REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1530/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1202/2024-11 od 23. rujna 2025. na sjednici vijeća održanoj 15. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Žalba tužene odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1202/2024-11 od 23. rujna 2025. u cijelosti.

II Zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke, sklopljenog dana 24. rujna 2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 27. rujna 2007. godine kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka pod br. OV-31493/07, u dijelu odredbe koji glasi:

“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80% jednokratno, unaprijed…“

II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 354,30 eura (tristopedesetčetirieuratridesetcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 06. listopada 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.043,68 eura (tisućučetrdesettrieurašezdesetosamcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 23. rujna 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. toč.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) predlažući preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev i obveže tužiteljicu na naknadu troškova parničnog postupka, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Potražuje naknadu troška žalbenog postupka.

3. Sa žalbom je postupljeno na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa tako ni one koje žalitelj ističe u žalbi. Naime, sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao je jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što niti ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, slijedom čega nije ostvaren žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženica u žalbi.

6. Nadalje, u prvostupanjskom postupku nije počinjena relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. ZPP, jer je prvostupanjski sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP, ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, a isto tako je i obrazložio koje činjenice je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, kao i koje dokaze izvodio te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a ujedno se izjasnio i o pravnoj osnovi spora te je odlučio o prigovorima tužene.

7. Također, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (čl. 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, i koje žaliteljica žalbenim navodima o pogrešnom i nepotpunom utvrđenom činjeničnom stanju nije uspjela dovesti u pitanje.

8. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnosti akcesorne odredbe čl. 6.1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini u korist Banke (u nastavku: Ugovor o kreditu), sklopljenog 24. rujna 2007. između tužiteljice i prednika tužennice Slavonske banka d.d. Osijek, u dijelu odredbe koji glasi:“…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 2,80% jednokratno, unaprijed…“te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 354,30 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 6. listopada 2007. do isplate.

9. U ovom postupku nije sporno da je između prednice tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnice kredita 24. rujna 2007. sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je prednica tuženice kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 21.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, na rok otplate u trajanju od 6 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je odredbom članka 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena jednokratna naknada, tzv. ulazna naknada u visini od 2,80% jednokratno od iznosa kredita, kao i činjenica da je 5. listopada 2007. prednica tuženice naplatila tužiteljici tu tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 2.669,45 kuna, što predstavlja protuvrijednost iznosa od 354,30 EUR. Također nije sporno da je tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek te da je pasivno legitimirana u ovome postupku.

10. Sporno je, je li ugovorna odredba čl.6.1. ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je prednica tuženice od nje naplatila temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

11. Nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je predmetni ugovor o kreditu tužiteljica sklopila kao fizička osoba, za kupnju auta kojeg je koristila isključivo u privatne svrhe, pa da tužiteljica ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007.), da tužiteljica sa prednicom tuženice nije mogla pregovarati o spornoj odredbi, da tužiteljici nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, već je tužiteljici ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor u Banci; da iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis usluga koje se pružaju u zamjenu za iznos predmetni naknade, koja se p odmiruje jednokratno, unaprijed, kao i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti je ista sama po sebi razumljiva, te u Ugovoru nije navedeno, a niti se iz sadržaja Ugovora može zaključiti, koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, pa kako je ugovorenom naknadom povećana cijena kredita za 2,80% od njegove visine, prvostupanjski sud zaključuje da je takvom ugovornom odredbom stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, te da je ista u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere te da je navedena odredba kao takva nepoštena u smislu odredbe čl. 96. st.1. i 2. ZZP/07 i posljedično ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07 pozivajući se pritom na presude Suda Europske unije u predmetima C-620/17, C-26/13, C-224/19 i C-259/19, te da stoga tužiteljici na temelju odredbe čl. 323. st.1. u vezi s čl. 1111. i čl. 1115. st.1. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od nje prednica tuženice naplatila temeljem takve ništetne odredbe, konkretno iznos od 354,30 EUR (koja visina među strankama nije sporna) sa zakonskim zateznim kamatama od slijedećeg dana po uplati, odnosno od 6. listopada 2007. budući je prednica tužene bila nepošten stjecatelj. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor tuženice da tužiteljici nije dopušteno isticati ništetnost predmetne ugovorne odredbe sukladno čl. 326. st. 2. ZOO jer da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen, navodeći kako ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti sporne ugovorne odredbe, jer je ista bila ništetna već od dana sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, dakle ex tunc, pa nije mogla postati naknadno valjana ispunjenjem ugovora te budući da je u konkretnom slučaju sporna ugovorna odredba rezultirala neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti te ugovorne odredbe bila zabrana manjeg značaja. Nadalje, prvostupanjski sud otklonio je i tuženičin prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl. 323. st.1. ZOO, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., broj: Su-IV-47/2020-2 navodeći kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja prvostupanjske presude kojom je kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, pa da stoga zastarni rok propisan odredbom čl. 225. ZOO, od pet godina nije protekao.

