Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1531/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnice Ines Ferlin i Olga Perović, odvjetnice u Umagu, protiv tuženice Addiko bank d.d., OIB:14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice izjavljenima protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie od 23. srpnja 2025. broj P-1901/2019-50, u sjednici vijeća 22. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie od 23. srpnja 2025. broj P-1901/2019-50:

- potvrđuje pod toč. I. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose i to:

- na iznos od 19,91 EUR od 1. lipnja 2006.

- na iznos od 19,82 EUR od 30. lipnja 2006

- na iznos od 19,70 EUR od 3. kolovoza 2006

- na iznos od 19,77 EUR od 4. rujna 2006.

- na iznos od 19,76 EUR od 9. listopada 2006.

- na iznos od 19,71 EUR od 31. listopada 2006.

- na iznos od 19,58 EUR od 30. studenoga 2006

- na iznos od 19,38 EUR od 05. siječnja 2007.

- na iznos od 19,23 EUR od 9. veljače 2007.

- na iznos od 19,20 EUR od 5. ožujka 2007.

- na iznos od 19,19 EUR od 10. travnja 2007.

- na iznos od 18,92 EUR od 10. svibnja 2007.

- na iznos od 18,70 EUR od 12. lipnja 2007.

- na iznos od 18,54 EUR od 9. srpnja 2007.

- na iznos od 18,63 EUR od 9. kolovoza 2007.

- na iznos od 18,70 EUR od 31. kolovoza 2007.

- na iznos od 30,21 EUR od 10. listopada 2007.

- na iznos od 30,12 EUR od 5. studenoga 2007.

- na iznos od 30,45 EUR od 4. prosinca 2007.

- na iznos od 30,26 EUR od 5. siječnja 2008.

- na iznos od 30,76 EUR od 31. siječnja 2008.

- na iznos od 31,02 EUR od 3. ožujka 2008.

- na iznos od 61,81 EUR od 31. ožujka 2008.

- na iznos od 60,21 EUR od 2. svibnja 2008.

- na iznos od 59,54 EUR od 3. lipnja 2008.

- na iznos od 60,21 EUR od 5. srpnja 2008.

- na iznos od 59,05 EUR od 1. kolovoza 2008.

- na iznos od 59,03 EUR od 8. rujna 2008.

- na iznos od 59,59 EUR od 9. listopada 2008.

- na iznos od 64,36 EUR od 4. studenoga 2008.

- na iznos od 61,04 EUR od 1. prosinca 2008.

- na iznos od 71,77 EUR od 5. siječnja .2009.

- na iznos od 72,38 EUR od 2. veljače 2009.

- na iznos od 72,60 EUR od 2. ožujka 2009.

- na iznos od71,63 EUR od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 71,69 EUR od 30. travnja 2009 .

- na iznos od 70,28 EUR od 1. lipnja 2009.

- na iznos od 69,21 EUR od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 69,37 EUR od 4. kolovoza 2009.

- na iznos od 60,78 EUR od 1. rujna 2009.

- na iznos od 69,64 EUR od 1. listopada 2009.

- na iznos od 69,02 EUR od 5. studenoga 2009.

- na iznos od 69,88 EUR od 8. prosinca 2009.

- na iznos od 70,55 EUR od 8. siječnja 2010.

- na iznos od 71,53 EUR od 1. veljače 2010.

- na iznos od 71,18 EUR od 1. ožujka 2010.

- na iznos od 72,54 EUR od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 72,15 EUR od 6. svibnja 2010.

- na iznos od 72,58 EUR od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 77,18 EUR od 6. srpnja 2010.

- na iznos od 76,08 EUR od 9. kolovoza 2010.

- na iznos od 78,91 EUR od 8. rujna 2010.

- na iznos od 77,76 EUR od 8. listopada 2010.

- na iznos od 75,98 EUR od 3. studenoga 2010.

- na iznos od 79,30 EUR od 2. prosinca 2010.

- na iznos od 74,51 EUR od 2. siječnja 2011.

- na iznos od 71,61 EUR od 8. veljače 2011.

- na iznos od 72,53 EUR od 1. ožujka 2011.

- na iznos od 71,16 EUR od 5. travnja 2011.

- na iznos od 71,25 EUR od 4. svibnja 2011.

- na iznos od 76,29 EUR od 3. lipnja 2011.

- na iznos od 76,64 EUR od 6. srpnja 2011.

- na iznos od 80,80 EUR od 6. kolovoza 2011.

- na iznos od 78,43 EUR od 8. rujna 2011 .

- na iznos od 75,85 EUR od 4. listopada 2011 .

- na iznos od 57,34 EUR od 8. studenoga 2011.

- na iznos od 57,07 EUR od 5. prosinca 2011.

- na iznos od 57,81 EUR od 2. siječnja 2012.

- na iznos od 58,42 EUR od 6. veljače 2012.

- na iznos od 58,39 EUR od 2. ožujka 2012.

- na iznos od 57,73 EUR od 5. travnja 2012.

- na iznos od 57,95 EUR od 8. svibnja 2012.

- na iznos od 58,04 EUR od 4. lipnja 2012.

- na iznos od 57,50 EUR od 11. srpnja 2012.

- na iznos od 57,45 EUR od 7. kolovoza 2012.

- na iznos od 57,01 EUR od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 56,23 EUR od 3. listopada 2012.

- na iznos od 56,77 EUR od 3. studenoga 2012.

- na iznos od 56,96 EUR od 4. prosinca 2012.

- na iznos od 56,56 EUR od 5. siječnja 2013.

- na iznos od 55,14 EUR od 5. veljače 2013 .

- na iznos od 56,07 EUR od 1. ožujka 2013.

- na iznos od 56,01 EUR od 1. travnja 2013.

- na iznos od 55,44 EUR od 7. svibnja 2013.

- na iznos od 53,96 EUR od 4. lipnja 2013.

- na iznos od 53,78 EUR od 4. srpnja 2013.

- na iznos od 53,95 EUR od 3. kolovoza 2013.

- na iznos od 54,31 EUR od 7. rujna 2013.

- na iznos od 54,85 EUR od 3. listopada 2013.

- na iznos od 54,33 EUR od 2. studenog 2013.

- na iznos od 54,42 EUR od 4. prosinca 2013.

- na iznos od 54,55 EUR od 6. siječnja 2014.

do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana

- preinačuje pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 5.046,50 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija

- potvrđuje pod toč. II. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose i to:

- na iznos od 0,93 EUR od 31. kolovoza 2005.

- na iznos od 1,47 EUR od 30. rujna 2005 .

- na iznos od 1,49 EUR od 31. listopada 2005 .

- na iznos od 1,97 EUR od 30. studenog 2005 .

- na iznos od 0,42 EUR od 31. prosinca 2005.

- na iznos od 4,92 EUR od 4. studenog 2008 .

- na iznos od 7,82 EUR od 5. siječnja 2009 .

- na iznos od 9,95 EUR od 2. veljače 2009.

- na iznos od 10,91 EUR od 2. ožujka 2009.

- na iznos od 8,27 EUR od 31. ožujka 2009.

- na iznos od 8,78 EUR od 30. travnja 2009.

- na iznos od 4,73 EUR od 1. lipnja 2009.

- na iznos od 1,74 EUR od 30. lipnja 2009.

- na iznos od 2,54 EUR od 4. kolovoza 2009.

- na iznos od 4,12 EUR od 1. rujna 2009 .

- na iznos od 3,98 EUR od 1. listopada 2009.

- na iznos od 2,39 EUR od 5. studenoga 2009.

- na iznos od 5,38 EUR od 8. prosinca 2009.

- na iznos od 7,79 EUR od 8. siječnja 2010.

- na iznos od 11,21 EUR od 1. veljače 2010.

- na iznos od 10,43 EUR od 1. ožujka 2010.

- na iznos od 15,08 EUR od 31. ožujka 2010.

- na iznos od 14,20 EUR od 6. svibnja 2010.

- na iznos od 15,93 EUR od 31. svibnja 2010.

- na iznos od 30,82 EUR od 6. srpnja 2010.

- na iznos od 27,77 EUR od 9. kolovoza 2010.

- na iznos od 37,15 EUR od 8. rujna 2010.

- na iznos od 33,93 EUR od 8. listopada 2010.

- na iznos od 28,74 EUR od 3. studenoga 2010.

- na iznos od 39,76 EUR od 2. prosinca 2010.

- na iznos od 54,40 EUR od 2. siječnja 2011.

- na iznos od 44,39 EUR od 8. veljače 2011.

- na iznos od 48,28 EUR od 1. ožujka 2011.

- na iznos od 43,81 EUR od 5. travnja 2011.

- na iznos od 44,65 EUR od 4. svibnja 2011.

- na iznos od 63,68 EUR od 3. lipnja 2011.

- na iznos od 65,57 EUR od 6. srpnja 2011.

- na iznos od 81,50 EUR od 6. kolovoza 2011.

- na iznos od 73,37 EUR od 8. rujna 2011.

- na iznos od 64,47 EUR od 4. listopada 2011.

- na iznos od 64,99 EUR od 8. studenoga 2011.

- na iznos od 64,32 EUR od 5. prosinca 2011.

- na iznos od 68,72 EUR od 2. siječnja 2012.

- na iznos od 72,56 EUR od 6. veljače 2012.

- na iznos od 73,11 EUR od 2. ožujka 2012.

- na iznos od 70,50 EUR od 5. travnja 2012.

- na iznos od 72,32 EUR od 8. svibnja 2012.

- na iznos od 73,57 EUR od 4. lipnja 2012.

- na iznos od 71,55 EUR od 11. srpnja 2012.

- na iznos od 72,13 EUR od 7. kolovoza 2012.

- na iznos od 70,62 EUR od 31. kolovoza 2012.

- na iznos od 67,37 EUR od 3. listopada 2012.

- na iznos od 70,96 EUR od 3. studenoga 2012.

- na iznos od 72,70 EUR od 4. prosinca 2012.

- na iznos od 71,50 EUR od 5. siječnja 2013.

- na iznos od 64,81 EUR od 5. veljače 2013.

- na iznos od 70,56 EUR od 1. ožujka 2013.

- na iznos od 71,09 EUR od 1. travnja 2013.

- na iznos od 68,89 EUR od 7. svibnja 2013.

- na iznos od 61,95 EUR od 4. lipnja 2013.

- na iznos od 61,81 EUR od 4 srpnja 2013.

- na iznos od 63,56 EUR od 3. kolovoza 2013.

- na iznos od 66,34 EUR od 7. rujna 2013.

- na iznos od 70,19 EUR od 3. listopada 2013.

- na iznos od 68,26 EUR od 2. studenoga 2013.

- na iznos od 69,69 EUR od 4. prosinca 2013.

- na iznos od 71,31 EUR od 6. siječnja 2014.

- na iznos od 79,58 EUR od 31. siječnja 2014.

- na iznos od 81,85 EUR od 3. ožujka 2014.

- na iznos od 81,09 EUR od 2. travnja 2014.

- na iznos od 78,54 EUR od 3. svibnja 2014.

- na iznos od 77,71 EUR od 31. svibnja 2014.

- na iznos od 78,07 EUR od 7. srpnja 2014.

- na iznos od 80,92 EUR od 3. kolovoza 2014.

- na iznos od 83,32 EUR od 3. rujna 2014.

- na iznos od 82,80 EUR od 7. listopada 2014.

- na iznos od 84,87 EUR od 10. studenoga 2014.

- na iznos od 86,27 EUR od 5. prosinca 2014.

- na iznos od 85,42 EUR od 8. siječnja 2015.

- na iznos od 85,63 EUR od 31. siječnja 2015.

- na iznos od 31,92 EUR od 28. veljače 2015.

- na iznos od 54,21 EUR od 2. ožujka 2015.

- na iznos od 85,59 EUR od 1. travnja 2015.

- na iznos od 85,58 EUR od 4. svibnja 2015.

- na iznos od 85,56 EUR od 8. lipnja 2015.

- na iznos od 85,54 EUR od 1. srpnja 2015.

- na iznos od 85,52 EUR od 7. kolovoza 2015.

- na iznos od 85,50 EUR od 11. rujna 2015.

do 29. rujna 2015. i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi od 14% godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 1. kolovoza 2015. do 29. rujna 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 4.499,85 EUR i zateznu kamatu na pojedinačne iznose od 30. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija.

II. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie od 23. srpnja 2025. broj P-1901/2019-50 pod toč. III. izreke u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.692,29 EUR sa zateznom kamatom od 5. srpnja 2022. do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv toč. III. izreke presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Bujama-Buie od 23. srpnja 2025. broj P-1901/2019-50 kao nedopuštena.

II. Prihvaća se žalba tuženice te se preinačuje navedena presuda pod toč. IV. izreke i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

III. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu u visini od 3,99% godišnje za razdoblje od početka otplate kredita do 31. prosinca 2013. iznos od 5.046,50 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici radi više plaćenih mjesečnih anuiteta uz primjenu valutne klauzule u CHF za razdoblje od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. iznos od 4.499,85 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, pod toč. III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati na ime više plaćene nedospjele glavnice utvrđene na dan konverzije 30. rujna 2015. iznos od 2.692,29 EUR sa zateznom kamatom od 5. srpnja 2022. do isplate, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.442,61 EUR sa zateznom kamatom od 23. srpnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenim žalbama pobijaju tužiteljica i tuženica, i to tužiteljica pod toč. III. i IV. izreke, a tuženica u cijelosti iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 117. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2. i 3. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 70/19.) i čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 80/22.), pri čemu obje stranke predlažu drugostupanjskom sudu preinačiti presudu u smislu žalbenih navoda, dok tuženica podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu tužiteljice u kojem se protivi žalbenim navodima i predlaže istu odbiti.

4. Žalba tužiteljice nije osnovana, dok je žalba tuženice djelomično osnovana, djelomično neosnovana i djelomično nedopuštena.

5. Polazeći od predmeta spora koji je određen zahtjevom tužiteljice za isplatu novčanog iznosa plaćenog tuženici temeljem ništetnih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i načinu promjene kamatne stope, te razlike u visini neotplaćene glavnice u odnosu na onu koja je utvrđena u postupku konverzije, kao i prethodnog pitanja o kojem ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva za isplatu - jesu li odredbe o načinu promjene kamatne stope i primjeni valutne klauzule u CHF nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe i ima li tužiteljica unatoč tome što je s tuženicom 9. lipnja 2016. sklopila Aneks uz Ugovor o kreditu pravo na obeštećenje temeljem ništetnih odredaba iz osnovnog ugovora, ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je temeljem Ugovora o kreditu broj 356-60/2005 sa Sporazum o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 26. travnja 2005. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita stambeni kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s ugovorenom promjenjivom kamatom koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,99% godišnje i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF

- da je 9. ožujka 2016. između stranaka sklopljen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 356- 60/2005 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (u daljnjem tekstu: Aneks Ugovora o kreditu) temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15., u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15.)

- da je ugovaranje načina promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i ispunjenje obveze primjenom valutne klauzule u CHF utvrđeno ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. za koje je sud vezan u restitucijskoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP, da u konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile predmetom pojedinačnih pregovora nego su unaprijed pripremljene u tipskom obrascu ugovora te su tužiteljici ostale nerazumljive, a da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice pa su kao takve ništetne

- da nije osnovan prigovor zastare za potraživanje plaćenih iznosa s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF jer od pravomoćnosti navedenih presuda pa do 11. lipnja 2019. kada je podnesena tužba u ovom postupku nije nastupila zastara za potraživanje onog što je plaćeno temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, uvažavajući pravno shvaćanje VSRH sa sjednice Građanskog odjela od 30. siječnja 2020.

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je podigla kredit radi kupnje stana za stanovanje njezine obitelji, da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03), da se radilo o unaprijed pripremljenom ugovoru na čiji sadržaj nije mogla utjecati te joj nisu pojašnjene ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope niti je upozorena na rizik koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF

- da tuženica nije dokazala da se o spornim odredbama pregovaralo, odnosno da je tužiteljica prije sklapanja Ugovora o kreditu bila informirana o parametrima bitnim za određenje načina promjene kamatne stope i riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF

- da je nalazom i dopunom nalaza financijsko-knjigovodstvene vještakinje Goranke Šmert Maraš utvrđeno da je tijekom otplatnog razdoblja uzimajući u obzir porast tečaja CHF u odnosu na početni tečaj tužiteljica isplatila tuženici iznos od 4.499,85 EUR, s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatu da je isplatila tuženici iznos od 5.046,50 EUR, te da razlika između konvertirane nedospjele glavnice s valutnom klauzulom u EUR i nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF iznosi 2.692,29 EUR

- da su sve uplate tužiteljice koje su plaćene po osnovnom Ugovoru o kreditu uzete u obzir prilikom izračuna konverzije, pa i ono što je plaćeno temeljem ništetnih ugovornih odredaba, ali to ne znači da tužiteljica nema pravo na obeštećenje s obzirom da je provedenim vještačenjem utvrđeno da postoji razlika na štetu tužiteljice, uzimajući u obzir presude Suda Europske unije u predmetima broj C-452/2018, C-118/2017, C- 154/2015 i C-307/2015 i pravo tužiteljice na potpunu potrošačku zaštitu, tim više što odredbe čl. 19.b i čl. 19.c ZID ZPK/15 reguliraju ugovorni odnos nastao temeljem Ugovora o kreditu dok obveza restitucije nema pravnu osnovu u pravnom poslu nego u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove

- da nije osnovan prigovor tuženice da je prilikom obračuna visine tražbine tužiteljice trebalo istu umanjiti za tzv. negativnu tečajnu razliku jer tuženica nije podnijela protutužbu niti istakla prigovor radi prijeboja

- da je osnovan prigovor zastare u odnosu na preinačeni dio zahtjeva iz podneska tužiteljice od 16. srpnja 2024. u iznosu od 2.692,29 EUR s osnova razlike glavnice koju tuženica nije uzela u obzir u provedenoj konverziji jer su se stranke sporazumjele u čl. 2. st. 2. Aneksa Ugovora o kreditu o visini glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. i glavnica nije bila predmetom ispitivanja u tzv. kolektivnom sporu potrošača te nije obuhvaćena razlozima ništetnosti pa se na potraživanje po tom osnovu ne odnosi prekid zastare kao na potraživanje s osnova promjene kamatne stope i valutne klauzule, pa kako je od zaključenja Aneksa Ugovora o kreditu 9. ožujka 2016. pa do isticanja zahtjeva za isplatu iznosa od 2.692,29 EUR 16. srpnja 2024. proteklo više od pet godina to je navedeno potraživanje u zastari primjenom čl. 371. Zakona o obveznim odnosima,

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da su odredbe čl. 3. i čl. 6. Ugovora o kreditu nepoštene i ništetne odredbe primjenom čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP/03, kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, pa tužiteljica ima pravo na restitucijski zahtjev primjenom čl. 323. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., u daljnjem tekstu: ZOO) u iznosu od 5.046,50 EUR s osnova promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu od 3,99% godišnje za razdoblje od početka otplate kredita do 31. prosinca 2013. sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od njihovog plaćanja do isplate, te u iznosu od 4.499,85 EUR s osnova porasta tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita za razdoblje od početka otplate kredita do 30. rujna 2015. sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose od njihovog plaćanja do isplate, pa je zahtjev usvojen u tom dijelu pod toč. I. i II. izreke, dok je zahtjev za isplatu iznosa od 2.692,29 EUR sa zateznom kamatom odbijen pod toč. III. izreke radi osnovanog prigovora zastare.

6. U žalbi tužiteljica navodi da je u tužbi pod toč. III. tužbenog zahtjeva zahtijevala izmjenu Aneksa Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena ukupna nedospjela glavnica kredita na dan konverzije 30. rujna 2015., s obzirom da je tuženica utvrdila nedospjelu glavnicu po osnovnom Ugovoru o kreditu u većem iznosu no što bi tužiteljica dugovala i da je razlika glavnice utvrđena vještačenjem u iznosu od 2.692,29 EUR. Navedeni iznos tužiteljica nije podmirila tuženici na dan 30. rujna 2015. ili na dan 9. ožujak 2016. kada je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu, već je tužiteljica taj iznos platila kada je u cijelosti otplatila kredit 5. srpnja 2022. pa je tek toga dana iznos od 2.692,29 EUR bez valjane pravne osnove prešao u imovinu tuženice. Kako je tužiteljica podneskom od 16. srpnja 2024. preinačila tužbu u točkama III. i IV. tužbenog zahtjeva tako da je umjesto zahtjeva za izmjenu sporazuma o konverziji zatražila isplatu iznosa od 2.692,29 EUR kojeg je tuženica stekla 5. srpnja 2022. i da od dana stjecanja do postavljanja zahtjeva nije proteklo pet godina to smatra da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava prigovor zastare ocijenio osnovanim. Smatra da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer nije jasno kako to da izračun nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. uz primjenu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog Ugovora o kreditu nije obuhvaćen razlozima ništetnosti kada je tzv. kolektivnom presudom utvrđena nepoštenost odredbe osnovnog Ugovora o kreditu kojom se glavnica veže uz valutu CHF. Zaključno po pitanju ocjene zastare smatra da treba primijeniti shvaćanje VSRH zauzeto na sjednici 30. siječnja 2020. prema kojoj zastara nije mogla početi teći prije no što je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u ovom postupku.

7. U žalbi tuženica navodi da su u postupku konverzije promijenjene odredbe Ugovora o kreditu i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže ZID ZPK/15, pa je postupak konverzije proveden na način da je početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita), da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope), da je zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF, da su kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata koje su propisane čl. 19. c st. 1. t. 4. ZID ZPK/15) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu, da je utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR i postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Tuženik je tijekom postupka isticao da su svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati tužiteljici u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su joj ti iznosi priznati, što je utvrđeno vještačenjem, a što ima za posljedicu zaključak da je tužiteljica, koja je izvršila plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećena time što je stavljena u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imala zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZID ZPK/15, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. “(…) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“, te „(…) bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Metodologija po kojoj je utvrđena preplata u konverziji bila je utemeljena na prisilnim odredbama ZID ZPK/15 i drugačija je od one koju tužiteljica primjenjuje za povrat više plaćenih iznosa kao posljedice promjene kamatne stope i tečaja s obzirom da je utemeljena na kamatnoj stopi na dan sklapanja Ugovora o kreditu i tečaju na dan korištenja kredita, kao da sporazum o konverziji nije sklopljen, pa je priznanje tužiteljici navedenih iznosa opoziv njezine slobodno izražene volje - da se navedeni iznosi priznaju u valjanoj pravnoj osnovi – sporazumu o konverziji i predstavljaju neosnovano dvostruko obeštećenje tužiteljice, što proizlazi iz presude Europskog suda u predmetu broj C-567/20. U prilog žalbenim tvrdnjama poziva se na presudu VSRH broj Rev 637/2019-2 od 15. studenog 2022. Osporava ocjenu prigovora zastare, razloge na temelju kojih sud nije umanjio potraživanje tužiteljice za tzv. negativnu tečajnu razliku i razloge na temelju kojih je sud utvrdio da je tuženica nepoštena stjecateljica novčanih iznosa, te u vezi svega navedenog tvrdi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama osim paušalnog i ničim obrazloženog upućivanja da je tužiteljica uslijed navodne ništetnosti spornih ugovornih odredbi oštećena pa joj pripada pravo na ono što je tuženica na temelju tih odredbi primila.

8. S obzirom da tuženica izričito navodi da presudu pobija u cijelosti, a da za pobijanje presude pod toč. III. izreke kojom je odbijen zahtjev tužiteljice nema pravni interes u smislu čl. 358. st. 3. ZPP to je ovaj sud pod toč. I. izreke rješenja odbacio žalbu tuženice u tom dijelu kao nedopuštenu primjenom čl. 367. st. 1. ZPP.

9. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda stranaka i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju stranke, s obzirom da presuda sadrži određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koje nisu proturječne razlozima navedenim u obrazloženju, niti sadržaju provedenih dokaza i presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ocijeniti njezinu zakonitost, a nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

Na žalbu tuženice

10. Osnovani su žalbeni navodi kojima tuženica ukazuje da je o tužbenom zahtjevu tužiteljice pod toč. I. i II. izreke djelomično odlučeno pogrešnom primjenom materijalnog prava.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženica nije informirala tužiteljicu o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF niti o parametrima na temelju kojih ovisi promjena kamatne stope i da su ugovorne odredbe iz čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu formirane jednostrano od tuženice bile nerazumljive te su protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, pa je posljedično navedenom pravilan zaključak suda da je postupanje tuženice protivno čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 i kao takvo ništetno primjenom čl. 87. st. 1. ZZP/03.

11.1. Kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč potpunoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.2. S obzirom da tuženica na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredaba o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF i parametrima promjenjivosti kamatne stope u predugovornoj fazi nije predložila saslušanje svjedoka, odnosno odustala je od saslušanja predložene osobe na te okolnosti, to je prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti spornih odredaba pravilno utemeljio na presudama iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. s obzirom da tuženica prema navedenom nije dokazala da iste nemaju direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, kao i na temelju iskaza tužiteljice iz kojeg jasno proizlazi da je u konkretnom slučaju izostala potpuna obavijest (informiranost) o osporenim ugovornim odredbama.

12. Uzimajući u obzir da ništetnost djeluje ex tunc u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, kao i da ugovorna odredba koja je ništetna ne proizvodi pravni učinak jer za ništetnu odredbu vrijedi pravilo kao da nikada nije postojala, za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu u konkretnom slučaju potrebno je odgovoriti na pitanje - da li ništetne ugovorne odredbe iz čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu nakon što je sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu proizvode pravni učinak na tužiteljicu kao potrošača.

13. U oglednom postupku koji se vodio u predmetu Gos-1/2019, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava VSRH je dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Isto tako, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I- 3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom RH.

14. Nakon što je sklopljen Aneks Ugovora o kreditu tužiteljicu ne obvezuje ugovorna odredba o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice iz čl. 6. Ugovora o kreditu niti odredbe o ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF iz čl. 3. Ugovora o kreditu, s obzirom da su sve te odredbe izmijenjene na način da je za cjelokupno ugovorno razdoblje ugovorena promjenjiva kamata prema stopi za kredite s valutnom klauzulom u EUR i ispunjenje kreditne obveze s valutnom klauzulom u EUR, pa je time ostvaren prvi od neobvezujućih učinaka ništetnih ugovornih odredaba u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15. Posljedica neobvezujuće prirode ništetne ugovorne odredbe i učinka ex tunc takve odredbe je i pravo na povrat plaćenog na temelju nepoštene ugovorne odredbe. Sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu stranke su izvršile konverziju kredita u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZID ZPK/15, na način da su svi iznosi koji su plaćeni na ime otplate Ugovora o kreditu iskorišteni za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene Aneksom. U konkretnom slučaju konverzija je nesporno provedena u skladu s odredbama ZID ZPK/15 te su u obračun konverzije uzeti i iznosi koji su plaćeni na ime ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, što je nedvojbeno utvrđeno nalazom financijske vještakinje, dok je iznos od 136,95 EUR u kunskoj protuvrijednosti utvrđen kao manjak na dan 30. rujna 2015. što je evidentno iz čl. 2. Aneksa Ugovora o kreditu.

16. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je tužiteljica platila tuženici (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Aneksu Ugovora o kreditu, to je po ocjeni ovoga suda sklapanjem Aneksa postignut restitucijski učinak za tužiteljicu u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu, unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za potrošača imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR.

17. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužiteljica je restituirana s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da je iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njezinu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Aneksom Ugovora o kreditu (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznos s osnove tečajne razlike u CHF od 4.499,85 EUR te s osnova promjene kamatne stope u iznosu od 5.046,50 EUR nije u imovini tuženice bez pravne osnove, nego je u imovini tuženice temeljem ispunjenja obveze tužiteljice koja se temelji na valjanoj pravnoj osnovi.

18. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava pod toč. I. i II. izreke presude obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici iznos od 5.046,50 EUR i 4.499,85 EUR.

19. Međutim, ZID ZPK/15 izrijekom ne regulira materijalnopravni učinak ništetnosti ugovorne odredbe propisan čl. 1111. st. 1. ZOO u vezi s čl. 1115. ZOO kojim je propisan opseg vraćanja stečenog bez osnove na način da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa valja zaključiti da Aneks Ugovora o kreditu nema restitucijski učinak za tužiteljicu u odnosu na zatezne kamate na pojedinačne iznose koje je platila na ime nepoštenih ugovornih odredbi o otplati kredita. S obzirom da specijalnim propisom nije uređeno područje prava na zatezne kamate po osnovi odredbe čl. 1111. ZOO, tada se primjenjuje opći propis, odnosno čl. 1115. ZOO temeljem kojeg tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od dana plaćanja pojedinačnih novčanih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredaba pa do dana kada su ti iznosi iskorišteni za ispunjenje njezine obveze ugovorene Aneksom Ugovora o kreditu (30. rujna 2015.). VSRH je u odluci od 21. prosinca 2022. broj Rev 586/2019 na pitanje postavljeno u reviziji u pogledu materijalnopravnih učinaka izvršene konverzije u skladu sa ZID ZPK/15 odgovorio da je obveza kreditora (tuženice) na povrat više plaćenih iznosa (utužene glavnice) po ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz izvornog ugovora o kreditu prestala sklapanjem sporazuma o konverziji kredita iz čl. 19.c stavka 1. toč. 6. ZID ZPK/15, odnosno zaključivanjem dodatka ugovora o kreditu, međutim, da je ostala i nadalje obveza plaćanja nepodmirenih pripadajućih zateznih kamata na te pojedinačne iznose obračunatih od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do dana prestanka obveze (izvršenom konverzijom), a koja obveza proizlazi iz odredbe čl. 1115. ZOO, ukazujući da je na 7. sjednici Građanskog odjela VSRH održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeto pravno shvaćanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača, koje prihvaća i ovaj sud i koje glasi:

"Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

19.1. Stoga tužiteljica ima pravo na isplatu zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja do 29. rujna 2015., te je prvostupanjski sud pritom pravilnim razlozima utvrdio da se ista smatra nepoštenom stjecateljicom primljenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba, pa je u tom dijelu pravilno prihvaćen zahtjev pod toč. I. i II. izreke presude.

20. U odnosu na tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita valja navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca VSRH presudom u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“

20.1. Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje proizlazi da u situaciji kada tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, da prvostupanjski sud tzv. negativnu razliku nije bio dužan uzeti u obzir prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva, a što je u konkretnom slučaju relevantno i za utvrđivanje visine pojedinačnih novčanih iznosa na koje teče zatezna kamata.

21. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare uzimajući u obzir Objedinjeno pravno shvaćanje VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022., koje je doneseno radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., i prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je tužba podnesena 11. lipnja 2019. to nije protekao opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO.

22. Stoga je ovaj sud djelomično odbio i djelomično prihvatio žalbu tuženice te je primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio presudu pod toč. I. i II. izreke u dijelu dosuđenog iznosa od 5.046,50 EUR i 4.499,85 EUR i zatezne kamate na pojedinačne novčane iznose od 30. rujna 2015. do isplate i zahtjev tužiteljice odbio, dok je primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. i II. izreke u dijelu dosuđene zatezne kamate na pojedinačno određene novčane iznose od dana kada su plaćeni pa do 29. rujna 2015.

Na žalbu tužiteljice

23. S obzirom da je način izračuna konverzije izričito propisan čl. 19.c ZID ZPK/15 to za isplatu novčanog iznosa s osnova razlike glavnice - koji je vještakinja izračunala usporedbom neotplaćene glavnice prema početnom otplatnom planu uz valutnu klauzulu u CHF i neotplaćene glavnice utvrđene u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. ne postoji pravna osnova po kojoj bi pripadao tužiteljici.

23.1. Naime, kako 19.c st. 1. toč. 1. ZID ZPK/15 propisuje da se iznos početno odobrene glavnice kredita s valutnom klauzulom CHF i iznos početne glavnice kredita s valutnom klauzulom EUR izračunava po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (ne na dan konverzije), da toč. 4. citirane zakonske odredbe propisuje da se mjesečni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF pretvaraju u EUR prema tečaju na dan uplate mjesečnog anuiteta (ne prema tečaju na dan konverzije) i da takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu, da toč. 7. citirane odredbe propisuje da se iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015. - kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno toč. 3. toga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno toč. 4. toga stavka, kao i da su u čl. 2. Aneksa Ugovora o kreditu stranke ugovorile da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30. rujna 2015. iznosi 29.369,92 EUR u kunskoj protuvrijednosti i da manjak na isti dan iznosi 136,95 EUR u kunskoj protuvrijednosti koji se tužiteljica obvezala podmiriti tuženici, kao i da navedena ugovorna odredba predstavlja sporazum vjerovnika i potrošača u smislu čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15, to znači da je visina neotplaćene glavnice utvrđena sporazumom stranaka sukladno citiranoj zakonskoj odredbi i da ne postoji pravna osnova po kojoj bi tužiteljica imala pravo na razliku glavnice koja je izračunata po metodologiji kao da sporazum o konverziji nije postignut.

23.2. Iako je prvostupanjski sud zahtjev tužiteljice odbio radi pogrešnog pravnog pristupa i prihvaćanja prigovora zastare, to je i pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju razloga navedenih pod toč. 23.1. ovog obrazloženja valjalo identično odlučiti o tom dijelu zahtjeva.

24. Stoga je ovaj sud odbio žalbu tužiteljice i primjenom čl. 368. st. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. III. izreke.

25. S obzirom na djelomično preinačenje prvostupanjske presude ovaj sud je dužan odlučiti o troškovima parničnog postupka primjenom čl. 166. st. 2. ZPP.

26. Stranke su djelomično uspjele u sporu na način da je tužiteljica uspjela sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice (toč. I. i II. izreke), a tuženica u dijelu odbijenog zahtjeva za isplatu glavnice (toč. I. i II. izreke) i za isplatu glavnice i kamate (toč. III. izreke). Kada bi sud primijenio čl. 154. st. 2. ZPP (rukovodeći se visinom novčanog zahtjeva) tužiteljica bi trebala naknaditi tuženici razmjerni dio troškova postupka i to u okolnostima konkretnog slučaja u kojem tužiteljica zahtijeva restituciju zbog toga što je tuženica u Ugovor o kreditu koji je predmet spora bez pregovaranja unosila nepoštene ugovorne odredbe, pa uzimajući u obzir visinu tih troškova prema vrijednosti spora, troškove postupka koje je već snosila i one koje bi morala platiti tuženici bili bi daleko veći od zateznih kamata koje su joj dosuđene zbog nepoštenih ugovornih odredbi sadržanih u Ugovoru o kreditu. Dosuđena zatezna kamata kvalificira se kao „imovina“ zaštićena člankom 1. Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te znatno smanjenje iznosa tog potraživanja, koje je rezultat obveze plaćanja troškova postupka, predstavlja miješanje u pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva (tako i Europski sud za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske od 18.7.2013., Mafalani protiv Hrvatske od 26.9.2023. koji se u sporovima u kojima stranka nije država primjenjuju u skladu s tumačenjem iz presude Čolić protiv Hrvatske od 18. studenog 2021.). O predmetu spora kao što je predmetni, u kojem je sporno pravo na isplatu na temelju nepoštenih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, postoji neujednačena praksa drugostupanjskih sudova koji na istovjetne činjenice različito primjenjuju pravo te još uvijek nije primijenjen procesnim pravom predviđen mehanizam za prevladavanje tih razlika. Naprotiv, postoji neujednačena praksa i VSRH koji u svojim odlukama na istovjetne činjenice različito primjenjuje pravo (npr. Rev-637/2019 od 15.11.2022., Rev 1096/2022 od 8.11.2022. i Rev 586/2019 od 21.12.2022.). U takvim okolnostima u kojima je pitanje obeštećenja potrošača nakon konverzije podložno tumačenju sudova te u trenutku podnošenja tužbe nije bilo pojašnjeno, ne može dovesti do zaključka da je ova tužba bila očito neosnovana i lišena svakog izgleda za uspjeh. Zbog toga legitimni cilj - izbjegavanje neopravdanog parničenja nije izravno primjenjiv u ovom predmetu, a nalog tužiteljici da naknadi troškove postupka tuženici predstavljalo bi miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koja joj je dosuđena u ovom postupku.

27. Stoga je ovaj sud prihvaćanjem žalbe tuženice odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenom čl. 154. st. 4. ZPP.

28. Razlozi na temelju kojih je ovaj sud odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka primjenjivi su i za troškove sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu pa je stoga odbijen zahtjev tuženice, dok je zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu tužiteljice i sudske pristojbe na žalbu odbijen primjenom čl. 155. st. 1. ZPP jer nije bio potreban za odlučivanje u žalbenom postupku s obzirom da tuženica ponavlja sadržajno već iznesene tvrdnje.

29. Zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 22. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek