REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1200/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Josipa Turkalja, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NB, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Patricija Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž - 506/2023-2 od 20. rujna 2023., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovni broj P - 6554/22 od 3. ožujka 2023., u sjednici održanoj 26. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-506/2023-2 od 20. rujna 2023. u točki I. izreke, u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6554/22 od 3. ožujka 2023. u točki V. izreke, te u točkama II. i III. izreke i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6554/22 od 3. ožujka 2023. u točki V. i VI. izreke te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima ovog revizijskog postupka odlučit će sud konačnom odlukom o parničnim troškovima.

Obrazloženje

1.1. Prvostupanjskom presudom su u točki I. izreke utvrđene ništetnim odredbe čl. 2. i čl. 4. Ugovora o kreditu sklopljenim između stranaka 12. srpnja 2007., a kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, dok je u točki II. izreke po osnovi ništetnosti citiranih odredbi Ugovora o kreditu naložena tuženiku isplata iznosa od 46.801,05 eur1/352.622,54 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne obroke kako je to precizirano u toj točki izreke.

1.2. U točki III. izreke usvojen je i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te je po toj osnovi u točki IV. izreke tužitelju dosuđen iznos od 5.771,84 eur1/43.487,92 kn sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, a u točki V. izreke naloženo je tuženici na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita isplatiti tužitelju iznos od 1.469,29 eur1/11.070,37 kn sa zateznom kamatom tekućom od 30. studenog 2011. pa do isplate, te je u točki VI. odlučeno o naknadi parničnog troška u visini od 11.217,28 eur1/84.216,60 kn.

2. Drugostupanjskom presudom je u točki I. izreke odbijena žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6554/22 od 3. ožujka 2023., osim u točki VI. izreke za iznos parničnog troška od 2.515,64 eur/18.954,10 kn. U točki II. izreke preinačena je točka VI. izreke citirane presude suda prvog stupnja za iznos parničnog troška od 2.515,64 eur/18.954,10 kn na način da je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te je u točki III. ozreke određeno da se strankama ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-993/2024-2 od 6. ožujka 2024. dopustio tuženici podnošenje revizije protiv drugostupanjske presude u dijelu koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, zbog slijedećeg pravnog pitanja: „Postupa li sud protivno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03), kada presudu temelji na stavu da se o odredbi potrošačkog ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, u situaciji kada je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj upravo pregovaranjem uspio sniziti iznos predmetne naknade?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP) zbog materijalno pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbije, a podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na reviziju tužitelj osporava osnovanost revizije i predlaže istu odbiti uz naknadu troška odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 2. srpnja 2009. kojom je tuženica u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama tuženika (čl. 8. st. 2. ugovora), kao i zahtjev za isplatu iznosa od 1.469,29 eura/11.070,37 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim na temelju odredbe čl. 102. st. 1. u vezi čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP), te su na temelju čl. 1111. u vezi čl. 323. st. 1. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine '' broj 35/05 - dalje: ZOO), utvrdivši ništetnost sporne odredbe ugovora o kreditu, te posljedično tome obvezali tuženicu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05 vratiti tužitelju iznos naknade naplaćene na temelju te ništetne odredbe.

9. Prema obrazloženju prvostupanjskog suda tužitelj u svojem logičnom i uvjerljivom iskazu navodi da je tek u trenutku pokretanja postupka prijevremene otplate kredita saznao da izlazna naknada iznosi 3%, da je on takvom iznosu prigovarao i da su mu djelatnici tuženika rekli da će mu izlaznu naknadu smanjiti na 1%, ako uspije pronaći kupca koji će kod tuženika podići kredit za kupnju imovine tužitelja. Novi kupac je kod tuženika realizirao kredit zbog čega mu je izlazna naknada zaračunata u visini od 1%, odnosno, kako je provedenim vještačenjem utvrđeno, tužitelj je platio 30.11.2011. godine iznos od 11.070,37 kn. Smatrajući da se o visini naknade kod prijevremene otplate kredita trebalo pregovarati u trenutku zaključenja ugovora, što nije učinjeno, jer iz sadržaja ugovora nije moguće utvrditi niti kolika je naknada niti na što se ona odnosi, što je potvrđeno i kroz iskaz saslušane svjedokinje i tužitelja, a s obzirom da je tuženica odredila da će se na ugovor primjenjivati njegovi interni akti (čl. 295. ZOO-a) zaključio je da se o odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o sadržaju čl. 8. Ugovora. Sve navedeno, prema shvaćanju toga suda dovodi do zaključka da se o odredbi čl. 8 nije pojedinačno pregovaralo, da je tužitelj platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što znači da je navedena odredba čl. 8. ugovora nepoštena i primjenom čl. 87. ZZP-a ništetna.

10. Drugostupanjski sud je odbio prigovore tuženice, iznesene u žalbi, da bi se radilo o jasnoj i razumljivoj odredbi o kojoj se pregovaralo pa da se ista ne bi mogla smatrati nepoštenom. Prema tome sudu iz odredbe čl. 8. proizlazi kako su stranke ugovorile da je banka ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama usluge banke, a svjedokinja DB se ne sjeća da bi klijente upoznavala s visinama naknade i pretpostavlja da su visine istih bile objavljene na mrežnim stanicama tuženika, a iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se o toj naknadi pregovaralo u vrijeme zaključenja ugovora nego tek naknadno, u trenutku zatvaranja kredita za što i taj sud ocjenjuje da nije odlučno. To tim više , jer je prema iskazu tužitelja smanjenje naknade sa 3% na 1% uvjetovano dizanjem novih kredita kod tuženika i to s njegove strane i od strane treće osobe (kupca njegove nekretnine koju je prodao da bi otplatio kredit).

11. Dakle, sudovi zaključuju da je spornom ugovornom odredbom (čl. 8. st. 2.), sastavljenom unaprijed po tuženiku, o kojoj stranke nisu posebno pregovarale u trenutku zaključenja ugovora o kreditu, niti je korisnik kredita (tužitelj) imao utjecaj na njezin sadržaj, a kojom je određeno da je u slučaju prijevremene otplate kredita korisnik kredita dužan tuženiku platiti naknadu u visini određenoj Odlukom o naknadama tuženice, uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača, stoga da je riječ o nepoštenoj odredbi u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 - dalje: ZZP), koja je kao takva i ništava u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a).

12. U povodu revizije iz čl. 382. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a).

11. Tuženica u reviziji se poziva na odredbu čl. 81. st. 4. ZZP -a, na iskaz tužitelja danog na ročištu 7. lipnja 2022. iz kojeg "jasno proizlazi da je s tuženikom (uspješno) pregovarao o iznosu predmetne naknade, budući da je nakon iskazanog tužiteljevog interesa, tuženik pristao da se predmetna naknada smanji s 3% na 1%, te smatra da je nužno je u ovom postupku bilo utvrditi i uzeti u obzir je li tužitelju bilo omogućeno pregovarati o spornoj odredbi." Uz to se poziva i na odluku Županijskog suda u Zagrebu, broj Gž-949/2021-2 od 15.11.2021., prema kojoj ''Pozivanje na pojedinačno pregovaranje dozvoljeno je u individualnom postupku, i to dokazuje trgovac, ovdje žalitelj, jer se ovdje radi o unaprijed formuliranom ugovoru od strane tuženice. To je činjenično pitanje, a smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Trgovac, ovdje tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe.'' Tvrdeći da je sud u ovom postupku, unatoč činjenici da je tužitelj imao utjecaja na visinu sporne naknade, odredbu u kojoj je ista predviđena ocijenio kao nepoštenu, a time ništetnu, odluka o postavl jenom revizijskom pitanju mogla utjecati na drugačiji ishod konkretnog spora.

12. Tužitelj je osporio naprijed navedene navode i tvrdnje tuženice ističući da se iz iskaza tuženika na ročištu može utvrditi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu 2007. godine nije mogao pregovarati glede odredaba, pa tako ni o odredbi o tzv. izlaznoj naknadi, a što predstavlja ključni trenutak za utvrđivanje valjanosti ugovorne odredbe. Tužitelju je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena u nešto smanjenom iznosu iz razloga što mu je to smanjenje naknade uvjetovano dizanjem novog kredita kod tuženika radi zatvaranja ovog kredita dijelom s njegove strane i dijelom od strane treće osobe (kupca njegove nekretnine koju je prodao da bi otplatio kredit). Pregovori glede odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita koji bi imali utjecaj na utvrđivanje njene eventualne valjanosti, prema shvaćanju tužitelja, morali bi se svakako provoditi neposredno prije sklapanja ugovora o kreditu, a ne u vrijeme konačne otplate kredita, nekoliko godina kasnije. Potrošač, ovdje tužitelj, kod konačne otplate nije utjecao na sadržaj odredbe o prijevremenoj otplati kredita jer se ona nije mijenjala, naime u ugovoru naknada nije ni bila određena u novčanom iznosu, a ni u postotku od iznosa neotplaćenog kredita ili na drugi način.

13. Izneseno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nije pravilno.

14.1. Odredbom čl. 1024. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ( ''Narodne novine broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), propisano je: ''U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.'', dok je odredbom čl. 2. toga Zakona određeno da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, pri čemu su oni u tim odnosima ravnopravni (čl. 3. toga Zakona), a u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su se dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. toga Zakona).

14.2. U konkretnom slučaju tužitelj je sukladno čl. 1024. st. 2. ZOO-a vratio kredit prije roka određenog za vraćanje, što znači da citirana odredba ostavlja banci pravo da ugovori naknadu za prijevremenu otplatu kredita, ali u toj situaciji banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

15. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2. te odredbe), ali ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (st. 4. te odredbe).

16. Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, je u čl. 16. regulirao pitanje prijevremene otplate, a ta odredba glasi:

(1) Potrošač ima pravo u svakom trenutku ispuniti djelomice ili u cijelosti svoje obveze iz ugovora o kreditu. U tom slučaju ima pravo na smanjenje ukupnih troškova kredita, a smanjenje sastoji se od kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o kreditu.

(2) U slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu za moguće troškove izravno povezane s prijevremenom otplatom kredita, pod uvjetom da je kredit prijevremeno otplaćen u razdoblju tijekom kojega se primjenjivala fiksna kamatna stopa.

(3) Iznos naknade iz stavka 2. ovoga članka ne smije premašiti 1% iznosa kredita koji se prijevremeno otplaćuje ako je razdoblje između dana prijevremene otplate i roka dospijeća iz ugovora o kreditu dulje od godinu dana. Ako je to razdoblje kraće od godine dana, iznos naknade ne smije premašiti 0,5% iznosa kredita koji se ranije otplaćuje.

(4) Naknada iz stavka 2. ovoga članka ne plaća se:

a) ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita,

b) ako se radi o dopuštenom prekoračenju ili

c) ako je kredit otplaćen u razdoblju tijekom kojega nije određena fiksna kamatna stopa.

(5) Vjerovnik može tražiti naknadu iz stavka 2. ovoga članka samo pod uvjetom da iznos prijevremene otplate premašuje 10.000,00 eura unutar 12 mjeseci. (6) Iznos naknade iz stavka 3. ovoga članka ne smije prelaziti iznos kamata koje bi potrošač platio tijekom razdoblja između dana prijevremene otplate kredita i dana prestanka ugovora o kreditu.

17. I Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 101/2017, 128/2022, 156/2023, je u čl. 26. regulirao pitanje prijevremene otplate kredita, a ta odredba glasi:

(1) Potrošač ima pravo u svakom trenutku prijevremeno ispuniti, djelomično ili u cijelosti, svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu. U tom slučaju potrošač ima pravo na smanjenje ukupnih troškova kredita iz članka 17. ovoga Zakona, a smanjenje se sastoji od kamata i drugih troškova koji se odnose na preostalo trajanje ugovora o stambenom potrošačkom kreditu.

(2) Kreditna institucija ne smije potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno, djelomično ili u cijelosti, ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu.

(3) Kreditna institucija dužna je nakon primitka pisanog zahtjeva za prijevremenu otplatu potrošaču bez odgode dostaviti na papiru ili na nekom drugom trajnom mediju informacije potrebne za razmatranje mogućnosti prijevremene otplate. Kreditna institucija u informacijama iz ovoga stavka mora najmanje obuhvatiti kvantificirane posljedice za potrošača koji ispuni svoje obveze prije isteka ugovora o stambenom potrošačkom kreditu i jasno navesti sve pretpostavke koje je primijenila u obradi zahtjeva, a koje moraju biti razumne i opravdane.

18. Prema navedenom, ugovaranje navedene naknade nije protivno prisilnim propisima.

18.1. Revizijski je sud u odluci poslovni broj Rev 112/2018 od 9. ožujka 2022., u predmetu činjenično pravno podudarnim s ovim predmetnim, izrazio pravno shvaćanje vezano za ništetnost ugovorene naknade za prijevremenu otplatu kredita u situaciji kada se o takvoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, u kojoj su zauzeta sljedeća pravna shvaćanja:

''Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženika na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama (članak 10. stavak 2. Ugovora o kreditu) i sadržana u Općim uvjetima poslovanja tuženika, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništava, ne može ugovarati. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'' broj 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.'' (tako i u broj Rev-1020/2021-2 od 4. listopada 2022., Rev-965/2021-2 od 1. veljače 2023., te u Rev-1276/2024-2 od 20. studenoga 2024.

18.2. Prema navedenom, odredba ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada ili taksa (pristojba) od preostalog ili uplaćenog iznosa, koju korisnik kredita plaća banci sukladno odlukama banke o visini naknade, odnosno njezinoj poslovnoj politici, a o kojoj se nije pregovaralo, je ništetna ako je suprotna načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO-a, te načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, a nije dopušteno ugovarati takvu naknadu, tj. pristojbu ako je suprotna navedenom načelu ravnopravnosti iz čl. 3. ZOO-a, te načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a .

19.1. Sud EU u presudi C-186/16., u predmetu Ruxandra Paula N i dr. protiv Banca Românească SA, vezano za pitanje u kojem trenutku se ispituje postojanje znatne neravnoteže u potrošačkim sporovima, a koje se pitanje provlači i kroz ovaj postupak, navodi:

''53 Sud je u tom pogledu već presudio da nacionalni sud, kako bi ocijenio treba li ugovornu odredbu smatrati nepoštenom, kao što je to navedeno u članku 4. Direktive 93/13, mora uzeti u obzir narav robe ili usluga koji su predmet ugovora, oslanjajući se na sve okolnosti povezane sa sklapanjem ugovora „u vrijeme sklapanja ugovora” (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2015., D, C 348/14, neobjavljena, EU:C:2015:447, t. 48. i navedenu sudsku praksu). 54 Slijedi da se, kao što je to istaknuo nezavisni odvjetnik u točkama 78., 80. i 82. svojeg mišljenja, nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora.

(…)

56 U tom pogledu, na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13.

57 Naime, kako bi utvrdio je li odredba poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku na štetu potrošača prouzročila, usprkos zahtjevu postupanja u dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora, nacionalni sud mora provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s potrošačem, mogao razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2013., O, C 415/11, EU:C:2013:164, t. 68. i 69.). 58 S obzirom na prethodno navedeno, na prvo pitanje valja odgovoriti da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procijeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.''

19.2. Takvo shvaćanje izneseno je i u presudi Suda EU u predmetu C-452/18: u predmetu XZ protiv Ibercaja Banco SA, u kojoj je navedeno:

''23 Na taj način „za ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom u načelu valja smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača (presuda od **.**.2016., OB i dr., C 154/15, C 307/15 i C 308/15, EU:C:2016:980, t. 61.).

24 Posljedično, u skladu s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13, na nacionalnom je sudu da izuzme iz primjene nepoštene odredbe kako one ne bi imale obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tomu protivi (presuda od 26. ožujka 2019., Abanca Corporación Bancaria i Bankia, C 70/17 i C 179/17, EU:C:2019:250, t. 52. i navedena sudska praksa).

25 Međutim, iz sudske prakse Suda proizlazi da pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštenog uvjeta, ipak izjavi da se protivi njegovu isključenju, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ (vidjeti u tom smislu presudu od 14. travnja 2016., Sales Sinués i Drame Ba, C 381/14 i C 385/14, EU:C:2016:252, t. 25.).

(…)

29 Međutim, kao što to proizlazi iz sudske prakse navedene u točki 25. ove presude, potrošačevo odustajanje od isticanja ništavosti nepoštene odredbe može se uzeti u obzir samo ako je on tom prilikom bio svjestan da su ta odredba i njezini učinci neobvezujući. Samo se u tom slučaju može smatrati da je njegovo prihvaćanje izmjene te odredbe rezultat slobodnog i informiranog pristanka, uz poštovanje zahtjeva predviđenih u članku 3. Direktive 93/13, što je na nacionalnom sudu da provjeri.

30 Iz prethodnih razmatranja proizlazi da na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti tako da članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri.

34 Te je uvjete moguće ispuniti i kada je riječ o odredbi čiji je cilj izmjena potencijalno nepoštene odredbe ugovora koji su prethodno sklopile iste stranke odnosno uređivanje posljedica njezine nepoštenosti. Okolnost da je cilj nove odredbe izmjena prethodne o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sama po sebi ne oslobađa nacionalni sud obveze da provjeri je li potrošač doista mogao utjecati, u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 93/13, na sadržaj te nove odredbe.

35 Na sudu koji je uputio zahtjev je da u glavnom predmetu uzme u obzir sve okolnosti u kojima je navedena odredba predstavljena potrošaču kako bi utvrdio je li on mogao utjecati na njezin sadržaj.''

20. Prema navedenim presudama EU suda, čija pravna shvaćanja su prihvatljiva ovome sudu, a koja se pravna shvaćanja mogu primijeniti i u ovom slučaju, kao princip (načela) po kojima sudovi trebaju postupati pri ocjeni je li neka ugovorna odredba iz potrošačkog ugovora valjana, neovisno što je u konkretnom slučaju predmetni ugovor o kreditu zaključen prije ulaska RH u EU, i što je tužitelj krajem 2011. otplatio predmetni kredit. Naime, odredbama ZOO-a niti nekim drugim zakonom (ZZP-a i sl.), nije zabranjeno, suglasnom voljom stranaka, mijenjati sadržaj pojedinih ugovornih odredbi. Takva odredba ugovora, koju su stranke naknadno sklopile prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, može biti predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te -prvotne, nepoštene ugovorne odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje od prvotne -prethodne odredbe rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, a obveza suda je to provjeriti i zavisno od toga prosuditi je li i takva naknadna, (izmijenjena), odredba o kojoj se naknadno pregovaralo dovela do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama stranaka.

21. Stoga odgovor na naznačeno pitanje glasi:

Postupa li sud protivno odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03), kada presudu temelji na stavu da se o odredbi potrošačkog ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pregovaralo, u situaciji kada je u provedenom postupku utvrđeno da je tužitelj upravo pregovaranjem uspio sniziti iznos predmetne naknade, zavisi od činjenice je li naknadno ugovorena (snižena) obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (odricanje) rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača i je li on tom prilikom bio svjestan da je ranija odredba i njezini učinci neobvezujući, odnosno je li snižena obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, jer se samo u tom slučaju može smatrati da je njegovo prihvaćanje izmjene te odredbe rezultat slobodnog i informiranog pristanka, uz poštovanje zahtjeva predviđenih u članku 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača.

22. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi nisu na navedeni način pristupili osnovanosti toga dijela tužbenog zahtjeva tužitelja nego su na način naveden u točki 9. do 11. obrazloženja tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim.

23.1. U navedenom pravcu se napominje da u nastavku postupka treba utvrditi volju potrošača, odnosno njegovu svijest o neobvezujućoj naravi nepoštene (prvotne) odredbe, njegovu svijest o izuzimanju te odredbe i davanju slobodnog i informiranog pristanka na izmijenjenu odredbu o kojoj je riječ. Ta logika održava ideju prema kojoj se ZZP-a osobito želi izbjeći to da potrošač preuzme obveze s čijim dosegom nije upoznat ili ga stvarno ne razumije. Kada je potrošač, s druge strane, svjestan pravnih posljedica koje za njega proizlaze iz odricanja prava na zaštitu koje mu se tim zakonom nudi, takvo je odricanje usklađeno s zakonom. Međutim, iako se smatra da je potrošač bio svjestan posljedica svojih radnji kad se pred sudom, nakon što ga je sud obavijestio o nepoštenosti odredbe, odriče pozivanja na nju, to ne znači da ne postoji nijedna druga situacija u kojoj bi to bilo moguće. Slijedom navedenog, zahtjev prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena podrazumijeva obvezu da ugovor transparentno izloži konkretno funkcioniranje mehanizma na koji upućuje dotična odredba kao i, ako je to potrebno, odnos između tog mehanizma i mehanizma utvrđenog drugim odredbama, tako da taj potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze (tako i u presudi od **.**.2014., Ć i ĆB, C 26/13, EU:C:2014:282, t. 75., i od 23. travnja 2015., UB, C 96/14, EU:C:2015:262, t. 50.).

23.2. Nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unositi neravnotežu između stranaka koja se očituje tek tijekom izvršenja ugovora. U tom pogledu je sud, s obzirom na sve okolnosti postupka, dužan uzeti u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u ovom slučaju banke, u vezi s zakonskom mogućnošću banke da ugovori naknadu za prijevremenu otplatu kredita, svojstvenima sklapanju ugovora o kreditu, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva postupanja u dobroj vjeri i, kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže u smislu članka čl. 81. ZZP-a, Stoga, kako bi utvrdio je li odredba poput one predmetne, o kojoj je riječ, naknadno izmijenjena i ugovorena (eventualno) na štetu potrošača prouzročila, usprkos zahtjevu postupanja u dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlima iz ugovora, sud mora provjeriti je li prodavatelj robe ili pružatelj usluga (tuženica), pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s potrošačem, mogla razumno očekivati da će potonji prihvatiti takvu odredbu slijedom naknadnih pojedinačnih pregovora (vidjeti u tom smislu presudu od **.**.2013., O, C 415/11, EU:C:2013:164, t. 68. i 69.).

24. Dakle, pregovaranje o smanjenju iznosa naknade za prijevremenu otplatu kredita nije izričito propisano da bi to bilo protivno Zakonu o zaštiti potrošača, pod uvjetom da se ne narušava ravnoteža prava i obveza da se poštuju zakonske odredbe o visini i uvjetima naknade, pa naknadno ugovorena-snižena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije protivna čl. 81. st. 4. ZZP-a samo zbog činjenice da se o prvotnoj odredbi o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo, već je potrebno utvrditi uzrokuje li naknadno dogovorena odredba o visini te naknade znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i je li naknadno ugovorena (snižena) obveza plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita (odricanje) rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, jer se samo se u tom slučaju može smatrati da je njegovo prihvaćanje izmjene te odredbe rezultat slobodnog i informiranog pristanka, uz poštovanje zahtjeva predviđenih u članku 81. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača, na način kako je naprijed navedeno.

25. Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nisu raspravljena sva pitanja nužna za donošenje meritorne odluke, to je valjalo prihvatiti reviziju tuženice i ukinuti odluke nižestupanjskih sudova u pobijanom dijelu, te predmet u tom dijelu vratiti sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP -a.

26. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će donijeti novu i zakonitu presudu o osnovanosti tužbenog zahtjeva vodeći računa o razlozima iznesenim u obrazloženju ove odluke.

27. Na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP ostavljeno je da se o troškovima parničnog postupka u povodu revizije odluči u konačnoj odluci o parničnim troškovima.

Zagreb, 26. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić