Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž-946/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Stipčića, predsjednika vijeća, Marijanke Salopek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Renate Košir Skračić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽL iz [adresa], kojeg zastupa punomićnik Krunoslav Marković, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1656/2024-13 od 7. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1656/2024-13 od 7. srpnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tuženice Hrvatske poštanske banka d.d. za nadoknadu parničnog troška u povodu žalbe kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:
"I Odredba 6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iz Ugovora o kreditu broj 213410 od 3. siječnja 2008. godine, zaključenog između tužitelja ŽL (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kao korisnika kredita i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9 kao kreditora, a čiji je pravni sljednik tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., koja glasi „Jednokratno 1,50% (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.
II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 776,55 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 07. srpnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“
2. Protiv navedene presude pravovremenu žalbu je podnijela tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući drugostupanjskom sudu pobijanu odluku preinačiti i tužbeni zahtjev a odbiti te dosuditi tuženici troškove postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Potražuje trošak žalbe.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tuženice nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinom donošenju nije utvrđeno da je a prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP) na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti po osnovi članka 365. stavka 2. ZPP, dok ne navodi, iako se poziva na žalbeni razlog počinjenja bitnih povreda odredaba parničnog postupka , koje su to bitne povrede postupka počinjene.
6. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe ugovora o kreditu u CHF u odnosu na jednokratne troškove obrade kredita (tzv. ulazna naknada).
7. U ovom predmetu nije sporno da su prednica tuženice Volksban d.d. i tužitelj sklopili 3. siječnja 2008. Ugovor o kreditu broj: 213410 (dalje: Ugovor o kreditu)u iznosu od 10.917,33 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti za kupnju vozila. Nije sporno da je u članku 6.1. Ugovora o kreditu određena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,5% jednokratno od iznosa odobrenog kredita koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita.
8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o kreditu radi kupnje vozila za osobne potrebe, da mu kod sklapanja kredita nije objašnjeno o kakvoj se naknadi radi i što plaća, osim što je znao da je to tako bilo u svim kreditima, a razgovarao je samo s zaposlenicima auto salona u kojem je kupovao vozilo i da mu je bilo rečeno da će najprije kod prednice tuženice dobiti kredit i koji je i isplaćen na račun auto-kuće .
9. Pravilno navodi tuženica je da je odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu u kojem su ugovoreni troškovi obrade kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Međutim, navedena odredba se ne odnosi na predmet ugovora i cijenu pa je dopušteno ocjenjivati je li poštena i iz tog razloga nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica prije svega smatra da je predmetna ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti primjenom članka 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/97., 125/07., dalje: ZZZ/07) koji se primjenjuje na odnose stranaka.
10. Prvostupanjski sud je povezujući navode iz iskaza tužitelja da se prije sklapanja Ugovora o kreditu nije u banci osobito niti razgovaralo, niti pojašnjava posebno sadržaj članka 6.1. Ugovora o kreditu prema kojem se tzv. ulazna naknada obračunava u određenom postupku od glavnice kredita (1,50%) i za koji iznos se kredit umanjuje prilikom isplate, pravilno zaključio da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da nije jasno navedeno od čega se sastoji predmetna naknada i troškovi koji ulaze u tu naknadu te da je takva ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
11. Stoga, nije osnovan žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
12. Slijedom navedenog prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena sukladno članku 96. stavku 1. i 2. ZZP/07. u vezi s člankom 97. toga Zakona. Posljedica nepoštenosti te ugovorne odredbe je njezina ništetnost, članak 102. stavak 1. ZZP/07. Stoga nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.
13. Pri tome valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi:„ Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“, pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 12. lipnja 2007., to razmišljajući u duhu prava Europske unije proizlazi, da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odredba članka 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena tzv. ulazna naknada nepoštena ugovorna odredba.
14. Pri tome treba dodati da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi kredita. Isto tako treba navesti i to da time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade ugovorenom postupku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik ima pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veće iznos kredita plaćaju i višu naknadu.
15. Odluka o troškovima postupka je pravilna i po osnovi i po visini, članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP, uz pravilnu primjenu materijalnog prava navedenog u presudi.
16. Slijedom navedenog valjalo je primjenom članka 368. stavka 2. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke ove presude, a u točki II. o troškovima žalbenog postupka primjenom članka 166. stavak 1. u vezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP.
U Sisku 27. siječnja 2026.
Predsjednik vijeća
Ivan Stipčić
