,

- na iznos 75,89 EUR (571,80 kuna) od 15. veljače 2014.,

- na iznos 77,83 EUR (586,43 kuna) od 15. ožujka 2014.,

- na iznos 76,14 EUR (573,68 kuna) od 15. travnja 2014.,

- na iznos 73,71 EUR (555,40 kuna) od 15. svibnja 2014.,

- na iznos 74,24 EUR (559,35 kuna) od 16. lipnja 2014.,

- na iznos 75,97 EUR (572,40 kuna) od 15. srpnja 2014.,

- na iznos 77,35 EUR (582,82 kuna) od 18. kolovoza 2014.,

- na iznos 77,71 EUR (585,47 kuna) od 15. rujna 2014.,

- na iznos 79,19 EUR (596,65 kuna) od 15. listopada 2014.,

- na iznos 81,32 EUR (612,69 kuna) od 17. studenoga 2014.,

- na iznos 81,72 EUR (615,69 kuna) od 15. prosinca 2014.,

- na iznos 82,03 EUR (618,05 kuna) od 15. siječnja 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 16. veljače 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 16. ožujka 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 15. travnja 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 15. svibnja 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 15. lipnja 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 15. srpnja 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 17. kolovoza 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 15. rujna 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 15. listopada 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 16. studenoga 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 15. prosinca 2015.,

- na iznos 81,87 EUR (616,85 kuna) od 15. siječnja 2016.''.

III. Svaka stranaka snosi svoje troškove nastale do pravomoćnosti.

IV. Nalaže se tužiteljici SZ, OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplatiti tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, s osnove parničnog troška iznos od 750,00 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točki 1. izreke utvrđeno da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 1. Ugovora o [broj kredita] od 15. studenoga 2005., kojeg su zaključili prednik tužiteljice RZ i tuženik, u dijelu kojim je ugovoreno da se tužitelju odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.488,88 CHF prema srednjem tečaju HNB, u dijelu kojim je ugovoreno da se korisnik kredita iznos kredita iz prethodnog stavka obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom, zatim u dijelu članka 2. kojim je ugovoreno da je korisnik kredita dužan iznos kredita od 77.488,00 CHF platiti u anuitetima i s redovnom kamatnom stopom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, potom u dijelu članka 7. kojim je ugovoreno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 388,48 CHF po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. U točki 2. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba dijela članka 2. Ugovora o [broj kredita] od 15. studenoga 2005. zaključenog između prednika tužiteljice RZ i tuženika u kojim je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d., zatim u dijelu članka 7. stavka 2. kojim je ugovoreno da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor snizi ili povisi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. U točki 3. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 11.844,17€ (89.239,90 kuna), s pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u ovoj točki izreke. Odlukom je o parničnom trošku sadržanom u točki 4. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.118,27 EUR (23.494,61 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Presudom je suda drugog stupnja u točki I. izreke odbijena kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama 1. i 2. izreke, u točki 3. izreke, osim za iznos od 3.979,64 EUR (29.984,61 kuna), dakle prvostupanjska je presuda potvrđena u dijelu točke 3. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.864,53 EUR (59.255,29 kuna) sa zateznim kamatama od 15. siječnja 2016. do isplate i u točki 4. izreke za iznos od 2.182,01 EUR sa zateznom kamatom od 5. travnja 2023. do isplate. Nadalje je u točki II. izreke preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točke 3. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 3.979,64 EUR (29.984,61 kuna) sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2016. do isplate, u dijelu točke 4. izreke kojim je tužiteljici dosuđen parnični trošak u iznosu od 936,26 EUR i u dijelu kojim je tužiteljici dosuđena zatezna kamata na iznos od 2.182,01 EUR od 7. rujna 2021. do 4. travnja 2023. te je: odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.979,64 EUR (29.984,61 kuna) sa zateznom kamatom od 15. siječnja 2016. do isplate, zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 936,26 EUR i zahtjev za zateznu kamatu na dosuđeni iznos troškova postupka od 2.182,01 EUR u razdoblju od 7. rujna 2021. do 4. travnja 2023. U točki III. izreke odbijena je žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim tužiteljici nije dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 746,58 EUR. Ujedno je odlukom o parničnom trošku sadržanom u točki IV. izreke naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku trošak žalbenog postupka u iznosu od 81,04 EUR s pripadajućom zateznom kamatom od donošenja drugostupanjske presude 13. veljače 2025. do isplate, dok je u točki V. izreke odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 399,92 EUR, kao i zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 248,85 EUR.

3. Ovaj je sud rješenjem broj Revd-2403/2025-2 od 8. srpnja 2025. dopustio tužiteljici i tuženiku reviziju protiv drugostupanjske presude. Tužiteljici je revizija dopuštena u preinačujućem dijelu drugostupanjske presude zbog pravnog pitanja koje glasi:

"Ima li korisnik kredita koji je sklopio Dodatak ugovora o kreditu na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) pravo na potpuno obeštećenje zbog ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu na način da sudskim putem, a nakon provedene konverzije, ostvari povrat u pravno i činjenično stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo i to povratom sve koristi koju je banka kao nepošteni trgovac stekla temeljem tih odredbi, uključujući i razliku glavnice kredita kako je utvrđena nakon konverzije u odnosu na glavnicu kredita kako bi iznosila po početnom tečaju švicarskog franka za kunu i početnoj kamatnoj stopi?".

3.1. Tuženiku je revizija dopuštena u dosuđujućem, kao i u dijelu koji se odnosi na trošak postupka, u odnosu na pravno pitanje:

"Ima li tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama ZID ZPK/15 pravo na povrat iznosa tzv. preplate redovne kamate, plaćene temeljem odredbe o načinu promjene redovne kamatne stope iz CHF kredita i pravo na povrat iznosa plaćenih temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže uz CHF (CHF valutna klauzula), unatoč izvršenoj konverziji?".

4. Postupajući po dopuštenju revizijskog suda, tužiteljica pobija drugostupanjsku presudu u dijelu kojim nije uspjela u postupku, pozivom na odredbu članka 382. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog materijalnopravnog pitanja zbog kojeg joj je revizija dopuštena, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

4.1. I tuženik, također postupajući u skladu s dopuštenjem revizijskog suda, podnosi reviziju zbog pravnog pitanja zbog kojeg mu je revizija dopuštena, pobijajući presudu u dosuđujućem dijelu kondemnatornog zahtjeva, s prijedlogom da se revizija prihvati, a pobijana presuda preinači i odbije zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 7.864,53 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a na dopušteno pravno pitanje odgovori: „Tužitelj koji je prihvatio konverziju i čiji je CHF kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) nema pravo na povrat preplate redovne kamate plaćene temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu izvorno sklopljenog s valutnom klauzulom u CHF niti ima pravo na povrat iznosa plaćenih temeljem odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica kredita veže uz CHF valutnu klauzulu“.

5. Stranke nisu odgovorile na reviziju protivne strane.

6. Revizija tužiteljice nije osnovana. Revizija tuženika je osnovana.

7. U povodu revizija iz članka 382. ZPP, u skladu s odredbom članka 391. stavka 3. ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija objema strankama dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojih je dopuštena.

8. U revizijskom je stadiju postupka sporno pitanje pravnih učinaka sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR izvršenoj sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranu („Narodne novine broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15) i pravima tužitelja kao potrošača s tim u vezi.

9. O spornom je pravnom pitanju vezanom za pravne učinke sporazuma o konverziji odlučeno u presudi i rješenju broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. koja se temelji na pravnom shvaćanju usklađenom s pravnim shvaćanjem broj Su-IV-33/2022- 21 prihvaćenim na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. koje je u toj odluci obrazloženo, a koje glasi:

„Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“. Ova je odluka nakon izrade pisanog otpravka predana građanskoj pisarnici u siječnju 2023., a otpravljena je strankama 10. listopada 2024.

9.1. Pravno shvaćanje na kojem su utemeljeni presuda i rješenje broj Rev -586/2019- 14 od 21. prosinca 2022. prihvaćeno je na spomenutoj odjelnoj sjednici većinom glasova, a činjenica prihvaćanja tog pravnog shvaćanja je javno publicirana priopćenjem od 21. prosinca 2022. objavljenim na službenoj web stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske čiji sadržaj do odlučivanja u ovom postupku u tom razdoblju nije mijenjan.

9.2. Povod za održavanje te odjelne sjednice bila je neujednačena praksa najvišeg suda jer su drugačija pravna shvaćanja bila izražena u drugim dvjema odlukama, i to u presudi broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. kojom je o istom pitanju izraženo također obrazloženo pravno shvaćanje koje glasi:

„Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c stavka 1. ZID ZPK/15 uključuje i te uplate.“.

9.2.2. U rješenju, pak, broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. izraženo je slijedeće pravno shvaćanje:

„Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“.

9.3. I ove su odluke nakon izrade pisanog otpravka predane građanskoj pisarnici u siječnju 2023., a s najvišeg su suda otpravljene strankama 15. listopada 2024. (Rev - 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022.), odnosno 30. prosinca 2024. (Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022.).

10. U takvim su okolnostima donesene presuda i rješenje ovog suda broj Rev - 925/2023-2 od 8. travnja 2025. te presuda broj Rev-9/2025-2 od 15. srpnja 2025. koje su također utemeljene na većinski prihvaćenom pravnom shvaćanju spomenute odjelne sjednice. To je učinjeno nakon što je sustavnom analizom domaćega pravnog okvira po pitanju mehanizama ujednačavanja neujednačene prakse ocijenjeno da ujednačavanje neujednačene prakse najvišeg suda putem odjelne sjednice u specifičnim okolnostima konkretnih slučajeva predstavlja prikladan i djelotvoran mehanizam za ujednačavanje neujednačene prakse najvišeg suda zato što se njime može osigurati jednakost svih pred zakonom, što i jest ustavna uloga najvišeg suda. To sve uz poštivanje zahtjeva neovisnosti i nepristranosti sudaca, pa čak i uz osiguranje dojma neovisnosti i nepristranosti kod razboritog, informiranog i dobronamjernog promatrača, usprkos radnjama koje nisu povezane s odlučivanjem u pojedinačnim predmetima, ali dolaze sa suda (npr. otprema odluka koje nisu u skladu s pravnim shvaćanjem odjelne sjednice u isto vrijeme s odlukom koja je sa shvaćanjem u suglasju), o čemu će više riječi biti u nastavku ovog obrazloženja. Sve to, također uz osiguranje i drugih relevantnih kriterija. Riječ je o kriterijima koji izviru iz odredbe članka 19. stavka 1. podstavka drugog Ugovora o Europskoj uniji (Službeni list Europske unije, 202/15 od 7. lipnja 2016. - dalje: UEU) prema kojoj države članice imaju obvezu osiguranja djelotvorne sudske zaštite uz poštivanje standarda prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (''Narodne novine - Međunarodni ugovori'' broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i članka 47. stavka 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (Službeni list Europske unije, C 202, 7. lipnja 2016. - dalje: Povelja) koji je sadržajno podudaran s člankom 6. stavkom 1. Konvencije.

11. Ne manje važno za ocjenu da je odjelna sjednica prikladan i djelotvoran mehanizam za ujednačavanje neujednačene prakse u vezi s predmetnim pravnim pitanjem u naprijed navedenim odlukama i okolnostima, revizijski je sud našao i u pravnom shvaćanju Suda Europske unije izraženom u presudi donesenoj u spojenim predmetima broj C-554/21, C-622/21 i C-727/21 Hann-Invest ECLI:EU:V: 2024:594 od 11. srpnja 2024. (odlomak 48.), a primjenjivom i u ovom slučaju, prema kojem svaka nacionalna mjera ili praksa kojom se nastoje izbjeći ili otkloniti razlike u sudskoj praksi i tako osigurati pravna sigurnost svojstvena načelu vladavine prava mora biti u skladu sa zahtjevima koji izviru iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU odnosno u skladu sa zahtjevima djelotvorne sudske zaštite u koje spadaju zahtjev neovisnosti, uz ''zakonom ustanovljeni sud'' i načelo kontradiktornosti.

12. Naime, riječ je o predmetu u kojem se Sud EU bavio pitanjem usklađenosti određenih aspekata hrvatskog mehanizama ujednačavanja sudske prakse s pravom EU, i to onih vezanih za ulogu sudaca evidentičara i obvezujućih pravnih stajališta sjednica sudskih odjela, doduše, u okviru postupaka vođenih pred domaćim drugostupanjskim sudom, a u kojem je u presudi od 11. srpnja 2024. Sud proglasio suprotnim pravu EU praksu suda (ne i propise!) u primjeni domaćeg mehanizma ujednačavanja sudske prakse putem sudaca evidentičara i obvezujućih pravnih shvaćanja sjednica sudskih odjela, konkretno kriterijima neovisnosti pravosuđa koje, kao jamstvo učinkovite pravne zaštite, od država članica zahtijeva upravo članak 19. stavak 1. podstavak drugi UEU.

13. I u ovoj se odluci, s tim u vezi, ponavlja: kada je riječ o ujednačavanju sudske prakse putem odjelne sjednice, odredba članka 40. stavka 1. ZS, koja je bila na snazi u vrijeme prihvaćanja predmetnoga pravnog shvaćanja, propisivala je sazivanje sjednice odjela i svih sudaca, između ostalog, i onda kada se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenoga pravnog shvaćanja. Stavak 2. ovog članka propisivao je obvezatnost pravnih shvaćanja prihvaćenih na sjednicama odjela, među ostalima, i Vrhovnog suda. Odredbu je stavka 2. članka 40. ZS, Sud EU proglasio nespojivom sa zahtjevima sudske neovisnosti u spomenutim spojenim predmetima Hann-Invest, doduše u odnosu na drugostupanjski sud, ali nije posve bez značaja ni u odnosu na revizijski sud usprkos razlici u ulogama tih sudova, posebno u okolnostima konkretnog slučaja koje će niže biti analizirane. Razlog za to je u ocjeni Suda EU o neprimjerenom utjecaju sjednice odjela na sadržaj sudske odluke jer se kroz obvezujuća pravna shvaćanja sjednice odjela, sudsko vijeće drugostupanjskog suda može prisiliti na izmjenu već donesene odluke. Pored toga, iako se na sjednicama odjela načelno ne odlučuje o primjeni prava na konkretne činjenice, prilikom prihvaćanja pravnih shvaćanja sjednice odjela pravo se tumači upravo u svjetlu okolnosti konkretnih postupaka neovisno o tome kako su ta shvaćanja na kraju formulirana. Daljnji razlog nespojivosti obvezatnosti pravnog shvaćanja sjednice odjela s pravom EU, Sud nalazi i u okolnosti što sjednice odjela drugostupanjskog suda omogućuju zadiranje niza sudaca koji nisu članovi sudskog vijeća u njegov postupak odlučivanja smatrajući da se time utječe na sadržaj odluke o kojoj je to vijeće već odlučivalo.

14. U vezi s pravnim shvaćanjima prihvaćenima na odjelnoj sjednici kao mehanizmu ujednačavanja sudske prakse, presudom Hann-Invest utvrđeno je da se pravu EU protivi obvezatnost pravnog shvaćanja sjednice odjela za nadležno sudsko vijeće drugostupanjskog suda koje je odlučivalo o žalbi u pojedinačnom predmetu, a čija obvezatnost u osnovi prisiljava sudsko vijeće da izmijeni svoju već donesenu odluku. No ovom odlukom Suda EU nije dovedeno u pitanje ovlaštenje sjednica odjela da raspravljaju pravno relevantna pitanja sudske prakse, posebno ne na najvišem sudu (o tome se Sud EU nije ni izjašnjavao), iako je ocijenjeno da neobvezujuća pravna shvaćanja potencijalno mogu biti protumačena kao nelegitimni utjecaj na slobodu odlučivanja nadležnoga drugostupanjskog sudskog vijeća. Međutim, do toga u konkretnom slučaju, pri odlučivanju u revizijskom postupku, a s obzirom na ulogu revizijskog suda, nije došlo zato što su o spornom pitanju odlučivali svi suci koji su upoznati s činjenicama i pravom o kojem ovisi odluka u sporu, i to kao sudeći suci.

15. Naime, predmetno se pravno pitanje u povodu kojeg je dopuštena revizija, pojavljuje u određenim varijacijama u velikom broju revizijskih predmeta pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske kao najvišim sudom koji su, upravo zbog svoje brojnosti, raspoređeni u rad svim sudskim vijećima Građanskog odjela i svim sucima tog odjela, i svi su, u bitnom, utemeljeni na istim činjeničnim i pravnim okolnostima. Utoliko pravno shvaćanje sjednice odjela doneseno u takvim okolnostima nije doneseno in abstracto, već uz razmatranje činjenica konkretnih predmeta, a činjenični supstrat pojedinog predmeta i jest odlučan u procjeni može li se sudska odluka donesena na temelju njega kao pravni argument primijeniti i u nekome drugom slučaju. Stoga valja uzeti da svi suci Građanskog odjela predstavljaju vijeće pred kojim su stranke iznijele svoje argumente slijedom čega ovakva odjelna sjednica stvarno i u svojoj biti ima funkciju zajedničkoga proširenog sudskog vijeća zato što u njenom radu sudjeluju svi suci općenito i sva vijeća, pa time i svi suci čija su pravna mišljenja međusobno suprotstavljena čime je isključeno zadiranje u postupak odlučivanja izvana odnosno od sudaca koji u takvim pravnim stvarima ne odlučuju.

16. Pritom je osobito važno naglasiti da mehanizam ujednačavanja sudske prakse putem ovakve sjednice odjela kao način ujednačavanja u kojem sudjeluju svi suci Građanskog odjela ne izdvaja suca ni jednog vijeća kao zadanog odnosno unaprijed određenog člana vijeća, primjerice po funkciji, niti unaprijed daje prednost vijeću čiji bi član eventualno po svojoj funkciji mogao biti član vijeća koje odlučuje o ujednačavanju neujednačene prakse najvišeg suda. Zato takav sastav suda pruža dovoljna jamstva za isključivanje svake opravdane sumnje u njegovu nepristranost te u najvećoj mogućoj mjeri osigurava poštenost postupka jer se na taj način odlučivanje o sastavu suda odvija uz izbjegavanje ne samo preširoke, već i bilo kakve diskrecije u organizaciji pravosudnog sustava koja potencijalno može doći iz unutarnjih sudskih krugova. Ova je okolnost od posebnog značaja u konkretnom slučaju zbog činjenice što je odjelna sjednica održana zbog razloga propisanog zakonom (s tada važećim sadržajem) jer su joj povod bila suprotstavljena pravna shvaćanja o spornom pravnom pitanju čak triju od ukupno četiri vijeća Građanskog odjela. Stoga u opisanim okolnostima ovo vijeće ocjenjuje da ovakva odjelna sjednica u potpunosti udovoljava kriterijima neovisnosti i zakonom ustanovljenog suda u smislu odredbe članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU.

17. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da razlozi na temelju kojih je Sud EU u presudi Hann-Invest ocijenio da praksa konkretnog suda unutar hrvatskog mehanizma ujednačavanja sudske prakse putem sudaca evidentičara i obvezujućih pravnih shvaćanja u drugostupanjskom postupku ne udovoljava kriterijima prava EU, nisu ostvareni u slučaju prihvaćanja predmetnoga pravnog shvaćanja revizijskog suda.

18. Ovdje valja istaći da ova vrsta postupaka nije jedini slučaj ujednačavanja prakse najvišeg suda putem odjelne sjednice u okolnostima u kojima su svi suci, zbog brojnosti predmeta, bili zaduženi bitno istovrsnim predmetima i upoznati s bitno istovrsnim činjenicama i mjerodavnim pravom. Na taj je način ujednačena praksa revizijskog suda (pravno shvaćanje broj Su-IV-123/24 od 27. svibnja 2024.) i u vezi s pitanjem prekida zastare u slučaju preinake tužbi kojima su predmet novčane tražbine (naknada štete, isplata) pri čemu su neke od tih zahtjeva isticali i potrošači kao tužitelji u sporovima protiv banaka kao tuženika pokrenutima u vezi s ostvarivanjem prava po osnovi djelomične ništetnosti ugovora o kreditu u CHF valuti. Uzgred se napominje da ovo pravno shvaćanje stjecajem okolnosti konvenira tužiteljima kao vjerovnicima u tim postupcima. Nakon ovakvog ujednačenja sudske prakse po navedenom pitanju, sve odluke revizijskog suda, dakle svih vijeća, o tom pitanju slijede ujednačeno pravno shvaćanje te se otpravljaju bez oklijevanja. Primjerice se navode odluke broj Rev- 708/2024-2 od 1. travnja 2025., Rev-772/2024-2 od 18. prosinca 2024., Rev- 1038/2023-2 od 5. lipnja 2024. i Rev-1319/2024-2 od 22. listopada 2024. Ujedno se ne prihvaćaju prijedlozi stranaka za preispitivanje ove sudske prakse na temelju tvrdnji o suprotnosti načina ujednačavanja s pravom EU odnosno zbog činjenice da je praksa ujednačena putem odjelne sjednice, i to uz razloge koji, upravo kao i u ovom postupku, objašnjavaju zbog čega je u ovakvim okolnostima odjelna sjednica kao mehanizam ujednačavanja sudske prakse upravo u granicama vrijednosnog okvira vladavine prava (primjerice, rješenje broj Revd-583/2025-2 od 9. rujna 2025.).

19. Nastavno na naprijed spomenute diskrecijske ovlasti u organizaciji pravosudnog sustava u vezi sa sastavom suda, on je legitiman u okolnostima odlučivanja o izuzeću (članci 71.-73. ZPP). S tim u vezi nije nevažno ukazati i da se u postupcima vezanima za ostvarivanje prava potrošača zbog ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, sudska uprava najvišeg suda u više navrata bavila razmatranjem zahtjeva za izuzeće, i to u bitno podudarnim okolnostima, ali uz različite odgovore na te zahtjeve. Tako je prema ranijoj praksi (primjerice rješenje predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-244/2021-3 od 11. svibnja 2021.), po traženju banaka, ocijenjeno da razlog za izuzeće suca predstavlja okolnost što je sin člana sudskog vijeća ujedno odvjetnik i punomoćnik brojnih drugih potrošača kao tužitelja u većem broju predmeta koji se vode u pravnim stvarima utemeljenima na bitno istovrsnoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao što je to i u konkretnom slučaju, i to zbog toga što ta okolnost „može kod stranaka i javnosti izazvati sumnju i ostaviti dojam ili primisao da sud neće biti nepristran“. No ta je pravna praksa u međuvremenu izmijenjena rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV- 143/2024-4 od 24. svibnja 2024. kojim je ocijenjeno da takvu praksu valja prekinuti zato što „bliski srodnik suca (sin) ne vrši zastupanje protivne stranke, isti profesionalno obavlja svoju odvjetničku praksu prvenstveno zastupajući svoju stranku i pritom pridržavajući se Kodeksa odvjetničke etike“ slijedom čega je takav zahtjev za izuzeće odbijen. Uzgred se napominje da u odnosu na članove ovoga vijeća nijedna od stranaka postupaka koji se vode pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske u ovoj vrsti sporova, između potrošača i banaka, nije podnosila zahtjeve za izuzeće poimenično navedenog suca, kako u ovom postupku, tako ni u jednom drugom predmetu.

20. Cijeneći sve naprijed navedeno, u okolnostima u kojima su s najvišeg suda strankama u otprilike isto vrijeme otpravljene tri različite odluke o istom ili bitno istovrsnom pravnom pitanju kako je to navedeno u odlomcima 9. -9.3. ovog obrazloženja, od kojih je samo jedna donesena nakon prihvaćanja pravnog shvaćanja kojim je ujednačena praksa najvišeg suda, i samo ta odluka slijedi većinski prihvaćeno pravno shvaćanje, dok ih druge koje su donesene prije prihvaćanja ujednačenog pravnog shvaćanja ne slijede, tada otpremom odluka s manjinskim pravnim shvaćanjima zajedno s onom s većinski prihvaćenim, praksa najvišeg suda nije stvarno niti formalno neujednačena. Radi se samo o pokušaju da se izvan suđenja, i to ne snagom pravne argumentacije koja je svojstvena suđenju, već argumentom snage koji nije spojiv sa suvremenim standardima suđenja ni sudačke etike, stvori privid neujednačenosti prakse o spornom pitanju.

21. Takvo postupanje, već samo po sebi, a i uz činjenicu zadržavanja i oklijevanja u otpremi odluke utemeljene na većinski prihvaćenom pravnom shvaćanju u trajanju od gotovo dvije godine (opisano u odlomcima 9. do 9.1. ovog obrazloženja), ukazuje nadalje i na pokušaj negiranja propisno prihvaćenoga pravnog shvaćanja o spornom pitanju koje je ujednačeno u granicama vrijednosnog okvira vladavine prava. Taj pokušaj dolazi iz unutarnjih sudskih krugova kao neizravan oblik unutarnjeg utjecaja na suđenje, a ostvaren je najprije putem postupanja Sudske evidencije na način koji nije utemeljen na Poslovniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske - dalje: Poslovnik VS RH (primjenjuje se po osnovi odredbe članka 1. stavka 3. Sudskog poslovnika („Narodne novine“ broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21 i 145/21). Naime, takvo je postupanje suprotno odredbi članka 39. Poslovnika VS RH prema kojoj se sudskoj pisarnici, pa time i na otpremu, iz Sudske evidencije vraćaju samo odluke koje nisu u suprotnosti s općim shvaćanjem ili pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici odjela ili izraženim u kojoj ranijoj ili istovremenoj odluci, dakle ne i one koje su u suprotnosti sa shvaćanjima odjelne sjednice.

22. Pored toga, neizravan oblik unutarnjeg utjecaja na suđenje nalazi se i u okolnosti da Sudska evidencija Vrhovnog suda Republike Hrvatske djeluje kao služba (uži organizacijski oblik) unutar Građanskog odjela, a da su u razdoblju zadržavanja predmeta s većinski prihvaćenim pravnim shvaćanjem i oklijevanja s otpremom odluke donesene u tom predmetu izostale sucima, strankama ili javnosti vidljive ili prepoznatljive reakcije unutarnjih sudskih krugova koji su povezani s organizacijom Građanskog odjela, a i suda u cjelini, na to zadržavanje i oklijevanje, pa tako suci, stranke, a ni javnost nisu upoznati s razlozima koji su doveli do zadržavanja i oklijevanja.

23. Podsjeća se da su stranke i javnost, s druge strane, javnim priopćenjem obaviještene o prihvaćanju predmetnoga pravnog shvaćanja. Pritom valja uočiti da predmetno pravno shvaćanje nije objavljeno na istoj poveznici na kojoj su objavljena sva pravna shvaćanja, odnosno na poveznici https://www.vsrh.hr/pravna-shvacanja- povodom-dopustenih-revizija-od-192019.aspx, već među priopćenjima, odnosno na drugoj poveznici, i to: https://www.vsrh.hr/vrhovni-sud-republike-hrvatske-donio- pravno-shvacanje-o-pravnim-ucincima-sporazuma-o-konverziji.aspx što upućuje na promicanje kulture njegova nepostojanja kao pravnog shvaćanja, a to također dolazi iz unutarnjih sudskih krugova povezanih s uređivanjem službene web stranice suda.

24. Što se tiče tumačenja pravnog domašaja opisanog postupanja Sudske evidencije i njegova značenja, ovo vijeće polazi od pravnog shvaćanje Suda EU izraženog u presudi Hann-Invest prema kojem se postupanje Sudske evidencije (suca evidentičara) protivno pravilima kojima je uređeno njegovo postupanje smatra protivnim kriteriju neovisnosti sudstva ili drugim riječima neprimjerenim utjecajem na neovisnost sudstva koji dolazi iz unutarnjih sudskih krugova kada takva praksa nije u skladu sa zahtjevima povezanima s pravom na djelotvornu sudsku zaštitu, kao što je to i u konkretnom slučaju. Treba posebno naglasiti i da Sud EU nije ocijenio da su pravila kojima je uređeno postupanje Sudske evidencije sama po sebi suprotna pravu EU (u tom se slučaju radilo o odredbi članka 177. stavka 3. Sudskog poslovnika), već je pravu EU protivna praksa prema kojoj sudac evidentičar postupa izvan svoje uloge evidentiranja odluka koja uloga proizlazi iz Sudskog poslovnika te time zadire u konkretni predmet i utječe na njegovo konačno rješenje. Naime, odredbom članka 177. stavka 3. Sudskog poslovnika nije propisano da je sudac evidentičar nadležan za nadzor sadržaja sudske odluke na bilo koji način niti da je ovlašten spriječiti njezino formalno donošenje i dostavu strankama ako se ne slaže s njezinim sadržajem, a što se dogodilo.

25. Jednako tako, ništa nije sporno ni u sadržaju odredbe članka 39. Poslovnika VS RH jer je on u skladu s ustavnom ulogom najvišeg suda i u osnovi ukazuje da je načelo jedinstva sudske prakse ujedno načelo tumačenja prava u odlučivanju na najvišem sudu. Međutim, odredbom članka 39. Poslovnika VS RH nije propisano da sudac evidentičar upućuje na otpremu strankama i odluke koje su u suprotnosti s općim shvaćanjem ili pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici odjela ili izraženim u kojoj ranijoj ili istovremenoj odluci, posebno ne odluka koje su bile povod ujednačavanja na odjelnoj sjednici, a koje su neizmijenjene odnosno neusklađene s pravnim shvaćanjem sjednice odjela upućene na otpremu.

26. Zato takvo postupanje i predstavlja neizravan oblik unutarnjeg utjecaja na suđenje, i to kroz stvaranje privida neujednačene prakse o spornom pitanju uz negiranje postojanja ujednačenog pravnog shvaćanja, a sve bez pravne argumentacije i na nepropisan način, dok s druge strane, ovakva otprema odluka strankama nije propisani, pa time ni za stranke očekivani način odstupanja od ujednačene prakse suda. Time štoviše argument snage, a ne snaga argumenata vodi do nametanja ponovnog odlučivanja o spornom pitanju, ali u suženom sastavu suda, i to kroz institut proširenog vijeća, što bi, pak, zbog naprijed navedenih razloga, ugrozilo jamstvo osiguranja kriterija zakonom ustanovljenog suda i neovisnosti sudstva u okviru jamstva na djelotvornu sudsku zaštitu iz članka 19. stavka 1. podstavka 2. UEU. Naime, negiranje većinski prihvaćenoga pravnog shvaćanja i promicanje kulture njegova nepostojanja podrazumijeva izostanak razloga njegova neprihvaćanja, a to upućuje na visoki stupanj arbitrarnosti u suđenju. Takvo je postupanje, pak, daleko izvan standarda prava na pravično suđenje zajamčenog svima jer je zabrana arbitrarnosti u suđenju jedan od najvažnijih aspekata konvencijskog i ustavnog prava na pravično suđenje na što Sud EU, Europski sud za ljudska prava kao i Ustavni sud Republike Hrvatske ustrajno i dosljedno upozoravaju.

27. Kada je riječ o pravnom institutu proširenog vijeća Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao mehanizmu ujednačavanja prakse najvišeg suda, valja posebno naglasiti da ovo vijeće ne dovodi u pitanje institut proširenog vijeća kao postupovni mehanizam kojim je moguće prikladno i djelotvorno ujednačavati neujednačenu praksu najvišeg suda jer je načelno riječ o suvremenom instrumentu ujednačavanja neujednačene prakse najvišeg suda, na što ukazuje i Sud EU u odlomku 80. presude Hann-Invest. Međutim, u okolnostima opisanih neizravnih, ali neprimjerenih, utjecaja koji dolaze iz unutarnjih sudskih krugova na suđenje o spornom pitanju kroz negiranje propisno ujednačene prakse uz pokušaj stvaranja privida neujednačenosti prakse najvišeg suda, odlučivanje u proširenom vijeću ne bi moglo udovoljiti vrijednosnom okviru vladavine prava, i to, kako je naprijed i navedeno, njegovim zahtjevima zakonom ustanovljenog suda i neovisnosti sudstva.

28. Naime, smisao je proširenog vijeća doći do reprezentativnog mišljenja najvišeg suda u postupku po izvanrednom pravnom lijeku kako bi se mogla osigurati jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, a taj je cilj ranije imalo i odlučivanje u odjelnoj sjednici većinskim pravnim shvaćanjem. U konkretnom je slučaju takvo, dakle reprezentativno, mišljenje o spornom pravnom pitanju poznato i upravo kao takvo javno obznanjeno te obrazloženo najprije u odluci broj Rev- 586/2019-14 od 21. prosinca 2022., a potom i u spomenutim odlukama broj Rev- 925/2023-2 i Rev-9/2025-2.

28.1. Stoga bi odlučivanje u užem sastavu suda, kada do toga dolazi zbog negiranja već prihvaćenoga pravnog shvaćanja i uz umjetno stvaranje privida neujednačenosti prakse najvišeg suda, bilo protivno odredbi članka 390. stavak 2. ZPP jer ti razlozi ne predstavljaju zakonske razloge za prepuštanje odluke proširenom vijeću. Razlozi prepuštanja odluke proširenom vijeću, sukladno spomenutoj zakonskoj odredbi , su ''ako vijeće ocijeni da bi svojom odlukom odstupilo od ustaljene prakse ili odluke proširenog vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili da praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske u vezi s pravnim pitanjem o kojem odlučuje nije jedinstvena''. Prema tome, odredba članka 390. stavka 2. ZPP, jednako kao ni Poslovnik VS RH, ne propisuju da prošireno vijeća postupa kada pojedino vijeće čije pravno shvaćanje na sjednici odjela nije dobilo potrebnu većinu ustraje u svom pravnom shvaćanju, samo u novoj formi odlučivanja koja, k tome, vodi prema snižavanju stupnja poštenosti postupka.

28.2. Prepuštanje odluke proširenom vijeću i time posljedično sužavanje sastava suda pri odlučivanju o spornom pitanju ugrozilo bi i kriterij neovisnosti sudstva jer bi argumentom snage, a ne snagom argumenata koji su svojstveni suđenju , bilo dovedeno u pitanje odlučivanje koje je granicama vrijednosnog okvira vladavine prava i koje proizlazi iz funkcionalne nadležnosti najvišeg suda kao interna, tada zakonski uređena procedura koja je bila uspostavljena s namjerom jačanja mehanizama koordinacije rada sudskih vijeća najvišeg suda u cilju donošenja odluka visoke kvalitete i osiguranja odstupanja u tumačenju prava. Ujedno bi smanjilo i stupanj poštenosti postupka jer u okolnostima kada su o spornom i srodnim pravnim pitanjima suprotstavljena shvaćanja triju od ukupno četiri vijeća tada osiguranju većeg stupnja poštenosti postupka odgovara suđenje u što širem, odnosno najširem sastavu jer je na taj način moguće osigurati i veći stupanj reprezentativnosti, a posljedično i spriječiti nametanje mišljenja manjine većini, što nije smisao ni sjednice odjela kao mehanizma ujednačavanja neujednačene prakse, kao ni proširenog vijeća. Sve tim i više što sužavanje sastava suda uvijek uključuje diskreciju unutarnjih sudskih krugova bar kroz dva člana vijeća po funkciji (predsjednik odjela i sudac evidencije) što je izbjegnuto odlučivanjem u odjelnoj sjednici, kako je to naprijed obrazloženo. To je osobito važno u okolnostima konkretnog slučaja ukoliko bi se odlučivanje u granicama vrijednosnog okvira vladavine prava dovelo u pitanje argumentom snage, a ne snagom argumenata.

29. Nakon što je utvrđeno postojanje unutarnjih utjecaja na suđenje, na te utjecaje valja odgovoriti u skladu sa standardima suđenja i sudačke etike. Nasuprot svim mogućim utjecajima na suce, sudove i suđenje stoji konvencijsko i ustavno jamstvo sudačke neovisnosti koje je štit sucima od bilo kakvih, vanjskih ili unutarnjih sudjelovanja, utjecaja ili pritisaka koji bi mogli ugroziti i njihovu neovisnost, a koje načelo zahtijeva da nijedan sudac ne bude izložen neprimjerenim utjecajima ni iznutra ni izvana. Zato je u okolnostima postojanja takvih utjecaja ili pritisaka, u skladu s dostignutim profesionalnim i etičkim standardima sudačke neovisnosti, oduprijeti se, i to čvrsto i odlučno, svakom izravnom ili neizravnom pokušaju bilo kakvog utjecaja usmjerenog na postupanje ili odlučivanje suca. Sve to bez imalo straha od kritike, kao i od posljedica izražavanja vlastitog mišljenja u sudskoj odluci, neovisno o tome hoće li odluka koja se donosi biti popularna u užoj ili široj javnosti.

30. Sudski i sudački odgovor na pokušaje utjecaja na suđenje, neovisno o tome dolaze li iz unutarnjih ili vanjskih krugova, nalazi se u odlučnom i čvrstom stavu o njihovoj neprihvatljivosti, kao i u snazi pravne argumentacije dane u skladu s važećim mjerodavnim izvorima prava te po najvišim standardima primjene prava i sudačke etike. Takav je stav već izražen i u citiranim odlukama Rev-925/23-2 i Rev-9/25-2. No dodatno treba naglasiti i da bi izostanak upravo takvog odgovora mogao kod informiranog, razboritog i dobronamjernog promatrača stvoriti vanjski dojam pristranosti suda odnosno dojam da sud ne sudi snagom pravne argumentacije, već argumentom snage odnosno da podliježe utjecajima koji dolaze izvan sudnice i da je do ostvarivanja prava moguće doći silom, a ne na temelju zakona koji vrijede jednako za sve. Utoliko odlučan stav suda o neprihvatljivosti utjecaja na suđenje od kuda god oni dolazili pridonosi očuvanju ugleda i dostojanstva suda i sudačkog poziva što je i osnova za povjerenje javnosti u pravosudni sustav jer samo zakonite odluke te postupanje na temelju Ustava i zakona mogu biti temelj takvom povjerenju.

31. Ovo vijeće nije nesvjesno činjenice da je otprema odluka koje nisu u skladu s pravnim shvaćanjem odjelne sjednice u isto vrijeme s odlukom koja je u suglasju s tim shvaćanjem, mogla dovesti do stvaranja (prividnog) dojma neujednačene prakse najvišeg suda o spornom pravnom pitanju. Tim više što je takvim postupanjem potaknuta ostrašćenost značajnog dijela javnosti u odnosu na rješavanje predmetnoga pravnog pitanja, kao što je potaknuto i stvaranje navijačkog ozračja u društvu što nije neočekivano s obzirom na brojnost istovrsnih postupaka i osoba koje su osobno izravno zainteresirane za njihov ishod, dok suđenje s druge strane zahtijeva pribranost i razložnost.

31.1. Dojmu neujednačenosti sudske prakse o spornom pravnom pitanju mogle su nadalje pridonijeti i različitosti u obrazlaganju rješenja kojima se o istom ili srodnim pravnim pitanjima dopušta revizija, kako u vrijeme koje je prethodilo spornoj otpremi različitih odluka (primjerice rješenja broj Revd-1252/24-2 od 19. ožujka 2024., Revd- 3442/2024-2 od 27. kolovoza 2024.), tako i nakon te sporne otpreme, a koje ne slijede ujednačeno pravno shvaćanje (primjerice Revd-2682/2024 od 27. studenoga 2024.). Isto se odnosi i na obrazlaganje istovrsnih odluka donesenih nakon donošenja spomenutih meritornih odluka u predmetima Rev-925/23 i Rev-9/25 (primjerice odluke broj Revd-4466/2024-2 od 8. srpnja 2025., Revd-4486/2025-2 od 10. prosinca 2025., Revd-2183/2025-2 od 17. prosinca 2025., Revd-5030/2025-2 od 3. prosinca 2025., Revd-390/25-2 od 15. srpnja 2025. i dr.). U tim i brojnim drugim rješenjima dani su različiti razlozi dopuštanja revizije koji se, u bitnom, mogu svesti na: neujednačenu praksu revizijskog suda pri čemu se navode odluke broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022., Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022., Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2021., Revd-925/2023-2 od 8. travnja 2025. ili samo neke od njih, zatim se kao razlog važnosti navodi neujednačena praksa županijskih sudova, nepostojanje prakse revizijskog suda, i to nakon donošenja svih navedenih revizijskih odluka. Nekim je od ovih rješenja, pak, revizija dopuštena i uz obrazloženje da je praksa revizijskog suda ujednačena pravnim shvaćanjem prihvaćenim na spomenutoj odjelnoj sjednici kada je utvrđeno da pobijana odluka odstupa od tog pravnog shvaćanja (primjerice, Revd-390/2025-2 od 15. srpnja 2025.), i tako dalje.

32. Kada je riječ o dojmu, nema sumnje da vanjski dojam ima veliku važnost jer „ne samo da se pravda mora izvršavati, mora se i vidjeti da se ona izvršava“ (tako i Konvencija, presuda De Cubber protiv Belgije, 26. listopada 1984., & 26, Serija A br. 86.). No da bi se moglo ocijeniti odgovara li dojam objektivnoj stvarnosti, često je potrebno gledati i iza onoga što se izvana čini i usredotočiti se na tu stvarnost odnosno na realitet situacije jer o tome ovisi povjerenje što ga sudovi u demokratskom društvu moraju izgraditi u javnosti (tako i Konvencija, presuda Parlov-Tkalčić protiv Hrvatske, zahtjev broj 24810/06 od 22. prosinca 2009., odlomak 83., pozivom na presudu EZ, Baljet and Van den Brink protiv Nizozemske, 22. svibnja 1984., & 48, Serija A broj 77.).

33. Promatrano iz tog kuta, ovo vijeće ocjenjuje da je u realitetu konkretnog slučaja odnosno iza vanjskog dojma neujednačene prakse najvišeg suda prisutno više čimbenika koji ukazuju da taj dojam ne odgovara objektivnoj stvarnosti. Taj je vanjski dojam primarno motiviran nezadovoljstvom većinski prihvaćenim pravnim shvaćanjem kojim je praksa o spornom pravnom pitanju ujednačena, kao i željom da se ono izmijeni. Međutim, taj dojam ne odgovara stvarnosti zbog toga:

- što ne uključuje činjenicu dvostrukih kriterija u odnosu na ujednačavanje prakse mehanizmom odjelne sjednice (opisano u odlomku 18. ovog obrazloženja), pa onda kada ujednačeno pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela konvenira potrošačima kao vjerovnicima, tada nema primjedbi ni na to pravno shvaćanje, a ni na odjelnu sjednicu kao mehanizam ujednačavanja, dok je suprotna sitacija kada pravno shvaćanje potrošačima ne konvenira jer se onda to pravno shvaćanje ne prihvaća što se pokazuje na opisani neizravni način (kroz negiranje tog pravnog shvaćanja i stvaranje prividnog dojma neujednačene prakse suda);

- što ne uključuje činjenicu da nijedno vijeće Građanskog odjela ovog suda nije nakon 20. prosinca 2022. osporilo pravilnost interpretacije europskog prava u primjeni prikladnosti i djelotvornosti mehanizma odjelne sjednice kao mehanizma ujednačavanja neujednačene prakse najvišeg suda o predmetnom i srodnim pravnim pitanjima;

- što ne uključuje činjenicu da nijedno vijeće Građanskog odjela ovog suda nakon otpreme odluke broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. nije osporilo pravilnost interpretacije europskog prava u zaključku da ujednačavanje prakse putem odjelne sjednice po predmetnom pravnom pitanju udovoljava kriterijima iz članka 19. stavka 1. podstavka 2. UEU;

- što ne uključuje činjenicu da nijedno vijeće Građanskog odjela ovog suda nakon 20. prosinca 2022. odnosno u razdoblju duljem od tri godine nije dalo razloge za prepuštanje odlučivanja po istom ili srodnom pravnom pitanju proširenom vijeću zbog razloga iz članka 390. stavka 2. ZPP koji se odnosi na potrebu odstupanja od prakse ujednačene na odjelnoj sjednici.

34. S druge strane, ovo vijeće ima na umu i da očuvanje ugleda i dostojanstva suda i sudačke profesije kao osnove za povjerenje javnosti u pravosudni sustav podrazumijeva, među ostalim, i priznanje određenih slabosti koje u postupanju sudova mogu proizaći iz ljudske prirode ili specifičnosti okolnosti u kojima se suđenje odvija. U tom se smislu ocjenjuje da iza prividnog dojma neujednačenosti sudske prakse stoje najprije naprijed opisani utjecaji na suđenje koji dolaze iz unutarnjih sudskih krugova s jedne strane, ali također i određeni stupanj nespremnosti prema odupiranju tim utjecajima koji je vidljiv najprije u vremenskom odmaku od opisane otpreme različitih odluka do reakcije na utjecaje, što se dogodilo odlukom broj Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025., kao i kasnijim razlikama u obrazlaganju razloga dopuštenja revizije. Međutim, kod potonjeg treba posebno imati na umu da rješenja kojima se dopušta revizija nemaju neposredni pravni učinak na odlučivanje jer se njima odlučuje samo o tome hoće li se stranci revizija dopustiti, a obrazloženja tih rješenja su sumarna (članak 389.b ZPP) i u pravilu uvjetovana sadržajem prijedloga za dopuštenje. Osim toga, različitost tih razloga može sugerirati i da na sva sporna pitanja, pa i ona koja se tiču obrazlaganja činjenice otpreme različitih odluka, treba biti odgovoreno u meritornoj odluci jer razlozi tih odluka nisu sumarni, već detaljno obrazloženi.

34.1. Kad je riječ o priznanju određenog stupnja nespremnosti koja proizlazi iz ljudske prirode, a koja objašnjava razloge koji stoje iza konkretnoga opisanog vanjskog dojma neujednačenosti prakse, prema ocjeni ovog vijeća, to priznanje doprinosi transparentnosti postupka, a transparentnost vodi prema osiguranju ne samo većeg stupnja uvjerljivosti, već i poštenosti samog suđenja. Sa sličnim primjerom p riznanja određenog vida nespremnosti vezane uz suđenje na najvišem stupnju koje doprinosi uvjerljivosti u suđenju, ovaj je sud upoznat primjerice i u jednom od postupaka vezanih uz primjenu europskog prava u stranom mjerodavnom (konkretno slovačkom) pravu (presuda broj Rev-3160/2019-5 od 22. listopada 2024.). Riječ je o presudi Vrhovnog suda Slovačke Republike broj 6MCdo/1/2016 od 31. srpnja 2017., u kojoj je slovački najviši sud svoju prethodnu zadršku po određenom pravnom pitanju (konkretno pitanju mogućnosti odgovornosti društva za osiguranje za naknadu neimovinske štete koja nije bila propisana nacionalnim pravom, ali je bila i jest u skladu s europskim pravom) obrazložio kao posljedicu „nespremnosti interpretiranja nacionalnog prava u duhu europskog prava“.

35. U vezi s osiguranjem sudačke neovisnosti, valja i ovdje ponoviti rečeno u odlukama Rev-925/2023-2 i Rev-9/2025-2, a to je da okolnost što se ujednačavanje prakse najvišeg suda na odjelnoj sjednici ostvaruje pravnim shvaćanjem većine sudaca konkretnog odjela tog suda ne predstavlja nelegitiman utjecaj na slobodu odlučivanja manjinskog dijela sudaca zato što je to u funkciji ustavne zadaće najvišeg suda. To stoga što je sasvim prirodno da se pri ujednačavanju sudske prakse najvišeg suda međusobno sukobljavaju konvencijska i ustavna prava jednake pravne snage, konkretno pravo na jedinstvo sudske prakse, s jedne strane te pravo na neovisnost, s druge. Međutim, u tom je međusobnom odnosu pravo na ujednačenu i jedinstvenu praksu pretežnije i ima primat u odnosu na pravo na neovisnost sudstva zato što su kriteriji ujednačenosti sudske prakse najstroži u odnosu na odlučivanje unutar suda najvišeg ranga. Razlog tomu leži u činjenici što se ujednačenom praksom osigurava pravna sigurnost koju neujednačena praksa upravo podriva i time vodi prema povredi prava na pravično suđenje, a to ugrožava vladavinu prava. Suđenje, pak, u skladu s vladavinom prava upravo i znači da se kod rješavanja istih ili istovrsnih pravnih pitanja i kod utvrđenja u bitnom istih činjenica donose iste odluke.

35.1. Što se, pak, tiče kontradiktornosti kao jednog od zahtjeva koji izvire iz članka 19. stavka 1. podstavka drugog UEU, prema ocjeni ovog suda, u konkretnom je slučaju i tom zahtjevu udovoljeno. Naime, riječ je o postupovnom jamstvu koje je sastavni dio prava stranaka na pravično suđenje i učinkovitu sudsku zaštitu koja su sadržana u članku 6. stavku 1. Konvencije i članku 47. Povelje. Ujednačavanje pravne prakse pred najvišim sudom interna je procedura najvišeg suda, a poštenost postupka uvijek se ocjenjuje ispitivanjem postupka u cjelini. U konkretnom je slučaju strankama bio osiguran kontradiktorni postupak jer su one bile u mogućnosti, u različitim stadijima postupka, iznijeti tvrdnje i dokaze koje smatraju relevantnima za svoj predmet, imale su priliku djelotvorno osporiti tvrdnje i dokaze protivne stranke, sudovi su propisno i relevantno razmotrili i ispitali njihove relevantne tvrdnje, pa se može uzeti da je postupak u cjelini bio pošten (tako i ESLJP, Garcia Ruiz protiv Španjolske, zahtjev broj 30544/96, presuda od 21. siječnja 1999.). Osim toga, u okviru ovog zahtjeva, treba imati na umu da je Vrhovni sud već ranije dijelom dao doprinos kontradiktornosti postupka donošenjem odluke u oglednom sporu broj Gos-1/2019-2 od 4. ožujka 2020. u kojem je odlučivao o pitanju valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15.

36. No čak i neovisno o tome, dodatno valja ponoviti da su odluke u odnosu na koje se praksa ujednačava javno objavljene, a to strankama daje mogućnost dodatnog očitovanja i u svakom pojedinom predmetu koji još nije okončan u revizijskom postupku.

36.1. U pogledu razloga odstupanja od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda broj Rev-637/2019-2 od 15. studenoga 2022. i Rev-1096/2022-2 od 8. studenoga 2022., ovaj sud u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u presudi i rješenju broj Rev - 925/2025-2 od 8. travnja 2025. (odlomak 55.).

37. Kako je, dakle, praksa revizijskog suda o spornom pravnom pitanju ujednačena, u nastavku ovog obrazloženja biti će izneseni bitni razlozi ujednačenog pravnog shvaćanja, dakako na temelju konkretnog činjeničnog stanja.

38. U postupku provedenom pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su stranke, i to prednik tužiteljice RZ, kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, 15. studenoga 2005. zaključili Ugovor o kreditu kojim je tuženik predniku tužiteljice odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 77.488,88 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja (članak 7. Ugovora), uz redovnu kamatu od 4,50% godišnje koja je u članku 2. tog Ugovora promjenjiva na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužiteljica je preuzela prava i obveze iz tog Ugovora 24. studenoga 2008. Ugovorom o prijenosu Ugovora o kreditu. Nadalje je utvrđeno da je riječ o potrošačkom ugovoru u kojem su spomenute odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kao nepoštene ništetne jer se o njima nije posebno pregovaralo, pa je ocijenjeno da tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa.

38.1. Pored naprijed navedenog, u postupku je utvrđeno i da su stranke 25. siječnja 2016. zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Prema sadržaju tog Dodatka, zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate, manji je od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, a računajući do 30. rujna 2015. time da razlika iznosi 2.154,00 kuna, što znači da u Dodatku Ugovoru o kreditu nije utvrđena preplata.

38.2. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva u postupku je provedeno vještačenje po vještakinji financijsko-knjigovodstvene struke, a ta je činjenica utvrđena po metodologiji izračuna koji nije propisan odredbom članka 19.c ZID ZPK/15 niti je utemeljen na načelu konverzije propisanom odredbom članka 19.d ZID ZPK/15. Tako je visina tužbenog zahtjeva utvrđena pod pretpostavkom da je tužitelj ici za cijelo vrijeme otplate kredita u CHF do dana konverzije u primjeni bila kamatna stopa iz Ugovora do siječnja 2014. te 3,23% od 1. siječnja 2014. te pod pretpostavkom da je u primjeni bio tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita zbog rasta kamatne stope i rasta tečaja. Po tim je kriterijima utvrđeno da je u razdoblju od početka otplate kredita do siječnja 2016. zbog povećanja kamatne stope i zbog promjene tečaja valute CHF tužiteljica preplatila iznos od 7.864,53 EUR (59.255,29 kuna), od čega se iznos od 3.083,75 EUR (23.234,52 kuna) odnosi na preplaćenu razliku nastalu pod utjecajem promjene kamatne stope, a iznos od 4.780,78 EUR (36.020,77 kuna) na preplaćenu razliku nastalu pod utjecajem promjene tečaja CHF. Ujedno je utvrđeno da je nedospjela glavnica po kreditu na dan konverzije iznosila 38.635,50 EUR (291.099,21 kuna), dok je konverzijom utvrđena nedospjela glavnica u iznosu od 42.615,15 EUR (321.083,82 kuna), pa da razlika iznosi 3.979,64 EUR (29.984,61 kuna).

38.3. Na temelju naprijed navedenoga, sud je prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 11.844,17 EUR (89.239,90 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose vještačenjem utvrđene preplate s dospijećem svakog petnaestog dana u mjesecu počevši od studenoga 2007. do siječnja 2016. smatrajući da sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu nije od značaja na zahtjev tužiteljice za isplatu jer da se odredbama ZID ZPK/15, kao ni samim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču valutne klauzule.

38.4. Sud drugog stupnja prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o tome da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije u cijelosti otklonjena posljedica ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli smatrajući da provođenje konverzije nije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka i da konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala zbog nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U tom smislu, odbijajući žalbu tuženika, potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužiteljici dosuđen iznos od 7.864,53 EUR s pripadajućom zateznom kamatom, dok prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen u daljnjem iznosu od 3.979,64 EUR (29.984,61 kuna) s pripadajućom zateznom kamatom te odbija taj dio tužbenog zahtjeva.

38.5. Razlog za odbijanje spomenutog dijela tužbenog zahtjeva sud drugog stupnja nalazi u činjenici što je vještačenjem utvrđeno da taj iznos predstavlja razliku između preostale glavnice kredita na dan konverzije, i to nedospjele glavnice utvrđene konverzijom od 321.083,82 kuna i glavnice od 291.099,21 kuna, koliko bi iznosila uzevši u obzir početnu kamatnu stopu i tečaj koji je vrijedio na dan isplate. Drugostupanjski sud pritom cijeni nespornu činjenicu da je konverzija kredita tužiteljice iz valute CHF u valutu EUR izvršena potpuno u suglasju s odredbama ZID ZPK/15, da je tužiteljica konverziju i njen izračun prihvatila, pa ocjenjuje da zahtjev za isplatu navedenog iznosa razlike nema utemeljenja ni u odredbi članka 1111. ZOO/05 na koju se poziva sud prvog stupnja, ali ni na nekoj drugoj odredbi tog Zakona.

39. Djelomičnim prihvaćanjem pobijanog dijela tužbenog zahtjeva pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, dok je djelomičnim odbijanjem pobijanog tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, iako uz ponešto drugačije razloge.

40. Slijedeći načelo jedinstva sudske prakse kao načela tumačenja prava u postupku pred najvišim sudom kojemu je ustavna funkcija osiguranje jedinstvene primjene prava, a izraženo kroz naprijed navedeno većinsko shvaćanje odjelne sjednice, kada je riječ o mogućnosti ocjene poštenosti zaključenog Dodatka Ugovoru o kreditu, primjenjuju se izričite odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14 i 78/15 - dalje: ZZP), dok se u odnosu na pitanje materijalnopravnih posljedica utvrđene ništetnosti Ugovora o kreditu, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91) koji se primjenjuje na temelju odredbe članka 1164. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), a koji u tom pogledu nadopunjuju odredbe ZID ZPK/15 i ZZP. Među tim propisima nema konkurencije, ali postoji kumulacija o čemu treba voditi računa zato što je cilj odredaba o posljedicama utvrđenja djelomične ništetnosti odredbi potrošačkog ugovora vratiti potrošaču ono što je stečeno bez osnove i platiti zatezne kamate.

41. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i ovaj sud u predmetu Gos-1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: ''Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli'', ovaj sud je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je Vrhovni sud Republike Hrvatske ocijenio, a što se reafirmira i u ovoj odluci, da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

42. Dodatno valja naglasiti da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je, u skladu s odredbom članka 49. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (''Narodne novine'' broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, među ostalim, iz koncepta socijalne države (članak 1. Ustava), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječu na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, odluka broj U-I- 1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda. Pritom je važno uskladiti, s jedne strane, zahtjeve za zaštitu potrošača koji se temelje na konceptu otklanjanja nepoštenih ugovornih odredbi iz potrošačkog ugovora radi uspostave narušene ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana što podrazumijeva povrat svega onoga što je na temelju te ugovorne odredbe isplaćeno, te s druge strane, zahtjeve pravne sigurnosti na temelju kojih se u pravnim odnosima mora uspostaviti pravna izvjesnost.

43. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

44. U postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/15, Ustavni je sud Republike Hrvatske u predmetu broj U-I/3685/2015 odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

45. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane, ali uz usklađenje sa zahtjevima pravne sigurnosti zbog kojih se u pravnim odnosima mora uspostaviti pravna izvjesnost.

46. Iz odredbi članaka 19.b i 19.c ZID ZPK/15 proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR, a u skladu s odredbom članka 2. ZOO, sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose te ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva.

47. Iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Dodatka Ugovoru sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, Dodatkom Ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19.c stavka 5. ZID ZPK/15.

48. U ovom je postupku utvrđeno da je Dodatak Ugovoru o kreditu od 25. siječnja 2016. sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15. Ali kada je riječ o konverziji na temelju ovog propisa, treba naglasiti da on izričito i detaljno propisuje načela i način provođenja konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 41/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne pr imjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba članka 49. stavka 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba stavka 1. članka 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

49. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, s jedne strane, tako i tuženika (banke) kao trgovca u mjeri koja osigurava pravnu izvjesnost unutar granica urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda, s druge.

50. Pri ovakvoj ocjeni revizijski sud ima na umu ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama članaka 19.d. i 19.e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužiteljica kao potrošač bila u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P.Z./899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za ''trajno rješenje problema u CHF.''.

51. Tako je ZID ZPK/15 u članku 19.d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15.

52. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19.c stavka 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz članka 19.c. stavka 1. točke 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz članka 19.c. stavka 1. točke 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

53. S druge strane, odredba članka 19.e stavaka 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c. stavka 1. točka 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točka 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, stavkom 8. članka 19.e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u stavku 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

54. U ovakvim okolnostima valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije (za razliku, primjerice, od mađarskog zakonodavnog rješenja koji tu slobodu potrošaču nije ostavio). S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje između interesa potrošača i trgovca na tržištu.

55. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C-308/156 SZB, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje, pa su time osigurani i zahtjevi pravne izvjesnosti koji vode do pravne sigurnosti.

55.1. Na efikasnost ostvarivanja restitucijskih prava potrošača od utjecaja je i pravna praksa revizijskog suda u primjeni propisa o zastari, poglavito po pitanju kad počinje teći zastarni rok te kako se tumači institut prekida zastare u slučaju pokretanja parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa. Tako je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastarnog roka odnosno o dospijeću zahtjeva za povrat prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 3323. stavak 1. ZOO (članak 104. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

55.2. S druge strane, po pitanju prekida zastare, u odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. Vrhovni je sud izrazio pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredba članka 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., zbog čega zastara nije nastupila). Sud je pritom posebno cijenio postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi u smislu odredbe članka 328. ZOO/05. Treba napomenuti i da je Vrhovni sud ovom odlukom, po prvi put zauzeo pravno shvaćanje da se zastara može prekinuti i podnošenjem tužbe od strane treće osobe (koja nije sudionik konkretnoga obveznog odnosa).

56. Imajući na umu sve naprijed navedeno, valja zaključiti da domaće pravno uređenje pitanja ostvarivanja restitucijskih zahtjeva uz navedenu praksu najvišeg suda, ni je demotivirajuće za potrošače u ostvarivanju prava na povrat niti negativno utječe na ostvarivanje preventivnih učinaka zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi jer je prihvaćanje Dodatka Ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 ovisilo isključivo o volji potrošača, pa se može uzeti da je zaključenjem Dodatka uspostavljena ravnoteža između efektivne zaštite i zahtjeva pravne sigurnosti, kao i zaštite legitimnih očekivanja strana u ugovornom odnosu koje su postupale u dobroj vjeri u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe članka 19.c u vezi s člankom 19.e ZID ZPK/15. Time je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica restituirana za nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF jer je te odredbe ne obvezuju. Interveniranje u takav pravni odnos na način koji to tužiteljica zahtijeva izvan opsega obračuna izvršenog prema odredbi članka 19.c u vezi s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, bilo bi suprotno slobodi ugovaranja i slobodi tržišnog natjecanja koja izvire iz slobode ugovaranja te bi ujedno ugrozilo pravnu izvjesnost unutar granica urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda, a o čemu nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava, nisu vodili računa.

56.1. Stoga valja zaključiti da je obveza tuženika kao kreditora na povrat više plaćenih iznosa po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope i valutne klauzule iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točka 6. ZID ZPK/15 odnosno zaključivanjem Dodatka ugovora o kreditu. Nadalje, ZID ZPK/15 ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe, već je on propisan odredbom članka 210. u vezi s člankom 214. ZOO/91 kojim je uređeno pitanje opsega vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Odredbom je članka 19.c stavak 4. i 5. alineja 2. ZID ZPK/15 određeno u kojim situacijama se neće obračunavati ili plaćati kamate, dok za zatezne kamate na izvršene uplate na temelju ništetne odredbe do dana izvršene konverzije tim propisom nije ništa određeno. Prema tome, posebni propis ne uređuje pitanje zateznih kamata, pa u situaciji kada posebnim propisom o preostalom spornom pitanju nije ništa određeno, a ZZP upućuje na primjenu odredaba ZOO, primjenjuje se taj opći propis, odnosno odredba članka 214. ZOO/91.

57. Međutim, u konkretnom slučaju pri zaključenju Dodatka Ugovoru o kreditu nije utvrđena preplata, već manjak u iznosu od 2.154,00 kuna (285,88 EUR), utoliko nema ni obveze plaćanja zateznih kamata na iznose preplate.

58. S tim u vezi, a cijeneći naprijed već navedeno, posebno da je načelo jedinstva sudske prakse na najvišem sudu zapravo načelo tumačenja prava, ovo vijeće, odgovarajući na dopuštena pitanja tužiteljice i tuženika, ustraje u pravnom shvaćanju izraženom u odlukama broj Rev-586/2019-14 od 22. prosinca 2022., Rev-925/2023-2 od 8. travnja 2025. i Rev-9/25-2 od 15. srpnja 2025. koje se naslanja na ujednačeno pravno shvaćanje najvišeg suda većinski zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 13. i 20. prosinca 2022. broj Su-IV-33/2022-21, a koja je, kao što je naprijed kazano, imala funkciju proširenoga sudskog vijeća, prema kojem:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ('Narodne novine' broj 102/15), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 210. stavak 1. ZOO/91 na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 214. ZOO/91 od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.''.

59. Kako nižestupanjski sudovi odlučujući o zahtjevu tužiteljice zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava nisu uzeli u obzir sve naprijed navedene čimbenike koji utječu na efikasnost ostvarivanja prava tužiteljice kao potrošača na povrat, pogrešno su primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 7.844,53 EUR s pripadajućom kamatom. Preplata dosuđenog iznosa tužiteljici nije utvrđena na temelju posebnog propisa koji uređuje pitanje izračuna konverzije, već izvan zakonskih kriterija propisanih za izračun preplate u slučaju prihvaćanja konverzije u skladu sa ZID ZPK/15. Stoga je u tom dijelu primjenom odredbe članka 391. stavka 6. ZPP valjalo ocijeniti reviziju tuženika osnovanom i preinačiti pobijanu presudu te odbiti taj dio tužbenog zahtjeva.

59.1. S druge strane, valjalo je iz istih razloga, na temelju odredbe članka 391. stavka 6. ZPP, ocijeniti neosnovanom žalbu tužiteljice te odbiti njezinu reviziju jer je drugostupanjski sud, iako uz nešto drugačije razloge, pravilno postupio kada je odbio zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.979,64 EUR s pripadajućom kamatom.

60. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da su za efikasnost ostvarivanja prava na povrat posebno važna i pravila o troškovima postupka, a cijeneći da je tužiteljica u ovom sporu zatražila pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, revizijski sud, a s obzirom i na sve okolnosti opisane u ovom obrazloženju u vezi s ujednačavanjem prakse revizijskog suda po predmetnim pravnim pitanjima, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice S i R, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica u pretežitom dijelu izgubila u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima odnosno do pravomoćnosti. To stoga što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh. U takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

60.1. Tuženiku je, ipak, imajući na umu cjelovit uspjeh u reviziji priznat trošak prijedloga za dopuštenje revizije i revizije prema vrijednosti predmeta spora od 11.844,17 EUR, a u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (″Narodne novine″ broj 138/23 - dalje: Tarifa), i to: za sastav prijedloga za dopuštenje revizije i revizije po 150,00 bodova, ukupno 300,00 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 2,00 EUR daje iznos od 600,00 EUR (Tbr.10. točka 5. u vezi s Tbr. 7. točka 1. i Tbr. 54. Tarife), za trošak poreza na dodanu vrijednost (Tbr. 46. Tarife) iznos od 150,00 EUR, dakle ukupno 750,00 EUR koliko je tuženiku i dosuđeno. Tuženiku nije dosuđen trošak pristojbe prijedloga za dopuštenje revizije jer nije dostavio dokaz da je taj trošak pomirio. Stoga je po pitanju parničnog troška odlučeno kao u točkama III. i IV. izreke ove presude.

Zagreb, 3. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil