REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-2378/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Darka Milkovića člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice l. OG, iz [adresa], tužitelja O. OGF, iz [adresa], i tužitelja EGF, iz [adresa], sve tužitelje zastupa punomoćnica Ivana Špehar, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Šeparović, Špehar i Gavranić j.t.d., sa sjedištem u Zagrebu, protiv tuženika l. Hrvatski ured za osiguranje, OIB 38922958547, sa sjedištem u Zagrebu, Martićeva 73, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Gajski, odvjetnik u Zagrebu, tuženika Il. Adriatic osiguranje d.d., OIB 94472454976, sa sjedištem u Zagrebu, Listopadska 2, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Pelcl, odvjetnik u Grgić & Partneri odvjetničkom društvu d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, i tuženika III. Hrvatske ceste d.o.o., OIB 55545787885, sa sjedištem u Zagrebu, Vončinina 3, radi naknade štete, odlučujući o prijedlozima I. tužiteljice, Il. tuženika i III. tuženika za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-1106/2020-8 od 27. rujna 2023. kojom presudom je djelomično potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-3842/07-158 od 23. listopada 2020. ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj Pn-3842/07-171 od 20. kolovoza 2021., a rješenjem djelomično ukinuta, u sjednici održanoj 2. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Dopušta se tužiteljici OG revizija protiv dijela presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-1106/2020-8 od 27. rujna 2023. kojim je odbijena žalba tužiteljice OG i potvrđena prvostupanjska presuda u točki IV. izreke, a kojom je odbijen zahtjev tužiteljice I. za isplatu rente na ime uzdržavanja za razdoblje od 12. kolovoza 2005. pa nadalje, i to zbog pravnog pitanja:

''Obuhvaća li pravo na potpunu naknadu štete iz članka 1090. ZOO/91 pravo na naknadu štete zbog gubitka uzdržavanja iz članka 1094. ZOO/91? ''.

II. Odbijaju se prijedlozi tuženika Adriatic osiguranje d.d. i Hrvatske ceste d.o.o. za dopuštenje revizije u odnosu na naznačena pravna pitanja.

III. Prijedlog tuženika Adriatic osiguranje d.d. i Hrvatske ceste d.o.o. za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tužiteljica te tuženici Adriatic osiguranje d.d. i Hrvatske ceste d.o.o. podnijeli su prijedloge za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-1106/2020-8 od 27. rujna 2023. Tom je presudom djelomično potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3842/07-158 od 23. listopada 2020., ispravljena rješenjem prvostupanjskog suda broj Pn-3842/07-171 od 20. kolovoza 2021., i to u točkama II., IV., V., VI., VII. i VIII. izreke. Drugostupanjskim je rješenjem, pak, ukinuta prvostupanjska presuda u točkama III. i IX. Izreke i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2. Prijedlog tužiteljice je utemeljen na odredbi članka 385.a stavaka 1. Zakona o parničnom postupku ('Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 1 17/03, 88/05, 84/08,123/08, 57/1 1, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).Tužiteljica predlaže reviziju dopustiti protiv dijela drugostupanjske presude kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u točkama IV. i VI. izreke, a predlaže reviziju dopustiti i protiv rješenja kojim je po žabi tuženika ukinuta točka III. izreke prvostupanjske presude. Prijedlog se podnosi zbog pravnih pitanja za koja tužiteljica l. smatra da su važna za odluku u sporu te za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu, i to zbog nepodudarnosti s praksom revizijskog suda (ukazano na odluke broj Rev- 1239/2013 od 4. veljače 2015. i Rev-179/2004 od 18. ožujka 2004.).

2.1. Pitanja koja je tužiteljica l. naznačila u prijedlogu glase:

1) Ima li primateljica uzdržavanja, koja nije bila u radnom odnosu i koju je pokojni suprug uzdržavao za sve vrijeme trajanja životne i bračne zajednice, pravo na naknadu štete koju trpi zbog gubitka uzdržavanja (zbog smrti supruga) iz članka 1094. stavaka 1. i 2. ZOO do trenutka zasnivanja svog radnog odnosa ili do kraja svog života, odnosno do isteka očekivanog (projiciranog) trajanja svog života;

2) Isključuje li zasnivanje radnog odnosa, odnosno primanje iz naknadno zasnovanog radnog odnosa (plaća) ostvarenje prava na naknadu štete zbog gubitka uzdržavanja iz članka 1094. ZOO, odnosno je li radni odnos prepreka za ostvarenje tog prava na naknadu štete iz članka 1094. ZOO;

3) Obuhvaća li pravo na potpunu naknadu štete iz članka 1090. ZOO pravo na naknadu štete zbog gubitka uzdržavanja iz članka 1094. ZOO;

4) Obuhvaća li pravo na potpunu naknadu štete iz članka 1090. ZOO pravo primatelja uzdržavanja, koji nije bio u radnom odnosu i nije imao vlastitih primanja, na apsolutnu uspostavu ranijeg materijalnog stanja/statusa kakvo je postojalo do trenutka smrti davatelja uzdržavanja, odnosno pravo na naknadu štete u iznosu od ½ ukupnih primanja pokojnog davatelja uzdržavanja;

5) Određuje li se naknada štete zbog gubitka uzdržavanja u većem iznosu i većem postotku ako je preminuli primatelj uzdržavanja imao višestruko veću plaću od prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, odnosno ako je primatelj uzdržavanja uzdržavao

primateljicu uzdržavanja s većim iznosom od iznosa prosječne mjesečne plaće? 3. Tuženici Adriatic osiguranje d.d. i Hrvatske ceste d.o.o. predlažu dopustiti reviziju u dijelu kojim je odbijena njihova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u točkama II., V., VII. i VIII. izreke, na temelju odredbe članka 385. stavka 1. podstavaka 1. i 2. ZPP, dakle, zbog pravih pitanja koja smatraju važnima, kao i zbog povrede prava na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku i na pristup sudu, zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (”Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/1 7 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (”Narodne novine” broj 56/90, 135/97, 8/98, 1 13/00, 124/00, 2/01, 41/01 , 55/01 , 76/1 0, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH) te povrede prava na jednakost svih pred zakonom (članka 14. Ustava RH).

4. Pitanja naznačena u prijedlogu tuženika Adriatic osiguranje d.d. glase:

1) Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 365. i članka 375., sve u vezi s člankom 354. stavak 2. točka 11. ZPP jer se u drugostupanjskoj presudi uopće nije očitovao, nije spomenuo i nije ocijenio konkretne prigovore i žalbene razloge tuženika na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od odlučnog značaja za rješenje spora i temeljem kojih žalbenih razloga je tuženik osporavao pravilnost materijalnopravnog zaključka prvostupanjskog suda u pogledu zaključka o postojanju solidarne odgovornosti u nastanku prometne nezgode pa time i obveze na naknadu štete na strani vozača motocikla osiguranog kod tuženika II i činjenice oštećenja kolnika za koju odgovara tuženik Hrvatske ceste d.o.o. pri tome ukazujući na proturječnost i pogrešnost provedenog prometnog vještačenja, a isto tako ukazujući i na proturječnost razloga presude kojim se prihvaća provedeno predmetno vještačenje s iskazima svjedoka iz drugoga postupka, pri čemu je predlagao saslušati svjedoke koje sud nije saslušao iako je tuženik ukazivao kako iz iskaza predloženih svjedoka upravo proizlazi osnovanost osporavanja provedenog vještačenja i osnovanost osporavanja činjeničnih i pravnih navoda izraženih u prvostupanjskoj presudi te potrebe izvođenja dokaza novim prometno-tehničkim vještačenjem, sve ukazujući kako upravo iz usmenog očitovanja vještaka proizlazi njegova pogrešnost i proturječnost samoga sa sobom, pa je li osporena presuda u protivnosti s pravn im stajalištima izraženim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x-87/2018-2 od 16. travnja 2019., Rev- 336/1990-2 od 4. rujna 1990., Revr-183/11-2 od 16. listopada 2013. i dr. u kojima je izraženo pravno stajalište da kada žalba sadrži konkretne prigovore na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda koji su od odlučnog značaja za rješenje spora, žalbeni sud je dužan iste ocijeniti i obrazložiti takve žalbene navode time što je dužan voditi računa o svim dokazima u spisu, pa presudom obrazložiti zbog čega ne prihvaća žalbene razloge kojima stranka ukazuje da je presuda prvostupanjskog suda u protivnosti s provedenim vještačenjem, kao i iskazima svjedoka, a sve imajući na umu dužnost suda da svoju odluku valjano obrazloži (Ustavni sud RH U-III/190/2002 od 9. studenoga 2005.).

2) Kada stranka, tuženik, iznosi konkretne prigovore i žalbene razloge na činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda ukazujući da je provedeno vještačenje pogrešno i u proturječnosti samo sa sobom, je li drugostupanjski sud u smislu odredbi članka 365. i članka 375. u vezi s člankom 354. stavaka 2. točka 11 ZPP dužan iznijeti razloge u drugostupanjskoj presudi kojima će obrazložiti zbog čega su takvi žalbeni razlozi neosnovani ili je dužan ukazati na koji način je prvostupanjski sud predmetne prigovore otklonio, a ukoliko to nije učinjeno treba li takvu prvostupanjsku presudu ukinuti sve u smislu pravnih stajališta izraženih u odlukama Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1325/2017-2 od 7. veljače 2019., Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-2220/12-3 od 16. prosinca 2014., Gžn-3404/08-2 od 23. lipnja 23. lipnja 2010., Vrhovni sud RH broj Rev-93/93 od 26. siječnja 1994., Ustavni sud RH, broj U- lll/190/2002 od 9. studenoga 2005.?

5. Tuženik Hrvatske ceste d.o.o. utemeljuje prijedlog iz članka 385.a stavka 1. ZPP na odstupanju od prakse revizijskog suda pri čemu ukazuje na odluku revizijskog suda broj Rev-1373/94 od 8. kolovoza 1995., a pitanja koja naznačuje glase:

1 ) Mogu li se Hrvatske ceste d.o.o. osloboditi odgovornosti za štetu odnosno postoji li odgovornost Hrvatskih cesta d.o.o. za štetu, ako su iste postavile odgovarajući prometni znak ili znakove uz cestu s obzirom na svrhu prometnih znakova iz članka 150. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 84/92, 5/93, 6/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96, 54/96 i 59/96) i činjenicu da su sukladno članku 3. stavak 1. alineja 8. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 100/96, 77/98, 27/01, 114/01, 117/01 i 65/02) prometni znakovi sastavni dio javne ceste i ako šteta ne bi nastala da je sudionik u prometu postupao sukladnu članku 9. stavak 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama odnosno sukladno prometnim znakovima postavljenim na cesti;

2) Mogu li osiguratelj, koji je temeljem ugovora o obveznom osiguranju motornih vozila obvezan ispuniti ugovornu obvezu odnosno isplatiti osigurninu korisniku osiguranja koja obveza nastaje nastupanjem osiguranog slučaja, i Hrvatske ceste d.o.o., koje su obvezne ispuniti izvanugovornu obvezu naknade štete popravljanjem štete biti solidarni dužnici sukladno članku 206. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 11 1/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 ) kojom odredbom je propisana solidarna odgovornost više osoba koje su prouzročile štetu za istu izvanugovornu obvezu naknade štete?

6. Tuženik Adriatic osiguranje d.d. je odgovorio na prijedlog tužiteljice OG za dopuštenje revizije te ga je predložio odbaciti uz naknadu parničnog troška.

7. Predmet je pobijanog dijela drugostupanjske presude zahtjev tužiteljica OG i EGF za naknadu štete zbog smrti bliskog srodnika, supruga i sina koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi od 12. lipnja 2004., u kojoj je tužitel jica OG sudjelovala kao putnica na motociklu talijanskih registarskih oznaka, a do koje je došlo kada je osiguranik tuženika II. EG koji je upravljao motociklom reg. oznake [registarska oznaka] (broj police [broj police]) iz pravca Karlovca prema Rijeci, neposredno prije ulaska u dugi desni nepregledni zavoj naišao na uzdužno oštećenje kolnika u vidu pukotine duljine 23 m te prelaskom motociklom preko oštećenog kolnika uslijed nepropisne i neprilagođene brzine kretanja motocikla, izgubio nadzor nad upravljanjem motociklom, prešao na suprotni kolnički trak kojim se kretao motocikl talijanskih registarskih oznaka [registarska oznaka] je upravljao RGF prilikom kojeg prelaska je došlo do frontalnog sudara dvaju motocikala. U toj je prometnoj nesreći došlo do frontalnog sudara dvaju motocikala. U nezgodi je uslijed višestrukih teških tjelesnih ozljeda preminuo prednik tužiteljica, dok je tužiteljica OG zadobila teške tjelesne ozljede te je pretrpjela i materijalnu štetu na svom motociklu.

7.1. Pobijanim su dijelom presude obvezani tuženici II. i III. solidarno isplatiti tužiteljicama I. i II. u točkama II. i VIIII. izreke iznose od po 230.000,00 kuna po osnovi naknade materijalne štete zbog smrti bliske osobe (supruga i sina) s pripadajućom zateznom kamatom. Nadalje su u točki III. izreke obvezani tuženici II. i III. tužiteljici OG isplatiti mjesečne iznose od po 35.000,00 kuna s pripadajućom kamatom od lipnja 2004. do kolovoza 2005., dok je u točki IV. izreke odbijen rentni zahtjev tužiteljice na ime uzdržavanja za razdoblje od 12. kolovoza 2005. do presuđenja. U točki V. izreke tuženici II. i III. su obvezani solidarno isplatiti tužiteljici I. po osnovi naknade materijalne štete na motociklu iznos od 5.229,75 EUR s pripadajućom kamatom od 23. listopada 2020. do isplate, kao i troškove ležarine u iznosu od 4.294,00 kuna, također s pripadajućom zateznom kamatom od 12. siječnja 2005. do isplate, dok je u točki V. izreke odbijen zahtjev tužiteljice I. za isplatu zatezne kamate na ovaj iznos u razdoblju od 18. studenoga 2004. do presuđenja. U točki VIII. izreke obvezani su tuženici II. i III. solidarno isplatiti tužiteljici I. iznos od 4.749,60 EUR s pripadajućom kamatom po osnovi materijalne štete za pogrebne troškove.

7.2. Odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su donijeli na temelju slijedećih pravno odlučnih činjenica:

- tužiteljica (kao suvozačica) i njezin prednik (kao vozač) su se kretali motociklom [registarska oznaka], reg. oznake [registarska oznaka] ( [registarska oznaka]) državnom cestom broj 3 iz smjera Rijeke u smjeru Karlovca iznad naseljenog mjesta kod Vrbovskog svojim desnim prometnim trakom kolnika brzinom oko 33 km/h, dok se iz suprotnog smjera kretao osiguranik tuženika II. EG s motociklom Honda cbr. 600, reg. oznake [registarska oznaka] brzinom oko 65 km/h, a dopuštena brzina kretanja vozila je iznosila 30 km/h;

- neposredno prije mjesta sudara zbog veće, nedopuštene brzine, ali i zbog oštećenog kolnika vozač EG je motociklom prešao u svoj lijevi prometni trak te se direktno sudario s motociklom BMW, pri čemu su oba vozača motocikla u direktnom sudaru smrtno stradala;

- vozač motocikla Honda je prije mjesta sudara na oko 73 m u svojem desnom prometnom traku naišao na oštećeni dio kolnika, a oštećenje kolnika je bilo u duljini od oko 33 m i sastojalo se od pukotine s procjepom dubine oko 5 cm, gdje je u desnom prometnom traku lijevi dio kolnika bio niži za oko 5 cm od desnog dijela kolnika;

- vozač Honde je započeo kočiti tek nakon tog oštećenja na kolniku što je, prema utvrđenjima utemeljenim na nalazu i mišljenju vještaka prometno-tehničke struke, očekivano zato što je motocikl nestabilniji od vozila za kočenje po takvom neravnom kolniku, te je to donekle, mada vrlo malo, utjecalo na nastanak ove prometne nezgode;

- prometna nezgoda se dogodila na oštroj desnoj krivini za vozača Honde, odnosno na lijevoj oštroj krivini za vozača BMW-a i ta krivina je bila nevidljiva jer su s desne strane bili objekti, pa se vozači međusobno nisu mogli vidjeti, ali se vozač BMW -a kretao svojim prometnim trakom uz svoj desni rub kolnika i zbog takvog kretanja uz rub kolnika u oštrom lijevom zavoju on nije mogao utjecati na nastanak ove prometne nezgode;

- do pada osiguranika tuženika ne bi došlo da su se vozila kretala brzinom od 30 km/h;

- brzina kretanja vozača Honde oko 65 km/h je znatno veća od dopuštene, kao i od tehnički mogućeg svladavanja te krivine, a kod prevelike brzine u zavoju dolazi do centrifugalne sile, do tangencionalnog kretanja, odnosno skretanja iz desnog u lijevi prometni trak;

- prelazak iz desnog u lijevi prometni trak nije bio uvjetovan oštećenjem kolnika, ali je sigurno da je u jednom manjem dijelu taj oštećeni kolnik doprinio ovom nastanku štetnog događaja, tim više što je vozač Honde započeo kočiti iza toga oštećenja kolnika, a ne i za vrijeme prolaska oštećenim dijelom kolnika, pa se zbog nestabilnosti motocikla vjerojatno nije usudio započeti radnju kočenja ugledavši oštećeni kolnik;

- prije ovog oštrog zavoja s jedne i s druge strane bio je prometni znak najveće dopuštene brzina vozila od 30 km/h i znak opće opasnosti.

7.3. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su zaključili da je do predmetnog štetnog događaja došlo krivnjom osiguranika II. tuženika i propuštanjem tuženika III. koje se očituje u postupanju protivnom odredbi članka 14. Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj 100/96, 27/01, 114/01, 117/01 i 65/02 – dalje: ZJC), i to u propuštanju održavanja javne ceste u vidu održavanja mjera njezine zaštite i prometa na njoj. Pritom su sudovi posebno uzeli u obzir da znak ograničenja brzine na 30 km/h koji je bio postavljen uz rub kolnika na tlu i neposredno prije mjesta štetnog događaja bez drugih pravovremenih i više vidljivih prometnih znakova upozorenja, nisu bili dovoljni da bi pravovremeno upozorili sve sudionike u prometu, pa i vozače smanjene i neprimjerene pažnje, kako je vozio pokojni osiguranik II tuženika na opasnost na cesti, odnosno oštećenja kolnika, posebno s obzirom na konfiguraciju ceste odnosno činjenicu da se radi o izrazito zavojitoj cesti.

7.4. U opisanim je okolnostima ocijenjeno da su tuženici I. i II suodgovorni za predmetni štetni događaj na temelju odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 178. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO/91) u vezi s člankom 1163. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), dok se odgovornost tuženika III temelji na odredbi članka 184. ZOO i članka 6. ZJC. U odnosu na I tužiteljicu kao suputnicu odgovornost se temelji na odredbi članka 178. stavak 4. ZOO, dok se u odnosu na II tužiteljicu odgovornost temelji na pravilima o odgovornosti po osnovi krivnje u smislu odredbe članka 178. stavaka 1., 2. i 3. ZOO/91.

7.5. Kako je do štetnog događaja došlo zbog neprilagođene brzine kretanja stanju i uvjetima ceste pokojnog osiguranika II tuženika i propusta u redovitom održavanju ceste III tuženika, ocijenjeno je da je odgovornost II. i III tuženika solidarna na temelju odredbe članka 206. stavaka 3. i 4. ZOO/91.

7.6. U odnosu na prijedlog tuženika II za provođenjem dokaza novim prometnim vještačenjem uz rekonstrukciju na licu mjesta radi utvrđenja mjesta štetnog događaja, radijusa zavoja i sigurnosne brzine za savladavanje istog, taj je prijedlog odbijen kao suvišan jer je vještak nakon pisanog nalaza i mišljenja detaljno i stručno odgovorio na sva postavljena mu pitanja. Tim i više što su I i III tuženik na ročištu održanom 5. lipnja 2012. suglasno naveli da je lice mjesta štetnog događaja u međuvremenu u cijelosti promijenjeno. Stoga je ocijenjeno da okolnost što II tuženik nije zadovoljan vještačenjem nije razlog za provođenje novog prometnog vještačenja.

7.7. U pogledu zahtjeva tužiteljice I za naknadu štete za izgubljeno uzdržavanje i rentu po toj osnovi, utvrđene su slijedeće pravno odlučne činjenice:

- tužiteljica I je sa svojim pokojnim suprugom bila u braku od 9. veljače 1995. do trenutka smrti (2004.) i u tom vremenu nije bila zaposlena, već je troškove njezina uzdržavanja snosio njezin pokojni suprug budući da su oni zajednički život organizirali na takav način, a njegova je neto plaća iznosila 7.578,00 EUR, bez dodataka. Nakon zaključenja braka živjeli su najprije u Njemačkoj gdje je njezin pokojni suprug radio kao visoko pozicionirani bankarski službenik u Dresden banci, a u Zagreb su se preselili prvi put 1998. i živjeli do 2001. Prednik tužiteljice radio je najprije kao menadžer za Dresden banku koja je snosila i troškove njihova smještaja dok je za nju radio. Od 2001. do 2003. godine su živjeli u [adresa], suprug je radio u Uni Credit banci i pripremao se za odlazak u Zagreb, a inače nije imao nikakvih zakonskih obveza uzdržavanja. Tužiteljica I se zaposlila 2005. kao blagajnica u banci u kojoj je radio njezin pokojni suprug, a plaća joj iznosi 1.400,000 EUR, dok uz ta primanja dobiva i obiteljsku mirovinu u Italiji u visini od 150,00 EUR mjesečno. Živi s majkom u [adresa], nema nekretnina ni vrijednih pokretnina, nema ušteđevine. Ona i suprug nisu trošili njegovu zaradu na takve stvari, već su svu njegovu zaradu trošili na zajednički život (putovanje, tekuće troškove uzdržavanja, odlaske u restorane, posjete obitelji…). Ne prima novčanu naknadu iz Njemačke jer nema djece i nije navršila 45 godina života, pa nema nikakva prava jer njezin pokojni suprug nije imao dovoljno radnog staža u Njemačkoj.

7.8. Na temelju gornjih činjenica sudovi su ocijenili uvjerljivim da je bračni par srednje životne dobi u trenutku štetnog događaja u kojem je samo jedan supružnik bio zaposlen i to s daleko iznadprosječnim primanjima po svim standardima živio lagodan i lijep život prilagođen isključivo njima i njihovim potrebama bez materijalnih opterećenja, bez djece, lišen roditeljske brige i odgovornosti koje roditeljstvo nosi sa sobom. Stoga su sudovi utvrdili da je pokojni suprug tužiteljice 50% svojih primanja trošio na uzdržavanje tužiteljice I kao svoje supruge.

7.9. Stoga je tužiteljici I dosuđen mjesečni iznos od po 35.000,00 kuna pripadajućom zateznom kamatom od trenutka smrti njezina supruga (lipanj 2004.) do trenutka njezina zaposlenja tj. do 1. kolovoza 2005., i to na temelju odredbe članka 194. ZOO/91.

7.10. Odlučujući, pak o njezinu rentnom zahtjevu, sudovi su ga odbili zato što za utvrđenje tzv. udovičke rente nema podataka u spisu na temelju kojih bi se nedvojbeno mogla utvrditi visina primanja njezina pokojnog prednika i visina svih njezinih primanja. Pritom valja napomenuti da je sud u dva navrata odredio provođenje dokaza financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Vještak Tkalec d.o.o. što nije bilo moguće provesti jer „u spisu nema podataka za izračun izgubljenog uzdržavanja i to kako u pogledu primanja pokojnog prednika tužiteljice, tako ni u pogledu svih primanja koje je I tužiteljica primila od smrti supruga do danas po bilo kojoj osnovi (plaća, mirovina, eventualna druga socijalna davanja). Stoga je ovaj zahtjev tužiteljice odbijen na temelju odredbe članka 194. stavka 2. ZOO/91 u vezi s člankom 221.a ZPP.

8. Odlučujući na temelju odredbe članka 385.a stavka 1. u vezi s člankom 387. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da je tužiteljici valjalo dopustiti reviziju u dijelu kojim je njezin rentni zahtjev odbijen jer je u tom dijelu pravno shvaćanje na kojem je utemel jena pobijana presuda nepodudarno s pravnim shvaćanjem revizijskog suda (Rev - 1239/2013 od 4. veljače 2015.) donesenoj u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima, a prema kojem supruga koja smrću svojeg supružnika trpi štetu u vidu trajnog materijalnog pridonošenja u njezinu korist, a u svrhu podmirivanja njezinih osobnih potreba, ima pravo na naknadu.

8.1. Iako je ovaj dio zahtjeva odbijen zbog toga što, prema ocjeni sudova, nije bilo moguće utvrditi njegovu visinu, sadržaj pobijane presude ukazuje da tužiteljici nije priznato pravo na potpunu naknadu niti na temelju u postupku utvrđenih činjenica. Naime, u postupku je utvrđena bar činjenica koliko je iznosila neto plaća njezina pokojnog supruga prije smrti (7.578,00 EUR) bez dodataka, kao i činjenica visine primanja tužiteljice po osnovi rada (1.400,00 EUR) i mirovine (150,00 EUR), a utvrđeno je i da je pokojni suprug tužiteljice polovicu svojih primanja trošio na nju. Razlika između polovice iznosa primanja prednika tužiteljice (3.789,00 EUR) i ukupnih primanja tužiteljice (1.550,00 EUR) iznosi 2.239,00 EUR, prema u postupku utvrđenim činjenicama. U takvim je okolnostima odbijanjem ovog dijela zahtjeva tužiteljice I. njoj uskraćeno pravo na potpunu naknadu štete čime je pobijana presuda nepodudarna s odlukama revizijskog suda na koje se predlagateljica poziva, a po pravnom pitanju navedenom u izreci.

8.2. Stoga je tužiteljici OG valjalo dopustiti reviziju zbog pravnog pitanja navedenog u izreci na temelju odredbe članka 389.b stavka 3. ZPP te riješiti kao u točki I. izreke.

8.3. U odnosu na ostala pitanja, presumira se da je prijedlog u odnosu na njih povučen (članak 389.b stavak 3. ZPP). Usprkos tome, treba kazati da rješenje drugostupanjskog suda kojim je djelomično ukinuta prvostupanjska presuda (u dijelu koji se odnosi na zahtjev za izgubljeno uzdržavanje od lipnja 2004. do kolovoza 2005.) i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, nije rješenje iz članka 400. stavka 1. ZPP zato što tim rješenjem postupak pravomoćno nije završen. Što se, pak, tiče pobijanja drugostupanjske odluke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u točki VI. izreke, uočava se da se ni jedno naznačeno pitanje iz prijedloga tužiteljice ne odnosi na odbijanje ovog dijela zahtjeva.

9. Pitanja tuženika Adriatic osiguranje d.d. prema ocjeni ovog suda, nemaju potrebno obilježje važnosti zato što se, u bitnom, temelje na tvrdnji da se drugostupanjski sud nije očitovao na sve odlučne žalbene tvrdnje ovog tuženika. Prema ocjeni revizijskog suda, koja se oslanja na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice, presuda od 21. siječnja 1999. u predmetu Ruiz Garcia protiv Španjolske, zahtjev broj 30544/96), nije nužno da drugostupanjski sud primjenom odredbe članka 375. stavka 1. ZPP čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja bi bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje pravilne i zakonite odluke, kada se pozove na utvrđenja prvostupanjskog suda smatrajući ih dostatno obrazloženima, usprkos tome što je detaljnije i podrobnije obrazloženje poželjno. To najznačajnijim dijelom ovisi o tome jesu li u detalje izloženi činjenični i pravni razlozi na temelju kojih je sud prvog stupnja odlučio o osnovanosti tužbenog zahtjeva. U konkretnom su slučaju takvi razlozi navedeni, kako je to opisano u odlomcima 7.2. do 7.10. ovog rješenja. Utoliko pobijana presuda ne odstupa od standarda suđenja na koja ukazuje tuženik Adriatic osiguranje d.d.

9.1. Što se, pak, tiče odluka dostavljenih uz prijedlog koje se referiraju na ocjenu odgovornosti za štetu, valja odgovoriti da pitanje odgovornosti za štetu nastalu u prometnoj nezgodi sudarom dvaju vozila (motocikala) ovisi o dinamici nastanka svake pojedine nezgode i drugim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Predmetna prometna nezgoda nije nastala u istim, ali ni bitno podudranim okolnostima poput onih koje su opisane u odluci revizijskog suda broj Rev-191/1990-2 od 31. svibnja 1990. čiji se sadržaj reproducira u prijedlogu tuženika II.

10. Utoliko naznačena pravna pitanja tuženika Adriatic osiguranje d.d. nemaju potrebno obilježje važnosti, pa je prijedlog ovog tuženika utemeljen na odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP odbiti.

11. Istu pravnu sudbinu dijele i naznačena pitanja tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Naime, sadržaj prijedloga i njegovih priloga ne ukazuju da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima nekoj stranci pružena pravna zaštita koja bi ovom predlagatelju u ovom postupku bila uskraćena. Odluka revizijskog suda broj Rev-1373/94 od 9. kolovoza 1995. na koju predlagatelju kazuje kao razlog važnosti, temelji se na utvrđenju da sporna šteta nije posljedica neodržavanja ceste za siguran promet, već prebrze vožnje tužitelja, dok je pobijana presuda utemeljena na utvrđenju da je u konkretnom slučaju predmetna šteta nastala i zbog propusta u održavanju javne ceste, kao i zbog nepropisnog postupanja vozača. Utoliko ovaj razlog važnosti za prvo naznačeno pitanje nije odgovarajući okolnostima konkretnog slučaja zbog čega ovo pitanje nije važno u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP.

11.1. Isto se odnosi i na drugo naznačeno pitanje jer odluke revizijskog suda broj Rev- x 808/17 i Rev-775/11 nisu donesene u podudarnim činjeničnim i pravnim okolnostima, odnosno nisu donesene u slučaju prometne nezgode koja je prouzročena dijelom krivnjom vozača osiguranog policom obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a dijelom krivnjom pravne osobe zadužene za održavanje javne ceste.

12. Stoga je prijedloge tuženika u odnosu na naznačena pravna pitanja valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke.

13. Nadalje, prema ocjeni najvišeg suda, predlagatelji navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu učinili vjerojatnim ni da su im tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava na pravično suđenje i jednakosti svih pred zakonom.

13.1. Pravo na pravično suđenje zajamčeno je odredbom članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17 - dalje: Konvencija) i člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH). Riječ je o skupu postupovnih jamstava kojima se osigurava pravičan postupak i koje je nužno poštovati tijekom cijelog postupka i u svim okolnostima. To pravo podrazumijeva da u sudskoj odluci moraju biti navedeni dostatni i relevantni razlozi koji objašnjavaju činjenične zaključke sudova, kao i razlozi, izneseni na pravno logičan i konzistentan način, o tome koje su točno činjenice utvrđene u postupku te koje je pravo dovelo baš do takve odluke.

13.2. Mjerilom dostatnosti sudske odluke ocjenjuje se je li sud u pisanom obrazloženju svoje odluke naveo sve razloge kojima se vodio pri njezinu donošenju s obzirom na sadržaj zahtjeva i razloge koji opravdavaju donošenje baš takve odluke koju je o zahtjevu donio. Što se, pak, tiče relevantnosti, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju u pravilu se smatraju relevantnima ako jasno upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu obavljali svoje procjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drukčije odluke i da pri tome nisu zanemarili dokaze koje su stranke prezentirale sudu i slično. Drugim riječima, razlozi navedeni u pisanom obrazloženju moraju obuhvatiti sve važne aspekte svakoga pojedinog slučaja koji mogu utjecati na konačnu odluku u sporu.

13.3. U odnosu na tvrdnje predlagatelja o povredi prava na pravično suđenje u vezi s ocjenjivanjem dokaza i osporavanju pravilnosti ocjene u postupku izvedenih dokaza, valja odgovoriti da sloboda sudova da ocjenjuju dokaze, u smislu odredbi članka 8. i članka 220. ZPP, izvire iz načela slobodne ocjene dokaza i očituje se u slobodi od zakonskih pravila koja ograničavaju utvrđivanje istine, ali ne i od onih koja tome pridonose. Drugim riječima, sud kod ocjenjivanja dokaza nije vezan za pravila o dokaznoj snazi izvedenih dokaznih sredstava, ali jest vezan pravilima iskustva, psihologije i znanosti općenito, a svakako i zakonitostima logike. Odlučujuća osnova za utvrđivanje istine su osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih zbivanja, njegova iskustva u ljudskoj zajednici i njegovo poznavanje ljudi, što znači njegove intelektualne i perceptivne sposobnosti te životno iskustvo. Upravo su na toj osnovi sudovi u obvezi svoju ocjenu dokaza obrazložiti na način koji omogućuje otkrivanje istine prema najvišim mogućim spoznajnim standardima i objektivno spriječiti sumnju u pravilnost danih razloga. Pritom valja istaći da sama okolnost što pojedini rezultati dokazivanja govore u prilog predlagatelja ne upućuje nužno na nepravilnost ocjene dokaza jer je bit slobodne ocjene dokaza da se u svakom pojedinom slučaju ocjenjuje i više međusobno proturječnih dokaznih sredstava i da im se ocijeni pripadajuća dokazna snaga kroz uvjerljive, razborite, relevantne, ozbiljne i dostatne razloge koje su nižestupanjski sudovi upravo i dali.

14.4. Stoga, prema ocjeni revizijskog suda, razlozi koje su dali nižestupanjski sudovi za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u dijelu koje tuženici oposravaju zadovoljavaju kriterije relevantnosti i dostatnosti jer je iz pobijane presude vidljivo, i to na pravno logičan i konzistentan način, koje su točno činjenice utvrđene u postupku i koje je pravo dovelo baš do takvih odluka. Ti razlozi upućuju na to da sudovi u konkretnom slučaju nisu dali svoje ocjene na nerazuman način, da nisu učinili neku drugu očitu pogrešku u prosudbi, pogrešno procijenili postojanje nekog važnog čimbenika ili pak propustili razmotriti sve relevantne čimbenike odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno mjerodavni za donošenje odluke, a pri tome nisu zanemarili dokaze koje su sudu prezentirale stranke.

13.5. Kako su razlozi navedeni u obrazloženju pobijane odluke obuhvatili sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su bili od utjecaja na konačnu odluku, to predlagatelji nisu učinili vjerojatnim da im je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a posljedično ni jednakost sviju pred zakonom jer sadržaj prijedloga tuženika i njihovih priloga ne ukazuju da je tuženicima uskraćena pravna zaštita u odnosu na druge pravne subjekte u podudarnim činjeničnim i ravnim okolnostima.

14. Stoga je prijedloge tuženika valjalo odbaciti u dijelu kojim je traženo reviziju dopustiti zbog povrede temeljenih ljudskih prava, i to na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3. i 5. ZPP te riješiti kao u točki III. izreke.

Zagreb, 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil