Republika Hrvatska
Županijski sud u Sisku
Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5
Poslovni broj: Gž Ovr-8/2026-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Sisku, po sucu pojedincu Renati Košir Skračić, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja EOS MATRIX d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB: 14036333877, protiv ovršenice IS, [adresa], koju zastupa punomoćnica Ines Mošmondor, odvjetnica u Čakovcu, radi ovrhe na nekretnini, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: Ovr-1018/2023-25 od 28. studenog 2025., 23. siječnja 2026.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba ovrhovoditelja EOS MATRIX d.o.o. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj: Ovr-1018/2023-25 od 28. studenog 2025.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem odlučio:
"Odgađa se provedba ovrhe na nekretnini ovršenice upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], [katastarska čestica] glavna ulica površine 529 m2, dvorište površine 303m2, zgrada mješovite uporabe stambeno-poslovna zgrada [adresa], površine 181 m2, nadstrešnica [adresa] površine 15 m2, nadstrešnica, [adresa] površine 30 m2, u vlasništvu ovršenice u cijelosti, određena rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu broj Ovr-1018/2023 6 od 29. prosinca 2023., do okončana parničnog postupka u predmetu Općinskog suda u Čakovcu broj P-320/2019 kojeg je ovršenica pokrenula protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu sa zasnivanjem založnog prava na nekretnini broj 146-236/2004 od 25. studenog 2004."
2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv navedenog prvostupanjskog rješenja izjavio je ovrhovoditelj zbog svih žalbenih razloga navedenih u članku 353. stavku 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 23/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/222., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), te predlaže da drugostupanjski sud preinači rješenje ili podredno da ga ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji mu je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP, a u vezi sa člankom 21. stavak 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22., 6/24., dalje: OZ), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, a u vezi sa člankom 21. stavak 1. OZ.
6. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, zato jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje ovrhovoditelj u žalbi.
7. Sukladno odredbi članka 21. stavka 1. OZ u ovršnom postupku i postupku osiguranja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ZPP, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
8. Prema obrazloženju pobijanog rješenja ovršenica je 26. siječnja 2024. podnijela prijedlog za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu od 25. studenog 2004., u kojem je navela da bi provedbom ovrhe nastupila nenadoknadiva šteta jer bi moglo doći do višestrukog namirenja odnosno stjecanja bez osnove pa bi za ovršenicu nastali dodatni troškovi. Ovrhovoditelj se prijedlogu protivio navodeći da je ovršenica dobrovoljno pristala na zasnivanje zaloga na nekretninama koje su predmet ovog postupka pa se ne može pozivati na prigovor da bi joj provođenjem ovrhe nastala nenadoknadiva šteta.
8.1. Ovaj ovršni postupak provodi se radi namirenja tražbine ovrhovoditelja proizašle iz javnobilježničkog akta - Ugovora o kreditu od 25. studenoga 2004. Ovršenica je podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti tog ugovora te se po tužbi vodi parnični postupak pred prvostupanjskim sudom, poslovni broj P-320/2019.
9. Prvostupanjski sud se pozvao na primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i analizu načela djelotvornosti primjene Direktive od strane Suda Europske unije te je zaključio da nacionalne odredbe OZ ne dopuštaju da ovršni sud u ovršnom postupku ispituje nepoštenost pojedinih ugovornih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog u obliku javnobilježničkog akta i po toj osnovi odgodi ovrhu, čime primjenu prava Europske unije čine pretjerano teškom.
9.1. Prvostupanjski sud se pozvao i na odluku Suda Europske unije broj C- 407/18, čiji činjenični supstrat je ocijenio gotovo istovjetnim predmetnom, prema kojoj Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onog iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene u smislu te Direktive i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.
9.2. Budući da načelo usklađenog tumačenja zahtijeva da nacionalni sudovi učine sve što je u njihovoj nadležnosti, uzimajući u obzir cjelokupno nacionalno pravo i primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost Direktive, prvostupanjski sud je zauzeo stav da će se tom zahtjevu udovoljiti prihvaćanjem prijedloga ovršenice za odgodu ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu koji u ovom predmetu predstavlja ovršnu ispravu.
10. Iako je točno da je ovršenica dobrovoljno zasnovala založno pravo na nekretninama i da temeljem toga uživa manji stupanj zaštite svojih prava, dodatnu zaštitu u ovom predmetu pruža joj činjenica da tvrdi i dokazuje da je Ugovor o kreditu ništetan zbog povrede prava potrošača.
11. Što se tiče vjerojatnosti nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, ocijenjeno je da ukoliko bi u predmetnom ovršnom postupku bila prodana nekretnina, a u parničnom postupku donesena odluka u korist potrošača, potrošač bi mogao ostvariti naknadno samo zaštitu u vidu novčane naknade štete, a takva bi zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, budući da se u ovršnom postupku prodaje nekretnina koja bi bila nepovratno izgubljena pa takva zaštita u smislu načela djelotvornosti ne bi predstavljala odgovarajuće, a niti učinkovito sredstvo.
11.1. Zbog navedenoga prvostupanjski sud je prihvatio prijedlog za odgodu ovrhe primjenom članka 65. stavka 1. točke 4. OZ, a imajući na umu sadržaj odluke Suda Europske unije broj C-407/18.
12. Takvu primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća kao pravilnu.
13. Ovrhovoditelj je u krivu kada smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu pozivanjem na presudu Suda Europske unije broj C-407/18. Naime, Sud Europske unije u navedenoj presudi izrazio je stajalište da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba s gledišta načela djelotvornosti tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu.
14. Što se tiče primjene materijalnog prava treba reći da od stupanja Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije 1. srpnja 2013. pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, time da je isto nadređeno onom nacionalnom. Međutim, na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i sporove proizašle iz njih, a na koje se neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga se na konkretni predmet, s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.
14.1. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je prihvaćanjem prijedloga ovršenice za odgodu ovrhe pravilno primijenio materijalno pravo jer su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe iz članka 65. stavak 1. točka 4. OZ. Utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora ima učinak uspostavljanja pravne i činjenične situacije kao da tih ništetnih odredbi ugovora nije ni bilo.
15. Svrha odgode ovrhe u slučaju pobijanja ovršne isprave je sprečavanje provedbe ovrhe do pravomoćnog okončanja parničnog postupka radi utvrđenja ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba ili ugovora u cijelosti. Kada bi se u tom slučaju zahtijevale i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe prema nacionalnom zakonodavstvu (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), provedba ovrhe u takvim okolnostima protivila bi se Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima s gledišta načela djelotvornosti.
15.1. U tom smislu Sud Europske unije jasno je naveo u odluci C-407/18 da bi pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posteriori (nakon što je nekretnina prodana) bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe. Primjenom takvog stajališta Suda Europske unije treba zaključiti da, u slučaju kada je pokrenut postupak za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, za odgodu ovrhe ne trebaju biti kumulativno ispunjene pretpostavke iz članka 65. OZ jer bi to bilo protivno djelotvornosti zaštite koju pruža Direktiva Vijeća 93/13/EEZ. Zbog toga prvostupanjski sud nije ni bio dužan ispitivati je li ovršenica učinila vjerojatnim nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, a isto tako nije trebao provesti ni test razmjernosti, niti ispitivati imovinske prilike ovrhovoditelja.
15.2. Naime, prodajom u ovršnom postupku ovršenica bi nepovratno izgubila svoju nekretninu, što nikako ne može nadomjestiti isplata kakvog novčanog iznosa u slučaju eventualne protuovrhe pa stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda da ukoliko bi u predmetnom ovršnom postupku bila prodana nekretnina, a u parničnom postupku donesena odluka u korist potrošača, potrošač bi mogao ostvariti naknadno samo zaštitu u vidu novčane naknade štete, a takva bi zaštita bila nepotpuna i nedovoljna, budući da se u ovršnom postupku prodaje nekretnina koja bi bila nepovratno izgubljena pa takva zaštita u smislu načela djelotvornosti ne bi predstavljala odgovarajuće, a niti učinkovito sredstvo, prihvaća i ovaj sud.
16. Iz navedenih razloga ovaj sud je ocijenio žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu te je na temelju članka 380. točke 2. ZPP, u vezi članka 21. stavka 1. OZ odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijano rješenje.
U Sisku 23. siječnja 2026.
Sutkinja
Renata Košir Skračić
