Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-835/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Ane Beloglavec, predsjednice vijeća, Ljiljane Milina, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Predraga Jovanića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], (kao nasljednice iza pok. HB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]), koju zastupa Nita Svilokos, odvjetnica u Dubrovniku protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa ODO Dubrovnik, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku od 10. travnja 2024. poslovnog broja P-565/2019., u sjednici vijeća održanoj 29. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice VB kao nasljednice iza pok. HB kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku od 10. travnja 2024. poslovnog broja P-565/2019.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužiteljica HB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnica za cijelo poslovnog prostora koji se nalazi u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kao samostalne uporabne cjeline neto korisne površine 24,09 m2, s kojim prostorom je neodvojivo povezan suvlasnički dio cijele nekretnine, pa je dužan tuženik, temeljem ove presude trpjeti upis prava vlasništva na ime tužiteljice na poslovnom prostoru označeno kao etaža 0/0- poslovni prostor u prizemlju čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 24,09 m na njeno ime uz istovremeno brisanje tog prava s imena tuženika. Dužan je tuženik, naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita, odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje, koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena."

II Dužna je tužiteljica naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 3.886,26 EUR sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope tj kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1 siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1 srpnja te godine."

2. Protiv takve presude pok. tužiteljica je podnijela žalbu iz svih razloga previđenih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. i 146/25., dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba usvoji i pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak, podredno donese presuda kojom se usvaja tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu plaćanja troškova postupka i troška žalbe tužiteljici.

2.1. Smatra da sud neosnovano spominje Zakon o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list DFJ" broj: 40/945., 71/945. i 70/945.) za koji navodi netočno ime i ne citira objavu u službenom glasilu, ali smatra da je pravno pitanje stjecanja vlasništva trebalo cijeniti prema odredbama paragrafa § 1452-1477 Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koji je bio na snazi u vrijeme kada su bile ispunjene pretpostavke u odnosu na ranijeg vlasnika ĐB. Ističe da nitko (niti tuženik niti njegova upravna tijela) nisu od prednika tužiteljice niti od tužiteljice zahtijevali predaju nekretnine u posjed niti su osporavali pravo tužiteljice na posjedovanje i korištenje nekretnine. Osporava utvrđenje suda da nije bio sklopljen ugovor između ĐB i prednika tužiteljice, budući izvedeni dokazi ukazuju da je prednik tužiteljice postupao kao vlasnik i isključivi posjednik nekretnine, te mu nitko nije osporavao pravo vlasništva od 1920. godine, pa nadalje. Navodi da sud nije cijenio činjenicu da je tužiteljica podnijela prijavu da sudjeluje kao stranka u upravnom postupku pred nadležnim Uredom državne uprave u DNŽ, Službi za imovinsko-pravne poslove Dubrovnik prema ispravi od 3. lipnja 2019. priloženoj uz tužbu. Nadalje, ukazuje da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 388. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/909., 143/12., 152/14., dalje: ZV) prema kojoj se stjecanje, promjena i prestanak stvarnih prava prosuđuju prema pravnim pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjena i prestanka tih prava. Smatra da je sud propustio utvrditi da se radi o zakonitom, istinitom i poštenom posjedu, tim više što tuženik nije doveo u pitanje zakonsku presumpciju poštenja. Tužiteljica nije tvrdila da je vlasništvo stekla pravnim poslom, već pravni posao kupoprodaje ističe kao valjani pravni temelj stupanja u posjed, te svoje pravo vlasništva temelji na institutu dosjelosti.

3. Odgovor na žalbu tuženica nije podnijela.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prije svega valja navesti da je tužbu podnijela HB (kao nasljednica i pravna slijednica pradjeda ČB i djeda PB), ali je nakon podnošenja žalbe tužiteljica umrla, te je sud donio rješenje o prekidu postupka. Postupak je nastavljen s njenom nasljednicom VB, kćeri ostaviteljice koja nije odustala od podnesene žalbe.

6. U pobijanoj presudi i u postupku koji mu je prethodio, nisu počinjene bitne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. ZPP, niti povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju se tužiteljica opisom povrede poziva.

7. Prvostupanjski sud je u bitnome utvrdio sve odlučne činjenice, te pravilnom primjenom prava i pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP) izveo činjenično- pravni zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, budući da tužiteljica nije na nedvojben način dokazala da je posjed tužiteljice i njenih prednika imao kvalitete koje se traže za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, odnosno da je zajedno s prednicima posjedovala spornu nekretninu kroz zakonom propisano vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

8. Naime, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću posjed mora biti barem pošten (od traženih kvaliteta posjeda), te mora biti samostalan i neprekinut.

9. Odredba članka 159. stavak 1. ZV propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom stvari, a odredba stavka 3. istog članka propisuje takvo stjecanje vlasništva u slučaju poštenog posjeda kroz 20 godina neprekinutog posjedovanja. Prema stavku 4. istog članka samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i s njima izjednačenih osoba, steći se dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten ili barem pošten samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavaka 2. i 3. istog članka.

9.1. Pošten posjed postoji ako posjednik kada ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. (članak 18. stavak 3. ZV).

10. U postupku je nedvojbeno utvrđeno da su prednici tužiteljice i sama tužiteljica bili u posjedu predmetnog poslovnog prostora od dvadesetih godina prošlog stoljeća. Iako tužiteljica u tužbi tvrdi da je njezin pradjed ČB stekao sporni poslovni prostor od tadašnjeg vlasnika čitave zgrade FB ugovorom o kupoprodaji, u svom stranačkom iskazu navodi da je FB „imao kuću u [adresa] i u donjem dijelu 5-6 magazina, te da je dozvolio njezinima da u tom magazinu drže voće i razne stvari" ali ne spominje da je sporna nekretnina kupljena od strane njenog pradjeda. Razgledavanjem priklopljenog spisa Z-1262/16 istog suda, niti u prijedlogu radi pokretanja pojedinačnog ispravnog postupka koji je tužiteljica pokrenula, ne spominje se da je bio sklopljen bilo kakav ugovor, već samo da je njen pradjed skladište stekao od svog poslovnog partnera ĐB. Nakon konfiskacije imovine 1945. godine, utvrđeno je da je FB izbjegao i napustio bivšu državu. Stoga je pravilan zaključak da posjed tužiteljice i njenih prednika nije bio niti pošten (savjestan), jer su predmetni poslovni prostor dobili na korištenje.

11. Što se tiče pravne sudbine predmetnog poslovnog prostora (koji prema podacima u spisu nije etažiran niti izdvojen iz zgrade do 2014. godine), prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je bio vlasništvo FB do 1945. godine kada je sva njegova imovina konfiscirana na temelju presude Kzp. 69/45 Okružnog suda u Dubrovniku i uknjižena kao općenarodna imovina. Iz povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka (stranica 11. spisa) pravo upravljanja su imali organi Općine Dubrovnik, te je 11. ožujka 1998. uknjiženo pravo vlasništva Grada Dubrovnika. Rješenjem Ureda državne uprave u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, Službe za imovinsko pravne poslove od 16. listopada 2014. (stranica 38-41 spisa) utvrđeno je pravo vlasništva Republike Hrvatske na poslovnim prostorima u prizemlju, pa tako i spornog poslovnog prostora, za koji se u rješenju navodi da isti koristi nepoznata osoba bez valjanog pravnog akta (točka 1. f citiranog rješenja). Vlasništvo je tuženica stekla na temelju članka 77. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96., 39/99., 92/99., 43/00., 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02.) s obzirom da je ista nekretnina konfiscirana (uključujući poslovni prostor) i za koju nekretninu je zahtjev za naknadu pravomoćno odbijen. U obrazloženju rješenja se navodi da je zahtjev za naknadu odnosno povrat koji je podnijela CB, kao pravna slijednica FB, pravomoćno odbijen, pa da su se stekli uvjeti da Republika Hrvatska stekne pravo vlasništva na konfisciranoj imovini.

11.1. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da od 1920. godine do 6. travnja 1941. godine prema odredbama §1460. i § 1468 OGZ prednici tužiteljice nisu mogli steći pravo vlasništva dosjelošću, jer nije proteklo vrijeme od 30 godina. U postupku konfiskacije prednici tužiteljice kao treće osobe nisu postavile izlučni zahtjev prema članku 20. Zakona o konfiskaciji, a od 1991. godine pa do podnošenja tužbe nije proteklo potrebno vrijeme od 40 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pa nisu ispunjeni uvjeti trajanja posjeda iz članka 159. stavak 3. i 4. ZV. Kao što je naprijed navedeno, tužiteljica čak niti svojim iskazom nije dokazala da je posjed spornog poslovnog prostora bio pošten, odnosno da su njeni prednici stupili u posjedi na temelju kupoprodaje od vlasnika.

12. Svaka stranka dužna je dokazati svoje navode i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika (članak 7. i 219. stavak 1. ZPP), a ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu s odredbom članka 221.a ZPP.

13. Protivno stajalištu žalbe, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio dokaze primjenom članak 8. ZPP, te utvrdio da tužiteljica nije na nedvojben način dokazala pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, te pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja, članak 221.a ZPP donio odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva radi stjecanja prava dosjelošću.

14. Žalbeni navodi nisu mogli dovesti u pitanje pobijanu presudu, pa je žalba tužiteljice odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda kao u točki I. izreke ove presude (članak 368. stavak 1. ZPP).

15. Tužiteljica je zatražila trošak žalbe koji nije novčano odredila, a nije uspjela u žalbenom postupku, pa je primjenom članka 166. u svezi s člankom 154. stavak 1. i člankom 164. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Sisku, 29. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

mr. sc. Ana Beloglavec