11.1. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđeno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

12. Iz stanja spisa i iskaza tužiteljice kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužiteljica s prednicom tuženice nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po prednici tuženice, pa se suprotno žalbenim navodima tuženice, radi upravo se o unaprijed formuliranom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su u to vrijeme zaključivani s drugim korisnicima kredita.

13. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Žalbeni navodi žaliteljice kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena, nalazi se na trećoj stranici Ugovora o kreditu te je uočljiva, kao i da je tužiteljica postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogla precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za nju proizlazi (2,80% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz čl. 100. ZZP/07. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužiteljica nije bila u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju.

14.1. Naime, zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.2. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14.3. Neovisno o tome što u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 120/17.) od 12. listopada 2017., propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, te iako je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredita ("Narodne novine" broj 15/14.) izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, i po ocjeni ovog suda odredba čl. 6.1. predmetnog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena sporna naknada je nepoštena i ništetna, jer iako je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade te je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužiteljici bio dužna dati prednica tužene, a takve su informacije izostale.

14.4. Kako je u konkretnom postupku utvrđeno da tužiteljici nije bilo obrazloženo koji stvarni troškovi za nju nastaju plaćanjem naknade, takva odredba za nju (uslijed ne pružanja informacija u pogledu samog iznosa naknade, zatim na što se ona zapravo odnosi i kakva joj je svrha te zašto ju mora platiti ) nije bila razumljiva niti je tužiteljica mogla shvatiti njezine posljedice.

14.5. Navedeno je u širem smislu povezano sa načelom transparentnosti koje pred pružatelja usluge stavlja zahtjev da potrošaču pruži informaciju o svim ekonomskim posljedicama koje iz ugovaranja za njega mogu proizaći ( u tom smislu npr. presuda suda C-186/16 O i drugi od 20. rujna 2017., t.45., presuda suda C-26/13., B i BE od 30. travnja 2014., t. 75.).

14.6. I iz presude Suda Europske unije C-565/21 proizlazi da je za ocjenu jasnoće i razumljivosti ugovorne odredbe kojom se predviđa da zajmoprimac plaća naknadu za obradu zahtjeva nadležni sud dužan provjeriti, s obzirom na sve relevantne činjenične elemente, je li zajmoprimcu omogućeno da procijeni ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, te shvati prirodu usluga koje se pružaju u zamjenu za troškove predviđene navedenom odredbom.

14.7. U odnosu na žalbene navode tužene da je prednica tužene u svojim prostorijama učinila dostupnim podatke koje se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita navesti je kako takvo postupanje banke nema značaj pregovaranja o spornoj odredbi a tužena ničim nije dokazala da je na taj način tužiteljici pružila potrebne informacije o tome na što se konkretno odnosi ta ulazna naknada, što se tom naknadom zaista plaća, a izostanak tih informacija nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženici odnosno njezinoj prednici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade) pri čemu sama tužiteljica tvrdi da je morala platiti predmetnu naknadu i nije mogla pregovarati s bankom o visini te naknade jer je postupanje banke bilo po principu „uzmi ili ostavi“, slijedom čega proizlazi sa bez plaćanja predmetne jednokratne naknade nije bilo moguće sklopiti ugovor.

16.1. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je tužiteljica kao potrošač pri sklapanju ugovora bila ograničena uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da prednica tužene nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

16.2. Pri tome sama činjenica da je predmetna naknada određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je prednica tuženice imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženice da je njezina prednica jasno i transparentno prikazala trošak svoje usluge koji nije obuhvaćen ugovorenom kamatnom stopom, neosnovani.

17. Neosnovano su žalbeni navodi žaliteljice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo provodeći tzv. test poštenosti iz čl. 96. st.1. ZZP/07 jer da je predmetna odredba akcesornog karaktera isključena iz testa poštenosti pri čemu se poziva na presude Suda EU broj C 224/19 i C-259/19. Suprotno shvaćanju žaliteljice odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno „glavni predmet ugovora“, što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti (presuda Suda EU broj C 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. kojom je utvrđen točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu odredbe čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ).

17.1. Sud Europske unije je presudom u tim predmetima zaključio da čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje kredita može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17.2. Nadalje i u presudi broj C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. Sud EU je utvrdio da odredbe ugovora o potrošačkom kreditu kojima se na teret potrošača stavljaju troškovi različiti od povrata kredita u obliku glavnice i kamata nisu obuhvaćene iznimkama predviđenim odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ako se tim odredbama ne predviđa niti priroda tih troškova niti usluge koje se njima plaćaju te ako su sastavljene na način da kod potrošača stvaraju zabunu kad je riječ o njegovim obvezama i ekonomskim posljedicama tih odredbi, što treba provjeriti nacionalni sud.

18. Kraj utvrđenog činjeničnog stanja, da se o odredbi o plaćanju predmetne naknade nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužiteljica kao potrošač nije imala utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužiteljici nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa te naknade) sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je sporna odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu, ništetna u smislu odredbi čl. 102. st.1 ZZP/07 te čl. 322. st 1. ZOO.

19. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Stoga je pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 354,30 EUR, čija visina među strankama nije sporna, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja te naknade sukladno čl.1115. ZOO jer je prednica tuženice, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe budući je istu nametnula tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, bila nepošten stjecatelj.

20. Pravilno je odbijen i tuženičin prigovor zastare, budući da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, u konkretnom slučaju od donošenja pobijane presude. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnih ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle u vrijeme donošenja pobijane presude tužbeni zahtjev tužiteljice nije zastario, jer zastarni rok, prema navedenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, još nije ni počeo teći. Pri tome nije odlučno je li o ništetnosti pojedine ugovorne odredbe odlučeno tužbenim zahtjevom ili kao o prethodnom pitanju.

21. I odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, jer je po osnovi pravilno utemeljena na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, a po visini je pravilno odmjerena sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23.- dalje: Odvjetnička tarifa) sve to prema vrijednosti predmeta spora u visini od 1.340,50 EUR.

21.1. Naime, tužiteljica je već u tužbi naznačila vrijednost predmeta spora, što je sukladno odredbi čl. 186. st.2. ZPP bila dužna učiniti. Tužena nije najkasnije na pripremnom ročištu prigovorila da je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena, pa sud prvog stupnja nakon održanog pripremnog ročišta nije više bio ovlašten provjeriti točnost naznačene vrijednosti predmeta spora. Stoga, žaliteljica neosnovano u žalbi (pri puta) prigovara previsoko određenoj vrijednosti predmeta spora.

21.2. Također prvostupanjski sud je pravilno tužiteljici priznao trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu budući se ne radi o sporu pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa tužiteljica nije oslobođena od plaćanja pristojbi kako to pogrešno smatra žaliteljica.

22. Stoga je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu.

23. Zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP budući tuženica sa žalbom nije uspjela.

Pula - Pola, 15. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković